Svaka priča o ljudskom dostojanstvu i pravima počinje kao priča o ženama i muškarcima koji su se usudili boriti za to, jer ništa što nam je neko uskratio ili nam ne priznaje neće biti poklonjeno.

Od početka pandemije koronavirusa prošlo je nešto više od godinu dana. Vakcine kojima se divljanje ove bolesti može zaustaviti su napravljene, no u Bosni i Hercegovini masovne imunizacije još nema.

Naša javnost je ovih dana vrlo ozbiljno, iako uz dozu humora, reagirala na izjavu predsjednika RH Zorana Milanovića u kojoj je iznosio stav o budućim promjenama u BiH.

Preporod, kao što to naši čitatelji vole kazati, jeste dio njihovog ličnog i porodičnog te života zajednice.

Obilježavanje 9. januara kao dana RS kada je utvrđen agresivni, zločinački politički projekat – za koji je i sam Ratko Mladić ustvrdio kako ga je moguće realizirati jedino genocidom – opasno je i štetno, u prvom redu za sam srpski narod. Politika i ideologija koje stoje iza 9. januara besramno, suludo i šizofreno ignoriraju iskustvo Genocida koje s tim datumom povezuje bošnjački narod. Stoga se pred nas, Bošnjake, postavlja pitanje: treba li obilježavati 9. januar i to na svim nivoima i područjima našeg institucionalnog društvenog, vjerskog, političkog i kulturnog života kao Dan sjećanja na Genocid?

I ovogodišnje obilježavanje 9. januara kao dana manjeg bh. entiteta, u Banjoj Luci, nas suočava s različitim, međusobno povezanim moralnim i političkim pitanjima.
Ove godine najviše medijske pažnje s tog događaja je poklonjeno prisustvu Dragana Čovića, koji je je predvodio ‘delegaciju hrvatskog naroda’. Na proslavi je bio i ambasador Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini Ivan Del Vechio. “Legitimni” predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ambasador Republike Hrvatske dali su svoj obol svečanosti posvećenoj danu kada su Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik – osuđenici za ratne zločine i Genocid – donijeli odluku o proglašenju “Republike Srpske Bosne i Hercegovine”, a na kojoj je predsjednica RS dodijelila posthumno odlikovanje generalu Slavku Lisici osuđenom na petnaest godina zatvora zbog ratnih zločina u Hrvatskoj.
U većini komentara, osvrta i analiza ovih dana se isticalo da Čovićevo sudjelovanje na proslavi projekta u čijim temeljima su zločini nad Hrvatima i Bošnjacima, etničko čišćenje, progoni i Genocid i nije neko iznenađenje, i da je Čovićev savez s Dodikom u Banjoj Luci nastavak politike iz Graza (Boban – Karadžić) i Karađorđeva (Milošević – Tuđman) te da je na djelu udruženi politički poduhvat za podjelu Bosne i Hercegovine. U tom smislu možemo dodati pitanje: ima li sada neko kome nije jasno zašto su građani na nedavnim izborima u Bosni i Hercegovini za člana Predsjedništva izabrali Željka Komšića, a ne “legitimnog” Dragana Čovića? Uz to, mogu se postaviti još neka veoma važna pitanja. Predstavlja li Čovićevo slavljenje RS zbilja hrvatski politički interes? Da li zvanična Hrvatska stvarno želi opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini i šta znači lakrdija sa sudjelovanjem hrvatskog ambasadora u proslavi Karadžićevog 9. januara u Banjoj Luci?
Banjalučku proslavu 9. januara su ignorirali gotovo svi ambasadori u Bosni i Hercegovini i svi predstavnici međunarodne zajednice. Ipak se postavlja pitanje zašto međunarodna zajednica – u prvom redu EU koja je donijela i Rezoluciju o genocidu u Srebrenici – ne čini više? Odnosno, još konkretnije, zašto ne čini gotovo ništa da osudi i spriječi proslavljanje 9. januara kao dana RS zbog neustavnosti, a posebno jer se tim činom veličaju zločini, etničko čišćenje, progoni, silovanja i Genocid? Takvim pasivnim, ravnodušnim i kalkulantskim odnosom Evropska unija obezvrjeđuje Rezoluciju o Srebrenici koju je sama usvojila te potkopava vlastite pravne temelje i demokratsku budućnost.
Naravno da rezolucije o Srebrenici donesene u EU i u drugim evropskim i američkim parlamentarnim i državnim forumima i organima – kao i presude međunarodnih i domaćih sudova – imaju izniman značaj za budućnost, historijske nauke i pravni poredak u svijetu. Da se to ne obesmisli, EU bi morala odlučnije djelovati na političkoj, ali i zakonskoj primjeni rezolucija i presuda međunarodnih sudova. Ovako nema velike razlike između Dodikovog kršenja presude Ustavnog suda BiH i ravnodušnog odnosa Evropske unije prema negiranju i ismijavanju njenih rezolucija, a naročito prema negiranju i kršenju presuda međunarodnih i domaćih sudova.
Stoga se i pred nas Bošnjake, a u vezi s 9. januarom, postavlja važno i ozbiljno pitanje. Znamo da ne bismo trebali pridavati veliki značaj nekim folklornim, populističkim i nacionalističkim nastojanjima vlasti u RS i Srbiji da izbjegnu odgovornost pred svojim građanima za stvarne životne, ekonomske probleme i nevolje. Znamo, također, da je obilježavanje 9. januara kao dana RS kada je utvrđen agresivni, zločinački politički projekat – za koji je i sam Ratko Mladić ustvrdio kako ga je moguće realizirati jedino genocidom – opasno i štetno, u prvom redu za sam srpski narod. Politika i ideologija koje stoji iza 9. januara besramno, suludo i šizofreno ignoriraju iskustvo Genocida koje s tim datumom povezuje bošnjački narod. Stoga se pred nas, Bošnjake, postavlja pitanje: treba li obilježavati 9. januar i to na svim nivoima i područjima našeg institucionalnog društvenog, vjerskog, političkog i kulturnog života kao Dan sjećanja na Genocid?
Posebno stoga što nema datuma koji je fundamentalnije povezan s početkom faktičke realizacije dugo pripremanog i osmišljavanog genocida.