Redovi koji slijede donose priču o majci čiji je život, poput života brojnih drugih majki, obilježen snagom iz koje svi učimo i pred kojom svi zastajemo, ali i majci čiji je život jednako tako obilježen mnoštvom strahova. Strahom za djecu, strahom od četnika, strahom od samoće, strahom od zaborava, strahom pred nepravdom, strahom za rijetke preživjele potomke.
Samo joj jedan strah, onaj pred Uzvišenim Stvoriteljem, istovremeno donosi i nadu da će svi pretrpljeni strahovi biti stavljeni na vagu apsolutne pravde i biti njezini zagovornici na Sudnjem danu.
Teško je staviti čitav jedan život na dva-tri lista papira. Ipak pišem. Na to me tjera strah od nepravde i zaborava.
Nura Jahić iz sela Blječeva udala se vrlo mlada za Nezira Ramića u džemat Hranča, općina Bratunac. Kako je rođena 1935. god., pretrpjela je strahote Drugog svjetskog rata kao i neimaštinu koja je uslijedila neposredno po njegovu završetku. I ona je, kao i njen izabranik Nezir, vrlo rano ostala bez majke. Bračni život je tekao uobičajeno, onako kako su nalagali životni uvjeti, seoski običaji i islamska tradicija. U braku se počeše rađati djeca. Prvo Nazif (1954.), pa Tima (1956.), potom Adem (1959.), zatim Enes (1963.), potom Dževad (1965.) te najmlađi Sejad (1968. godine).
Djeca su rasla, školu pohađala, do punoljetstva stasala. Zapošljavali se, ženili. Nazif je bio vozač, Adem policajac, Enes student pete godine mašinstva, Dževad se tamam zaposlio u Tvornici transportnih uređaja Tuzla, Sejad je, završivši srednju školu, tražio posao.
Nazif, Adem i Dževad su, kao i sestra im Tima, zasnovali svoje porodice, a ubrzo svojim roditeljima podariše i unačad. Činilo se kako je pred Ramićima vrijeme zasluženog predaha od teškog života. „Bilo je i previše lijepo da bi moglo duže potrajati“, s uzdahom se prisjeća tog vakta, Ademova supruga Hiba.
Agresija na BiH donosi pljačke, paljenja i rušenja sela i kuća, ubijanja, silovanja i protjerivanja muslimanskog stanovništva. Agresori su muškarce odvodili u logore, a potom ih i ubijali.
Majka Nura će tako, za nepune tri godine, ostati bez pet sinova. Sve njih poubijaše četnici. Adema su, 1992. god., kolege Srbi odveli s posla i ubili ga. Slično se desilo i Dževadu, koji je poginuo iste godine. Za njegovim posmrtnim ostacima još se traga. Nazif i Sejad poginuše u Srebrenici, a Enes izgubi život braneći Sarajevo.
Majka Nura nije ostala samo bez sinova. Zlikovci i zlotvori, „komšije“, ubiše i zeta Ramiza, Timinog muža, i njihovog sina Sulejmana.
Iste te „komšije“ ubiše i njena dva unuka, djecu sina Nazifa i snahe Bide: dvanaestogodišnjeg Muamera i desetogodišnjeg Adnana. Također je ostala i bez dvogodišnje unuke, kćeri Ademove i Hibine, koja majci Hibi umrije u izbjeglištvu uslijed velike temperature i nemogućnosti primanja liječničke pomoći.
Uz sve ove kahare, majka Nura je s mužem Nezirom morala krenuti u muhadžirluk. Prvo utočište nađoše u Kladnju. Put ih potom odvede u Puračić, te najzad u Lukavac. Ondje je na Bolji, Vječni svijet, ispratila svoga muža Nezira, oca peterice bosanskih šehida. Ostade joj njezina tuga, ali i neizvjesnost muhadžirskih dana. Ostade joj i tiha čežnja za Hrančom. Zbog te čežnje se, sa svojom snahom Hibom, upisa među prve povratnike u svoj Bratunac. Humanitarna organizacija je, na temeljima njezine, kao i na temeljima izgorjele kuće sina Adema, sagradila nove kućice. Ali šta bi majka Nura od osamdeset godina, sama u kući sa četiri zida. Zato svoje staračke dane „živi“ sa snahom Hibom i dva unuka. Obiđe je i kćerka Tima, koja je nastanjena na području Milića. Odvede je i kod sebe. Ipak, nakon dugih besanih noći, majka Nura voli dočekivati sabahe na ognjištu u Hranči. Kao i druge majke, vratila se u Bratunac, jer želi hodati avlijom po kojoj su njezini sinovi i unačad hodili, putem kojim su oni odlazili u školu i na posao.
Obraduje se kada joj dođu snahe Bida iz Sarajeva i Medina iz Lukavca. S druge strane, žalosti je nebriga i slaba pažnja, ne samo prema njoj, već i prema drugim majkama šehida. Otme joj se bolan uzdah i na sam spomen pojedinih udruženja koja za cilj imaju rješavanje ekonomsko-socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih problema šehidskih porodica. Najčešće je obiđe glavni imam Medžlisa IZ Bratunac, Elvir ef. Hodžić. On je pomalo razgovori i u uobičajenu svakodnevicu unese malo vedrine.
Teška je zajednička bol majki šehida. Preteška je bol majke Nazije Beganović, kojoj su četnički zlikovci ubili muža Mustafu te sinove Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Ramu i Fahrudina. Ili majke Have Tatarević koja je u jednom danu ostala bez sinova Seada, Senada, Nihada, Zilhada, Zijada i Nishada, te muža Muharema.
Čime bi se mogla mjeriti bol Ibre i Azemine Efendić, da su za života dočekali smrt sedam sinova i jednog unuka?
Težak je pogled majke Nure. Ne može ga se zaustaviti dok odsutno luta daljinama. I smiri se, negdje tamo, daleko. Negdje gdje je svoje najmilije posljednji put vidjela.
Opominju usporeni pokreti njezinih izboranih i umornih šaka dok na pet prstiju nabraja imena ubijenih sinova. A potom, na drugih pet, imena unučadi i zeta.
Eh, da je danas živ Skender Kulenović pa da zavapi o pogibiji pet sinova majke Nure: O Nazife, o Ademe, o Enese, o Dževade, o Sejade!
Eh, kada bi se u školama odgajalo na primjerima naših snažnih majki koje su znale za rad, rađanje, podizanje i odgoj novih naraštaja. Na primjerima majki koje su se znale nositi sa svojim strahovima.
Umjesto toga, umjesto naše pažnje i poštovanja ostaju napaćene majke, koje su razvile šarene šamije svoje tuge i bola, da u njih sahrane suze iz svog nečujnog plača.