Selman Selhanović

Selman Selhanović

Selman Selhanović  je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za komparativnu književnost i filozofiju, a magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Doktorsku disertaciju „Porodica i društvo u svjetlu ekonomsko propagandnog diskursa“ odbranio je 2014. godine. Dugogodišnji je novinar. Bio je urednik na TV Hayat, urednik lista novinara BH journalist , te prvi  je glavni i odgovorni urednik Bošnjačkog avaza, koji je prerastao u Dnevni avaz. Od 1994. godine je član redakcije Preporoda. Surađuje sa mnogim listovima i časopisima, piše književne kritike i recenzije, a objavio je više knjiga.

Email: selman@rijaset.ba 

Živimo u vremenu i društvu u kome smo ukinuli kategoriju općeg dobra i zajedničkog interesa. Time smo samo produbili razlike  između potrebe za zajedništvom i  potrebe za stjecanjem moći, pozicije i privilegija. Dojučerašnji ideali koji su se ticali zajedništva i suradnje izgubili su svrhu u odnosu spram pojedinačnih želja, a dobre namjere i oni koji su slijedili zakone i norme ponašanja ustuknuli su pred naletom egoističnih i agresivnih nastojanja. Rekli bismo- došli su divlji i otjerali pitome. Povijest je puna takvih primjera.

Problemi se, međutim, usložnjavaju kad sebičnih bude više, i kad  počnu ugrožavati druge. Tada se gubi međusobno povjerenje i dolazi do raslojavanja, pa i raspada društva. Da bi se, dakle, jedno društvo očuvalo u njemu je potrebno uspostaviti kakvu- takvu  ravnotežu između pojedinačnih poriva i zajedničkih interesa.

Prve spoznaje o tome nalazimo u pojmu sebičnosti ili egoizmu koji pretpostavlja i daje sebi za pravo više slobode nego drugima oko sebe. Kao takva sebičnost postaje nešto što se u većini slučajeva smatra lošom osobinom, jer je logično  daleko poželjnija vrlina pomagati drugima. No, treba reći da pored ove loše osobenosti imamo i podsticajnu sebičnost koja u svojoj brizi o sebi ne dozvoljava da je neko drugi sputava i iskorištava. Naime, takva sebičnost pomaže u razvijanju samopoštovanja i povjerenja u sebe i svoje vrijednosti. Nju svakako ne treba isključivati. Ono što u suštini već možemo reći za sebične osobe jeste da one ne vole odviše druge, ali  što psiholozi dijagnoziraju-  ni sebe same. Ako ne prepoznamo i ne priznamo svoje nedostatke onda ne želimo dobro ni samome sebi, a kamoli drugome. Kada bismo u jednoj porodici bili odviše sebični ona, zasigurno, ne bi mogla opstati na zdravim osnovama. Kako porodica tako i društvo u cjelini. Teško da bi takvo društvo moglo uopće  funkcionirati. S druge strane, u jednom društvu ima znatan broj onih  koji se praktički žrtvuju i rade u korist drugih, ali takvi obično ne dobivaju odgovarajuću satisfakciju ni priznanje. Njihova razočaranost time biva veća, a njihova žrtva za opće dobro čini ih gubitnicima.

Na općem nivou, ipak, najveći gubitnik biće  država kao zajednica. Naravno, prvi uslov da ona nastavi da živi i gradi se jeste pobijediti sebičnost. Posebno je ona (sebičnost) prisutna u Bosni i Hercegovini gdje se sve politizira i svjesno podvaja. Oni koji se bore za vlast sami proizvode te probleme. Za njih je mnogo važnija lična „promidžba“, a ponajmanje država i njeni građani. Osloboditi se sebičnosti je prvenstveno naš pojedinačni prioritet . To je uslov svih uslova.

Da bi se ti uslovi ispunili i  stanje u društvu prevazišlo  altruizam  kao pojava nam  nudi i u sebi nosi saosjećanje za dobro drugih ljudi. Ta vrijednost  je itekako važna i nju je nužno razvijati kao rješenje situacije.

Oba ova principa, i altruistički i egoistički, važni su svakom društvu i državi. Oni se provode i nadopunjuju  kroz pravne zakone i moralna načela vjere, a da li će i koliko  biti funkcionalni zavisi od ideološkog sistema. Primjera  radi, ideologija komunizma bila je ukidanje privatnog vlasništva i zagovaranje kolektivnog  što protežira i altruistički princip, dok u kapitalizmu  imamo u prioritetu privatno vlasništvo, na čemu već insistira egoistički pristup. I jedan i drugi princip  u ovim ideološkim sistemima  nisu naišli na razumijevanje, jer oni koji su njima rukovodili i bili lideri, u većoj ili manjoj mjeri,  zapostavili su opće dobro na račun svojih prohtjeva i time izgubili povjerenje.

U tom pogledu, i novo savremeno društvo nije daleko odmaklo. Čak ono  sada još više podstiče egoizam, a zanemaruje altruizam. O tome sve veći broj siromašnih svjedoči. Bogati se bogate, a siromašni postaju još siromašniji. Da apsurd bude veći, od bogatih se više ne očekuje pomoć, jer oni veličaju sebičnost i omalovažavaju altruizam. Otuda će siromašni prije moći očekivati pomoć od siromašnih. Uostalom, na  to upućuje vjera  i vjerska načela. Oni koji vjeruju  nisu sebični ni pohlepni, i ne grade svoje bogatstvo na tuđem siromaštvu. Oni se ne slikaju i ne govore kome su dali novac. Zar dobro nije veće ako ga napravite za nekoga, a da ne tražite korist od toga. Ibnu-l-Kajjim El-Dževzi ističe: „Velikodušan i darežljiv čovjek daje drugima čak i ono što mu je samom potrebno, a škrtac pohlepno žudi za onim što ne posjeduje, a kada ga dobije onda škrtari i ne želi to ni s kim dijeliti“. Zajedničko dobro se dijeli, jer je ono od Boga dato. Dijeljenjem se Božiji interesi stavljaju iznad osobnih.

Sličica Želim Print

Najlakše je danas kritizirati. Ne valja nam ovo, te ne valja nam ono. Kriv je onaj ili ovaj, i tako redom. Najteže je, međutim, biti konstruktivan. Jer, to podrazumijeva, nadasve, pozitivno mišljenje i time već samo po sebi zahtijeva lični angažman. Posezanjem za prošlošću i traženjem odgovora za ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini neće nam otvoriti vrata bolje budućnosti. Ako još želimo sreću i perspektivu svojoj djeci i državi u cjelini onda naš angažman pretpostavlja i naše žrtvovanje. Šta to znači? To znači- koliko smo spremni žrtvovati se za opće dobro toliko će država biti jača i bolja. I to ne samo kao puki plod naše želje i težnje, nego kao naša  nasušna potreba. I to potreba da Bosna i Hercegovina bude država svih njenih građana i svih njenih naroda. 

Helem, ako želimo popraviti nešto u društvu nužno je poći od sebe. Krivca ne tražimo u drugima. Zato se ne ibretimo što nam je društvo ovakvo ili onakvo , nego se upitajmo šta smo to mi doprinijeli da ono bude bolje i pravednije. Bez takvog odnosa i pristupa teško da možemo krenuti naprijed. Kao građani dužni smo tako izgrađivati državu pogodnu za sve one koji žele u njoj slobodno i po svim demokratskim principima živjeti. Na demokratiji se i izgrađuje građansko društvo kojeg, nasuprot, nacionalizam kao pojava redukuje i  razgrađuje. To podrazumijeva da se svaki čovjek bez obzira na etničku pripadnost tretira  kao građanin. Nažalost, svjedoci smo da građani, valjda plašeći se iskustva iz prošlih vremena, i ne traže svoja prava koja su sasvim  obična i životna, počev od rješavanja socijalnih pitanja  do raznih društvenih nepravdi. Skoro da postaje pravilo-  što je vlast bezočnija i gora, to je pokornost građana veća. Koliko je sada Bosna i Hercegovina građanska država najbolje govori njena podijeljenost koja se ogleda u čestom  parlamentarnom posezanju pitanja od vitalnog nacionalnog interesa kad god treba rješavati nešto od krucijalnog značaja za njenu cjelovitost. Najčešće samo tada konstatiramo pojavu nacionalizma, šovinizma ili kulturnog i religijskog primitivizma i sl. Konstatacija je jedno, a rješavanje drugo. Upravo, osloboditi se tih pojava već je nešto od čega okrećemo glavu kao da se to nas više ne tiče, ili već se nadamo da će to s vremenom nestati i vlast sama preuzeti svoje nadležnosti. Međutim, vrijeme neumitno prolazi, a vlast i dalje ništa ne čini, zadovoljna valjda što građani više i to i ne traže. No, da je pak vlast slast u to nema sumnje. Politika je u povijesti  pokazala u mnogim slučajevima da su oni koji su pobijedili vlastodržce postali još gori od njih samih. Vlast im, naprosto, što bi kazao narod udari u glavu, pa više ne vide ‘sitnu raju’. Stoga i potreba za novim političkim i socijalnim sagledavanjima što  iziskuje i političko osvješćenje. I to građana, nadasve. Za to nam je potrebna jedinka koja je svjesna svoje slobode i svog izbora. Za nju (slobodu) se, dakako, treba izboriti. Ona sama neće doći. Ako  je nešto nametnuto kao interes manjine u odnosu na većinu to nije u konačnici politički cilj. Cilj je sloboda mišljenja i pravo na izbor. Šutnjom se to nikako ne postiže.

U političkom smislu, moramo htjeli- ne htjeli  priznati, građani u Bosni i Hercegovini su  sada poprilično apolitični. Sve manje izlaze na izbore i na taj način sve manje odlučuju o svojoj sudbini. Njihova ravnodušnost, s jedne strane itekako zabrinjava, a s druge, ona praktički ostavlja prostor vlastima u očuvanja njihova statusa. Otkuda apolitičnost i je li ona svjesno inscenirana, te može li se politička ravnodušnost kontrolirati? Odgovore možemo potražiti u depolitizaciji društva, ali ono  na što mi, ovdje, želimo skrenuti pažnju jeste da ova pojava ravnodušnosti i apolitičnosti pojedinaca govori o samoj  vlasti i njenom  odnosu spram  građana. Što se tiče samih građana oni su očito iskazali svoje nepovjerenje i razočaranost  u političare  i političke  stranke.

Dakako da nije lahko izgraditi državu po mjeri  ljudi različitih nacija i vjera kakva je Bosna i Hercegovina. To je proces koji će zahtijevati velike napore i velike žrtve. Na tom putu, jasno je Evropa hoće građane, a ne etnicitete. U tom pravcu, za početak prihvatimo da je Bosna i Hercegovina ipak sekularna država i da je vjerski identitet u njoj sasvim ravnopravan. To uostalom stoji i u njenom Ustavu. Država to, dakle, svojim građanima garantira. Uostalom na takvu  ravnopravnost  ljudi u zajednici upućuju i mnogi ajeti i sure, te psalmi i Božije objave. Zar nije zapisano:  „Svevišnji ne odvaja, dogma to čini. Svevišnji ne povlači granice, kler ih uspostavlja. Svevišnjem nije ništa potrebno, nama je potrebno sve od Njega.“ Odvajanje  i zatvaranje granica samo ograničava slobodu pojedinca. Jer, ne samo pojedinci, nego i  ljudsko društvo se razvija samo u sučeljavanju mišljenja i kretanju naprijed. Ono loše u prošlosti samo će uzrokovati lošiju sadašnjost. Ono dobro što je bilo, a što se prožimalo u religijskom i etničkom prožimanju osnova je za budućnost. Ko je nametnuo rigidni nacionalizam i da li smo imali izbora ostavimo povijesti. U suštini, pravo u jednoj državi ne stječemo kao pripadnici ove ili one etničke grupacije, nego po svom rođenju. To je osnovno građansko pravo koje nam niko ne može oduzeti. Otuda u izgradnji slobodnog i pravednog građanskog društva ugradimo sebe. Recimo slobodno što mislimo i osjećamo. Uostalom, bez  toga nema ni istinskih građana, a ni zdravog društva.

Prvo što svaki čovjek pomisli kad se okrene iza sebe i rekapitulira dotadašnji život jeste njegova neumitnost prolaznosti. Obično se u toj prilici prisjeti nečega što je uradio ili već nije, te se zapita- je li moglo biti bolje? Je li se moglo više rizikovati i time zadovoljnije živjeti.

U povodu Svjetskog dana socijalne pravde

Čemu mržnja!?

Februar 06, 2017

U dizanju nacionalističkih tenzija u proteklim godinama na tlu bivše Jugoslavije posebnu ulogu odigrala je i igra mržnje.

S obzirom da je suvremena porodica u ozbiljnoj krizi, što pokazuju sva istraživanja, cilj obilježavanja Svjetskog dana porodice ( 1. januar) tiče se potrebe afirmiranja porodičnih vrijednosti kako bi  porodica, kao osnovna ćelija društva, mogla ispunjavati svoje odgovornosti prema zajednici

U svijetu se 16. novembar obilježava kao Međunarodni dan tolerancije. Od 360 dana u godini ovaj dan nas tako podsjeća  na potrebu „poštovanja, prihvaćanja i uvažavanja bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naše forme izražavanja i načina da budemo ljudi“ kako naglašava UNESCO u svojoj deklaraciji.

Intervju: prof. dr. Izet  Beridan, profesor na Fakultetu političkih nauka, na Odsjeku sigurnosnih i mirovnih studija

Nisu Bošnjaci samo zapušten narod, kako je to već neko primijetio karakterizirajući njihovo duhovno i kulturno stanje. Bošnjaci su, kako drugi primjećuju, „neiživljen“ narod, narod koji još nije u potpunosti prebolio dječije bolesti. Ova konstatacija nosi niz implikacija koje u suštini govore da su Bošnjaci još u periodu odrastanja, zrijenja i konačnog formiranja.

Da nam živi rad

Maj 04, 2016

Obilježavanje  dana 1. maja - praznika rada neradom je već samo po sebi apsurd.

Stranica 1 od 2
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro