Povezani tekstovi

Ibn Tejmijje o sufijama

Tesavvuf u islamskim izvorima

Imami Malik

Et-Tettai je prenio, u svome komentaru na Ibn Rušdovu Mukaddimu, a, također, i šejh Zerruk, u četvrtom pravilu svoje knjige el-Kava'id, da je imami Malik rekao: "Ko se bavi samo fikhom, a ne i tesavvufom biće grješnik; ko se bavi tesavvufom, a ne i fikhom postaće heretik; ko napravi spoj između njih doći će do istine." Imami Malik, Allah mu se smilovao, bio je sufija i uvažavao put tesavvufa. Dovoljno je samo to da ga je učinio nerazdvojivim od fikha, a sam je napravio spoj između fikha i tesavvufa, jer inače i na njega bi se odnosio sud njegovih nedvosmislenih riječi: "Ko se bavi samo fikhom, a ne i tesavvufom biće grješnik." Allah Uzvišeni ga poštedio od toga!

Šejh Kenūn, u svome osvrtu na imami Malikov el-Muvetta', između ostaloga navodi, prenoseći od Kadi 'Ijada, da je ovaj rekao: "Stalno je bio sa Ibn Hurmuzom, kako stoji u el-Medariku, i nije se razdvajao od njega 13 godina – a prenosi se 16 godina – učeći znanje o kojem je Malik rekao: 'Nisam ga otkrio nijednome čovjeku.'[1]." Završen citat. Prema tome, da li je ovo navedeno znanje koje nije nikome otkrio iz domena fikha? Mi ne mislimo! Da je tako ne bi mu bilo dozvoljeno njegovo sakrivanje, jer razumjevanje (fikh) propisa vjera obavezno je spoznati svim punoljetnim muslimanima (mukellefima), a znameniti učenjaci daleko su iznad toga da bi to sakrili. Ovo spada u kategoriju onoga što je zabilježio imami Buharija od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: "Zapamtio sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, dvije posude znanja. Jednu od njih sam otkrio, a drugu da sam otkrio ovaj grkljan biste mi prerezali." Ovo bez ikakve sumnje jasno potvrđuje ono što su eš-Šatibi i drugi naveli od imama Malika.

Imami Ebu Hanife en-Nu'man

Autor djela En-Nusretu en‑nebevijjetu, a, također, i autor djela Ehlul-futūhātu vel-ezvāku navodi da je imam Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, bio simpatizer sufija, te respektovao njihov položaj. Vjeorvatno je on bio i najtolerantniji prema njima, a što se ne može naći u tolikoj mjeri kod drugih imama. Navodi se: "U našem kraju bila je jedna skupina koja se je toliko prepuštala u zikr‑u da su padali po zemlji, ali ih imam nije osuđivao. Oni su ga i posjećivali a on im je ukazivao počast, te su mu postavljali pitanja i on im je odgovarao." Upitan je o tome da li su sufije iskrene u onome šta čine u javnosti (hadret) i sa čime se pokazuju, pa je odgovorio: "Zaista, Allah ima neke ljude koji će ući u Džennet, sa svojim defovima i svojim sviralama."[2] On je, radijallahu anhu, rekao to samo da bi spriječio neki izgovor da se prigovara onima koji su vezani za Allaha. Autor Tuhfetul-fetava, kao i šejh Ebul-Hasen ibn Mensur i šejh Abdul-Kerim, a svi su bili pristalice hanefijskog mezheba – prenose da je imam Ebu Hanifa bio naklonjen sufijama i simpatisao ih, kao i druge stvari koje su potvrđene u osnovi.

Imami eš-Šafi'i

Imam eš-Ša'rani, u mnogim svojim knjigama, prenosi da je potvrđeno da je imami eš‑Šafi'i često sjedio sa sufijama, te je upitan za to odgovorio: "Družeći se sa njima okoristio sam se sa dvije stvari kojima se nisam okoristio od drugih učitelja, a to s njihove riječi: 'Vrijeme je kao sablja. Ako ga ti ne presiječeš, one će tebe presjeći.' i njihove riječi: 'Zaposli svoju dušu (nefs) sa dobrom, jer ako ti nju ne zaposliš sa dobrom, ona će tebe zaposliti sa njemu suprotnom.'."

Šejh Muhtar el-Kenti navodi, u svojoj knjizi Džezvetul‑envar, da je imam eš­­‑Šafi'i bio privržen Allahovim odabranicima (evlijā) potpuno predan njihovoj ljubavi. Znao je govoriti: "Oni su moj korijen i ogranci i za njima moje srce žudi." tako da ga je neke mu'tezile optužile za ekstremni šiizam (rafidije), pa im je on odgovorio:

"Kažu: 'Postao si rafidija!'

Kažem: 'Nikada!'

Rafidizam nije vjera moja,
Niti uvjerenje moje.

Međutim, bez i najmanje sumnje,

Držim se vođe najboljeg i upućivača najboljeg.

Ako je ljubav prema dobrome (evliji) rafidizam,

Ja sam onda najveći rafidija."

En-Nevevi navodi u Šerhul-muhezzebu, a i eš‑Ša'rani kaže: "Eš‑Šafi'i je mnogo preporučivao imamu Ahmedu da ih poštuje i da se, također, druži sa njima. Potvrda tome navodi se u djelu Džami'ul‑usuli, tj. da su eš­­‑Šafi'i i imam Ahmed, radijallahu anhuma, često odlazili na sijela sufija i sa njima prisustvovali skupovima zikr‑a. Na upit: 'Zbog čega se vi često navraćate ovakvima?' odgovorili su: 'Kod njih je glavnina svega. To je strah od Allaha u ljubav za Njime.'."

Imami Ahmed ibn Hanbel

Nakon što ih je provjerio i sa sigurnošću ustvrdio da su oni ljudi koji su se posvetili Allahu i da su iskreni u svome postupanju prema Njemu, i tajno i javno, imam Ahmed, radijallahu anhu, počeo je da se druži sa sufijama, zavolio ih je i preporučivao druženje sa njima.

Eš‑Ša'rani, Allah mu se smilovao, u svome Tabekatu, u biografji Harisa el‑Muhasibija, navodi da je rečeno Ahmed ibn Hanbelu, radijallahu anhu: "Haris el‑Muhasibi govori o sufijskim saznanjima koje dokazuje predajom (eser) i hadisom. Da li bi poslušao njegov govor, a da nas on ne primjeti?" Odgovorio je: "Da." Tako je bio kod njega jednu noć sve do sabaha, a nije osporio nijednu riječ njegovu, nijedan postupak njegov, niti njegovih drugova. To je obrazložio: "Zato što sam vidio kada je proučen ezan za akšam da je on prošao ispred i predvodio namaz, a kada je postavljena hrana počeo je govoriti sa svojim drugovima i jeo je, a što je od Sunneta. Kada su završili jelo i oprali su ruke, on je sjeo, a njegovi drugovi sjeli su ispred njega, te im je on rekao: 'Ko od vas želi da pita o nečemu, neka izvoli.' Pitali su ga o prikazivanju (rijā) u ibadetu, o čistoti namjere (ihlās), te mnogim drugim pitanjima. Odgovarao je pozivajući se na predaja i hadise. Kada je prošao jedan dio noć kazao je jednom učaču da prouči nešto. Prisutni su plakali, jecali i bolno uzdisali. Zatim, je učač ušutio, a Haris je proučio nekoliko kratkih dova, a potom ustao da kljanja noćni namaz." Ujutro kada su osvanuli, Ahmed, radijallau anhu, odao je priznanje njegovoj dobroti, te rekao: "Slušao sam o sufijama nešto suprotno od ovoga. Molim Svevišnjeg Allaha za oprost." Od toga dana on je, radijallahu anhu, nastojao da bude u društvu sufija, pridržavajući se onoga što je slušao od njihovih velikana.

Eš‑Ša'rani, u svome Tabekatu, navodi od allame Kutbuddina ibn Ejmena da je rekao: "Ahmed je svoga sina Abdullaha ohrabrivao da se sastaje sa sufijama, govoreći mu: 'Oni su dostigli u čistoti namjere (ihlās) stupanj (mekām) koji mi nismo postigli.'." Allame Muhamed es‑Seffarini el‑Hanbeli prenosi od Ibrahima ibn Abdullaha el‑Kalanesija da je imami Ahmed rekao za sufije: "Ja ne znam ljude bolje od njih." Kada mu je prigovoreno: "Oni slušaju ilahije, pa se zanose?", odgovorio je: "Pustite vi njih da se vesele sa Allahom jedno vrijeme..." (Gazaul‑elbab – šerhu Menzumetil-adab)

8. džumadel-ulaa, 1437./ 17. februara, 2016.

Glavna alāvijska tekija

Mustegānem – Alžir

Preveo i prilagodio: Mensur Valjevac