Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine neupitno predstavlja značajan manifest patriotizma i podsjećanja na historijski okvir i okolnosti u kojima je ova država stekla nezavisnost. Uz sav svečarski ton, nezaobilazno se artikulišu i sve složenosti i tegobe nastale usljed tromog, nehajnog, letargičnog ili nepostojećeg funkcionisanja političkog sistema, što je svoju refleksiju našlo u svim porama političkog i društvenog života ove zemlje. Pa, ipak, ponajbolje se to prepoznaje u primjerima koji, zapravo, mogu služiti za ilustraciju svijesti o državi, državnosti, slobodi i nezavisnosti. Dovoljno je vidjeti odnose prema institucijama od državnog značaja.

Skoro smo svjedočili ključanju krize Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, što nas je neminovno podsjetilo na slične krize s drugim institucijama kulture. I nije riječ tek o povremenim problemima, koji se s vremena na vrijeme istaknu, već o kontinuiranim izazovima koji ove institucije od državnog značaja dovode do ruba opstanka, a traju već više od tri decenije. Međutim, oslanjajući se na vlastite resurse, entuzijazam te na privremena finansijska rješenja zahvaljujući intervencijama nižih nivoa vlasti, zaposleni nastoje upotpuniti osnovne funkcije ovih institucija, ali i više od toga.

Uz sve navedeno, krize institucija od državnog značaja ne zauzimaju mnogo prostora ni u javnom diskursu. Građani ne pokazuju šire interesovanje i podršku, što je za očekivati s obzirom na opšte stanje kulture u našoj zemlji ili neprepoznavanja institucija u kojima se država zapravo i potvrđuje. Fokus je na problemima socio-ekonomske prirode ili na političkim sukobima pospješenim stranačkim nasuprot državničkog ponašanja uz, svakako, prisutne podjele na etničkom nivou. Štaviše, ni u nužnoj političkoj trgovini i stvaranju kompromisa ne nalazimo da se zastupaju interesi institucija koje, zapravo, mogu omogućiti generisanje narativa potrebnog Bosni i Hercegovini u očuvanju i državnosti i nezavisnosti.

Ono što je zorno iscrtano na primjeru institucija kulture, vidjeli smo i na primjeru Radiotelevizije Bosne i Hercegovine. Povrh svega, čak ni sve izvjesnije gašenje BHRT-a ne izaziva javni šok ili bunt kojim će se istaknuti smrak demokratskih vrijednosti, medijskih sloboda i strateško podrivanje države. Brutalno i istinito, u javnosti je nedavno veće nezadovoljstvo izazvala mogućnost da bi se mogao prestati emitovati program jedne privatne televizije putem jednog od operatera u našoj zemlji negoli samo gašenje BHRT-a.

Žero: „Vjerujem da je očuvanje i trajno rješavanje statusa Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH pitanje odgovornosti prema prošlosti, ali i ulaganje u budućnost Bosne i Hercegovine.“

I entuzijazam će proći

Za Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku, uprkos tome što je u konačnici Ured visokog predstavnika intervenisao te je spriječeno njeno zatvaranje, odnosno osigurana je privremena stabilizacija, ipak, “suštinsko i trajno finansijsko rješenje još uvijek nije uspostavljeno”, kako je za Preporod i naglasila v.d. direktorica ove ustanove Adisa Žero.

„Finansijski problemi i dalje postoje kao posljedica dugogodišnje nebrige države prema institucijama kulture od državnog značaja. Nedostatak sistemskog zakonskog i budžetskog okvira otežava dugoročno planiranje, razvoj kadrova i realizaciju strateških projekata”, kazala je Žero.

Uprkos svemu, 2025. godinu su finansijski završili zahvaljući podršci Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, Ministarstva za visoko obrazovanje i nauku Kantona Sarajevo. Bila je to ključna podrška, ističe Žero, u očuvanja rada i stabilnosti Biblioteke.

Izazovi s kojima se suočavaju još uvijek ih nisu spriječili da redovno izvršavaju temeljne funkcije – prikupljanje, obradu, zaštitu i čuvanje bibliotečke građe, izradu nacionalne bibliografije, podršku univerzitetskoj i naučnoistraživačkoj zajednici, kao i razvoj savremenih informacionih servisa – upoznala nas je ona ističući niz aktivnosti realizovanih prethodne godine.

„Nastavljen je proces digitalizacije pisane kulturne baštine, uključujući obradu metapodataka i razvoj digitalnih kolekcija, čime je građa učinjena dostupnijom istraživačima i javnosti; intenziviran je rad na nacionalnoj bibliografiji i unaprijeđena saradnja unutar sistema uzajamne katalogizacije; objavljene su stručne publikacije u okviru edicije stručne bibliotečke literature; organizovane su promocije knjiga, izložbe i stručni skupovi; ojačana je saradnja s univerzitetima, institutima, bibliotekama, muzejima i međunarodnim partnerima; unaprijeđeni su servisi za korisnike, posebno u segmentu dostupnosti elektronskih izvora i podrške istraživačkom radu”, navela je Žero.

Žero potcrtava da to “svjedoči o profesionalnoj odgovornosti i posvećenosti zaposlenika Biblioteke”, naglašavajući da je sve to realizovano u uslovima finansijske nestabilnosti. Poručuje da Biblioteka ostaje posvećena misiji da bude „pouzdan čuvar znanja i otvoren prostor dijaloga, nauke i kulture.”

“Vjerujem da je očuvanje i trajno rješavanje statusa Biblioteke pitanje odgovornosti prema prošlosti, ali i ulaganje u budućnost Bosne i Hercegovine”, poručila je Žero.

Mnogo toga počiva na entuzijazmu radnika i u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, kako nam je kazala v.d. direktorica Ana Marić, a suočavaju se s nizom sličnih izazova kao i ostale institucije kulture od državnog značaja. Prevashodno, to su pravni status i finansiranje. Ali, entuzijazam “ima rok trajanja”, napomenula je te dodaje da bi stalno i sigurno finansiranje olakšalo i omogućilo nova zapošljavanja, „što bi dugoročno imalo vrlo pozitivan efekt na svim poljima muzejskog djelovanja.”

Marić: „Nama jedino preostaje da nastavimo raditi ono što najbolje znamo – sačuvamo naše kulturno naslijeđe, kao trajni podsjetnik onoga što ova zemlja može biti.”

Oslonjeni na vlastite napore

Rad Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u posljednjih 30 godina vidi kao djelovanje u “svojevrsnom vakumu”, izazvanog neriješenim pravnim statusom, a to za posljedicu, između ostalog, ima finansijsku stabilnost.

„Jednostavno rečeno – Muzej nema nadležno ministarstvo, pravnog osnivača, upravni i nadzorni odbor, što direktno utječe na svakodnevno funkcioniranje. Dakle, mi nismo planirani ni u jednom budžetu, ni na jednoj razini, te i dalje ovisimo gotovo isključivo o našim vlastitim naporima”, napominje Marić.

Međutim, privremena rješenja su prisutna i u slučaju ove institucije. Tako je, nakon 2022. godine, situacija postala lakša nakon ostvarivanja saradnje s Univerzitetom u Sarajevu. To je omogućilo da se dio plata uposlenika u iznosu od 43,75% finansira kroz Univerzitet, odnosno putem  Ministarstva za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo, dok preostali iznos od 56,25 % (cca. 75.000,00 KM na mjesečnom, odnosno, cca. 900.000,00 KM na godišnjem nivou) osigurava Muzej.

„U prethodnoj 2025. godini računica je bila vrlo jednostavna – od potrebnih cca. 900.000,00 KM za plaće, Muzej je dobio iznos od 270.000,00 KM od Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, dok je ostatak od cca. 630.000,00 KM isplatio iz vlastitih sredstava (prodaja ulaznica, muzejskih izdanja i suvenira, najam prostora, usluge kustosa i sl.)”, pojasnila je Marić.

Tadić: „Plašim se da je kraj bliže nego što mislimo, jer entuzijazam ne isplaćuje plaće i kredite niti plaća račune.“

I s manjkom kadra predani su čuvari baštine

Nedostatak kadra je drugi veliki izazov. Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini trenutno broji 57 zaposlenika, što je, kako kaže Marić, u stvarnosti malo za normalno funkcionisanje i održavanje kompleksa koji se prostire na oko 30.000 metara kvadratnih i kolekcije od 3 miliona predmeta.

„Za pojedine zbirke uopće nemamo kustose, npr. za paleontološku kolekciju, jer u cijeloj Bosni i Hercegovini nemate nijednog paleontologa. U takvim okolnostima je vrlo teško održati kvalitet stručne i naučne produkcije, još manje ići ukorak s međunarodnim standardima”, kazala nam je Marić.

I u takvom stanju realizuju i kapitalne projekte poput aktuelnog koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a kojim će Botanička bašta ponovo postati dio evropskog društva sličnih institucija. Osim toga, nastavili su i radove na južnom dijelu Botaničke bašte, što uključuje postavljanje rasvjete te sadnju različitih biljnih vrsta. Uz to, s posebnim zadovoljstvom Marić najavljuje i dovršetak velike izložbe o amajlijama i talismanima.

„Muzej je početna, nezaobilazna tačka cijelom nizu istraživača, naučnika i umjetnika različitih profila, od arheologije preko etnologije, historije, umjetnosti te prirodnih nauka, što nas čini relevantnom institucijom u međunarodnim krugovima. Posuđujemo materijal za međunarodne izložbe, sudjelujemo u međunarodnim projektima, zaprimamo desetine upita za korištenje fotografija i dokumentacije za različite namjene. Tim više je tužnija činjenica da u matičnoj zemlji nemamo jednak tretman, a kako stvari stoje, to se uskoro neće promijeniti. Bez obzira na to, nama jedino preostaje da nastavimo raditi ono što najbolje znamo – sačuvamo naše kulturno naslijeđe, kao trajni podsjetnik onoga što ova zemlja može biti”, naglasila je Marić za Preporod.

Kraj je blizu

I televizija koja je u svome programu s posebnom pažnjom tretirala probleme ovih institucija, BHRT, je nakon osamdeset godina rada pred gašenjem.

Direktorica programa BHT 1 Neda Tadić ističe da institucije Bosne i Hercegovine evidentno „nisu u stanju pronaći rješenje za opstojnost medijskog temelja naše države dok pojedinci unutar tih institucija čak otvoreno pozivaju i rade na njegovom rušenju.“

„Porazno je da jedna demokratska država koja teži postati članicom Europske unije ovako tretira vlastite institucije od značaja za cjelokupno društvo, i da je njezin javni medijski servis na izdisaju zahvaljujući višedecenijskoj nebrizi donositelja odluka“, ističe Tadić.

Kako dodaje, svjesni su da su prepušteni sami sebi „i da su sve inicijative za rješavanje problema višegodišnjeg kršenja Zakona o javnom RTV sustavu, na štetu BHRT-a, očigledno osuđene na propast.“ Otuda, kaže, nema mjesta optimizmu na BHRT-u.

„Vrlo brzo će uslijediti blokade računa BHRT-a po raznim osnovama, što će značiti potpunu i dugoročnu neoperativnost, a samim tim i kraj BHRT-a“, podvlači Tadić.

Jedino privremeno rješenje se nazire u reakciji visokog predstavnika u BiH, čime bi se spriječilo gašenje programa, odnosno dobilo bi se dodatno vrijeme za iznalaženje sistemskog i trajnog rješenja. Ipak, smatra da, prema svemu, do te reakcije neće doći.

Međutim, posvećenosti i profesionalizma radnika ne nedostaje, a na to ih, kako ističe Tadić, između ostalog, i osamdeset godina tradicije ove kuće.

„No, plašim se da je kraj bliže nego što mislimo, jer entuzijazam ne isplaćuje plaće i kredite niti plaća račune, mada su entuzijazam i inat ti koji nas još uvijek drže na našim radnim mjestima. Uvjeti rada su sramotni za jedan javni medijski servis i svode se na svakodnevnu improvizaciju, ali se trudimo ostati profesionalci do kraja i poštivati postulate profesije u interesu svake građanke i građanina Bosne i Hercegovine“, zaključuje Tadić.

Bešlija: „Institut za historiju spada među rijetke naučne ustanove čiji kontinuitet rada svjedoči i o kontinuitetu državnosti Bosne i Hercegovine.“

Neprepoznavanje strateškog resursa

S razlogom i simbolično ovaj put smo se interesovali i za stanje Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, bez obzira što je riječ o naučnoj instituciji koja djeluje na nivou Kantona Sarajevo. Činjenica je da obim njihovog rada prevazilazi okvire Kantona, kao i to da i sami nailaze na izazove koji im otežavaju rad. Uz to, upravo su uposlenici ovog Instituta i njihove kolege historičari i profesori historije kojima je Institut referentni okvir, osobe koje se pozivaju na tribine povodom obilježavanja Dana nezavisnoti.

Direktor Sedad Bešlija ističe da Institut, osnovan 1959. godine, zapravo, „spada među rijetke naučne ustanove čiji kontinuitet rada svjedoči i o kontinuitetu državnosti Bosne i Hercegovine.“ Primarno, proučavaju historiju BiH od najstarijih vremena do savremenosti.

„Do agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu Institut je imao status ustanove od republičkog značaja, a tokom agresije od 1994. godine djelovao je kao ustanova od posebnog značaja za odbranu države, dajući nemjerljiv doprinos dokumentiranju i razumijevanju savremenih historijskih procesa u najtežim okolnostima“, kazao je Bešlija za Preporod.

Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nastupila je složena i dugotrajna borba Instituta za „vlastiti institucionalni opstanak.“ U političkim krugovima je spočitavano i da je riječ o „komunističkoj ustanovi“ nepotrebnoj u „novom društvenom kontekstu.“ Godine 1999. osnivačka prava je preuzeo Kanton Sarajevo. U narednom periodu, kako nas je upoznao direktor Bešlija, sve do 2016. godine je trajala sudska borba sa Savezom samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine, kada je Institut, nakon više od četiri decenije korištenja, ostao bez prostorija u Alipašinoj ulici. To je, naglašava on, ostavilo dugoročne psoljedice na njihov rad.

Godine 2013. započeo je proces integracije Instituta u Univerzitet u Sarajevu, da bi 2019. godine Institut postao punopravnim članom, što ga je institucionalno stabiliziralo i čvrsto pozicioniralo „unutar najznačajnije akademske zajednice u državi“, dodao je Bešlija.

Ističe da Institut, uprkos brojnim izazovima, posljednjih godina bilježi značajne rezultate, posebno u oblastima izdavaštva, razvoja vlastitih kadrova, digitalizacije naučnih izdanja i međunarodne saradnje. Tome svjedoči i zapažen međunarodni angažman saradnika kroz različite aktivnosti, ali i brojka od 160 naučnih izdanja. Posebno vrijednim izdvaja realizaciju kapitalnog izdavačkog projekta „Historija Bosne i Hercegovine“ u šest tomova, na kojoj je radilo oko pedeset doktora nauka, a riječ je o prvoj cjelovitoj historiografskoj sintezi nastaloj na Univerzitetu u Sarajevu o prošlosti Bosne i Hercegovine

„To je poduhvat na koji se decenijama čekalo i koji prije Instituta nisu uspjeli završiti ni veći sistemi niti kadrovski snažnije institucije“, kaže on.

Danas broje 26 zaposlenih, od kojih je 19 u naučnom sektoru.

Međutim, suočavaju se s nizom problema u radu. U prvi plan ističe slabo razvijenus vijest o važnosti ovakvih institucia, i u širem drutvu i među političarima, pa pinasijska podšra u ključnim oblastima rada Instituta ostaje nedovoljna. Posebno glede arhivskih istraživanja, koja su, kako Bešlija podsjeća, sama srž historiografske nauke. Te vrste podrške nedostaje i u segmentu međunarodne saradnje, nuačnog rada, marektinga i distribucije rezultata.

„Budžetski limiti za ugovorene usluge i nabavku opreme skromni su i ne prate stvarne potrebe razvoja savremenog naučnoistraživačkog rada. Ne postoji ni adekvatna podrška za zapošljavanje novog kadra, a Institut i dalje djeluje u neuslovnim prostornim kapacitetima. Naši zahtjevi u tom pogledu godinama ostaju na margini, bez obzira na to koja je vlast bila aktuelna. Ja sam direktor od 2019. godine i u tom periodu se promijenilo 5-6 ministara za nauku, visoko obrazovanje i mlade KS. Raditi u takvim uslovima i nadati se nekoj dugoročnoj strategiji u radu je skoro pa nemoguće“, ispričao nam je direktor Bešlija.

U 2025. godini Vlada KS i resorno ministarstvo nisu oraspoložili sredstva u budžetu Instituta usvojenog početkom godine, što je za posljedicu imalo deficit na pojedinim kontima u budžetu te će se realizovati tek iz novog budžeta za tekuću godinu. Time će, kako napominje direktor, i plan rada za 2026. godinu morati biti reduciran.

„To je, zaista, nedopustiva situacija. Moram kazati da nema ni neke posebne solidarnosti unutar Univerziteta čiji smo punopravni član. Svako se, manje-više, bori za svoju organizacionu jedinicu, kako zna i umije. Naši rezultati mi daju puno pravo da sve ovo kažem – otvoreno i konkretno. Neka se niko ne ljuti. Ono čime, u datim okolnostima, imajući u vidu ekonomski standard u Federaciji Bosne i Hercegovine, možemo biti relativno zadovoljni jesu osnovne plate, koje su tek od 2019. godine dostigle pristojan nivo za naučno-istraživačke radnike i administrativne radnike“, istakao je Bešlija.

Međutim, dugoročno zabrinjava, kako kaže, „izostanak stvarne svijesti o značaju naučnih institucija kod političkih donosilaca odluka“, odnosno kada se Institut i druge naučne institucije ne prepoznaju kao „strateški resurs države Bosne i Hercegovine.“

Dok se oslanjaju na vlastite kapacitete, privremena rješenja i entuzijazam, iz ovih institucija ovih dana slušaju prazne parole o državnosti, slobodi, nezavisnosti i ljubavi prema domovini, a ponajbolje znaju šta čini biće ove države. Stoga nas je v.d. direktorice Nacionalne biblioteke Bosne i Hercegovine Žero i podsjetila „da državnost ne počiva samo na političko-pravnom suverenitetu, već i na institucijama koje čuvaju kolektivno pamćenje, jezik, nauku i kulturni identitet“ te da institucije poput biblioteka, arhiva i muzeja čine „infrastrukturu državnosti – bez njih nema kontinuiteta ni svijesti o vlastitoj historiji i identitetu.“

S aktuelnim urušavanjem infrastrukture državnosti ostaje pitanje šta će nam do naredne godine ostati od nezavisnosti, slobode, pa i svih evropskih i svjetskih puteva na kojima se moramo snaći.