Fikret Karčić

Fikret Karčić

je profesor Komaparativne pravne historije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Predavao je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Marmara univerzitetu u Istanbulu, Mejdunarodnom islamskom univerzitetu Malezija, Univerzitetu u Oslu i Boise State University (SAD).  

Rođen u Višegradu 1955, Fikret Karčić je stekao srednješkolsko obrazovanje u Gazi Husrev- begovoj  medresi u Sarajevu. Godine 1978. završio je Pravni fakultet u Sarajevu. Stepen magistra i doktora nauka stekao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1985. odnosno 1989. godine. 

Njegov glavni akademski interes je historija islamskog prava i institucija u Bosni i Hercegovini u post-osmanskom periodu, reformistički pokreti u islamu, balkanski muslimani i komparativne pravne kulture. 

Marta ove godine Odjeljenje za odnose sa javnošću ovog suda je objavilo pregled njegove aktivnosti u periodu 1959-2017. Tu se nalaze interesantni podaci o brojevima slučajeva, državama koje su involvirane i predmetima presuda.

Kako je poznato, Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu je međunarodni sud koji raspravlja i odlučuje o zahtjevima pojedinaca ili država o navodnom kršenju prava i sloboda garantovanih u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima iz 1950. (stupila na snagu 1953. godine). Sud je osnovan 1959. godine a prvu presudu donio je 14. novembra 1960. godine.

Marta ove godine Odjeljenje za odnose sa javnošću ovog suda je objavilo pregled njegove aktivnosti u periodu 1959-2017. (ECHR Overview 1959-2017). Tu se nalaze interesantni podaci o brojevima slučajeva, državama koje su involvirane i predmetima presuda. Ovdje se osvrćemo na opšte podatke iz ovog pregleda i one koji se odnose na BiH.

U periodu 1959-2017. godine Sud je donio više od 20.600 odluka. U 80% odluka Sud je našao da se radilo o kršenju Evropske konvencije o ljudskim pravima. Sudu je podnijeto 798.600 aplikacija.

U pogledu predmeta presuda, njih 40% odnosilo se na kršenje čl. 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima (pravo na pravično suđenje). Druga po broju su kršenja čl. 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima (pavo na slobodu i sigurnost). Oko 15% slučajeva odnosilo se na kršenje prava na život i zabranu mučenja i nečovječnog postupanja.

U pogledu prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere Sud je donio 71 presudu. Na BiH se odnosi samo jedna presuda. Ovi brojevi presuda o utvrđenim kršenjima prava na slobodu vjere ili uvjerenja su mali u odnosu na duge sudske postupke (5.668), kršenje pravo na pravično suđenje (4.712), život i sigurnost (3.546), nehumano i ponižavajuće postupanje (2.044) i slično.

00Cijeli tekst

 

Ako do militarizacije policije dolazi u postkonfliktonom društvu u kome još nije izgrađeno međusobno povjerenje, onda se problem još više povećava. Tim prije ako se radi o državama kao što je Bosna i Hercegovina, u kojima policijske snage nisu jedinstvene i što se vrši militarizacija samo policije jednog entiteta.

Uloga policije u demokratskom društvu obično se označava riječima: da služi i štiti. U 19. vijeku u Engleskoj je razvijena teorija o nenaoružanim policajcima koji služe društvu i štite ga. Situacija se vremenom mijenjala. Posljednjih decenija u svijetu se uočava proces koji je nazvan militarizacija policije. To je opremanje policijskih snaga na način vojnih jedinica i njihovo osposobljavanje da vrše takve funkcije. Dva su opravdanja nuđena za ovaj razvoj: rat protiv terorizma i rat protiv droga. U literaturi je skrenuta pažnja da militarizacija nije samo tehnička nego posjeduje svoju socijalnu i psihološku dimenziju. Njime se način bavljenja vanjskim neprijateljem prenosi na unutrašnji plan.
Ako do militarizacije policije dolazi u postkonfliktonom društvu u kome još nije izgrađeno međusobno povjerenje, onda se problem još više povećava. Tim prije ako se radi o državama kao što je Bosna i Hercegovina, u kojima policijske snage nisu jedinstvene i što se vrši militarizacija samo policije jednog entiteta.

Policija – supstitut za vojsku entiteta?

U ovaj kontekst mogu se situirati potvrđene vijesti o nabavci 2500 dugih cijevi za potrebe MUP-a RS. I nestručnjacima je jasno da se radi o nesrazmjernoj nabavci ovog oružja. Radi poređenja, prema izjavi visokog predstavnika Valentina Inzka datoj The Guardianu, u njegovoj domovini Austriji policija ima ukupno 400 dugih cijevi. Ako se ova nabavka proširi nabavkom druge vojne opreme, situacija će se još više zakomplikovati. Opravdano će se postaviti pitanje da li se na taj način stvara supstitut za vojsku entiteta.
Ova vijest je jedna u nizu vijesti koje imaju uznemirujući karakter kod građana. Ona dolazi u slijedu vijesti o paravojnim grupama i kampovima za obuku. Prema pisanju Oslobođenja od 15. februara ove godine, OHR je izjavio da su „takve pojave valjan razlog za zabrinutost, jer potencijalno mogu biti prijetnja stabilnosti u BiH“. Zato treba da instance za provođenje mira u BiH preduzmu mjere usmjerene na onemogućavanje destabilizacije ovog prostora.

00 Cijeli tekst

Grčka je jedina zemlja Evropske Unije u kojoj je primjenjivano šerijatsko personalno pravo putem državnih organa, i za muslimane pokrajine Zapadna Trakija, sve do do 9. januara 2018. bila je obavezno.

 Svjetski mediji su izvijestili da je Parlament Grčke 9. januara 2018. godine donio zakon koji dozvoljava muslimanima u Zapadnoj Trakiji da se u personalnim pitanjima (brak, porodica, nasljeđivanje) obrate grčkim građanskim sudovima, a ne isključivo muftijama koji su sudili po šerijatskom pravu. Time je primjena šerijatskog prava na muslimane u pokrajini Zapadna Trakija postala opciona a ne obavezna, kao što je bilo u posljednjih stotinu godina.

Mnogi su bili iznenađeni da je ovaj fenomen uopšte postojao i da je Grčka kao službeno pravoslavna država bila jedina zemlja Evropske Unije u kojoj je primjenjivano šerijatsko personalno pravo putem državnih organa.
Kako je sve počelo?
Sve je počelo Atinskim ugovorom između Osmanske Carevine i Grčke iz 1913. godine (kasniji Zakon br. 2345/1920), nakon balkanskih ratova, kojim je predviđeno postojanje muftija, kao vjerskih autoriteta koji su imali nadležnost za primjenu šerijatskog personalnog prava. Ta situacija je bila istovjetna sa situacijom u Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji, te Jugoslaviji između dva svjetska rata.
Cijeli tekst

Izraelski paralement - Knesset izglasao je 2. januara 2018. godine izmjene Osnovnog zakona o Jerusalemu. Za izmjene je glasalo 64 poslanika dok je protiv bilo 52 poslanika. Najvažnija izmjena je da je ubuduće potrebna kvalifikovana većina članova Knesseta - 80 članova od 120 - da bi se bilo koji dio grada Jerusalema mogao dati „stranoj stranci“. Tumačenje je da ove izmjene, koje je predložila pro-kolonistička stranka Jevrejski dom, imaju za cilj da otežaju sklapanje dogovora o dvije države sa Jerusalemom kao glavnim gradom.
Izraelski Osnovni zakon o Jerusalemu donijet je 30. jula 1980. Godine, a objavljen 5. augusta 1980. godine. Imao je izvorno četiri člana. Godine 2000. dodana su još tri člana. Njegovo usvajanje i prvu formulaciju predložio je član Knesseta Geulah Cohen, iz opozicione stranke Tehiyah, koja je predstavljala Gush Emunim kolonistički pokret. Vlada Menachema Begina smatrala je da ovaj zakon nije neophodan, jer je takav status Jerusalema već bio deklarisan. Ali, kada je zakon predložen u Knessetu, vlada ga je podržala, jer je strahovala da bi inače mogla biti optužena da odstupa od utvrđene pozicije.
Prema nezvaničnom prevodu na engleski jezik ovaj zakon sa izmjenama iz 2000. godine predviđa slijedeće. Jerusalem, „cjelovit i ujedinjen“ je glavni grad Izraela (čl.1). U Jerusalemu je sjedište predsjednika države, parlamenta, vlade i vrhovnog suda. (čl.2) Sveta mjesta biće zaštićena od skrnavljenja ili bilo kakve povrede i svega što bi moglo da vrijeđa pristup članova različitih religija mjestima koja su za njih sveta ili njihova osjećanja prema tim mjestima (čl.3) Vlada će osigurati razvoj i prosperitet Jerusalema i blagostanje njegovih stanovnika putem specijalnih fondova, uključujući specijalni godišnji grant opštini Jerusalemu. Jerusalemu će biti dat poseban prioritet u aktivnostima države. Vlada će osnovati posebna tijela za provođenje ovog dijela zakona (čl.4). Jurisdikcija u Jerusalemu uključuje sva područja označena u dodatku proklamacije o proširenju granica opštine Jerusalem počevši od 28. juna 1967. godine (čl.5). Nijedno ovlaštenje stipulirano u zakonima države Izrael ili opštine Jerusalem ne može se prenijeti trajno ili privremeno stranim tijelima bilo političkim, državnim ili slične vrste (čl.6) Članovi 5 i 6 ne mogu se promijeniti izuzev glasovima većine članova Knesseta (čl.7).
Prema Michaleu Zanku, ovaj zakon je imao tri karakteristike: (1) predstavljao je političku deklaraciju u obliku zakona; (2) pretvarao vrstu oralne tradicije o kojoj postoji konsenzus u pisano pravo i (3) kreirao normativni, propisujući momenat koji ide izvan riječi same deklaracije. Ovaj zakon je bio namijenjen prvenstveno izraelskoj unutrašnoj potrebi da ojača jedinstvo i odlučnost. Takođe je bilo uočeno da Izrael ne želi da integriše arapsku populaciju Istočnog Jerusalemu u izraelsko društvo nego da istakne suverenitet nad Svetim gradom.
Odgovor međunarodne javnosti na ovaj zakon iz 1980. godine je bio negativan. On je ocijenjen kao provokacija i akt protiv međunarodnog prava i „trn u oko“ izraelskim partnerima u mirovnom procesu- predsjednicima Sadatu i Carteru. Savjet sigurnosti UN je svojom rezolucijom 478 od 20. augusta 1980. godine najoštrije osudio Izrael zbog ovog akta, izjavio da ne priznaje ovaj zakon i da ga smatra kršenjem ranijih rezolucija tog tijela. Države koje su imale misije u Jerusalemu pozvane su da ih povuku. Rezolucija je usvojena sa 14 glasova „za“ i 1 „uzdržan“ (SAD). To je utjecalo na trinaest država koje su nakon 1967. godine nastavile da imaju svoje ambasade u Jerusalemu da ih 1980. godine premjeste u Tel Aviv.
Pored temeljnih kritika, koje su sadržane u stavu Savjeta sigurnosti UN, neki analitičari su ukazali i na druge nedorečenosti ovog zakona. Nije objašnjeno šta znači „cjelovit i ujedinjen“ niti koje su teritorijalne granice Jerusalema.
Izmjenama od 2. januara 2018. godine obična većina za izmjene iz čl. 7 je zamijenjena sa kvalifikovanom većinom. Time je još više potcrtana izraelska politika aneksije Istočnog Jerusalema, koju međunarodno pravo ne priznaje, i otežano pregovaranje između izraelskih i palestinskih vlasti. Iako sva zakonska rješenja prema najnovijim izmjenama nisu poznata, smatra se da će dijelovi grada izvan zida ostati izvan granica Jerusalema što će utjecati na status tih stanovnika.
Vidjeli smo kako je međunarodna zajednica, oličena u OUN, reagovala na donošenje ovog zakona 1980. godine. Ostaje pitanje kako će današnja međunarodna zajednica reagovati na njegove izmjene s početka 2018. godine?

Sličica Želim Print

Dana 6. decembra ove godine svjetski mediji su prenijeli vijest da je američki predsjednik Donald Trump priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela i da će sljedstveno tome ambasada SAD u ovoj zemlji biti premještena iz Tel Aviva u Jerusalem. To je bilo pojednostavljeno opisivanje procesa koji teče već 22 godine. Ovdje ukratko prikazujemo kako je tekao taj proces i koji mehanizmi su korišteni.

Zakon o ambasadi u Jerusalemu iz 1995.

Dana 13. oktobra 1995. godine senator Robert J. Dole, poznati prijatelj BiH iz 1990-tih, uveo je u proceduru donošenje Zakona o premještanju Ambasade SAD u Izraelu u Jerusalem. Supotpisnici (cosponsors) ovog prijedloga su 76 članova Senata što govori o njegovoj težini. Vrlo brzo došlo je do usvajanja ovog zakona u oba doma Kongresa. Dana 24. oktobra u prijepodnevnim satima prijedlog zakona je prihvaćen u Senatu. „Za“ je glasalo 93 senatora, „protiv“ 5, a 1 senator nije glasao. U večernjim satima istoga dana o prijedlogu zakona se izjašnjavao Predstavnički dom. „Za“ je glasalo 374 člana, „protiv“ 37, „prisutno“ je bilo 5, a „nije glasalo“ 17 kongresmena. Prijedlog je postao Javni zakon 104-45-8. novembar 1995, skraćeno: Zakon o ambasadi u Jerusalemu iz 1995.
Ovaj zakon ponovo je potvrđen jednoglasno u Senatu prije šest mjeseci.
U sekciji 2 zakona navode se zaključci do kojih je došao zakonodavac SAD pri donošenju ovog zakona. Oni su uglavnom ponavljani u javnosti nakon 6. decembra ove godine, te ćemo ih ovdje navesti.
„Kongres je došao do slijedećih zaključaka:
1. Svaka suverena država, na osnovu međunarodnog prava i običaja, može odrediti svoj glavni grad.
2. Od 1950. Jerusalem je glavni grad Države Izrael.
3. Grad Jerusalem je sjedište izraelskog predsjednika, parlamenta i vrhovnog suda, kao i sjedište brojnih vladinih ministarstava, društvenih i kulturnih institucija.
4. Grad Jerusalem je duhovni centar judaizma, a takođe se smatra i svetim gradom od pripadnika ostalih religija.
5. Od 1948. do 1967. Jerusalem je bio podijeljen grad, a izraelskim građanima svih vjera kao i jevrejskim građanima svih država negiran je pristup svetim mjestima na području koje je kontrolisao Jordan.
6. Godine 1967. Jerusalem je ujedinjen nakon sukoba poznatog kao Šestodnevni rat.
7. Od 1967. godine Jerusalem je bio ujedinjen grad kojim je upravljao Izrael, a licima svih religija bio je garantovan puni pristup svetim mjestima u okviru grada.
(...)

15. SAD imaju svoju ambasadu u funkcionalnom glavnom gradu svake zemlje, osim u slučaju našeg demokratskog prijatelja i strateškog saveznika, Države Izrael.
16. Sjedinjene Države obavljaju službene sastanke i druge poslove u gradu Jerusalemu i de facto priznaju njegov status kao glavnog grada Izraela.
17. Godine 1996. Država Izrael će obilježiti 3000 godišnjicu jevrejskog prisustva u Jerusalemu nakon ulaska kralja Davida“.
Ovi zaključci koji se navode u dijelu 2 Zakona, govore o stanju svijesti i razumijevanju situacije u Palestini kod najveće većine članova Kongresa SAD i kao takvi se ovdje navode.

Izvršna odgoda

Zakon je predvidio da će Ambasada SAD biti uspostavljena u Jerusalemu najkasnije 31. maja 1999. godine. Zakon je imao još jednu važnu ustanovu: presidential waiver (Predsjednička odgoda) po kojoj predsjednik SAD može suspendovati na period od 6 mjeseci primjenu vremenskih termina iz ovog zakona ako je ta suspenzija neophodna da zaštiti interese nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država. To su upravo radili američki predsjednici nakon 1999. godine: Clinton, Bush i Obama. Oni su koristili odgodu da zaustave premještanje ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem. Predsjednik Trump je, nasuport, naredio State departmentu da počne rad na premještanju ambasade.
Zagovornici ovog poteza navode da on može da ubrza mirovni proces, šta god to sada znači. Londonski Economist (9-15 decembar 2017.) ponudio je rješenje koje bi stvarno moglo pomoći miru na Srednjem istoku. To rješenje je izraženo u poruci SAD: otvorite dvije ambasade u Jerusalemu- jednu da upravlja odnosima SAD i Države Izrael, a drugu u Istočnom Jerusalemu da upravlja odnosima SAD i Države Palestine. To bi bilo rješenje: „Dvije ambasade za dvije države za dva naroda“.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro