Muhamed ef Radončić je, kao odgajatelj Medresi, djelovao dosta strogim. Ne namrgođenim, namješteno ozbiljnim i ljutim, kako se znaju ukrutiti pedagozi šarlatani, uvijek je bio principijelno strog i, koliko sam kao učenik osjećao, trudio se biti jednako pravičan prema svim učenicima...
Mnogih se lica iz vremena svoga školovanja i odrastanja prisjetim u sasvim jasnoj slici, njihove izgovorene rečenice ostaju zauvijek upamćene, kao da upravo slušam nečiju boju glasa, intonaciju, emocionalnu ponesenost, ali kad to prisjećanje pokušam povezati u kontinuiraniju cjelinu, slike se naglo krzaju, gube, odsvuda se navuku magle, pa lica i davni glasovi zapadaju u haotičnu i nasrtljivu mutninu. Tako i moje sjećanje na Muhameda ef. Radončića (1939.-1990.), dugogodišnjeg vaspitača i povremenog muderisa u Gazi Husrevbegovoj medresi, biva ispremetano u više nepovezanih slika. Sa Ovoga svijeta otišao je tiho, tako je i živio, ne mogu se sjetiti da ga je neko od prijatelja među svršenicima Medrese ikad spomenuo u posljednjih dvadesetak godina.
Za Muhamed-efendiju Radončića prije sam čuo negoli sam ga lično vidio. Čuo sam za nj dok sam još bio osnovac na Popovu Mostu. Godinama se u selima moga kraja pričalo o jednom učenom, darovitom i energičnom softi, koji je, u tamo nekim kasnim pedesetim godinama prošlog stoljeća, boravio u džematu Sutjeska na ramazanskoj praksi. Njegovi odrješiti vazovi su pamćeni, prepričavani i, što je u riječima moga oca Agana naročito potcrtavanō, softa Radončić je vodio računa kako da se kaže sve što je važno reći a da se “ne zamjeri sadašnjici”. (A šta je to “zamjeranje/nezamjeranje sadašnjici” brzo će mi se, kao jedna od traumatičnih ideoloških psihologema u atmosferi totalitarizma, razjasniti u medresanskim klupama i kasnijem životu.) O softi Muhamedu je u pojedinim prilikama pohvalno govorio i naš imam Murat ef. Merdan. Tad sam prvi put čuo za riječ čudesnog i nježnog zvuka: ahlak. Pomislio sam da ljudi za koje se vezuje ahlak moraju imati nešto od naročite svjetlosnosti na svome licu i u riječima koje izgovaraju. O softi Radončiću lijepo su govorili i domaći priučeni hodže (polaznici nekadašnje fočanske ili koje druge medrese): hodža Alibašić, Vejz Fako, Zahir Hajdarević, Nurko Bešović. A kad sam u prvom razredu Gazijine medrese u školskom hodniku sreo vaspitača Muhameda, pomislio sam: pa ja vas znam, efendija, čuo sam ja za vas, ali nije to sad važno... Pripremajući se za ovaj tekst, pokušao sam u Medresi konsultirati eventualni personalni dosje Muhamed-efendije Radončića, nisam znao godinu rođenja, važnim su mi bili još neki, usputni biografski podaci, nisam bio siguran ni kad mu je tačno klanjana dženaza, ustanovio sam, međutim, da od dosjea i informacija nema ništa. Čudilo me to i u nekim ranijim slučajevima. Ne može mi stati u glavu kako to da u Medresi nema uredno posloženih uposleničkih dosjea stalnih ili povremenih profesora, odgajatelja, saradnika, radnog osoblja... Istog dana kad je Gazi Husrevbegova medresa svečano obilježavala velikih svojih 479. godina od osnivanja 1537. godine (8. I. 2016.) osjetio sam se lično postiđenim pred rahmetli Muhamedom ef. Radončićem kad mi u sekretarskoj službi rekoše da o Radončiću nemaju ama baš nikakvih podataka.
Iz onoga što sam, posredno, saznao od njegove kćerke Amine, udate Vejsilović, prenosim da je Muhamed Radončić rođen u Gusinju 15. februara 1939. godine. Nakon Medrese, završio je studij orijentalistike. Prije nego je došao za odgajatelja u Medresu, obavljao je imamsku dužnost u Ilijašu. Otac Redžep-efendija, također imam, službovao je u Rogatici, a kasnije u Vlasenici. Posljednje godine Muhamed ef. je u Gazijinoj medresi obavljao dužnost školskog bibliotekara. Sa suprugom Aišom, rođenom Šukrić (na Ahiret preselila aprila 2010.), stekao je kćerku Aminu i sinove Šemsudina i Muaza. Svi koji smo u medresanskim i kasnijim godinama izlasili iz Sarajeva preko Vogošće, često bismo, spuštajući se s Kobilje Glave prema Hotonju, rekli onome do sebe: “Eno, ono je Radončićeva kuća!” Stajala je odmah s lijeve, donje strane, i dugo je, dosta neobičnog krova i ambiciozne prostornosti, djelovala nezavršenom. Danas mi te naoko bizarne pojedinosti snažno govore kako je Muhamed-efendiji Radončiću bilo važno da porodični dom čestito izgradi vlastitim rukama, pa kad i koliko se bude moglo. Svi koji su iz Radončićeva kraja dolazili u Bosnu dobro su znali da se prvenstveno valja osloniti na svoju snagu i mogućnosti.
Muhamed je, kao odgajatelj Medresi, djelovao dosta strogim. Ne namrgođenim, namješteno ozbiljnim i ljutim, kako se znaju ukrutiti pedagozi šarlatani, uvijek je bio principijelno strog i, koliko sam kao učenik osjećao, trudio se biti jednako pravičan prema svim učenicima. Kako sam bio među onima koji stalno vutljaju nekakve knjige (ponekad je to bilo više iz spontanoiracionalnog “foliranja” negoli što bi se čitale baš tolike knjige), vaspitač Radončić bi se dobrohotno zainteresirao šta se to čita, savjetovao bi da se književna i druga djela čitaju u pravo, svoje vrijeme. Ispred nastavnog kolektiva je neko vrijeme bio zadužen da koordinira radom redakcije đačkoga lista Zemzem, pa smo, u vrijeme kad sam ja bio u Zemzemovoj redakciji, dosta vremena proveli zajedno. Volio je sugerirati šta bi valjalo pročitati a u šta nije pametno rasipati vrijeme, učenike je podsticao da što više uče arapski i engleski jezik, imao je širokog strpljenja saslušati i druge u kojim su čitalačkim ili nekim drugim svjetovima, bez obzira radi li se o učeniku ili, kasnije, o članu nastavničkog kolektiva u Medresi. Učenici su ga zvali Rida. Nadimak je dobio prema velikom islamskom reformatorskom učenjaku iz prve polovine XX. stoljeća, uz to je nadimak bio zvukovno poklopiv s prezimenom Radončić. Naravno, nije mu smetalo da ga se tako zove, pa je i neke svoje tekstove, objavljene u muslimanskoj periodici tog vremena, tako potpisivao. Kad bi u spavaonici, ili u vrijeme korepeticije prozujalo upozorenje ”Eto Ride! Ide Rida!” to bi značilo da i mušica u prostoriji ima da odgodi svoje zujanje... Učenici su Ridu, zapravo, više poštovali negoli što su ga se bojali...
Ne mogu se sjetiti u kojem mu se životnom periodu dogodio ozbiljan problem sa zdravljem, znalo se da je u pitanju srce, život mu je visio o koncu, dugo se oporavljao nakon infarkta i bio izvan Škole, ali znam da ta činjenica nekako “razdijeljuje” njegov odnos prema svijetu na dvije dosta različite cjeline. Nije to više bio onaj energični, poletni, prestrogi, ali i pravični vaspitač u Medresi; Rida se polahko, i sve više, osamljivao, gotovo se stanjivao u vlastitu sjenu. Zaista mi se, kad je Medresa preselila u Đulagin dvor, preko puta Begove džamije, doimao više kao sjenka samoga sebe negoli kao on sâm. Tako sam ga doživljavao. I bilo mi je žao što je bio toliko povučen. Iz tog mi je razloga bilo gotovo očekujućim kad se pročulo da Muhamed ef. Radončić naveliko liječi Kur'anom, da je duboko u svijetu džina i onostranosti, da je u konstantnoj komunikaciji i borbi s džinskim nepredvidivostima. Simbolički je tu svoju opredjeljenost, koju je lično razumijevao kao povjerenu mu misiju, ilustrirao stalnim nošenjem štapa.
U Medresi je preuzeo školsku biblioteku i mnogo učinio na bibliotečkom uređivanju i obogaćivanju knjižnog fonda. Uvijek sam, nakon završene Medrese, rado navraćao u njegovu kancelariju. I kao student, i kao profesor u Medresi. Muhamed ef. je znao da ja uopće ne volim pričati ni o džinima, ni o džinskim svjetovima, previše sam maštovit, osjetljiv, i plašljiv, naravno... Činilo mi se neumjesnim pitati ga zašto se više povlači iz medresanskog života negoli što sudjeluje u njemu, šta ga to duboko tišti, je li onaj nagli problem sa zdravljem baš toliko postao prekretan u njegovu životu, možda mu je neko nešto nažao učinio, najviše je toga bude među onima od kojih se “najmanje očekuje”... Danas bih se mogao pitati je li se Muhamed ef. tako defanzivno ponašao zbog osjećanja neadekvatne osobne ostvarenosti u odnosu na mladu misionarskoeksplozivnu energiju koju je u sebi nosio mladić krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, kad je ramazansku praksu obavljao u dolini rijeke Sutjeske.
Na Ahiret je preselio iznenada. Iznenada u odnosu na svoju životnu dob. Tek je bio ušao u pedeset drugu godinu života. Preselio je 21. februara 1990. godine.
Dženaza rahmetli Muhamed-efendiji Radončiću klanjana je u Ilijašu, i nije bilo toliko hladno, bez obzira što bijaše veljačno doba... Dovršavajući ovo Iverje, kao da, iz trećeg safa u džamijskom haremu, vidim rahmetljina oca Redžep-efendiju, vidim ga dostojanstveno uspravljena, u fesu, i pitam se, dok mirno predvodi dženazu, kako li je, Dragi Bože, sad u njegovu srcu, koje misli struje glavom oca koji svoga sina otpravlja na Onaj svijet...
Nisam mogao a da se ne upitam u kojoj brojnosti na rahmetlijinoj dženazi sudjeluju i džini. Bilo je kolega u medresanskoj zbornici koji su tabirili kako su Muhamed-efendiji upravo džini pripomogli u njegovu iznenadnom opraštanju od Dunjaluka, džini znaju biti opaki i jako osvetoljubivi, ali to su već priče nagađalice, priče za tamo neke ahiretske “sudske parnice”...
Rahmet Božiji Muhamed-efendijinoj uzornoj i plemenitoj duši!
