Podsjećamo, Hajdarević je nakon dugogodišnjeg članstva, 2018. godine postao i predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, a na tu funkciju je i reizabran ove godine. Autor je dvanaest knjiga poezije te niza drugih proznih djela kao i djela iz oblasti jezika. Radio je i kao naučni saradnik u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Dobitnik je značajnih domaćih i regionalnih nagrada i priznanja, a književni radovi su mu prevođeni na više od šesnaest jezika svijeta. U narednim izdanjima Preporoda ćemo detaljnije pisati o Hajdarevićevom životu i djelu.
Redakcija Preporoda će Hajdarevića pamtiti i kao nekadašnjeg člana naše redakcije, a nakon toga i kao dugogodišnjeg redovnog saradnika. Posljednjih mjeseci Preporod je u rubrici Biljezi redovno objavljivao Hajdarevićeve "Male-velike rečenice iz zavičaja". U prilogu donosimo posljednji nastavak, objavljen u izdanju od 1. decembra 2023. godine.

_______________________________________________________________________________________________________________________________________________
Trava Iva od mrtva pravi živa
U Očevoj Kući mnogo su ispijani čajevi. Naročito izjutra, kad bi se babo Agan pripremao za neki od svojih svakodnevnih težačkih poslova. Najviše se pio čaj od vrijeska, potom majčine dušice, koji se u mojoj kući zvao čuber, ali bilo je čajeva i od suhih borovnica i lista borovnjaka, šipurka, kunice, zohve, pčelinje ljubice, glogova cvata ili suhih glogovih bobica, kantariona, kamilice... I mene je, od najmlađega doba, otac priviknuo na konzumiranje čajeva. (O čajevima u roditeljskoj kući pisao sam prije koji mjesec, pisao sam i više puta u nekim ranijim godinama.) Međutim, ni jedna od ljekovitih trava u zavičaju nije dobila i svoju malu pjesmovitu rimu, kao potvrdu njezine zdravonosne, blagotvorne, iscjeliteljske uspješnosti, kao što je to dobila trava iva. I otac bi počesto rekao: “Trava iva od mrtva pravi živa”.

On to ne bi propustio reći kad god bi nekom iz komšiluka preporučivao čaj od ive.

Kako ova biljka raste na malo većim nadmorskim visinama i tamo gdje je vrlo krševito i sunčovito, babo bi je otkrivao, i ubirao, na Javorku, prema Trebovoj, ili iznad Suhe, na desnoj obali rijeke Sutjeske. Iva je imala autoritativan gorkast okus. Podsjećala me okusom na neke gorke sirupe koje bi nam u ambulanti na Tjentištu prepisivao doktor Petar Ćosović u vrijeme nahladā i gripā. I u kasnijim godinama susretao sam se s ovom narodskom rimom kako “trava iva od mrtva pravi živa”, ili, pak, “od mrtva čini živa”... Vjerujem da moj otac nigdje to nije proči- tao, u kući nismo imali nikakve biljne i čajne knjige-savjetnike, knjige-naputke, sve je generacijski, i komšijski, prenošeno isključivo usmenim putem.

Nema ti ovdi selameta

Moji seljaci u Kruševu imali su dosta podvojen odnos prema rodnom kraju u odnosu na Foču, Sarajevo i druge gradske sredine. Drugima, koji bi dolazili kao rodbina, prijatelji, putnici namjernici, ili slučajni prolaznici, hvalili bi Kruševo i sva sela u dolini Sutjeske kao dženetske ljepotnine kakvih “nema ni u Misiru”, niti igdje drugdje na ovome svijetu, govorili su tako kao da se svako naše selo direktno dodiruje s dženetskim baščama i perivojima, a svojoj djeci često bi prijetili kako će ostati živjeti na selu, deverati i patiti se kao što deveraju i pate se njihovi roditelji ako ne budu dobro učili, uredno se školovali i otišli živjeti što dalje od sela i naporna težačenja od jutra do sutra... Misli li se na svoje dobro, mora se bježati iz sela za drugim, pametnijim i paralnijim poslovima... Na mnogim seoskim sijelima, večernjim kahvenisanjima i duhanjenjima nakon, recimo, uspješna kosidbenog dana, ili u slučajnim susretima na prašnjavim seoskim putevima, često bi neko izgovorio opominjuću rečenicu: “Nema ti ovdi selameta!” Ne znam zbog čega je govoreno baš tako, samo znam da se u meni pojavljivao spontani otpor prema takvim odrješitim stavovima.

Sjećam se jednoga događaja i augustovske sezone branja gljiva vrganja. Čekao me osmi razred osnovne škole... Otac i ja sreli smo se s Asimom Pejkovićem negdje iznad čaira Kutuše Ibra Muslića, Asim je tada još bio student Sarajevskog univerziteta. Bio je ponos našega kraja... Sjeli su, tako, Asim i babo, Asim je jako volio moga oca zbog njegova lijepa pričanja. Obojica su pripalili netom savijene cigarete. Kako je bio običaj da se pohvali ili pokudi duhan, Asim je rekao: “Silna ti ova škija, Agane!” Onda je krenuo razgovor o gljivama, gdje ih najviše ima, gdje ih nikako niti ima niti može biti, ponovo je naglašeno kako gljive treba odrezati nožem pri dnu a ne čupati ih iz korijena, pa se pričalo o ljetini, koliko je godina podbacila u odnosu na lanjsku godinu, cijena gljive je poniska jer svako bere i prodaje, potom se razgovaralo o našemu kraju... Ponovo sam od oca čuo tu često ponavljanu rečenicu: “Nema ti ovdi nikak’a selameta!” Blago sam sjedio postrani oslonjen o jedan podebeli hrast, umoran od višesatnog tumaranja po šumama i zirkanjima gdje ima koji vrganj, ili lisičarka, odjednom sam izgovorio, ne znam zašto, ali sam baš tako izgovorio: “Bože Dragi, gdje ću ja živjeti?” “U, da ne kažem gdje, ako ostaneš ovdje”, naglo se okrenuo prema meni komšija Asim. Iznenadila me ta hitra njegova reakcija i spominjanje baš te riječi. Mislio sam da školovani ljudi treba da izbjegavaju tako govoriti... Nisam više ništa rekao, ali jesam to ispričao Asimu Pejkoviću decenijama kasnije. “Pa zar nisam bio upravu”, smijao se Asim.

Obojica smo se smijali. Smijem se i ja dok unosim ove retke u računar.

Šezdesetih i sedamdesetih godina protekloga vijeka nije bilo imućnijeg domaćina u dolini rijeke Sutjeske a da nije sagradio kuću negdje u Sarajevu. Od Švrakina sela i Buća Potoka pa do sadašnje Kasindolske ulice, iza Dobrinje, sve do Ilidže, Butmira, Sokolović-Kolonije, ili Hrasnice. U svijestima domaćina iz moga kraja stvorena je takva atmosfera da sinovi moraju da se školuju i žive mirnijim i lahkotnijim životom od svojih očeva, a što se tiče ženske čeljadi, njihova sudbina bi trebalo da se riješi udajom. Mnoge djevojčice iz moga sela nisu nastavile školovanje nakon četiri razreda osnovne škole. Očevi su radije plaćali globu nego im dali da se “povlaše”. Taj strah od nekog tzv. povlašenja i moralnog zastranjivanja bio je samo puki seljački izgovor, kući je trebala redovna radna snaga, ženska čeljad se mnogo manje smjela pobuniti ako bi se “regrutovala” za neki kućanski ili koji drugi posao. Tako, u peti razred osnovnē na Popovu Mostu nisu iz Kruševa krenule Fatima Muhović, Fadila Muhović, Murata Merdan, Refija Kršo, kao ni mnoge starije ili mlađe djevojčice iz mnogih drugih sela u dolini rijeke Sutjeske. I meni je moj otac prijetio (tako bi se to moglo kazati) da ću ostati živjeti na selu i naduravati se od sabaha do akšama s “ovim pištalinama”, mučiti se sa sušama, nesigurnim ljetinama, porezima ne budem li se više “dao na knjigu”...

Od prvoga dana polaska u školu usvrdlano mi je u mozak da moram živjeti izvan rodnoga kraja mislim li sebi ikakva ovozemaljskog dobra...

Ali, kad je već bio u najdubljim svojim godinama, godinu ili dvije pred odlazak na Onaj svijet, otac Agan nije više govorio: “Nema ti ovdi nikak’a selameta”, nego mi je nekoliko puta naglasio: “Nemoj ovu zemlju, Hadžeme, nikome prodavati!” Čvrsto sam obećao ds to nikad neću učiniti.

Taj bi zavadio dva oka u glavi

U mojim selima u dolini rijeke Sutjeske dobro se znalo za koga bi se moglo reći da bi “mogao zavaditi dva oka u glavi”. Uvijek je bilo živopisnih seoskih mešetara i šaljivdžija koji su vještim zbunjivanjima, razrookim informacijama o pojedinim događajima i usuprotstavljenim okolnostima vezanim za iste te događaje, pa grubim šalama i živopisnim retoričkim izvrtarijama zavađali, razvađali, mirili, nanovo “zapetljavali” odnose između podgrijanijih ljudskih psihologija, stvarali atmosferu povišenije komunikacijske temperature, onda se ponekad izvinjavali, ili se ponašali prema onome “ni luk jeli, ni luk mirisali”... To su one rečenice, polurečenice, kadikad i cijele priče, koje su prvenstveno funkcionirale kao situaciona asocijativna podbadanja onih kojih su se određene informacije, poluinformacije, škakljičave insinuacije neposredno ticale. Uglavnom se radilo o muško-ženskim odnosima, “prigovorima” i nesporazumima između pojedinih familija i slično. U djetinjstvu, ali i u kasnijem dobu, upamtio sam nekoliko takvih, uvjetno rečeno, diskreditirajućih škakljanja “slabijih tačaka” potencijalnih žrtava... Uglavnom bi se ti izazvani, ili dozirani nesporazumi rješavali javnim priznanjem onih koji bi se s nekim ili o nečemu šalili kako je sve bila samo šala i nema se razloga za ikakvo zamjeranje... A baš to da bi neko mogao “zavaditi oba oka u glavi” prvi put sam čuo u kući Ibra Muslića u Mrkonjićima. Bijaše neko sijelo, ne znam kojim povodom. U šali je to izgovorio komšija Asim Pejković, za njega vežem ovu rečenicu, primjedba se ticala Nurka Lugušića i moga starijega brata po ocu Ejuba, koji su oblikovali šalu vezanu za nekog od Imamovića iz Zamrštena.

Ponajčešće bi te različite driblingovite šale bile organizirane na račun mladih ašiklijskih parova i njihova zbunjivanja u određenome socijalnom kontekstu.

Znalo bi se, doduše, i za neku osobu reći da je svojim karakterom toliko nestabilna i sklona grubim svađalačkim i neugodnoposljedičnim a ne samo šaljivdžijskim mešetarstvima u “zavađanju dva oka u glavi”. Zato je prijateljski skretana pažnja da se s takvim ljudima ili ženskim osobama rizično družiti i povjerovati u ono što bi te osobe kazale. Pa o bilo čemu da govore...