Senada Tahirović

Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

Slično kao i u vrijeme reisu-l-uleme Čauševića, otvoreno je mnogo pitanja na koja muslimani i muslimanke traže odgovore. Stoga, bi svi oni, a posebno ulema morala stalno imati u vidu alime pravednike, kakav je bio reisu-l-ulema Čaušević

Prije punih osamdeset godina, 28. marta 1938. godine na Bolji svijet preselio je reisu-l-ulema Mehmed Džemaluddin Čaušević. U kolektivnom pamćenju muslimana naših prostora, s ponosom se čuva sjećanje na ovog reisu-l-ulemu i velikana islamske misli, koji je postao svojevrsna paradigma odgovornog alima, reformatora i borca za njihova prava i dostojanstvo.
Poznate su društvene i političke prilike perioda u kojima je reisu-l-ulema Čaušević živio i djelovao – taj period obilježile su nagle promjene u cijelom svijetu i na svim poljima društvenog života, i Bosna i Hercegovina nije bila od toga izuzeta. On, potpuno svjestan uslova na svjetskoj političkoj i društvenoj sceni i u tim tokovima, neizbježnih posljedica i za Bosnu i Hercegovinu, vizionarski i žurno je zagovarao i vodio reforme koje su muslimanima i muslimankama trebale pomoći opstanak na ovim prostorima. To je značilo aktivno uključivanje u društvene procese kako bi, kao muslimani, spremno odgovarali zahtjevu vremena i bili faktor koji će odlučivati o svojoj sudbini i budućnosti. Ovo se oslikavalo kroz njegove stavove, ali i napore na ujedinjenu uleme, reformi školstva, pokretanju časopisa i listova, radu na prijevodu Kur’ana, borbi s ulemanskim konzervativizmom, emancipaciji muslimanki, borbi za vakufsko-mearifsku autonomiju, suočavanju s ratnim i postratnim prilikama, te borbi za prava i slobode muslimana u novim državno-pravnim okvirima. „Ja ovdje vodim računa o onom što postoji, što će doći i što mora doći.“ – kazao je jednom prilikom 1928. godine – što zorno oslikava njegovu svijest o nepovratnim transformacijama društva i njegovu spremnost da u skladu s tim, idžtihadom prije svega, pa i provođenjem reformi - remodelira muslimansko mišljenje, ali i muslimansku zajednicu svoga vremena. Procesi koje su pokrenuli reisul-l-ulema Čaušević i njegovi saradnici nisu mogli biti zaustavljeni, jer su u svojim naporima reforme suštinski polazili od ljudskih potreba u uslovima velikih i brzih društvenih transformacija. Na te potrebe reagirali su odgovorno i odvažno, uprkos aktivnom otporu, kritikama i osporavanju konzervativnih snaga ulemanske zajednice.

00Sličica Želim Print
Pored reformističkih napora, njegovi progresivni stavovi o humanosti, građanskoj državi, pitanju suživota, prihvatanju različitosti, ravnopravnosti manjina – a koje je nalazio ukorijenjene u kur’anskoj poruci – oslikavaju koliko je bio daleko ispred svoga vremena.
Prilike koje su uslijedile, u vremenu od Čauševića do danas, za muslimane ovih prostora otvarale su i dalje otvaraju nove izazove. Muslimanima i alimima koji su živjeli poslije njega, njegov idžtihadski napor i neka njegova rješenja za otvorena pitanja, uglavnom nisu bila primjenjiva – ali njegov legat i nisu gotova rješenja za sva vremena, nego, za muslimane mnogo važnija, ideja promoviranja idžtihada i odgovornog bdijenja nad prioritetima. Ta njegova ostavština aktuelna je i danas.
Muslimani, danas i ovdje, grubo kazano, suočavaju se s nominalno drugačijim izazovima, a koji, po svojoj suštini, nisu puno drugačiji od onih s kojima su se suočavali muslimani iz Čauševićeva vremena. Ponešto izmijenjena i dalje su aktuelna pitanja koja zahtijevaju napore i korake u suočavanju s: prilikama u postratnom tranzicijskom društvu; reformi obrazovanja unutar muslimanskih obrazovnih ustanova; pitanjima koja zahtijevaju ulemanski idžtihad u pogledu prava muslimanki ili fenomena radikalizma i nasilnog ekstremizma i pojavljivanja zatvorenih i literalističkih muslimanskih učenja na bosanskohercegovačkoj sceni; pitanjima koja zahtijevaju odgovore na izmijenjene prilike u džematima; pitanja koja aktueliziraju borbu za autonomiju i jednakopravnost Islamske zajednice kao vjerske zajednice - kroz konačno postizanje sporazuma s državom Bosnom i Hercegovinom i konstantne borbe za miran, i u slobodi dostojanstven život muslimana u toj državi.
Slično kao i u vrijeme reisu-l-uleme Čauševića, otvoreno je mnogo pitanja na koja muslimani i muslimanke traže odgovore. Stoga, bi svi oni, a posebno ulema morala stalno imati u vidu alime pravednike, kakav je bio reisu-l-ulema Čaušević, jer su oni, zbog onog što su činili i zbog onog što su bili, kapital iz kojeg mi i danas crpimo: u to spada ne samo ideal da ovdje možemo biti i opstati kao muslimani, nego i ideal da Bosna i Hercegovina može biti društvo, u kojem muslimani, a time i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, jesu faktor unapređenja boljeg i pravednijeg društva.
Nastojanja takve uleme, ali i drugih intelektulaca iz naše ne tako davne prošlosti, mogu i trebaju biti pravac i usmjerenje u našim stremljenjima ka boljem - u traženju modela za sebe uz druge i u tom modelu čuvanja prava drugih uz sebe.
Zbog toga, za muslimane, u eri ubrzane globalizacije, pa i nas u Bosni i Hercegovini, idžtihad i interpretacija te reinterpretacija islamskih izvora čine se važnijim nego ikada do sada. Da je ulema tu važnost suštinske otvorenosti prepoznala, svjedoče mnogi njihovi stavovi i nastojanja, a možda najbolja ilustracija toga je rečenica iz obraćanja reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića od 28. marta ove godine, kazana na predramazanskom savjetovanju za imame u Sarajevu: „Od preseljenja Poslanika na drugi svijet sve do danas u zajednici muslimana za trajno je riješeno samo jedno pitanje, pitanje poslanstva i sa njim povezane Objave. Muhammed, a.s. je posljednji poslanik. Sva druga pitanja su otvorena.“

Moramo se, naime, pitati, kako je moguće da se mnoge osobe bave najrazličitijim sumnjivim psihoterapijskim i iscjeljiteljskim metodama i tehnikama liječenja u svojim privatnim, a često i javnim ordinacijama, a da za to nemaju, i što je najgore kako je ta oblast sada (ne)regulirana, i ne trebaju nikakva ovlaštenja, odobrenja i nadzor.

Da li se još uvijek sjećamo marokanskog ‘iscjeljitelja’ Turabija koji je 2011. godine na svojim iscjeljiteljskim seansama u sarajevskoj Zetri danima okupljao na desetine hiljada ljudi? Kako se moglo dogoditi da tako veliki broj ljudi povjeruje jednom bjelosvjetskom prevarantu? Zašto je među desetinama hiljada Turabijevih pacijenata bilo mnogo i onih koji i nisu bili bolesni nego su dolazili po svoj kanister sreće? Konačno, kako se moglo desiti da nadležne vlasti tada ne zabrane ovu, koliko skaradnu toliko i kriminalnu javno izvođenu iscjeljiteljsku prevaru naših građana? Možda i zato što su neki predstavnici vlasti pa i neki ljudi iz Islamske zajednice tada i sami odlazili kod Turabija. Ali, za pravi odgovor na ovo pitanje morali bismo poći od dvije važne činjenice.
Prva, ova oblast nije zakonski regulirana u našem društvu i kao takva ona predstavlja sivu zonu u kojoj ljudske patnje, različite bolesti, psihičke probleme i socijalne nevolje iskorištavaju mnogi nadriljekari, ‘duhovni iscjelljitelji’, egzorcisti.
Kao i za fizičko, tako briga i za psihičko zdravlje ljudi mora biti opći, odnosno javni interes društva. Taj važan resurs ne smije biti prepušten nekoj vrsti crnog tržišta: nestručnim, neodgovornim i nekompetentnim osobama.
Moramo se, naime, pitati, kako je moguće da se mnoge osobe bave najrazličitijim sumnjivim psihoterapijskim i iscjeliteljskim metodama i tehnikama liječenja u svojim privatnim, a često i javnim ordinacijama, a da za to nemaju, i što je najgore kako je ta oblast sada (ne)regulirana, i ne trebaju nikakva ovlaštenja, odobrenja i nadzor. Zbog toga ovdje skrećemo pažnju kako je potrebno pokrenuti snažniju inicijativu da se ova oblast regulira zakonom kojim bi se u financijskom, stručnom, tehničkom i svakom drugom pogledu poslovi psihoterapije kao samostalne djelatnosti doveli u red.
Zakonskim reguliranjem ove oblasti utvrdili bi se uvjeti pod kojima zdravstveni ali i nezdravstveni radnici mogu obavljati ovu vrstu poslova, smanjile bi se različite zloupotrebe, rizici i opasnosti i, što je najvažnije, osigurao bi se minimum standarda koji bi građanima koji takve usluge koriste omogućavali kvalitetniji i pošteniji tretman.
Drugo, ova oblast različitih psihoterapijskih praksi, ‘duhovne medicine’, pravljenja zapisa i hamajlija, kao i drugih iscjeljiteljskih metoda i tehnika predstavlja na neki način i sivu zonu u radu i djelovanju Islamske zajednice, budući da jedan relativno značajan broj takvih iscjeljitelja ‘zapisuje’ i pravi hamajlije pozivajući se na islamsko učenje, različite knjige i ‘autoritete’.
U historiji Islamske zajednice zabilježen je čitav niz imama i uleme, među kojima je i Husein ef. Đozo, koji su se borili protiv ovakvih praksi. I pored toga, da je ovo pitanje i za nas u Islamskoj zajednici i dalje važno, pokazuje između ostalog, i odluka Vijeća muftija iz januara 2017. godine kojom je Vijeće muftija, nakon što je razmatralo ovo pitanje, zadužilo dr. hafiza Senaida Zajimovića da pripremi prijedlog šerijatskog stava u vezi s učenjem rukje i pisanjem zapisa. Preporod se, takođe, ovim pitanjima bavio u prethodnim brojevima u više nastavka, te objavio i tematski intervju sa hafizom Zajimovićem, čiji je veoma opsežan rad o učenju rukje i pisanju zapisa objavljen i u Glasniku Rijaseta IZ u BiH.
Iako spomenuti tekstovi značajno osvjetljavaju ovo pitanje i pružaju dobar uvid u neka tradicionalna tumačenja i shvaćanja, daju pregled različitih stavova nekih klasičnih stavova muslimanskih učenjaka (alima), oni ne mogu predstavljati odgovor, odnosno stav Islamske zajednice prema ovom pitanju. Stav Islamske zajednice morao bi biti mnogo određeniji. Morali bismo odvažnije i izravnije kazati – kako se u razumijevanju i tumačenju islama u Islamskoj zajednici gleda na različita pitanja iz ove oblasti? Morali bismo odgovoriti i na pitanje – zašto ove teme, prema našem uvidu, gotovo nisu zastupljene u kurikulumima naših medresa i fakulteta? Morali bismo precizno i jasno kazati da li uopće i ako da, kojim metodama, tehnikama i sadržajima psihoterapijskog religijskog djelovanja se imami mogu baviti.

Pljačka, korupcija, kriminal – to su nazivi za ipak najrazornijeg agresora na budućnost ove države i sve njene građane.

Politizacija ISLAMA

Februar 16, 2018

Činjenicu da se Bošnjake učestalo nastoji politički diskreditirati pred zvaničnicima, institucijama EU i u evropskoj javnosti optužbama za islamski radikalizam i za opasnost od stvaranja islamske države ne treba ignorirati, i iz te činjenice treba izvući neke pouke

Ženski identitet muslimanki je raznolik i nije novo to da muslimanke jesu i one koje ne nose maramu/hidžab u javnom prostoru, ali ove demokratske države i pluralna društva bi trebale prihvatiti da nisu samo one – jer ima nas, koje maramu/hidžab smatramo dijelom svojeg identiteta. Jednom kada državne institucije odrede koje od nas su “prihvatljive” - nema dileme da će onim drugima to pravo na samoodređenje identiteta biti uskraćeno.

Odgovori na netoleranciju i govor mržnje, posebno onda kad nisu sankcionirani zakonima, mogu biti različiti, ali najčešće, što je posebno vidljivo u komunikaciji na društvenim mrežama i forumima web-portala, ne doprinose njegovom smanjenju, naprotiv – rasprave prerastaju u uvrede, diskriminaciju, govor mržnje i na kraju uglavnom u prijetnje.
A gdje smo u cijeloj priči mi, muslimani?

Početkom 2018. godine u Njemačkoj je stupio na snagu zakon o govoru mržnje na internetu, u kojem se društvenim medijima koji ne uklone nezakonit sadržaj u roku od 24 sata nakon upozorenja, prijeti kaznom do 50 miliona eura. Iako zakon prate negodovanja onog dijela njemačke javnosti koja prigovara da se ovim zakonom guši i sloboda govora, Njemačka je njime pokazala odlučnost u borbi protiv širenja govora mržnje na internetu, i spremnost da kazni one koji na njemu profitiraju.
I prije ovog, zakoni i konvencije država unutar EU prepoznale su nedopustivost brisanja linije između prava na slobodu izražavanja i govora mržnje, kao oblika diskriminatornog ponašanja.
Vijeće Evrope je već 1950. godine prema članu 10. Sloboda izražavanja ‘Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda‘ ustanovilo princip prema kojem sloboda govora ima svoja ograničenja u cilju zaštite drugih prava, nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva. Bosna i Hercegovina je ratificirala Konvenciju 2002. godine, a Ustav BiH u članu 2. proglasio ju je primjenjivom u BiH.
U zakonima Bosne i Hercegovine, ne postoji jasno definiran govor mržnje, iako postoji mogućnost inkriminacije za govor mržnje u okviru krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. U vezi s tim, do izmjene postojećih krivičnih zakona još nije došlo, a najveći uspjeh u borbi protiv govora mržnje je Deklaracija o osudi govora mržnje, koju je usvojila Parlamentarna skupština BiH u maju 2016. godine.
U osnovi, početna pozicija iz koje se rađa govor mržnje je netolerancija, koja može biti različito manifestirana ali u načelu je usmjerena prema ljudima koji dijele identitarna obilježja, u pravilu drugačija od one grupe koja ispoljava netolerantna ponašanja. Kreiranje disksursa u kojem se netolerancija prema drugima standardizira, neminovno vodi u krajnje opasne društvene devijacije koje mogu prerasti u najgore zločine počinjene iz mržnje.
Odgovori na netoleranciju i govor mržnje, posebno onda kad nisu sankcionirani zakonima, mogu biti različiti, ali najčešće, što je posebno vidljivo u komunikaciji na društvenim mrežama i forumima web-portala, ne doprinose njegovom smanjenju, naprotiv – rasprave prerastaju u uvrede, diskriminaciju, govor mržnje i na kraju uglavnom u prijetnje.
A gdje smo u cijeloj priči mi, muslimani? Prema činjeničnom stanju, posebno na društvenim mrežama, s obje strane – izgubljeni u prijevodu imena religije s kojom se identificiramo, na čijem ‘braniku’ stojimo i neprincipijelni u zagovaranju kur’anskih poruka i Sunneta.
A na šta nas to Allah, dž.š. upućuje, kada u Kur’anu kaže: A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: ‘Mir vama! ili …i s njima na najljepši način raspravljaj!?

Sličica Želim Print
Šta nam to Allah, dž.š. poručuje, kada kaže: Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni. A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve?
Kome od nas je uzor Muhammed, alejhisselam, koji je kazao: O Aiša, uistinu je Allah blag (dobrostiv) i voli blagost. Allah daje da se blagošću postigne ono što se ne može postići grubošću niti bilo čim drugim osim s blagošću?
Kome od nas je uzor Muhammed, alejhisselam, koji se jednom prilikom odvojio od prijatelja Ebu Bekra, čuvši ga da odgovara na upućene mu uvrede, kazavši mu: Dok je onaj čovjek tebe vrijeđao, a ti šutio, tebe je branio melek, a čim si ti počeo reagovati, melek je otišao, a šejtan je zauzeo njegovo mjesto, a ja ne želim sjediti u istom društvu sa šejtanom?
Bespoštedne rasprave, praćene uvredama koje je Muhammed, alejhisselam, osuđivao oduvijek su siromašile duh i ljepotu. Danas, u eri vladavine društvenih medija, pojedinci ostvaruju veliki profit na dopuštanju objavljivanja sadržaja koji produbljuju antagonizme i hrane mržnju. Zbog mogućih posljedica na društvena događanja, zakoni koji reguliraju i inkriminiraju svaki oblik diskriminacije i govor mržnje su ovoj zemlji potrebni. Zbog svih nas.
A nama, koji tvrdimo da smo muslimani, moralo bi biti jasnije da tamo gdje završava ophođenje s drugima zasnovano na Kur’anu i Sunnetu počinje diskriminacija i govor mržnje.

Trumpova odluka da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela izazvala je nepodijeljenu osudu međunarodne zajednice. Generalna skupština UN na svojoj sjednici održanoj 21. decembra 2017. godine apsolutnom većinom glasova (za Rezoluciju je glasalo 128 članica, protiv je bilo 9, a suzdržanih 35) donijela je Rezoluciju kojom traži povlačenje odluke američke administracije o priznanju Jerusalema kao glavnog grada Izraela.
Rezolucija UN-a kojom se osuđuje Trumpovo kršenje prethodnih rezolucija međunarodne zajednice i ugrožavanje izgleda za mir na Bliskom istoku ulijeva nadu u pravnu i moralnu supstancu međunarodnog poretka kao i solidarnost svjetske zajednice s pravednom stvari Palestinaca.
Trumpova odluka da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela vratila je u fokus međunarodne zajednice i javnosti pitanje palestinsko-izraelskih odnosa i statusa grada Jerusalema, a koje je prethodnih godina bilo potisnuto uslijed zaokupljenosti ISIL-om i njegovim terorističkim aktima i zločinima.
Zapravo, za svjetski mir i budućnost međunarodne zajednice od najveće je važnosti da se status Jerusalema riješi u skladu s njegovim značajem za sve tri svjetske religije: judaizam, kršćanstvo i islam. Gledano iz muslimanske perspektive, u tom pogledu treba podsjetiti na neke povijesne činjenice.
Od 70. godine nove ere pa sve do 1948. godine na tlu Palestine nije postojala nikakva jevrejska država. Godine 638. Jerusalem su zauzeli muslimani, kada je ovaj grad preuzeo halifa Omer, r.a., od patrijarha Sofronija i učinio ga gradom vjerskih sloboda za sve tri velike svjetske religije. Muslimani vladaju Jerusalemom nepunih 13. stoljeća, uz dva kratka prekida: prvi od 1099. do 1187. godine kada ga drže križari i drugi period od 1228. do 1244. godine kada Jerusalemom vlada car Fridrik Drugi.
Kroz povijest jevreji su živjeli u mnogim zemljama u kojima su vladali muslimani, a najbolji primjer za to je Španija, koju su, u progonima u 15. stoljeću i napuštali zajedno s muslimanima i nastanjivali se diljem tadašnje Osmanske carevine i drugih područja u kojima su vladali muslimani - dok muslimani nikada nisu živjeli pod vlašću jevreja. Tako je bilo sve do 1948. godine kada se formira država Izrael, koja od tada do danas čini nasilje, teror, progone, otimačine, razaranja i ubijanja Palestinaca, potpuno kršeći na desetine i desetine rezolucija UN, od onih o povratku palestinskih izbjeglica, preko onih o povlačenju sa okupiranih teritorija do onih o statusu Jerusalema.

Sličica Želim Print
Takvom svojom politikom utemeljenoj na sili i kršenju međunarodnog prava Izrael se zapravo (samo)getoizira i to u dvostrukom smislu: usred tradicionalnog muslimanskog svijeta kao i u odnosu prema međunarodnoj zajednici. Otuda je za međunarodnu zajednicu, za svjetski mir i suživot religija, u prvom redu, ali i za sami Izrael, od najveće važnosti da se Palestincima prizna pravo na njihovu državu s rješenjem za Jerusalem koje će biti prihvatljivo za obje strane i sve tri religijske tradicije. Upravo onako kako je to ovih dana u svom obraćanju naglasio papa Franjo: “Jerusalem je jedinstven grad, svet za jevreje, kršćane i muslimane, koji poštuju sveta mjesta svojih vjera i ima specijalno značenje za mir” i kao što je, također, nedavno istaknuto u Izjavi Sabora IZ u BiH: “Proglašavanje Jerusalema glavnim gradom Izraela je ne samo nepravedno prema muslimanima i kršćanima Palestine, pa i čitavog svijeta, nego je i nelegalno. Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a br. 478 je jasno kazala kako tvrdnja Izraela da je Jerusalem ‘cijeli i jedinstven’ glavni grad Izraela krši međunarodno pravo. Status Jerusalema je definiran rezolucijama Ujedinjenih nacija i međunarodnim pravom koje bi trebalo biti obavezujuće za svakog. Nadamo se da će se poštovati poseban status Kudsa - Jerusalema koji on ima u ibrahimovskim-abrahamovskim tradicijama, kao i volja međunarodne zajednice koja je jasno izražena na posljednjoj sjednici Generalne skupštine UN-a.”

Pored ovih djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, posebno je značajno to da smo u posljednjih dvadeset godina preveli najvažnije hadiske zbirke na bosanski jezik, koje predstavljaju normativni izvor islamskog učenja. Muslimanima općenito, ali i za istraživače u islamskim naukama, ovo je, nakon prijevoda značenja Kur’ana, najznačajniji uvid u izvore islama. S pravom se može kazati, da su ovi prijevodi veliki uspjeh i generacijski poduhvat, čije ćemo plodove, ako Bog da, vidjeti mi, ali i generacije koje dolaze.

