Fikret Karčić

Fikret Karčić

je profesor Komaparativne pravne historije na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Predavao je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Marmara univerzitetu u Istanbulu, Mejdunarodnom islamskom univerzitetu Malezija, Univerzitetu u Oslu i Boise State University (SAD).  

Rođen u Višegradu 1955, Fikret Karčić je stekao srednješkolsko obrazovanje u Gazi Husrev- begovoj  medresi u Sarajevu. Godine 1978. završio je Pravni fakultet u Sarajevu. Stepen magistra i doktora nauka stekao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1985. odnosno 1989. godine. 

Njegov glavni akademski interes je historija islamskog prava i institucija u Bosni i Hercegovini u post-osmanskom periodu, reformistički pokreti u islamu, balkanski muslimani i komparativne pravne kulture. 

Dana 28. maja ove godine obilježena je stogodišnjica prve muslimanske republike na svijetu-Azerbejdžanske Demokratske Republike (ADR). Ta republika je uspostavljena nakon raspada Carske Rusije u talasu prouzrokovanom Oktobarskom revolucijom 1917. godine. Deklaracija nezavisnosti usvojena 28. maja je proglasila: suverenitet Azerbejdžana na teritoriji južnih i istočnih dijelova Transkavkazije; demokratsku republiku kao oblik vladavine; želju za uspostavljanjem prijateljskih odnosa sa svima, posebno sa susjednim narodima i državama; garanciju punih građanskih i političkih prava svim građanima bez obzira na etničko porijeklo, religiju, klasu, profesiju i pol; garanciju slobodnog razvoja svih narodnosti na teritoriji Azerbejdžana itd.

Put ka nezavisnosti

Narod Azerbejdžana, čija je domovina bila podijeljena u prvoj polovini 19. vijeka između Carske Rusije i Perzije prošao je tokom 19. vijeka kroz proces kulturnog preporoda i buđenja nacionalne svijesti. U takvom stanju nacija je dočekala ruske revolucije 1917. godine. Obećanje demokratizacije koje je dala Februarska revolucija potaklo je nove nade. Slično je bilo sa Oktobarskom revolucijom koja je obećala samoodređenje naroda, a kasnije od toga odustala.
U prvo vrijeme nakon Oktobarske revolucije javila se ideja o zajedničkoj državi naroda Transkavkaza, ali je ubrzo prevladao stav o zasebnim državama. U tom kontekstu i Azerbejdžanci su se odlučili za nezavisnost. Pokret za nezavisnost vodio je Nacionalni savjet Azerbejdžana na čijem čelu je Mammed Emin Resulzade (1884-1955).
Prema podacima koje je vlada ADR podnijela Pariskoj mirovnoj konferenciji u Azerbejdžanu je tada živjelo više od 4,6 miliona stanovnika. U toj strukturi Azerbejdžanci su činili 75,4% stanovništava dok su ostali pripadali drugim etničkim grupama naseljenim u ovu zemlju tokom carske ruske vlasti.
Teritorija ADR je obuhvatala 113.900 km od koje je 97.300 km bilo nesporno. Manji dio je bio sporan između Azerbejdžana i susjednih država.

00Sličica Želim Print

Parlamentarna vlada

Vlada ADR bila je parlamentarna. Parlament je brojao 120 članova, od kojih su 80 bili Azerbejdžanci, a ostalo predstavnici narodnih manjina srazmjerno njihovom broju. Za vrijeme svog djelovanja parlament je donio 230 zakona. Izvršnu vlast je činila vlada ADR. Za vrijme dvogodišnjeg postojanja ADR sjedište vlade se mijenjalo. Bilo je u Tbilisiju, Gandži i Bakuu.
Vlada je vodila aktivnu unutrašnju politiku. Formirana je nacionalna armija, otvorene brojne škole, biblioteke, klubovi, te Državni univerzitet u Bakuu. U vanjskoj politici, poslata je delegacija na Parisku mirovnu konferenciju, otvoreno više diplomatsko-konzularnih predstavništava u svijetu, slate informacije o novoosnovanoj državi i sl.

