Mirnes Kovač

Mirnes Kovač

Mirnes Kovač je novinar i politički analitičar iz Sarajeva. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, a magistrirao je međunarodne odnose na Univerzitetu Sussex u Velikoj Britaniji. Bavi se praćenjem i analizom političkih procesa u regiji Bliskog istoka i Balkana. Predavač je na SSST-u, sarajevskom univerzitetu Sarajevo School of Science and Technology. Pored prevodilačkog rada, autor je brojnih članaka i knjiga, a kao politički analitičar saradnik je Al Jazeere, Huffington Posta i drugih elektronskih i printanih medija. Član redakcije Preporoda je od 2006. godine.

Twitter

Facebook

Donald Trump je Sjedinjenim Državama, da upotrijebimo neronovski termin, spalio i onaj mali formalni privid posrednika...

U srijedu, 22. novembra, 2017. godine “krvnik Bosne”, kako su svjetski mediji nazvali generala VRS Ratka Mladića osuđen je na prvostepenom vijeću Među-narodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju na doživotnu kaznu zatvora. Ipak, negiranje genocida i dalje se nastavlja i to od najviših političkih dužnosnika srpskog naroda u Bosni i Srbiji.

 

“Evo nas, 11. jula, 1995. godine u srpskoj Srebrenici, uoči još jednog velikog praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad i napokon, došao je trenutak da se, poslije Bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

Ratko Mladić, 11. juli, 1995. Srebrenica

O ve riječi izgovorio je general VRS Ratko Mladić pred tv kamerama srpske televizije prilikom ulaska u Srebrenicu. One su na neki način označile početak genocida u ovom gradu u Europi, 50 godina nakon što se Europa zarekla “Nikada više!” Međutim, ovog puta, desio se, ponovno.

Ovog puta desio se nad bosanskim muslimanima, ili “Turcima” kako ih je Mladić pogrdno nazvao. Oni su izdani od Ujedinjenih nacija i svijeta nakon što se nekih 40 hiljada ljudi iz istočnih dijelova Bosne sklonilo u “zaštićenu zonu” UN bježeći od srpskih koljača i silovatelja.

 

Predrasude iz prošlosti

Kada je Srebrenica pala, žene i djeca koji su se okupili u UN-ovoj bazi u Potočarima deportirani su za Tuzlu i obližnje teritorije koje je držala Armija RBiH. Ali ostali muškarci i dječaci sistematski su ubijani tokom narednih nekoliko dana. Odmah poslije pada enklave, prema satelitskim snimcima, mogla su se vidjeti mjesta masovnih ekzekucija u okolini Srebrenice. Oni koji su pokušali pobjeći, gonjeni su od strane srpskih jedinica i dok su se probijali kroz planine i šume u okolici Srebrenice bili su lovljeni i ubijani na licu mjesta, često u zasjedama i granatirani.

Nedžad Avdić koji je tada imao 17 godina, prisjetio se u intervjuu kako je preživio strijeljanje (ranjen je u stomak i nogu) i zatekao se ležeći među ljudskim leševima. Prema Avdiću, hiljade muslimanskih muškaraca dovezeno je kamionima na mjesta egzekucije blizu rijeke Drine, poredani po četverica i strijeljani. Avdić se prisjetio komentara srpskog vojnika koji je gledao nepomična tijela koja su bila osvijetljena mjesečinom: “Bio je to dobar ulov. Bilo je mnogo zečeva.”

Ratko – čije ime znači “onaj koji voli rat”, a prezime mu označava mladog čovjeka – tačno je znao šta radi. On je obznanjivao osvetu protiv “Turaka” i spominjao “Bunu protiv dahija”. Spominjao je događaj iz srpske historije 1804. godine kada su se Srbi pobunili protiv odmetnutih osmanskih vojnika, poduhvat koji je vodio ka Prvom srpskom ustanku, te kasnije nezavisnosti Srbije od Osmanske carevine.

Ratko Mladić je igrao ulogu egzekutora predrasuda iz prošlosti koje su sazdane na mitologiji formiranoj na srpskoj nacionalnoj imaginaciji još od dana Bitke na Kosovu 1389. godine, kada je osmanska vojska porazila i kasnije osvojila Srbiju i njome vladala narednih pet stoljeća.

“Kasapin Bosne”, kako su Mladića kasnije nazvali, samo je slijedio svog vrhovnog komandanta “Kasapina Balkana” Slobodana Miloševića, radikalnog srpskog nacionalistu čiji plan je bio stvaranje “Velike Srbije”. Kako bi sproveo svoj plan Milošević se oslanjao na slavenski nacionalizam i uveliko koristio elemente srpske nacionalističke mitologije. On je Srbiju opisivao kao “tvrđavu koja brani europsku kulturu i vjeru od islamskog svijeta, a srpski svećenici i akademici slično su opisivali svoju naciju kao bedem protiv azijatskih hordi.”

Historičarka religije Karen Armstrong u svojoj knjizi Polja krvi piše da je ova “skrivena mržnja prema islamu datirala tek od devetnaestog stoljeća, kada su srpski nacionalisti stvorili mit koji je spojio kršćanstvo s nacionalnim osjećajem zasnovanim na etničkoj pripadnosti: on prikazuje kneza Lazara, kojeg su Osmanlije porazili 1389. godine, u liku Krista, turskog sultana kao kristoubicu, a Slovene koji su se preobratili na islam kao “turkoficirane” (poturčene).”

Prije genocida u Srebrenici, Ratko Mladić je već bio pokazao svoje neprijateljstvo prema bosanskim muslimanima kada je komandovao potpunom blokadom Sarajeva. Od maja, 1992. godine, on je zapovijedao opsadom Sarajeva – najdužom opsadom u historiji modernog ratovanja. Tokom 1452 dana opsade (5. april, 1992. – 29. februar, 1996.) glavni grad Bosne neprestalno je bombardovan granatama i gađan snajperskim mecima koji su ubili 13.952 stanovnika Sarajeva. Većina žrtava bili su civili, a 1.600 njih su bili djeca.

U jednoj poznatoj presretnutoj radio komunikaciji s početka opsade Sarajeva, general Mladić svom podređenom oficiru pukovniku Vukašinoviću naređuje da granatira dijelove Sarajeva “da im razvučemo pamet njihovu, da ne mogu da spavaju.”

 

Kultura poricanja

Presuda Ratku Mladiću na Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, i njegovom ratnom političkom zapovjedniku Radovanu Karadžiću pokazuju da velike sile – posebno one u Europi –na neki način sude i svojim umiješanostima jer su dozvolile ovim krvnicima da počine genocid i masovna ubistva u Bosni.

Vrijeme koje je bilo potrebno da se ovi ljudi dovedu pred lice pravde stvorilo je i podržavalo kulturu poricanja genocida – posebno među Srbima u Bosni i Srbiji. Ovi slučajevi jesu individualni, ali njihova ostavština je uspostavila aparthejdski entitet unutar Bosne koji je danas de fakto nagrada za genocid.

Najopasnija posljedica poricanja genocida danas jeste neuspjeh procesa pomirenja. Uzmimo za primjer slučaj u Srbiji 2007. godine, kada su nekoliko stotina članova Radikalne stranke predvođeni Aleksandrom Vučićem (sadašnjim predsjednikom Srbije) pokušali preimenovati ulicu u Beogradu po (tadašnjem bjeguncu) Ratku Mladiću. Još šokantniji je slučaj kada je predsjednik entiteta RS u Bosni Milorad Dodik nekoliko dana prije izricanja presude Karadžiću u martu, 2016. godine, imenovao studentski dom po ovom ratnom lideru bosanskih Srba. Ovaj nedostatak odgovornosti i pokajanja, pa čak i ponos zločincima, uveliko su doprinijeli širenju kulture poricanja, a to čini da mnogi Srbi i u Srbiji i u bosanskom entitetu RS Mladića i Karadžića doživljavaju kao heroje. Tako je prije mjesec dana osuđeni ratni zločinac Vladimir Lazarević dobio podršku od strane srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina. Lazarević je učestvovao u progonu Albanaca s Kosova i kasnije je na UN-ovom tribunalu za ratne zločine osuđen na 14 godina za zločine koje su srpske snage počinile na Kosovu. Sada će, prema ministru Vulinu, Lazarević biti pozvan da predaje na Vojnoj akademiji u Beogradu!?

Nažalost, Srbi u Srbiji, a posebno u Bosni nisu prošli kroz proces suočavanja sa zločinima iz prošlosti koji su počinjeni u njihovo ime. Ako se šire društvo ne suoči sa svojom mračnom prošlošću može ga pogoditi prokletstvo da ih ponovi sa još ozbiljnijim posljedicama za buduće generacije.

Ma kakva presuda bila donesena Mladiću na ICTY u srijedu, 22. novembra, ona će imati malo posljedica. Presuda Ratku Mladiću biće samo jedan podsjetnik na ono što se desilo u srcu Europe na kraju 20. stoljeća. General Mladić je sada bolestan i star čovjek, ali njegova ostavština je zasigurno “zdrava” i “živa”. Samo je pitanje vremena kada će kultura poricanja uroditi otrovnim plodovima na krvavim poljima Balkana.

U svojoj poznatoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu u Jerusalemu, Hannah Arendt je uvela frazu “banalnost zla” s kojoj je željela opisati ponašanje nacističkog oficira kao čovjeka koji nije izražavao krivnju za svoja djela niti mržnju prema onima koji su mu sudili. Međutim, u slučajevima i Karadžića i Mladića “banalnost zla” kako je definira Arendt dobija jednu novu dimenziju.

Poput Eichmanna i Karadžić i Mladić nisu pokazali ni trun kajanja za svoja djela. Međutim, za razliku od Eichmanna oni su pokazali mržnju prema onima koji su im sudili. Ova mržnja je odaslala signale cjelokupnoj srpskoj naciji koja zna kako da ih protumači i realizira, posebno onim radikalnim skupinama koje u Mladiću i Karadžiću vide heroje svoje nezavršene prošlosti.

(Tekst je i na engleskom jeziku objavljen 22. novembra, 2017. godine na medijskoj platformi TRT World https://www.trtworld.com)

Mevlud ugušen u krvi

Decembar 02, 2017

U petak, 24. novembra, ove godine, za vrijeme džuma namaza u selu Bi’ru-l-abd u džamiji Revda desio se naj-smrtonosniji teroristički napad u modernoj historiji Egipta.

“Vaša uputa nam je draža nego da vas pobijemo!” Ovo je naslov prijetećeg pisma koje je cirkuliralo kao opomena mještanima sela Revda prije nego što se stravični pokolj desio u lokalnoj džamiji. Odgovornost za napad još uvijek nije preuzeo niti ISIL, niti njegova podružnica “Vilajet Sinaj” koja operira na poluotoku Sinaju, a radi se o pripadnicima organizacije “Mučenici al-Aqse” koji su mu 2014. godine dali prisegu. Egipatske snage sigurnosti i vojska još od 2013. godine vode stalne kampanje protiv ovih militanata, a prije ovog napada njihov najubitačniji udar bio je obaranje ruskog putničkog aviona iznad Sinaja kada su poginuli svi putnici i članovi posade ovog aviona, njih 224.

Napad na sufijsku zajednicu

Običaj u ovom mjestu je bio da u džamiji stariji sjede u prva tri saffa u pročelju dok su djeca bila u zdanjim saffovima, a omladina i odrasli su bili u sredini džamije. Ovaj red su teroristi dobro iskoristili, jer prema svjedocima, napad je počeo ubacivanjem četiri bombe kroz prozore džamije i glavna vrata. Dvije bombe su eksplodirale u prvim saffovima, a potom je uslijedio upad militanata. U saopćenju egipatskog državnog tužioca navodi se da je bilo između 25 i 30 militanata. Prema svjedocima napadači su imali duge kose i brade, nosili su maske na licima i bili naoružani automatskim puškama, a najmanje jedan od onih koji su ušli u džamiju nosio je zastavu ISIL-a. Odmah nakon eksplozija bombi jedan militant se popeo na minber džamije i počeo pucati po prvim saffovima. U tom dijelu džamije najviše je poginulih.
Uz svu brutalnost ubijanja, militanti su otišli korak dalje. Zapalili su vozila mještana ispred džamije, a jedna grupa je ostala izvan sela i spriječila vozila hitne pomoći da stignu i ukažu pomoć nastradalima. Tri vozila hitne pomoći su pogođena. Ono što je posebno indikativno u cijelom ovom slučaju je primijetan strah svjedoka da govore za medije kao i velika ograničenja pristupa medijima koje su egipatske sigurnosne snage uvele. Također, svjedoci navode kako je nakon napada postojao strah od prisustva eksplozivnih naprava u tijelima žrtava, te da su prvo izvlačili one pogođene u prsa i stomak, a kasnije one koji su pogođeni u ekstremitete. “Htjeli su pobiti što više ljudi i da su mogli ubiti sve ne bi se nimalo ustezali da to učine,” kazao je jedan preživjeli svjedok. Ono u čemu se slažu svi i mještani sela Bi’ru-l-abd i cjelokupna egipatska javnost jeste da niko nije mogao ni zamisliti da će se napad desiti za vrijeme džuma namaza i to unutar džamije.
Iza posljednjeg terorističkog napada na džamiju Revda ostale su scene koje lede krv u žilama. Sivomaslinasti ćilimi su pocrvenili od krvi nedužnih seljana, tragovi metaka svuda po džamiji, a ispred glavnog ulaza ostale su stotine pari obuće ubijenih klanjača. Prema informacijama egipatskih medija od ranije traju prijetnje i nasrtaji na ovu beduinsku, mahom sufijsku zajednicu. Naime, prije ravno godinu dana 19. novembra, 2016. godine, krvoločni militanti Vilajeta Sinaj (pomenute ISIL-ove podružnice) javno su odrubili glavu duhovnom predvodniku sufija na Sinaju šejhu Sulejmanu ebu Hirazu, pročelniku Ahmedijskog džeririjskog sufijskog tarikata.
Šejh Sulejman je imao 98 godina, a militanti su ga oteli iz njegove kuće u gradu El-Arišu. Tada je ISIL kidnapovao i sufijskog šejha Qatifan Berika el-Mensurija. Ubili su ih obojicu odsjecanjem glave sabljom, a čin pogubljenja su snimili. Video snimak ubistva ove dvojice šejhova objavili su uz potpis “izvršenje šerijatske kazne nad dvojicom vračara.” Na snimku se vidi šejh Sulejman u narandžastom odijelu sa povezom preko očiju koji mu je stavljen tokom pogubljenja. Ovog orohnulog starca koji je svojom pojavom ličio na pravog pustinjskog asketu poštovalo je nomadsko stanovništvo širom Sjevernog Sinaja, a posjećivali su ga muslimani iz cijelog Egipta tražeći njegov blagoslov i dovu. I nakon gnusnog pogubljenja šejha Sulejmana militanti “Vilajeta Sinaj” nisu prestali prijetiti njegovim sljedbenicima da prestanu sa sufijskom praksom zikir-halki, predavanja itd. Mještani nisu odustajali, a ISIL im je u posljednjim pismenim saopćenjima zaprijetio da ne smiju učiti mevlude.

Međusobna arapska optuživanja

Naravno da se u sagledavanju ove tragedije nipošto ne mogu zanemariti okolnosti haosa u koje je upao Egipat nakon abortiranja demokratskog pokušaja 2013. godine, vojnog udara i uspostave Sisijevog režima koji se oslonio na brutalnu silu, međutim, gorespomenuta prijeteća poruka terorista koji za svoje ostvarenje dobijaju priliku upravo u ovakvim situacijama haosa i nestabilnosti jeste alarmantna. Dodatno zabrinjavaju međusobne optužbe koje su se posljednjih dana javile na liniji Saudijska Arabija, UAE i Egipat, s jedne strane, i Katara, s druge. Mediji u zemljama koje su uvele blokadu Kataru za ovaj krvavi pir optužuju teroriste koje navodno kontrolira Katar. Dočim, katarska štampa optužuje Saudijsku Arabiju, Izrael i UAE navodeći da ovim žele natjerati Egipat da prihvati “dogovor stoljeća” kojeg je predložio američki predsjednik Donald Trump, a prema kojem će se Palestinci naseliti na Sinaj. Najogavnije u svemu ovome jeste da ove međusobne optužbe Arapa analiziraju i naširoko prenose izraelske medijske platforme!
Bez obzira na sve moguće scenarije iza ovog pokolja, egipatska krvava džuma je još jedan pokazatelj da su muslimani najveće žrtve terorizma. Na veliku žalost i uprkos sve groznijim i težim slikama, muslimani se izgleda i dalje nisu spremni suočiti sa svojom prošlošću i uvidjeti da su ti militanti ipak odnekuda dobili ideologiju koja je upregnuta sa nasiljem mogla proizvesti ovaj bizarni atak na muslimanski um današnjice: “Vaša uputa nam je draža nego da vas pobijemo!” Na koncu, ova primjedba se ravnomjerno može uputiti na adrese vlada svih gorespomenutih zemalja koje se danas međusobno optužuju. Danas čujemo hrabre najave odricanja od takve ideologije, ali suludo je i pomisliti da se njeni generatori mogu isključiti pukim pritiskom na dugme, kao što se ona decenijama “na dugme” diseminirala i odgajala generacije namrgođenih tumača i misionara vjere skučenih pogleda! Svako onaj ko iz pozicije moći i vlasti misli da će moći načiniti takav “pritisak na dugme” grdno se vara. Dugme za gašenje izvora ove crne ideologije nasilja i ubijanja je u rukama uleme koja je odgovorna, jer je svojim nečinjenjem dozvolila da tumor metastazira i zahvati vitalne organe muslimanskog Ummeta. Držim da će ovo biti najveći idžtihad koji muslimani s pravom očekuju od učenjaka vjere: Kako odvojiti vjeru od političke zloupotrebe i spasiti je od nasilnog ekstremizma? Jer, Ummetu danas trebaju obnovitelji (mudžeddidi) vjere koji će zaustaviti prolijevanje krvi po džamijskim sedžadama!

Korijeni ideologije ubijanja

Ipak, veća je vjerovatnoća da će muslimani ošamućeni ovim teškim udarcima nastaviti vikati na svjetske zavjer(enik)e i obmanjivati sebe sve dok ne priznaju “da je ono što su počinile te ubice nešto što se još uvijek govori s minbera u sklopu teme o otpadništvu od vjere i stvari koje izvode iz islama,” kako to u svom komentaru na zločin u egipatskom selu Bi’ru-l-abd primjećuje dr. Muhammed Habeš.
On se ovdje s pravom dotaknuo poslanice Muhammeda ibn Abdu-l-Vehhaba Nevaqidu-l-islami el-’ašereh, čije postulate često spominju oni koji su zapodjenuli niz ratova protiv muslimanskih društava: vlast koja ne sudi po onome što je objavio Allah; izgradnja džamija na mezarovima i veličanje mezarova; obraćanje dovom preko posrednika, itd. “Vrlo jednostavno je, dakle, uvjeriti dotične nesretne ratnike, lišene znanja i obrazovanja, da samo izvršavamo Allahove propise... Opet će nam, po običaju, govoriti da smo primitivni, da ne shvaćamo međunarodne zavjere, da možda i nesvjesno narušavamo autoritet pravnika i velikana znanosti. Ali kada završite sa čitanjem ovih redaka, ukucajte na Google sintagmu “deset stvari koje izvode iz islama“ (nevaqidu-l-islami el-’ašereh) i iznenadit ćete se kada vidite da se one još uvijek nalaze u školskom gradivu stotina vjerskih škola uzduž i poprijeko islamskog svijeta, da se ponavljaju u nastavnim programima. Ako samo jedan procenat tih učenika povjeruje u istinitost tih tvrdnji, to znači da mi svakodnevno proizvodimo novu generaciju ratnika ISIL-a” – završava ozlojađeno svoj komentar ovaj sirijski učenjak.
Kolikogod nam selo Bi’ru-l-abd bilo daleko ono što se u njemu desilo za vrijeme najsvetijeg muslimanskog vremena – džumanskog vakta - prijetnja je svim muslimanima svijeta, ali i nama ovdje u Bosni. Jer, postulati na osnovu kojih se prolila krv 309 šehida džamije Revda nalaze se u široj ili kraćoj verziji odštampani i u nekim udžbenicima na našem jeziku. A o tribinama i dersovima integriranih i neintegriranih (para)džemata da i ne govorimo. I mi smo pristali dozvoliti tom kancerogenom učenju da se nesmetano širi među nama! Pitanje je samo kada će kancer eksplodirati.

PS.
Dok završavam ove retke čitam agencijske vijesti da je Abdul Hadi el-Qusejbi, predsjednik Vrhovnog vijeća sufijskih redova Egipta, izjavio da će se proslave mevlud-i šerifa nastaviti unutar džamija širom Egipta, ali će se proslave na otvorenom otkazati zbog žalosti nad šehidima džamije Revda. Neka im se Svevišnji Gospodar smiluje!

Sličica Želim Print

 Opširnije o terorističkom napadu na džamiju u Egiptu u Preporodu od 1. decembra, 2017. godine

Svaki put kad počne govoriti o ekstremizmu Bošnjaka neka se hrvatska predsjednica prisjeti Muje Šahmana, koga su pripadnici HVO-a vezali za volan kamiona pretrpanog eksplozivom i poslali u smrt.

Genocid nad Rohinjama

Septembar 20, 2017

“Smrtonosna sigurnosna operacija u mijanmarskoj pokrajini Rakhineu očito je planirana da iz zemlje ukloni muslimansku manjinu Rohinja. Sadašnje stanje ne može se još utvrditi u potpunosti, ali situacija sliči na primjer iz udžbenika etničkog čišćenja,” izjavio je u Ženevi visoki komesar UN-a za ljudska prava Zeid Ra’ad al-Hussein. 

Ujedinjene nacije su ranije objavile da je 294.000 izbjeglica Rohinja stiglo u Bangladeš od 25. auguta, ove godine, kada je pokrenut veliki talas nasilja. Posljednji podaci Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR), dočim pokazuju kako je broj arakanskih muslimana koji su utočište potražili u Bangladešu dosegao 313.000. 

Brutalna odmazda

Naime, snage sigurnosti Mijanmara su pokrenule akciju u pokrajini Rakhine nakon što je Vojska za spas Rohinja Arakana (ARSA) napala punktove armije i policije. Međutim, ono što potvrđuju izvještaji svih medijskih agencija i međunarodnih organizacija, ovaj napad je iskorišten da za brutalnu odmazdu i etničko čišćenje koje sprovode policijske i vojne snage režima uz podršku lokalnog budističkog stanovništva. Ministar vanjskih poslova Bangladeša Abul Hassan Mahmud Ali rekao je da se u mijanmarskoj državi Rakhine provodi “genocid”, zbog kojeg je gotovo 300.000 muslimana Rohinja napustilo zemlju. “Međunarodna zajednica kaže da je to genocid. Mi također kažemo da je genocid”, kazao je bangladeški šef diplomatije novinarima u Daki. Premijerka Bangladeša Sheikh Hasina Wazed, kako prenosi agencija Anadolija, danas, 13. septembra, kazala je kako je površina rijeke Naf, preko koje arakanski muslimani bježe u Bangladeš, puna tijela muškaraca žena i djece. Mediji prenose kako je u posljednjoj vojnoj akciji protiv Rohinja ubijeno preko hiljadu muškaraca, žena, djece, starih, a da su iza ovih napada ostala spaljena sela, unakažena tijela, pustoš. Ukratko, nad narodom Rohinja se provodi genocid.
Ono što posebno zabrinjava u novom talasu nasilja jeste izostanak reakcije i konkretnih poteza velikih sila da se zaustavi ubijanje, te da se prognanici zbrinu u ionako neuslovnim kampovima siromašnog Bangladeša. Već duže vrijeme vlasti Mijanmara blokiraju pristup međunarodnim humanitarnim organizacijama, novinarima i aktivistima, optužujući ih za podršku pobunjeničkim skupinama koje nazivaju teroristima. Susjedi Mijanmara, posebno Indija i Kina također su zbog geopolitičkih trvenja ostale nijeme, dok zemlje ASEAN-a svoje nereagiranje pravdaju principima nemiješanja u unutrašnje stvari svojih članica, tako da je narod Rohinja ostao kao još jedna mrlja na savjesti čovječanstva, genocid koji se odvija pred televizijskim ekranima.

Osuda šutnje i nereagiranja

Danas (srijeda, 13. septembar) dok sastavljamo ovaj tekst najavljeno je održavanje sastanka Vijeća sigurnosti iza zatvorenih vrata gdje bi se po drugi put trebalo raspravljati o ovoj krizi, ali prema nekim diplomatama iz UN-a, očekuje se da će Kina i Rusija biti protiv usaglašene izjave o nasilju nad Rohinjama najvišeg tijela Ujedinjenih Nacija. Što se tiče Sjedinjenih Država i Evropske Unije, osim zabirnutosti njenih lidera i diplomatskih apela prema vladi Mijanmara konkretnih poteza na zaustavljanju krize nema.
Posebno žestoke kritike posljednjih dana upućene su liderki Mijanmara državnoj kancelarki Aung San Suu Kyi, dobitnici Nobelove nagrade za mir, zbog njene šutnje, nečinjenja i generalnog odnosa prema ovoj manjinskoj skupini u Mijanmaru. Mnoge javne ličnosti uključujući papu Franju, nobelovca Desmonda Tutu, te budističkog duhovnog vođu Dalai Lamu, osudile su njenu šutnju, te pozvale svijet da aktivnije reagira kako bi se zaustavila patnja ovog nezaštićenog naroda. Kao jedna od posebno zabrinjavajućih dimenzija ove krize jeste mržnja i netrpeljivost prema Rohinjama koje zadnjih godina propagiraju radikalni budistički monasi i nacionalisti u Mijanmaru.
Kada je u pitanju reagiranje većinskih muslimanskih zemalja, osim sporadičnih osuda vjerskih lidera i poziva na molitvu, jedino je turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan lično kontaktirao mijanmarsku kancelarku Suu Kyi i zatražio da se omogući dopremanje pomoći Turske Rohinja muslimanima. Uz to Turska je 7. septembra, interventno u Bangladeš uputila visoku delegaciju koju je uz ministra vanjskih poslova Mevluta Čavušoglua predvodila supruga predsjednika Emina Erdogan i njegov sin Bilal. Oni su posjetili izbjegličke kampove u graničnom području u koje pristižu izbjeglice iz Mijanmara.
Problem marginaliziranja i progona Rohinja muslimana i trenutna kriza u Mijanmaru, upozoravaju sigurnosni eksperti, može veoma lahko privuči međunarodne terorističke organizacije koje već odranije djeluju u nekim zemljama jugoistočne Azije, posebno na Filipinima i u Indoneziji. Čini se paradoksalno da će teška situacija Rohinja muslimana (genocid kojeg su sve države prema Konvenciji o sprječavanju genocida dužne zaustaviti) privući pažnju svijeta tek onda kada potencijal ove krize prepoznaju međunarodne terorističke mreže i upregnu ga za regrutiranje terorista i kreatora haosa. Tada će biti kasno i za Rohinje, ali i za regionalni poredak i odnose među ključnim zemljama čiji se geostrateški interesi prelamaju u ovom južnoazijskom regionu.

Sličica Želim Print

Zašto državna kancelarka Mijanmara ne odgovara na pozive svojih kolega nobelovaca i zaustavi pokolj svojih sugrađana.

"U slučaju genocida, šutnja je saučesništvo, a upravo tako postupa Aung San Suu Kyi," izjavila je prije dvije godine u autorskom članku u britanskom IndependentuPenny Green, profesorica prava na Londonskom univerzitetu i direktorica International State Crime inicijative iz Londona. Šutnju o genocidu niko bolje ne razumije od nas u Bosni, posebno nakon što smo sabirne centre, kolone izbjeglica i masovna smaknuća gledali u vlastitom dvorištu. Upravo zbog iskustva genocida iz Bosne se mora čuti glasnija osuda genocida nad muslimanima Mijanmara.

Pitanje je da li će duh svetih mjeseci hadža nadjačati spletkarenja i donijeti dijalog ovom dijelu arapskog svijeta.

Priča o politizaciji hadža ovih dana se ponovo otvorila kada su Saudijska Arabija, Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein uveli blokadu Kataru. Navodi da je Katar pokrenuo priču o internacionalizaciji hadža proizvedeni su kao i ostale dezinformacije da bi kriza dobila skoro pa ratne tonove.

“Dvije hiljadite il’ 1999-te kad smo pričali o zajedničkom zikru, tad sam u ruci im’o čakiju, a 2016. uzeo sam ružu, a priča jedna, ne razlikuje se priča! I jedno i drugo ostalo je, nisam ništa od toga promijenio. Međutim, gdje su umovi koji će razumijeti šta daije govore,” pita se na kraju svog podužeg obrazloženja svojih ranijih stavova i predavanja misionar dr. Safet Kuduzović.

(NE)POVJERENJE

Juli 19, 2017

Ako bi se tražila neka osobenost koja vjernike odvaja od onih koji se tako ne osjećaju onda bi to bilo povjerenje, posebno međuljudsko povjerenje. Zajednica vjernika na neki način bi se mogla opisati i kao zajednica ljudi koji imaju povjerenje jedni prema drugima. I vjera i povjerenje dolaze iz istog korijena riječi, a prema hadisu Poslanika, a.s., povjerenje ili emanet oslikavaju stanje vjere: “Nema vjerovanja onaj koji nema povjerenja, niti vjere onaj koji se ne pridržava datog obećanja.” (Ahmed) 

Stranica 1 od 3
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro