Selman Selhanović

Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

Od poricanja do pomirenja

Decembar 07, 2017

Iole savjesniji zapitali bi se koga više da osude -one koji su zločine počinili ili one koji su te zločine prećutali? Ko je više kriv- da li onaj koji žrtvu drži za ruke da bi je drugi zaklao ili onaj koji je kolje? Zato ćutanje iz Beograda i Zagreba o počinjenim zlodjelima brine.

„Kada bismo znali strahote i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine“ Balzakova je izreka koja u mnogome može zorno karakterizirati ono što se po agresiji, počinjenim zločinima i konačno sudskim kvalifikacijama o Genocidu u Srebrenici dešavalo na tlu Bosne i Hercegovine. Da se od toga ni nakon dvadeset i više godina od haške utvrđene istine o Genocidu nije daleko odmaklo svjedoče nam uporna negiranja onih koji su Genocid počinili od Prijedora do Višegrada i dalje. Oni koji su ubijali sa sloganom „za krast časni i otadžbinu“ postali su heroji. I to veličanje ratnih zločinaca nije bilo samo deklarativno i pojedinačno, nego se ono sada čak institucionalno uvodi, a sve pod plaštom srpstva i srpskog nacionalnog bića. Štiteći tako svoje velikosrpstvo i štiteći time sami sebe- svakog ko bi se usudio otkriti istinu o zločinima proglasili bi izdajnicima svoga naroda. Ogrjezli u krvi svoju odgovornost su tako lahko utopili u kolektiv. Retrogradno, nema šta. Svoje grijehe su na taj način pripisali svome narodu. Najveći krivci jesu samo zločinci, tj. oni koji su ubijali, ali ništa manje nisu krivi ni oni koji su zlo projicirali. Zlo se nije moglo tek tako izroditi da se najprije nije rodilo u glavama. Tako je mitomanska svijest dugo pothranjivana lažima i veličanjima sopstvenih vrijednosti na račun drugih. Posebno su pečat tim nastojanjima davali oni „najpametniji“- akademici iz SANU. Stoga bi trebali biti i najodgovorniji. No, njihovi zločini, očito, ostali su nekažnjeni. Pravilo je da uvijek stradaju oni najniže rangirani. Ova konstatacija, dakako, ne odnosi se na političare, jer oni ionako više brinu o sebi i svojim pozicijama, nego o narodu koji ih i bez toga slijepo sluša. Budućnost i moral političare sasvim sigurno toliko ne interesira. Za njih je mnogo važnije makijavelističko načelo da cilj opravdava sredstvo. Čudi, međutim, opozicija i intelektualna i književna elita koja ćuti i ne reagira na zlo i zločine. Iole savjesniji zapitali bi se koga više da osude -one koji su zločine počinili ili one koji su te zločine prećutali? Ko je više kriv- da li onaj koji žrtvu drži za ruke da bi je drugi zaklao ili onaj koji je kolje? Zato ćutanje iz Beograda i Zagreba o počinjenim zlodjelima brine. Uprkos svemu, poriče se karakter i razmjere užasnih zločina i Genocida. Šta reći? To i takvo negiranje i zabranjivanje istine ništa drugo ne znači do toga da je ideologija zla i dalje živa u institucijama vlasti. Zaboravlja se pri tome da poricanje Genocida predstavlja posljednju fazu u njegovom izvršenju. Rijetki su oni koji otvoreno o genocidnim namjerama svoga naroda progovaraju, o odnosu prema žrtvi kako to čini poslanik u Skupštine Srbije g. Nenad Čanak. „Ovo nije pitanje vjere ni nacije, nego odnosa prema ljudskim bićima. Ovaj Genocid mora ući u školske programe u svim zemljama, a posebno u Srbiji, mora se raspetljati to klupko mržnje“, ističe on. Ali, kako raspetljati to klupko i kako prihvatiti istinu? Naravno, najteže će biti onima koji su zlo počinili. Kako će oni koji nemaju savjesti to priznati? Teško će ko poput Sergeja Šotrića, predsjednika Odbora za podršku obnovi Partizanskog spomen groblja u Mostaru, a nakon presude zločincu Ratku Mladiću izraziti saosjećanje sa članovima nevinih žrtava i zatražiti oprost u ime svog naroda. U svakom slučaju istina se treba reći zarad savjesti i boljeg sutra generacija koje dolaze. To je čak i važnije od samih zakona. Međutim, ukoliko se i dalje kroz medije i obrazovni sistem provlači javno negiranje Genocida onda je nužno, upravo zbog činjenice da se genocid negira i zločinci veličaju , uvesti krivični zakon kojega je predložio Denis Bećirović u parlamentarnu proceduru. Uostalom, taj zakon se provodi i podržava u Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji.

Sličica Želim Print
Dakako, ovi zakoni se tiču samo onih koji ne prihvataju istinu, te negiraju zločine. Oni su samo individualni i odnose se na one koji se kriju iza kolektiviteta. Da li ima spremnosti staviti se u poziciju protivnika i shvatiti njihovo poimanje sukoba ostaje da vidimo. Razumljivo je da oni koji su stradali i izgubili svoje najmilije su ponajmanje spremni prihvatiti pomirenje. Slike koje su nastale u proteklim ratnim dešavanjima su itekako žive. Njih se ne može tek tako izbrisati. No, žito se treba izdvojiti od kukolja. Riječi reisu-l-uleme Husein- ef. Kavazovića, koje je izgovorio neposredno uoči presude komandantu Vojske RS Ratku Mladiću, ohrabruju i upućuju: „Ono što ja želim kazati je uvijek u našoj svijesti moramo odvojiti počinitelja od naroda. Ovdje je individualna krivica, sudi se onima koji su komandovali , naređivali, počinili i tako dalje i to treba razdvajati. Naši narodi moraju nastaviti živjeti. Naravno, nama je stalo do istine. Samo istina nas može izliječiti, mislim da je ona jedini lijek. Ova presuda će utvrditi istinu. Kakva će ona biti vidjet ćemo sutra. Kakva god bila trebamo je prihvatiti i krenuti dalje. Ne možemo lamentirati nad presudama. Neka se historičari, neka se nauka dalje bavi time. Žrtvama ne možemo nadoknaditi ono što su izgubili. Žrtve će u svom bolu i dalje nastaviti da žive, ali će ostati ta satisfakcija- bar da znamo ko je glavni krivac za sve to“. Prihvatanje krivice je prvi korak ka pomirenju.
Presude u Hagu su izrečene i ne treba ih komentirati. One dovoljno govore za sebe. Mnogo je važnije da čujemo sad glas onih koji će osuditi neposredne krivce- zločince u svojim redovima. Ne zaboravimo- odgovornost je kolektivna, a krivica je pojedinačna. Kada osjetimo da se druga strana iskreno kaje za svoja nedjela onda se može raditi i graditi pomirenje koje će uspostaviti takav balans između dva naroda u kome zločincima i zločinima neće biti mjesta, niti podrške. Nažalost, na javnoj i političkoj sceni podrška i dalje ne izostaje. Štaviše, srpski zločinački nacionalizam je još živ i vitalan, smatra beogradski književnik Filip David upozoravajući: „Mi smo svjedoci u Srbiji da ne samo da se ne prihvataju presude, nego se sada govori da su te presude naopake, pogrešne itd“.
Posebno se ova pitanja podrške zločincima trebaju odnositi na vjerske lidere i institucije. Riječi kojima je hašku presudu patrijarh Irinej okarakterizao kao „đavolska posla“ neće doprinijeti pomirenju. Nasuprot, izjave u povodu organiziranja molitvenog skupa za haške optuženike takozvane Herceg- Bosne u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, fra Mile Babić je rezolutno osudio: “Trebali bi da organiziraju skup za žrtve. Vjera služi istini i dobru, a ne nekom navijanju. Ovdje se radi o instrumentalizaciji vjere i pretvaranju vjere u instrument nacionalne politike, a to je ništa drugo nego izdaja vjere”. Ovakva, zloupotreba vjera u političke svrhe je nešto što unosi nemir i nepovjerenje jednih spram drugih. Vjera neizostavno treba služiti svima, i ona kao takva može biti važna u procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini. Njena misija je da promovira nadnacionalne i univerzalne humanističke vrijednosti koje mogu imati udjela u procesu pomirenja. Ukoliko toga ne bude i ukoliko vjerski dostojanstvenici ne budu na svom zadatku slijeđenja pravde, istine i praštanja, pogotovo u svojim zajednicama, onda će put do pomirenja biti teško prohodan.

Živimo u vremenu i društvu u kome smo ukinuli kategoriju općeg dobra i zajedničkog interesa. Time smo samo produbili razlike  između potrebe za zajedništvom i  potrebe za stjecanjem moći, pozicije i privilegija. Dojučerašnji ideali koji su se ticali zajedništva i suradnje izgubili su svrhu u odnosu spram pojedinačnih želja, a dobre namjere i oni koji su slijedili zakone i norme ponašanja ustuknuli su pred naletom egoističnih i agresivnih nastojanja. Rekli bismo- došli su divlji i otjerali pitome. Povijest je puna takvih primjera.

Problemi se, međutim, usložnjavaju kad sebičnih bude više, i kad  počnu ugrožavati druge. Tada se gubi međusobno povjerenje i dolazi do raslojavanja, pa i raspada društva. Da bi se, dakle, jedno društvo očuvalo u njemu je potrebno uspostaviti kakvu- takvu  ravnotežu između pojedinačnih poriva i zajedničkih interesa.

Prve spoznaje o tome nalazimo u pojmu sebičnosti ili egoizmu koji pretpostavlja i daje sebi za pravo više slobode nego drugima oko sebe. Kao takva sebičnost postaje nešto što se u većini slučajeva smatra lošom osobinom, jer je logično  daleko poželjnija vrlina pomagati drugima. No, treba reći da pored ove loše osobenosti imamo i podsticajnu sebičnost koja u svojoj brizi o sebi ne dozvoljava da je neko drugi sputava i iskorištava. Naime, takva sebičnost pomaže u razvijanju samopoštovanja i povjerenja u sebe i svoje vrijednosti. Nju svakako ne treba isključivati. Ono što u suštini već možemo reći za sebične osobe jeste da one ne vole odviše druge, ali  što psiholozi dijagnoziraju-  ni sebe same. Ako ne prepoznamo i ne priznamo svoje nedostatke onda ne želimo dobro ni samome sebi, a kamoli drugome. Kada bismo u jednoj porodici bili odviše sebični ona, zasigurno, ne bi mogla opstati na zdravim osnovama. Kako porodica tako i društvo u cjelini. Teško da bi takvo društvo moglo uopće  funkcionirati. S druge strane, u jednom društvu ima znatan broj onih  koji se praktički žrtvuju i rade u korist drugih, ali takvi obično ne dobivaju odgovarajuću satisfakciju ni priznanje. Njihova razočaranost time biva veća, a njihova žrtva za opće dobro čini ih gubitnicima.

Na općem nivou, ipak, najveći gubitnik biće  država kao zajednica. Naravno, prvi uslov da ona nastavi da živi i gradi se jeste pobijediti sebičnost. Posebno je ona (sebičnost) prisutna u Bosni i Hercegovini gdje se sve politizira i svjesno podvaja. Oni koji se bore za vlast sami proizvode te probleme. Za njih je mnogo važnija lična „promidžba“, a ponajmanje država i njeni građani. Osloboditi se sebičnosti je prvenstveno naš pojedinačni prioritet . To je uslov svih uslova.

Da bi se ti uslovi ispunili i  stanje u društvu prevazišlo  altruizam  kao pojava nam  nudi i u sebi nosi saosjećanje za dobro drugih ljudi. Ta vrijednost  je itekako važna i nju je nužno razvijati kao rješenje situacije.

Oba ova principa, i altruistički i egoistički, važni su svakom društvu i državi. Oni se provode i nadopunjuju  kroz pravne zakone i moralna načela vjere, a da li će i koliko  biti funkcionalni zavisi od ideološkog sistema. Primjera  radi, ideologija komunizma bila je ukidanje privatnog vlasništva i zagovaranje kolektivnog  što protežira i altruistički princip, dok u kapitalizmu  imamo u prioritetu privatno vlasništvo, na čemu već insistira egoistički pristup. I jedan i drugi princip  u ovim ideološkim sistemima  nisu naišli na razumijevanje, jer oni koji su njima rukovodili i bili lideri, u većoj ili manjoj mjeri,  zapostavili su opće dobro na račun svojih prohtjeva i time izgubili povjerenje.

U tom pogledu, i novo savremeno društvo nije daleko odmaklo. Čak ono  sada još više podstiče egoizam, a zanemaruje altruizam. O tome sve veći broj siromašnih svjedoči. Bogati se bogate, a siromašni postaju još siromašniji. Da apsurd bude veći, od bogatih se više ne očekuje pomoć, jer oni veličaju sebičnost i omalovažavaju altruizam. Otuda će siromašni prije moći očekivati pomoć od siromašnih. Uostalom, na  to upućuje vjera  i vjerska načela. Oni koji vjeruju  nisu sebični ni pohlepni, i ne grade svoje bogatstvo na tuđem siromaštvu. Oni se ne slikaju i ne govore kome su dali novac. Zar dobro nije veće ako ga napravite za nekoga, a da ne tražite korist od toga. Ibnu-l-Kajjim El-Dževzi ističe: „Velikodušan i darežljiv čovjek daje drugima čak i ono što mu je samom potrebno, a škrtac pohlepno žudi za onim što ne posjeduje, a kada ga dobije onda škrtari i ne želi to ni s kim dijeliti“. Zajedničko dobro se dijeli, jer je ono od Boga dato. Dijeljenjem se Božiji interesi stavljaju iznad osobnih.

Sličica Želim Print

Najlakše je danas kritizirati. Ne valja nam ovo, te ne valja nam ono. Kriv je onaj ili ovaj, i tako redom. Najteže je, međutim, biti konstruktivan. Jer, to podrazumijeva, nadasve, pozitivno mišljenje i time već samo po sebi zahtijeva lični angažman. Posezanjem za prošlošću i traženjem odgovora za ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini neće nam otvoriti vrata bolje budućnosti. Ako još želimo sreću i perspektivu svojoj djeci i državi u cjelini onda naš angažman pretpostavlja i naše žrtvovanje. Šta to znači? To znači- koliko smo spremni žrtvovati se za opće dobro toliko će država biti jača i bolja. I to ne samo kao puki plod naše želje i težnje, nego kao naša  nasušna potreba. I to potreba da Bosna i Hercegovina bude država svih njenih građana i svih njenih naroda. 

Helem, ako želimo popraviti nešto u društvu nužno je poći od sebe. Krivca ne tražimo u drugima. Zato se ne ibretimo što nam je društvo ovakvo ili onakvo , nego se upitajmo šta smo to mi doprinijeli da ono bude bolje i pravednije. Bez takvog odnosa i pristupa teško da možemo krenuti naprijed. Kao građani dužni smo tako izgrađivati državu pogodnu za sve one koji žele u njoj slobodno i po svim demokratskim principima živjeti. Na demokratiji se i izgrađuje građansko društvo kojeg, nasuprot, nacionalizam kao pojava redukuje i  razgrađuje. To podrazumijeva da se svaki čovjek bez obzira na etničku pripadnost tretira  kao građanin. Nažalost, svjedoci smo da građani, valjda plašeći se iskustva iz prošlih vremena, i ne traže svoja prava koja su sasvim  obična i životna, počev od rješavanja socijalnih pitanja  do raznih društvenih nepravdi. Skoro da postaje pravilo-  što je vlast bezočnija i gora, to je pokornost građana veća. Koliko je sada Bosna i Hercegovina građanska država najbolje govori njena podijeljenost koja se ogleda u čestom  parlamentarnom posezanju pitanja od vitalnog nacionalnog interesa kad god treba rješavati nešto od krucijalnog značaja za njenu cjelovitost. Najčešće samo tada konstatiramo pojavu nacionalizma, šovinizma ili kulturnog i religijskog primitivizma i sl. Konstatacija je jedno, a rješavanje drugo. Upravo, osloboditi se tih pojava već je nešto od čega okrećemo glavu kao da se to nas više ne tiče, ili već se nadamo da će to s vremenom nestati i vlast sama preuzeti svoje nadležnosti. Međutim, vrijeme neumitno prolazi, a vlast i dalje ništa ne čini, zadovoljna valjda što građani više i to i ne traže. No, da je pak vlast slast u to nema sumnje. Politika je u povijesti  pokazala u mnogim slučajevima da su oni koji su pobijedili vlastodržce postali još gori od njih samih. Vlast im, naprosto, što bi kazao narod udari u glavu, pa više ne vide ‘sitnu raju’. Stoga i potreba za novim političkim i socijalnim sagledavanjima što  iziskuje i političko osvješćenje. I to građana, nadasve. Za to nam je potrebna jedinka koja je svjesna svoje slobode i svog izbora. Za nju (slobodu) se, dakako, treba izboriti. Ona sama neće doći. Ako  je nešto nametnuto kao interes manjine u odnosu na većinu to nije u konačnici politički cilj. Cilj je sloboda mišljenja i pravo na izbor. Šutnjom se to nikako ne postiže.

U političkom smislu, moramo htjeli- ne htjeli  priznati, građani u Bosni i Hercegovini su  sada poprilično apolitični. Sve manje izlaze na izbore i na taj način sve manje odlučuju o svojoj sudbini. Njihova ravnodušnost, s jedne strane itekako zabrinjava, a s druge, ona praktički ostavlja prostor vlastima u očuvanja njihova statusa. Otkuda apolitičnost i je li ona svjesno inscenirana, te može li se politička ravnodušnost kontrolirati? Odgovore možemo potražiti u depolitizaciji društva, ali ono  na što mi, ovdje, želimo skrenuti pažnju jeste da ova pojava ravnodušnosti i apolitičnosti pojedinaca govori o samoj  vlasti i njenom  odnosu spram  građana. Što se tiče samih građana oni su očito iskazali svoje nepovjerenje i razočaranost  u političare  i političke  stranke.

Dakako da nije lahko izgraditi državu po mjeri  ljudi različitih nacija i vjera kakva je Bosna i Hercegovina. To je proces koji će zahtijevati velike napore i velike žrtve. Na tom putu, jasno je Evropa hoće građane, a ne etnicitete. U tom pravcu, za početak prihvatimo da je Bosna i Hercegovina ipak sekularna država i da je vjerski identitet u njoj sasvim ravnopravan. To uostalom stoji i u njenom Ustavu. Država to, dakle, svojim građanima garantira. Uostalom na takvu  ravnopravnost  ljudi u zajednici upućuju i mnogi ajeti i sure, te psalmi i Božije objave. Zar nije zapisano:  „Svevišnji ne odvaja, dogma to čini. Svevišnji ne povlači granice, kler ih uspostavlja. Svevišnjem nije ništa potrebno, nama je potrebno sve od Njega.“ Odvajanje  i zatvaranje granica samo ograničava slobodu pojedinca. Jer, ne samo pojedinci, nego i  ljudsko društvo se razvija samo u sučeljavanju mišljenja i kretanju naprijed. Ono loše u prošlosti samo će uzrokovati lošiju sadašnjost. Ono dobro što je bilo, a što se prožimalo u religijskom i etničkom prožimanju osnova je za budućnost. Ko je nametnuo rigidni nacionalizam i da li smo imali izbora ostavimo povijesti. U suštini, pravo u jednoj državi ne stječemo kao pripadnici ove ili one etničke grupacije, nego po svom rođenju. To je osnovno građansko pravo koje nam niko ne može oduzeti. Otuda u izgradnji slobodnog i pravednog građanskog društva ugradimo sebe. Recimo slobodno što mislimo i osjećamo. Uostalom, bez  toga nema ni istinskih građana, a ni zdravog društva.

Prvo što svaki čovjek pomisli kad se okrene iza sebe i rekapitulira dotadašnji život jeste njegova neumitnost prolaznosti. Obično se u toj prilici prisjeti nečega što je uradio ili već nije, te se zapita- je li moglo biti bolje? Je li se moglo više rizikovati i time zadovoljnije živjeti.

U povodu Svjetskog dana socijalne pravde

Čemu mržnja!?

Februar 06, 2017

U dizanju nacionalističkih tenzija u proteklim godinama na tlu bivše Jugoslavije posebnu ulogu odigrala je i igra mržnje.

S obzirom da je suvremena porodica u ozbiljnoj krizi, što pokazuju sva istraživanja, cilj obilježavanja Svjetskog dana porodice ( 1. januar) tiče se potrebe afirmiranja porodičnih vrijednosti kako bi  porodica, kao osnovna ćelija društva, mogla ispunjavati svoje odgovornosti prema zajednici

U svijetu se 16. novembar obilježava kao Međunarodni dan tolerancije. Od 360 dana u godini ovaj dan nas tako podsjeća  na potrebu „poštovanja, prihvaćanja i uvažavanja bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naše forme izražavanja i načina da budemo ljudi“ kako naglašava UNESCO u svojoj deklaraciji.

Intervju: prof. dr. Izet  Beridan, profesor na Fakultetu političkih nauka, na Odsjeku sigurnosnih i mirovnih studija

Nisu Bošnjaci samo zapušten narod, kako je to već neko primijetio karakterizirajući njihovo duhovno i kulturno stanje. Bošnjaci su, kako drugi primjećuju, „neiživljen“ narod, narod koji još nije u potpunosti prebolio dječije bolesti. Ova konstatacija nosi niz implikacija koje u suštini govore da su Bošnjaci još u periodu odrastanja, zrijenja i konačnog formiranja.

Stranica 1 od 2
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro