Hafiza Emina Bećarević
Rođena je 1993. godine u Tuzli od oca Mehe i majke Mirsade. Osnovnu školu je završila u Banovićima 2008. godine, a mektebsku nastavu je pohađala kod hafiza Mirsad-ef. Mrahorovića u džematu Repnik. Behram-begovu medresu u Tuzli završila je 2012. godine, a Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 2016. godine. Hifz je položila pred komisijom Rijaseta IZ-e 2. jula 2018. godine.
S povodom
Kur’an donosi mir u srce
- kazala je nakon hafiske dove za naš list nova hafiza Emina Bećarević
- Kako ste počeli učiti hifz?
Hafiza Emina: Hifz sam počela učiti u medresi kod prof. Mirnesa Spahića. Moja prijateljica je jedan dan krenula da je hafiz presluša naučene stranice i pozvala je i mene da idem s njom. Tada me hafiz Mirnes pitao jesam li i ja naučila stranicu pa da i mene presluša. Nisam prije toga razmišljala o učenju hifza. Počela sam učiti jednu po jednu stranicu. Nakon završetka medrese nastavila sam učiti hifz kod našeg asistenta na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu hafiza Abdulaziza Drkića. Ipak, zbog obaveza u školi, a kasnije i na fakultetu, moje učenje u tom periodu nije bilo intenzivno. Nakon završetka fakulteta potpuno sam se posvetila samo učenju hifza i danas sam presretna.
- Šta smatrate izuzetno važnim tokom učenja hifza?
Hafiza Emina: Mnogo vremena sam posvetila učenju hifza, bila sam uporna, istajna i disciplinovana. Odrekla sam se mnogo toga što je mladima svakodnevnica, ali ni za čime ne žalim i svjesna sam da sam time mnogo dobila. Primijetila sam to prije svega na samoj sebi, na svome ponašanju. Mnogo sam smirenija, jer kada učite Kur’an on vas smiruje, donosi vam mir u srce. Želim da i dalje Kur’an bude moja stalna preokupacija. Za onoga ko uči hifz važna je podrška porodice, posebno roditelja, i muhaffiza. Ako roditelji imaju razumijevanja, ne vrše pritisak i ne požuruju hafiza tokom učenja, nego su mu uvijek podrška i podsticaj, mnogo je lakše. Posebno je važna saradnja s muhaffizom. Ta duhovna povezanost daje dodatnu snagu. Moj muhaffiz mi je bio moj najveći motivator. Kada god bih posustala on me je bodrio da nastavim. Ne mogu pronaći riječi kojima bih se zahvalila mojim roditeljima, muhaffizu, hafizima Mirnes-ef. i Mirsad-ef. i svima koji su se zaista srcem radovali, zajedno sa mnom, na ovom putu.
- Koja je tvoja poruka budućim hafizima i hafizama?
Hafiza Emina: Kada sam tek počela učiti hifz sve mi je izgledalo daleko, skoro nemoguće, ali jaka želja i ljubav prema Kur’anu pobijede svaki strah i nesigurnost. Treba istrajavati. I u momentima kada dođe do sumnje u uspjeh treba ostati uporan, jer sama odluka da se krene putem učenja hifza je veliki korak i znak da je Allah, dž.š., u srce te osobe smjestio ljubav prema Njegovoj riječi.
Izašao je novi broj „Preporoda“ od 1. septembra 2018. U njemu između ostalog možete čitati:
Uvodnik
Profanizacija ibadetā
Duhovnost:
Zašto ne trebamo obilježavati
Novu hidžretsku vatrometom
Pogledi:
Dodikov pucanj u Ferhadiju
Gdje počinje odgovornost političara, a gdje krivnja naroda?
Zločini:
Obilježena 26. godišnjica zločina na Korićanskim stijenama
Mi svaki tren živimo sa mislima na naše nestale
Intervju:
Dr. Denis Hadžović, direktor Centra za sigurnosne studije-BiH
Ingrid Mattson, ugledna kanadska muslimanska aktivistica, profesorica islamskih studija na Huron University College, Western University, jednom od najstarijih univerziteta u Kanadi
Pogledi:
Esad Duraković O nadijevanju imena
Pitanja koja život ubijaju - Preživjeti „našu tradiciju“
Za novu etapu u prevođenju Kur’ana
Kur’an i oslovljavanje Boga odgovarajućim izrazom na svome jeziku
Aktuelno:
Izbori i manji entitet - Kako Bošnjaci mogu našteti sami sebi
U susret novoj mektebskoj godini
Velikani:
Ibn Haldunove ideje za preporod muslimanskih zemalja
Potražite još mnogo informativno-edukativnih sadržaja u novom printanom izdanju Preporoda, kojeg možete nabaviti na trafikama u vašem gradu. Pozovite nas na broj tel. +387 33 236 493 i postanite član porodice pretplatnika Preporoda. Pratite nas na Facebook i Twiter stranici. Obnovite na vrijeme pretplatu za 2018. godinu slanjem prijave na e-mail adresu Ova e-maila adresa je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
Čitajmo Preporod, budimo preporod.
Na mezarju Kovači u Sarajevu 8. augusta 2018. učenjem Fatihe oblježene su 93 godine od rođenja prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Tim povodom podsjećamo naše čitaoce šta je Alija govorio o vlasti i izborima: "Nemojte glasati za one koji su se pretvorili u lokalne moćnike. Nemojte glasati ni za one koji su stekli bogatstva, pa im se ne zna porijeklo. Bogati jesu, ali vi nikako da uhvatite odakle mu pare...".
Znamenitim motivom Kurʼāna, onim da svijet i cijeli Univerzum na svojim stran(ic)ama sadrže znakove (āyāt) iz kojih saznajemo da Bog ima i da postoji Božija svemoć, premrežen je cijeli Kurʼān.
A i sam Kurʼān je, također, knjiga koju sačinjavaju znakovi (āyāt). To nas navodi da naslutimo sljedeće: Listajući Kurʼān mi, u načelu, “listamo“ cijeli svijet! Egzistencijalna pozicija čovjeka na Ovom svijetu je da hodi između dvije vrste Božanskih znakova (āyātu ʼllāh), Božanskih znakova u svetoj knjizi i Božanskih znakova u svijetu, svemiru. Te dvije vrste znakovlja su komplementarne.
Zapravo, davno su komentatori uočili da se iz Kurʼāna jasno pomalja motiv svijeta kao jedne knjige. Svijet se kreće, svjetska ili svemirska knjiga se lista, znamenja se pomaljaju, mnoga, jedno po jedno, na mirijade njih, neizbrojivo. Kao da se zadrže neko vrijeme pred našim očima i ušima, pa potom odlaze u dubine svemira, baš onako kako se i komete jave na svome putu, pređu preko nama susjednog nebeskog svoda i opet odu u dubine svemira, slijedeći svoje tajanstvene puteve. I nama nepoznate zadaće.
Ali, i cijeli svijet, Univerzum u svojoj sveukupnosti, ukratko: svi svjetovi, vidljivi i nevidljivi, u Kurʼānu su na jednom mjestu uprizoreni kao jedna knjiga. Dovoljno je nakratko osmotriti suru al-Anbiyā/Vjerovjesnici (21:104), u njoj se daje moćni proglas o jednoj sceni nastupanja Sudnjeg dana:
“A na Dan kad smotamo nebo Mi
– kao što se smota list knjige
– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,
tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“
Na ovom mjestu Kurʼān zbori o tome da je Bogu posve lahko “završiti sa ovim Univerzumom“ tada kad se njegovom ciklusu prikuči kraj. Bog će smotati ili sklopiti i zatvoriti Univerzum (na ovom mjestu za njega se kaže: “nebo“), to će Bogu biti “tako lahko“ učiniti baš kao što je čovjeku lahko smotati ili zaklopiti listove knjige!
Sve ono znakovlje Univerzuma (āyāt) će se sklopiti među korice knjige koju će Bog zatvoriti. Nestaće Univerzuma u kojem smo bili, koji je bio tu unaokolo nas.
Ali, hoće li to biti kraj svega? Hoće li nastati stanje jedne zauviječne “samosti Božije“?
Iz ovog mjesta u Kurʼānu (21:104) vidimo da sa “sklapanjem [knjige Univerzuma]“ neće nastati kraj. Naprotiv, posve jasno slijedi jedan optimističan proglas Kurʼāna:
– i kao što smo prvi put iz ništa stvorili,
tako ćemo opet iz ništa stvoriti!“
Tako će stvaranje opet započeti, tako će se Božija milost opet očitovati u mirijadama stvorenih svjetova. Božanskim tajnama i svrhama neće nikada nastupiti kraj.
(...)
U Knjizi se na ovom mjestu (Ṣād, 38:21-24) donosi i jedna neočekivana zgoda, evo kako tu zgodu Božija Objava kratko kazuje:
“A da li je do tebe [o Muhammede] vijest o parničarima došla,
kad su prešli preko zida Hrama [Jerusalemskoga],
i kad su ušli Davudu, pa ih se uplašio, a oni mu rekli:
“Ne boj se! Mi smo dvojica parničara,
navalili smo jedan na drugoga,
i deder nam po Istini sudi ti, i pristrasan ne budi,
i Pravim Putem nas uputi!
Ovaj moj brat devedeset i devet ovaca ima,
a jednu ovcu ja,
i on mi, opet, reče: ʼMeni [tu svoju jedinu] ovcu daj!ʼ
I nadjača me u raspravi!“
Pa Davud reče: “Nepravdu ti je učinio
time što je tvoju [jedinu] ovcu uz svoje ovce tražio!
Zbilja, mnogi drugari žude da jedan drugoga nadmudre,
osim onih koji vjeruju i dobra djela rade,
a takvih malo imade!“
I Davud [to reče, alʼ odmah] pomisli da smo Mi njega na kušnju naveli,
Pa od svoga Gospodara oprosta zatraži,
I ničice licem na tle pade i pokaja se.“
Ovo je jedna, pomislilo bi se neuobičajena, scena iz Kurʼāna. Ona donosi nekoliko detalja, prije svega spominje se Jerusalemski hram (al-miḥrāb). Tu boravi Dāvūd, Božiji poslanik, moguće je i posve je vjerovatno da on tu razmišlja o velikim pitanjima svijeta, o Bogu stvoritelju svijeta.
Ali, onda, posve iznenada, eto ti dvojice ljudi iz samog vrtloga života, štaviše: možda su bili oznojeni i bijesnih lica, i pred Božijeg poslanika Dāvūda iznesoše svoju svađu. Svađa je iz opore svakodnevice, grube i posve životne, braća se spore oko posjedovanja marve i brava. Jedan od parničara ima samo jednu ovcu, drugi ima devedeset i devet ovaca, nesrazmjer je očit i krupan. I, k tome, ovaj što ima devedeset i devet ovaca želi da ima i ovu jednu jedinu ovcu koju ima njegov brat!
Kad je Božiji poslanik Davud čuo šta je posrijedi, i kad je, ne razmišljajući i na prvi pogled, nedvojbeno zaključio da je čovjek koji ima devedeset i devet ovaca krajnje nepravedan u svojoj želji da prisvoji onu jednu jedinu ovcu svoga brata, presudio je rekavši:
“Nepravdu ti je učinio
time što je tvoju [jedinu] ovcu uz svoje ovce [njih devedeset i devet!] tražio!“
Ali, istoga trena Davud, alejhiselam, pomisli kako je pogriješio, kako je, možda, ovaj drugi čovjek bio u pravu.
I Davud, alejhiselam, se pokajao. Jer nije pružio priliku da i druga parnična strana iznese svoje poglede i mišljenje. A u sakralnu kulturu raspravljanja i suđenja spada i pravilo da se da prilika da i druge strane kažu šta misle.
Ovo je jedna od mnogih scena Kurʼāna u kojima se čovječanstvo podsjeća da se život ne odvija samo u Božijim hramovima, već i izvan njihovih prostora.
U Jerusalemskom hramu Božiji poslanik Davud je, po svoj prilici, očekivao da mu ova dvojica parničara žure kako bi od njega tražili objašnjenje o Bogu i svijetu, o smrti i zagrobnom životu.
Da on u Hramu raspravlja o ovcama i sitnoj marvi – to Davud, alejhiselam, nije očekivao.
Možda mu je Božanski ukor baš stoga i stigao.
(...)
Alžirske vlasti su u proteklih 14 mjeseci vratile više od 13. 000 migranata preko Sahare u Niger i Mali, prenose agencije. Vlasti te zemlje ranije su demantirale kritike da krše ljudska prava migranata koje vraćaju u njihove zemlje
Svjetske agencije tvrde da posjeduje video materijale koji prikazuju stotine ljudi koji lutaju Saharom, te podsjećaju da su masovna protjerivanja iz Alžira počela od 2017. godine, nakon što je EU pojačala pritisak na tu sjevernoafričku zemlju da zaustavlja migrante na putu za Evropu.
Portparol EU izjavio je da je Unija svjesna šta Alžirci čine, ali da suverene zemlje imaju pravo da protjeraju migrante sa svoje teritorije. Prema podacima Međunarodna organizacija za migracije na svakog migranta koji se utopio prelazeći Sredozemlje, dolazi dvoje koji su život izgubili u pustinji.
Krađa najpoznatije slike na svijetu 1911. godine je izazvala do tada neviđenu medijsku pažnju
Mona Liza Leonarda da Vincija najpoznatija je umjetnička slika na svijetu. Leonardo da Vinci je sliku ponio sa sobom kada ga je francuski kralj Fransoa I pozvao da ga posjeti. Kralj je sliku kupio 1516. godine. Da bi bila dostupna običnom narodu, u vrijeme Francuske revolucije Mona Liza je postavljena u muzej Louvre u Parizu. Francuski državnik i vojskovođa Napoleon, sprovodeći svoju diktatorsku vlast nakon revolucije, uzeo je Mona Lizu i objesio je iznad kreveta u svojoj spavaćoj sobi. Nakon pada diktatora, slika je opet vraćen u Luvre.
Krađa jednog tako poznatog predmeta 1911. godine je bila vrlo neobičan događaj koji je izazvao ogromnu medijsku pažnju. Građani su masovno posjećivali Lovre da vide prazno mjesto gdje je stajala ukradena Mona Liza. Smatralo se da su krađu organizirali modernistički umjetnici, neprijatelji tradicionalne umjetnosti. Među osumnjičenima bio je i poznati moderni slikar Pablo Picasso, ali kako nije bilo dokaza, pušten je na slobodu.
Dvije godine je prošlo dok nije otkriven pravi lopov. Bio je to talijanski sitni kriminalac Vincenzo Perugia koji je doselio u Pariz 1908. i radio u Louvru neko vrijeme. Došao je u muzej u bijeloj radnoj kecelji kakvu su nosili svi uposlenici Louvrea. Sakrio se i sačekao noć da se muzej zatvori, izrezao je sliku iz okvira i gurnuo je pod kecelju. Kad je muzej ujutro otvoren, hladnokrvno je izašao i odnio sliku u svoj stan. Sve do novembra 1913. uspješno se skrivao dok nije stupio u kontatkt s talijanskim trgovcem umjetninama Alfredom Gerijem. Ponudio mu je Mona Lizu za nagradu od 50. 000 lira. Perugia je otputovao u Firencu gdje je odsjeo u hotelu koji će kasnije promijeniti ime u hotel La Gioconda. Po dogovoru sa trgovcem umjetninama Gerijem sliku je donio u njegovu galeriju. Geri ga je ubijedio da sliku ostavi radi ispitivanja autentičnosti, a policija je istog dana uhapsila lopova. Perugia je, očigledno zadojen talijanskim nacionalizmom, pogrešno vjerovao da je Mona Lizu iz Firence ukrao Napoleon. Mislio je da će biti heroj i da zaslužuje nagradu za obavljanje patriotske dužnosti vraćanja slike u njenu domovinu - Italiju. Jedno vrijeme je bila izložena u galeriji Uffizi u Firenci, a mnogi posjetioci galerije su plakali od sreće što vide Mona Lizu u svojoj domovini. Perugia je dobio kratku zatvorsku kaznu, a Mona Liza je vraćena u Louvre gdje do danas mirno i sigurno visi na zidu poznatog muzeja.
Genocid se nikada ne desi samo tako. Uvijek postoji sklop okolnosti koje se dešavaju ili se kreiraju kako bi se izgradila klima u kojoj se može desiti genocid. Naš list donosi grafiku “10 faza genocida” urađenu prema studiji Gregory H. Stantona, objavljenoj na stranici
www. genocidewatch. net
Priredio: Mirnes Kovač
Infografika: Safer Muminović
Prije tačno 555 godina u Milodražu!
On (tj. Bog) je jedini pomoćnik. (Tugra) Mehmed, sin Murad-hanov, vazda pobjedonosan! Zapovijed časnog, uzvišenog sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre, osvajača svijeta je slijedeće:
"Ja, sultan Mehmed-han, stavljam do znanja cijelom svijetu (svom puku i odličnicima) da se prema posjednicima ovog carskog fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost, pa zapovijedam slijedeće: Neka niko spomenutim (kaluđerima) i njihovim crkvama ne pravi smetnje i neka ih niko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju u mome carstvu. A oni koji su izbjegli (pobjegli i otišli) neka su slobodni i sigurni. Neka dođu i neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima i neka niko, ni moje visoko veličanstvo, ni iko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika, niti iko od stanovnika moga carstva, – ne vrijeđa i ne uznemiruje spomenute. Neka im ne upada i neka ih ne ugrožava i ne vrijeđa ni njih, ni njihove duše (živote), ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopušteno da dovedu čovjeka sa strane (iz tuđine) u zemlje moga carstva. Zbog toga spomenutim veledušno podarujem carsku zapovijed i zaklinjem se slijedećim teškim zakletvama: Tako mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg velikog vjerovjesnika (Muhameda), i tako mi sablje koju pašem, – niko se neće protiviti onome što je napisano sve dokle god mi oni budu služili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovijedi."
Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu na odsjeku Bosanski jezik i književnost. Pohađao je i postdiplomski studij književnosti na istom fakultetu. Radi kao profesor književnosti u Sapni i Tuzli a do sada je objavio dvije zbirke poezije Nad Drinom 1996. i Generacijama nepoznatih predaka 1998. Bio je novinar, član nekoliko kulturnih i drugih organizacija i udruženja, recenzent i lektor. Uporedo sa radom u obrazovanju radi na razvoju web aplikacija pri BMG Tuzla.
ZID
Nje kao da nema
i gleda ga tek što mora
jer ne bira.
njemu nije težak pogled
otrpit će, kamen mu je
otvrdnuo u tren mramor, rubin kakav,
njegov um mu.
i žalit će
što se znaju, što se trpe
jer imaju
bijele plahte
i jastuke popeglane
jer imaju
zid od šutnje
i snom samo iste želje
a pod suncem riječi nijeme.
šta će sutra
po polasku na posao reći drugom?
sretno, hajde, vidimo se?
ili nijemo rukom mahnut
radujuć se svome poslu,
predajuć mu sebe
kao što se daju ljubavnici jedno drugom u naručje?
i za stolom
dok večera topla dimi
osjećajuć stegu, vrevu misli
oboje se zanimaju
samo za se, svoju tugu
dočekuju da ih spasi neka
tuđa sreća, smrt.
na kraju će otić jedno,
i samo u sobi tiho
poželjeti ono drugo
da u miru šute skupa.
jer je šutnja manje šutnja
kad se tuđi dah osjeti
pa makar zlovoljan bio
drug u tuzi - drug najpreči.
NEKOM ČOVJEKU, NEKOM PSU
Ponekad
Zalaj na mjesec
Na sunce
Zalaj na noge
Ružne plesačice
Zalaj i na mene
Ako me sretneš
Jer sve što se kreće
Zlo u sebi nosi
Dok se nebo stere
Umjesto zvjezdanih lađa
Zalaj na horoza
Nadvikuj mu pijev
Zalaj na seljaka
Njivu dok ob‘lazi
Kad zapjeva dječak
Zalaj mu na glas
Ali ne laj na smrt
Kad povorka na mezarje krene
Ne laj ni na život
Kad se rodi beba
Jer još si čovjek
Makar nečovjek bio
Iako na oblak laješ
I ono što oblak krije.
IGRA
Otišli smo jednog popodneva
mi, djeca
u naču pećinu
i smišljali koga ćemo uzeti
za neprijatelja,
u modi više nisu bila stabla
stalaktiti,
krave na ispaši
Podijelili smo se u dvije grupe
i ginuli
uživajući u svojoj domišljatosti
i genijalnosti
poslije smo
neki živi neki mrtvi
nastavili sa svojim učenjima