Epilog

U nemirnim danima nakon kraja Prvog svjetskog rata Baku, kao naftom bogatu oblast, su kratkotrajno zauzele savezničke trupe pod komandom britanskog generala. Nakon toga postojala je ideja italijanskog mandata. Januara 1920. godine Vrhovni savjet Pariske konferencije primio je k znanju nazavisnost Azerbejdžana. Medunarodna situacija bila je kompleksna, a nezavisnosti su se protivili Rusi i Armeni. Sovjetske vođe su smatrale da bez azerbejdžanske nafte sovjetska država ne može opstati. U takvoj situaciji u Azerbejdžan su aprila-maja 1920. godine ušle sovjetske trupe i dovele do kraja demokratski republikanski sistem koji je trajao 23 mjeseca.
U toku sovjetske vlasti ADR je opisivana kao „anti-nacionalni“ projekt. Nakon kraja sovjetske ere otvoreni su arhivi, izvršena su brojna istraživanja i navidjelo je izašla prava slika kratkotrajne republike. Danas Azerbejdžanci s ponosom obilježavaju njenu stogodišnjicu.

Radi spašavanja ovih Jevreja, izraelska vlada je preko Mossada izvela niz operacija, među kojima su „Mojsije“ i „Solomon“. Operacija „Braća“ odnosila se na etiopske Jevreje u sudanskim izbjegličkim logorima i ona je opisana kao „najsmjelija, najkompleksnija i najduža operacija“.

Izaelski dnevnik Haaretz objavio je 6. maja ove godine tekst o tome kako je tajna služba Izraela- Mossad- prije 37 godina izvela operaciju spašavanja etiopskih Jevreja iz Sudana.

 

Ova operacija poznata je pod imenom „Braća“. Detalji ove operacije iznijeti su u knjizi Gada Shimrona „Mossad Exodus: The Daring Undercover Rescue of the Lost Jewish Tribe (Mossadovo izbavljenje: smjelo tajno spašavanje izgubljenog jevrejskog plemena) iz 1997. godine. Sada je Gideon Raff pisac scenarija i režiser filma o ovoj operaciji.

Sve je počelo 1977. godine kada je Etiopiju zadesio građanski rat i glad. Tadašnja vlada potpukovnika Mengistu Haile Mariama počela je progon etiopskih Jevreja. Njih 2500 je bilo ubijeno, a hiljade su postali su beskućnici. Tadašnji izraelski premijer Menachem Begin naredio je šefu Mossada Yitzhaku Hofi da nešto preduzme.

Radi spašavanja ovih Jevreja, izraelska vlada je preko Mossada izvela niz operacija, među kojima su „Mojsije“ i „Solomon“. U operaciji „Mojsije“ u periodu između 21. novembra 1984. i 5. januara 1985. godine avionima je prebačeno više od 7000 etiopskih Jevreja iz Sudana preko Brusselsa u Izrael.

00Cijeli tekst

Marta ove godine Odjeljenje za odnose sa javnošću ovog suda je objavilo pregled njegove aktivnosti u periodu 1959-2017. Tu se nalaze interesantni podaci o brojevima slučajeva, državama koje su involvirane i predmetima presuda.

Kako je poznato, Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu je međunarodni sud koji raspravlja i odlučuje o zahtjevima pojedinaca ili država o navodnom kršenju prava i sloboda garantovanih u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima iz 1950. (stupila na snagu 1953. godine). Sud je osnovan 1959. godine a prvu presudu donio je 14. novembra 1960. godine.

Marta ove godine Odjeljenje za odnose sa javnošću ovog suda je objavilo pregled njegove aktivnosti u periodu 1959-2017. (ECHR Overview 1959-2017). Tu se nalaze interesantni podaci o brojevima slučajeva, državama koje su involvirane i predmetima presuda. Ovdje se osvrćemo na opšte podatke iz ovog pregleda i one koji se odnose na BiH.

U periodu 1959-2017. godine Sud je donio više od 20.600 odluka. U 80% odluka Sud je našao da se radilo o kršenju Evropske konvencije o ljudskim pravima. Sudu je podnijeto 798.600 aplikacija.

U pogledu predmeta presuda, njih 40% odnosilo se na kršenje čl. 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima (pravo na pravično suđenje). Druga po broju su kršenja čl. 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima (pavo na slobodu i sigurnost). Oko 15% slučajeva odnosilo se na kršenje prava na život i zabranu mučenja i nečovječnog postupanja.

U pogledu prava na slobodu mišljenja, savjesti i vjere Sud je donio 71 presudu. Na BiH se odnosi samo jedna presuda. Ovi brojevi presuda o utvrđenim kršenjima prava na slobodu vjere ili uvjerenja su mali u odnosu na duge sudske postupke (5.668), kršenje pravo na pravično suđenje (4.712), život i sigurnost (3.546), nehumano i ponižavajuće postupanje (2.044) i slično.

00Cijeli tekst

 

Ako do militarizacije policije dolazi u postkonfliktonom društvu u kome još nije izgrađeno međusobno povjerenje, onda se problem još više povećava. Tim prije ako se radi o državama kao što je Bosna i Hercegovina, u kojima policijske snage nisu jedinstvene i što se vrši militarizacija samo policije jednog entiteta.

Uloga policije u demokratskom društvu obično se označava riječima: da služi i štiti. U 19. vijeku u Engleskoj je razvijena teorija o nenaoružanim policajcima koji služe društvu i štite ga. Situacija se vremenom mijenjala. Posljednjih decenija u svijetu se uočava proces koji je nazvan militarizacija policije. To je opremanje policijskih snaga na način vojnih jedinica i njihovo osposobljavanje da vrše takve funkcije. Dva su opravdanja nuđena za ovaj razvoj: rat protiv terorizma i rat protiv droga. U literaturi je skrenuta pažnja da militarizacija nije samo tehnička nego posjeduje svoju socijalnu i psihološku dimenziju. Njime se način bavljenja vanjskim neprijateljem prenosi na unutrašnji plan.
Ako do militarizacije policije dolazi u postkonfliktonom društvu u kome još nije izgrađeno međusobno povjerenje, onda se problem još više povećava. Tim prije ako se radi o državama kao što je Bosna i Hercegovina, u kojima policijske snage nisu jedinstvene i što se vrši militarizacija samo policije jednog entiteta.

Policija – supstitut za vojsku entiteta?

U ovaj kontekst mogu se situirati potvrđene vijesti o nabavci 2500 dugih cijevi za potrebe MUP-a RS. I nestručnjacima je jasno da se radi o nesrazmjernoj nabavci ovog oružja. Radi poređenja, prema izjavi visokog predstavnika Valentina Inzka datoj The Guardianu, u njegovoj domovini Austriji policija ima ukupno 400 dugih cijevi. Ako se ova nabavka proširi nabavkom druge vojne opreme, situacija će se još više zakomplikovati. Opravdano će se postaviti pitanje da li se na taj način stvara supstitut za vojsku entiteta.
Ova vijest je jedna u nizu vijesti koje imaju uznemirujući karakter kod građana. Ona dolazi u slijedu vijesti o paravojnim grupama i kampovima za obuku. Prema pisanju Oslobođenja od 15. februara ove godine, OHR je izjavio da su „takve pojave valjan razlog za zabrinutost, jer potencijalno mogu biti prijetnja stabilnosti u BiH“. Zato treba da instance za provođenje mira u BiH preduzmu mjere usmjerene na onemogućavanje destabilizacije ovog prostora.

00 Cijeli tekst

Grčka je jedina zemlja Evropske Unije u kojoj je primjenjivano šerijatsko personalno pravo putem državnih organa, i za muslimane pokrajine Zapadna Trakija, sve do do 9. januara 2018. bila je obavezno.

 Svjetski mediji su izvijestili da je Parlament Grčke 9. januara 2018. godine donio zakon koji dozvoljava muslimanima u Zapadnoj Trakiji da se u personalnim pitanjima (brak, porodica, nasljeđivanje) obrate grčkim građanskim sudovima, a ne isključivo muftijama koji su sudili po šerijatskom pravu. Time je primjena šerijatskog prava na muslimane u pokrajini Zapadna Trakija postala opciona a ne obavezna, kao što je bilo u posljednjih stotinu godina.

Mnogi su bili iznenađeni da je ovaj fenomen uopšte postojao i da je Grčka kao službeno pravoslavna država bila jedina zemlja Evropske Unije u kojoj je primjenjivano šerijatsko personalno pravo putem državnih organa.
Kako je sve počelo?
Sve je počelo Atinskim ugovorom između Osmanske Carevine i Grčke iz 1913. godine (kasniji Zakon br. 2345/1920), nakon balkanskih ratova, kojim je predviđeno postojanje muftija, kao vjerskih autoriteta koji su imali nadležnost za primjenu šerijatskog personalnog prava. Ta situacija je bila istovjetna sa situacijom u Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji, te Jugoslaviji između dva svjetska rata.
Cijeli tekst

Izraelski paralement - Knesset izglasao je 2. januara 2018. godine izmjene Osnovnog zakona o Jerusalemu. Za izmjene je glasalo 64 poslanika dok je protiv bilo 52 poslanika. Najvažnija izmjena je da je ubuduće potrebna kvalifikovana većina članova Knesseta - 80 članova od 120 - da bi se bilo koji dio grada Jerusalema mogao dati „stranoj stranci“. Tumačenje je da ove izmjene, koje je predložila pro-kolonistička stranka Jevrejski dom, imaju za cilj da otežaju sklapanje dogovora o dvije države sa Jerusalemom kao glavnim gradom.
Izraelski Osnovni zakon o Jerusalemu donijet je 30. jula 1980. Godine, a objavljen 5. augusta 1980. godine. Imao je izvorno četiri člana. Godine 2000. dodana su još tri člana. Njegovo usvajanje i prvu formulaciju predložio je član Knesseta Geulah Cohen, iz opozicione stranke Tehiyah, koja je predstavljala Gush Emunim kolonistički pokret. Vlada Menachema Begina smatrala je da ovaj zakon nije neophodan, jer je takav status Jerusalema već bio deklarisan. Ali, kada je zakon predložen u Knessetu, vlada ga je podržala, jer je strahovala da bi inače mogla biti optužena da odstupa od utvrđene pozicije.
Prema nezvaničnom prevodu na engleski jezik ovaj zakon sa izmjenama iz 2000. godine predviđa slijedeće. Jerusalem, „cjelovit i ujedinjen“ je glavni grad Izraela (čl.1). U Jerusalemu je sjedište predsjednika države, parlamenta, vlade i vrhovnog suda. (čl.2) Sveta mjesta biće zaštićena od skrnavljenja ili bilo kakve povrede i svega što bi moglo da vrijeđa pristup članova različitih religija mjestima koja su za njih sveta ili njihova osjećanja prema tim mjestima (čl.3) Vlada će osigurati razvoj i prosperitet Jerusalema i blagostanje njegovih stanovnika putem specijalnih fondova, uključujući specijalni godišnji grant opštini Jerusalemu. Jerusalemu će biti dat poseban prioritet u aktivnostima države. Vlada će osnovati posebna tijela za provođenje ovog dijela zakona (čl.4). Jurisdikcija u Jerusalemu uključuje sva područja označena u dodatku proklamacije o proširenju granica opštine Jerusalem počevši od 28. juna 1967. godine (čl.5). Nijedno ovlaštenje stipulirano u zakonima države Izrael ili opštine Jerusalem ne može se prenijeti trajno ili privremeno stranim tijelima bilo političkim, državnim ili slične vrste (čl.6) Članovi 5 i 6 ne mogu se promijeniti izuzev glasovima većine članova Knesseta (čl.7).
Prema Michaleu Zanku, ovaj zakon je imao tri karakteristike: (1) predstavljao je političku deklaraciju u obliku zakona; (2) pretvarao vrstu oralne tradicije o kojoj postoji konsenzus u pisano pravo i (3) kreirao normativni, propisujući momenat koji ide izvan riječi same deklaracije. Ovaj zakon je bio namijenjen prvenstveno izraelskoj unutrašnoj potrebi da ojača jedinstvo i odlučnost. Takođe je bilo uočeno da Izrael ne želi da integriše arapsku populaciju Istočnog Jerusalemu u izraelsko društvo nego da istakne suverenitet nad Svetim gradom.
Odgovor međunarodne javnosti na ovaj zakon iz 1980. godine je bio negativan. On je ocijenjen kao provokacija i akt protiv međunarodnog prava i „trn u oko“ izraelskim partnerima u mirovnom procesu- predsjednicima Sadatu i Carteru. Savjet sigurnosti UN je svojom rezolucijom 478 od 20. augusta 1980. godine najoštrije osudio Izrael zbog ovog akta, izjavio da ne priznaje ovaj zakon i da ga smatra kršenjem ranijih rezolucija tog tijela. Države koje su imale misije u Jerusalemu pozvane su da ih povuku. Rezolucija je usvojena sa 14 glasova „za“ i 1 „uzdržan“ (SAD). To je utjecalo na trinaest država koje su nakon 1967. godine nastavile da imaju svoje ambasade u Jerusalemu da ih 1980. godine premjeste u Tel Aviv.
Pored temeljnih kritika, koje su sadržane u stavu Savjeta sigurnosti UN, neki analitičari su ukazali i na druge nedorečenosti ovog zakona. Nije objašnjeno šta znači „cjelovit i ujedinjen“ niti koje su teritorijalne granice Jerusalema.
Izmjenama od 2. januara 2018. godine obična većina za izmjene iz čl. 7 je zamijenjena sa kvalifikovanom većinom. Time je još više potcrtana izraelska politika aneksije Istočnog Jerusalema, koju međunarodno pravo ne priznaje, i otežano pregovaranje između izraelskih i palestinskih vlasti. Iako sva zakonska rješenja prema najnovijim izmjenama nisu poznata, smatra se da će dijelovi grada izvan zida ostati izvan granica Jerusalema što će utjecati na status tih stanovnika.
Vidjeli smo kako je međunarodna zajednica, oličena u OUN, reagovala na donošenje ovog zakona 1980. godine. Ostaje pitanje kako će današnja međunarodna zajednica reagovati na njegove izmjene s početka 2018. godine?

Sličica Želim Print

Dana 6. decembra ove godine svjetski mediji su prenijeli vijest da je američki predsjednik Donald Trump priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela i da će sljedstveno tome ambasada SAD u ovoj zemlji biti premještena iz Tel Aviva u Jerusalem. To je bilo pojednostavljeno opisivanje procesa koji teče već 22 godine. Ovdje ukratko prikazujemo kako je tekao taj proces i koji mehanizmi su korišteni.

Zakon o ambasadi u Jerusalemu iz 1995.

Dana 13. oktobra 1995. godine senator Robert J. Dole, poznati prijatelj BiH iz 1990-tih, uveo je u proceduru donošenje Zakona o premještanju Ambasade SAD u Izraelu u Jerusalem. Supotpisnici (cosponsors) ovog prijedloga su 76 članova Senata što govori o njegovoj težini. Vrlo brzo došlo je do usvajanja ovog zakona u oba doma Kongresa. Dana 24. oktobra u prijepodnevnim satima prijedlog zakona je prihvaćen u Senatu. „Za“ je glasalo 93 senatora, „protiv“ 5, a 1 senator nije glasao. U večernjim satima istoga dana o prijedlogu zakona se izjašnjavao Predstavnički dom. „Za“ je glasalo 374 člana, „protiv“ 37, „prisutno“ je bilo 5, a „nije glasalo“ 17 kongresmena. Prijedlog je postao Javni zakon 104-45-8. novembar 1995, skraćeno: Zakon o ambasadi u Jerusalemu iz 1995.
Ovaj zakon ponovo je potvrđen jednoglasno u Senatu prije šest mjeseci.
U sekciji 2 zakona navode se zaključci do kojih je došao zakonodavac SAD pri donošenju ovog zakona. Oni su uglavnom ponavljani u javnosti nakon 6. decembra ove godine, te ćemo ih ovdje navesti.
„Kongres je došao do slijedećih zaključaka:
1. Svaka suverena država, na osnovu međunarodnog prava i običaja, može odrediti svoj glavni grad.
2. Od 1950. Jerusalem je glavni grad Države Izrael.
3. Grad Jerusalem je sjedište izraelskog predsjednika, parlamenta i vrhovnog suda, kao i sjedište brojnih vladinih ministarstava, društvenih i kulturnih institucija.
4. Grad Jerusalem je duhovni centar judaizma, a takođe se smatra i svetim gradom od pripadnika ostalih religija.
5. Od 1948. do 1967. Jerusalem je bio podijeljen grad, a izraelskim građanima svih vjera kao i jevrejskim građanima svih država negiran je pristup svetim mjestima na području koje je kontrolisao Jordan.
6. Godine 1967. Jerusalem je ujedinjen nakon sukoba poznatog kao Šestodnevni rat.
7. Od 1967. godine Jerusalem je bio ujedinjen grad kojim je upravljao Izrael, a licima svih religija bio je garantovan puni pristup svetim mjestima u okviru grada.
(...)

15. SAD imaju svoju ambasadu u funkcionalnom glavnom gradu svake zemlje, osim u slučaju našeg demokratskog prijatelja i strateškog saveznika, Države Izrael.
16. Sjedinjene Države obavljaju službene sastanke i druge poslove u gradu Jerusalemu i de facto priznaju njegov status kao glavnog grada Izraela.
17. Godine 1996. Država Izrael će obilježiti 3000 godišnjicu jevrejskog prisustva u Jerusalemu nakon ulaska kralja Davida“.
Ovi zaključci koji se navode u dijelu 2 Zakona, govore o stanju svijesti i razumijevanju situacije u Palestini kod najveće većine članova Kongresa SAD i kao takvi se ovdje navode.

Izvršna odgoda

Zakon je predvidio da će Ambasada SAD biti uspostavljena u Jerusalemu najkasnije 31. maja 1999. godine. Zakon je imao još jednu važnu ustanovu: presidential waiver (Predsjednička odgoda) po kojoj predsjednik SAD može suspendovati na period od 6 mjeseci primjenu vremenskih termina iz ovog zakona ako je ta suspenzija neophodna da zaštiti interese nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država. To su upravo radili američki predsjednici nakon 1999. godine: Clinton, Bush i Obama. Oni su koristili odgodu da zaustave premještanje ambasade iz Tel Aviva u Jerusalem. Predsjednik Trump je, nasuport, naredio State departmentu da počne rad na premještanju ambasade.
Zagovornici ovog poteza navode da on može da ubrza mirovni proces, šta god to sada znači. Londonski Economist (9-15 decembar 2017.) ponudio je rješenje koje bi stvarno moglo pomoći miru na Srednjem istoku. To rješenje je izraženo u poruci SAD: otvorite dvije ambasade u Jerusalemu- jednu da upravlja odnosima SAD i Države Izrael, a drugu u Istočnom Jerusalemu da upravlja odnosima SAD i Države Palestine. To bi bilo rješenje: „Dvije ambasade za dvije države za dva naroda“.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro