Kako koja godina odmiče, sve mi više toga nedostaje, vezano za Bajram. Polahko odlaze oni kojima sam još kao dijete ljubila ruku i prislanjala je na čelo.

U toj sjeti mi prođe vrijeme čišćenja kuće, pripreme poslastica, posljednjih iftara i sehura, proučenih džuzeva i ispraćenih mukabela. Uz brige o dočeku Bajrama, pripremi bajramluka, završetku ramazana, sjetimo se i onih koji nisu u prilici bajramovati kao mi, pa pohitamo ujagmiti posljednje dane ramazana za što više hajra i sevapa. Svaki dan se trudimo popraviti i biti što bolji vjernici pa jedni druge opominjemo u raspravama i pozivamo na sabur i mirenje, toleranciju i ljubav.

Hvala Allahu Uzvišenom, u našoj državi se islam živi slobodno i o islamu se slobodno govori. U ramazanu se posebno potrudimo i govoriti, ali i poslušati savjete o tome kako svoj dan maksimalno iskoristiti, kako će koja djela biti vrednovana, podsjećamo se međusobno na iman, ihsan, dobročinstvo i upućujemo posebne dove jedni drugima.

Sjećam se ratne ‘93. godine. Na bajramsko jutro na stolu je osvanuo “eurokrem”, mama napravila od mlijeka u prahu, brašna i kakaa. Mlijeko u prahu smo rijetko imali, ali taj miris nikad neću zaboraviti i uvjek će me na rat podsjećati. Spremila nam je mati ručak i otišla u Komandu, tu je radila kao socijalni radnik. Nekad je radila danima uzastopno, kada su bile vojne akcije na terenu pa je trebalo evidentirati ranjenike i poginule te o tome obavještavati porodice. U pozadini slike stola, eurokrema i buketa cvijeća, čujem ilahiju “Bajram dođe... a ja nemam s kim da bajramujem”.

Onda se trgnem i osvrnem oko sebe pa shvatim da, hvala dragom Bogu, imam svoju porodicu, supruga i djecu, još mnogo članova porodice i prijatelje i imam s kime bajramovati. Na neko vrijeme dozvolimo jedni drugima da se udaljimo, nađemo izgovore da se ne obilazimo, nađemo zamjerke jedni drugima, a život prolazi i sa njim prilike za ahiret.

Kako reče pjesnik: “Nije Bajram onome ko oblači nove i gizdave haljine. Bajram je samo onome ko je siguran od prijetnje (Allahove)...” Nije Bajram u materijalnom, i nije Bajram u onome šta smo jedni drugima uradili, rekli ili dali. Bajram je u onome kako se jedni uz druge osjećamo, ali ne onda kad se nijemo gledamo i analiziramo, nego onda kad se zagrlimo, primaknemo obraz uz obraz ili ruku uz čelo.

Nije Bajram samo slavlje, radost zbog ispoštenog ramazana, užitak za sofrom. Bajram je osmijeh koji smo izmamili, zagrljaj koji širimo, poziv onome ko poziv ne očekuje, onome ko je sam i zaboravljen. Bajram je da jedni u drugima vidimo Milost Milostivog, Ljubav Onoga Koji ljubav daje, da u grudima osjetimo toplinu. Bajram je da halalimo i da nam bude halaljeno. Bajram je da od zahvalnosti na Uputi zaplačemo. Naši bajrami su ljudi koji nas okružuju.

Ja sam Bajram tebi, a ti si Bajram meni, to pomislim kad pogledam u bilo koga ko se, voljom Allahovom, našao na mome životnom putu ovog ramazana.

Neka nam je Bajram mubarek svima.