Proteklih dana muslimani diljem svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini tradicionalno su obilježavali Mevlud – Pejgamberovo rođenje. U toku rebiu-l-evvela u džamijama su učeni salavati, mevludi i zikr, održavane su vrlo posjećene tribine, predavanja, izložbe i drugi kulturni sadržaji s predznakom sjećanja na život, djelo i poruke Voljenog Poslanika. Da je ova naša tradicija i načini na koji obilježavamo Alejhisselamov rođendan islamski utemeljena ulema iz Bosne i Hercegovine je već argumentirano pokazala. Tako u traktatu Dvije-tri o mevludu Mehmed Handžić kaže: “da je proslavljanje Alejhisselamova rođendana s vjerskog gledišta lijepa stvar, u tome se slaže velik broj islamskih učenjaka: Ebu Šame, Ibn Hadžer, Ibnul-Džezeri, Ibn Dihje, Sujuti, Ibnul-Hadž i drugi. Svi spomenuti učenjaci uvjetuju da proslavljanje bude lijepim dozvoljenim djelima.”
Posljednjih decenija o životopisu Muhammeda, alejhi-s-selam, na bosanskom jeziku objavljen je znatan broj važnih djela, o čemu je prof. dr. Enes Karić pisao u prošlom broju Preporoda. Doduše, bilo bi zanimljivo i značajno sačiniti bibliometrijsko istraživanje o tome koliko su u proteklom periodu, otkako su prevedena i objavljena pa do danas, kapitalna djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, kao što su naprimjer Ibn Hišamova Sira ili djelo M. Hamidullaha korištena, navođena i razmatrana u našoj islamskoj misli, studijama i radovima.
Pored ovih djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, posebno je značajno to da smo u posljednjih dvadeset godina preveli najvažnije hadiske zbirke na bosanski jezik, koje predstavljaju normativni izvor islamskog učenja. Muslimanima općenito, ali i za istraživače u islamskim naukama, ovo je, nakon prijevoda značenja Kur’ana, najznačajniji uvid u izvore islama. S pravom se može kazati, da su ovi prijevodi veliki uspjeh i generacijski poduhvat, čije ćemo plodove, ako Bog da, vidjeti mi, ali i generacije koje dolaze.
Međutim, velika zadaća stoji pred islamskim mišljenjem u Bosni i Hercegovini, jer Hadis zahtijeva od islamskih učenjaka da se prilježno angažiraju na njegovu interpretiranju, budući da danas, s interpretacijom Hadisa imamo problem, posebno u savremenim i društveno osjetljivim temama. Ilustrativni primjeri za to su tumačenja hadisa o kamati u nedavnoj raspravi potaknutoj fetvom Vijeća muftija o dozvoli za uzimanje kamatnog kredita radi zadovoljavanja nužnih životnih potreba ili tumačenja hadisa o pitanjima bračnih odnosa. Hadiske zbirke su ogroman korpus i za njegovo tumačenje potrebno je znanje i intelektualna hrabrost – idžtihad. Hadis je polazna osnova za tumačenje Kur’ana, a prema razumijevanju velikana islamske misli u BiH Huseina Đoze, Hadis je u rangu idžtihada, a sam Muhammed, alejhi-s-selam, bio je prvi mudžtehid koji je pronalazio rješenja za ona pitanja i izazove koji nisu bili dio direktne Božije intervencije - Objave. Njegova promišljanja o statusu Hadisa koji je „autentična primjena kur’anske misli“, i njemu sljednom idžtihadu za koji se, kako on kaže „sada postavlja pitanje prave razrade i praktične primjene ovih koncepcija i da li jedna razrada, bez obzira čija je, može biti obavezna i za druge, kasnije generacije“ - mogla bi biti polazna pozicija za potrebna tumačenja Hadisa. S obzirom da je pitanje obaveze idžtihada u svakoj generaciji jedno od rijetkih pitanja oko kojeg se većina uleme u svijetu slaže, a da sam idžtihad, po zahtjevu ‘vremena i mjesta’ ulema s ovih prostora već stoljećima prakticira, nema bojazni da će i ova generacija alima i na ovaj izazov dostojno odgovoriti.
Muslimani vole svoga Poslanika, od njega su učili i danas uče, njihov je uzor, a njegova praksa i život je inspiracija da se mora stremiti pravednijem društvu, u kojem učimo i rastemo u slobodi i miru, brinemo jedni o drugima, u kojem se svačije pravo poštuje i dobro čini.

Sličica Želim Print

Presude nisu gotovo nikako satisfakcija za žrtve Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ali za budućnost regiona najvažnije je kako se one doživljavaju u srbijanskom i hrvatskom društvu. Ključno je pitanje koliko su ova društva spremna da se suoče s istinom o zločinima, odnosno koliko se Srba u slučaju presude Mladiću ili Hrvata u slučaju „Prlić i ostali“ identificira s osuđenim ratnim zločincima. Krivična odgovornost za počinjene zločine je na pojedincima, ali moralna i politička odgovornost je na društvu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je nakon izrečene drugostepene presude u slučaju ‘Prlić i ostali’ 29. novembra, formalno, završio svoj rad. Sedam dana ranije na ovom Sudu izrečena je presuda i ‘kasapinu iz Bosne’, Ratku Mladiću.
Vodeći srpski i hrvatski političari u BiH, ali i oni u susjednim državama Srbiji i Hrvatskoj iskoristili su ove presude ratnim zločincima – a, to se sada čini najproblematičnijim - za politizaciju presuda i nametanje krivice za zločine narodima kojima pripadaju. Čuli smo kako nakon presuda prigovaraju da je riječ o političkom sudu. I vrlo je moguće da jeste, ali to se najviše ogleda u tome da je Sud podlegao pritiscima i izbjegao izreći presudu za genocid u šest bosanskohercegovačkih općina: Ključ, Kotor-Varoš, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica i Foča.
I pored toga, ove presude su historijske i značajne za sve, a njihov značaj je i u tome što su postale izvor za buduća naučna istraživanja o temama genocida i zločina protiv čovječnosti. Presude nisu gotovo nikako satisfakcija za žrtve Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, ali za budućnost regiona najvažnije je kako se one doživljavaju u srbijanskom i hrvatskom društvu. Ključno je pitanje koliko su ova društva spremna da se suoče s istinom o zločinima, odnosno koliko se Srba u slučaju presude Mladiću ili Hrvata u slučaju „Prlić i ostali“ identificira s osuđenim ratnim zločincima. Krivična odgovornost za počinjene zločine je na pojedincima, ali moralna i politička odgovornost je na društvu. U tom smislu, za pomirenje je potrebno da se dogodi mnogo toga, ali je važno i to da se razgovara i sa onima za koje je Ratko Mladić ili bilo koji drugi ratni zločinac heroj. To zvuči paradoksalno, ali može biti razumljivo u jednostavnoj istinitosti koja je došla do izraza u gesti onog roditelja, koju su zabilježile televizijske kamere na samom početku rata, kada otac noseći u naručju snajperom ranjeno dijete u opkoljenom Sarajevu kaže: „Volio bih kafu popiti s tim čovjekom, da vidim šta je mislio i šta je htio.“ Koliko je to važno, kao dio procesa suočavanja s prošlošću, razumljivo je, takođe, i iz pitanja koja je banjalučki psiholog Srđan Puhalo ovih dana postavio onima koji ratne zločince vide herojima: ‘ A šta je tu herojsko? Je l’ herojski pobiti 102 djeteta u Prijedoru? Je li herojski kada napraviš masovnu grobnicu veliku kao pola fudbalskog igrališta? Je li herojski kada u Foči otvoriš javnu kuću i siluješ dojučerašnje komšinice? Je li herojski kada natrpaš u Višegradu punu Aljića kuću sa 65 civila i zapališ ih? Je li herojstvo kada sve ovo znaš i ćutiš o tome? Je l’ herojski zločine pojedinca pripisivati čitavom narodu?’ i td.
Razgovarati s jedne strane, a s druge ohrabrivati one slojeve naših društava koji nas kao, naprimjer, „Žene u crnom“ već dvadeset godina herojski suočavaju s istinom o Genocidu i zločinima počinjenim na našim prostorima i pokazuju da je takvo suočavanje potrebno i moguće. Krivičnu odgovornost nakon presuda moraju preuzeti oni koji su osuđeni za Genocid, udružene zločinačke poduhvate i druge počinjene zločine. Društvu ostaje moralna odgovornost kojoj treba prethoditi osuda zločina i zločinačkih djela onih pojedinaca iz naših naroda koji su ta djela počinili. Nijedan narod nije potpuno oslobođen onih koji jesu ili bi činili zločine. Ovdje, ilustracije radi, podsjećam na rezoluciju koju je Udruženje El-Hidaje usvojilo na Skupštini održanoj u Sarajevu 14.08.1941. u kojoj između ostalog stoji: „Osuđujemo sve one pojedince muslimane koji su na svoju ruku sa svoje strane eventualno napravili kakav bilo ispad i učinili kakvo nasilje. Konstatiramo da su tako što mogli učiniti samo neodgovorni elementi i neodgojeni pojedinci, čiju ljagu odbijamo od sebe i od svih muslimana. Pozivamo sve muslimane da u duhu visokih uputa svoje vjere islama i u interesu države, strogo klone svakog zlodjela“. Sa bošnjačke strane, slične formulacije odricanja od zločinaca mogli smo čuti u posljednjih dvadeset godina. Tačno je da je bilo takvih glasova i kod pripadnika drugih naroda – i oni su, u ovdašnjem političkom i društvenom kontekstu, herojski - ostaje ipak, pitanje da li ih se čuje i postoji li spremnost za prihvatanje istine?
A za pomirenje je potrebna i katarza. Ukoliko je ne bude, osim bosanskohercegovačkom društvu, oni koji nisu spremni na odvažno suočavanje sa zločinima iz prošlosti predstavljat će teret i veliku opasnost za budućnost Evrope. