U državi koja je preživjela opsadu dužu od Staljingrada, u školama i na književnim večerima sve češće slušamo duboke filozofske teze iz repertoara onih koji smatraju da je najispravnije zaključiti kako “smo svi krivi”, jer je to, eto, najkomotniji način: da niko nikada ni za šta ne bude kriv. Taj egalitarni pristup savjesti obično cvjeta u političkim krugovima tzv. ljevičarskih stranaka koje su svoj identitet gradile na tome da se distanciraju od „seljaka“koji su, kako je svojevremeno rekao ministar Edin Forto, vodili rat. Bosanska realnost: rat je vodio neko drugi, a mir je danas u rukama onih koji ga nisu ni okusili, ali redovno pričaju o hrabrosti, kukavičluku i „trezvenom odnosu prema prošlosti“.
I onda se dogodi ono što je, ustvari, logična posljedica takvog mentaliteta: književne večeri i umjetničke akcije koje slave dezerterstvo. „U Sarajevu predstavljena umjetnička akcija ‘Spomenik dezerteru’“– naslov je koji nosi u sebi mnogo više od informacije. Svi smo protiv rata, ali uredno se prešućuje da se o dezerterstvu ne može jednako govoriti iz perspektive Beograda, Zagreba i Sarajeva. U prva dva slučaja, možeš filozofirati o „odbacivanju rata“dok se pije makijato. U Sarajevu, međutim, odustati od odbrane značilo je ostaviti komšiju, dijete i vlastitu kuću agresoru koji je već bio ispred vrata.
U Sarajevu je dezerterstvo značilo da neko drugi gine umjesto tebe. U Beogradu i Zagrebu je često značilo: ne želiš biti dio agresije. Uglavnom, i danas se pokušava nametnuti narativ koji Sarajevo izjednačava s gradovima koji nisu bili žrtve, nego centri političkih odluka koje su dovele do opsade. Ta tendencija da se sve nivelira, da se sve izjednači, da niko ni nad kim nema moralnu prednost, to je ideološka kičma savremenog revizionizma koji voli da se predstavlja kao „pomirenje“u duhu onog legendarnog komentara s aerodroma iz rata: „ja sam slučajni prolaznik.“
I u toj atmosferi, naravno, dešava se i ono što se desilo u sarajevskoj školi na Šipu: nastavnica Bosanskog jezika koja pred djecom Aliju Izetbegovića opisala kao nekoga ko je prodao Bosnu.
Na to se usprotivio učenik Arslan i to je, u paradoksalnoj ironiji, možda najveća nada ovog društva. Ne zato što je branio političara, nego zato što je kao dječak branio zrdav razum i na kraju, sarajevsku školu u kojoj nije mjesto za ograničene nastavnike. Dijete koje je reklo „to nije istina“ učinilo je mnogo više za svoju državu u danima obilježavanja njene državnosti od recitovanja pjesmica i crtanja zastave.
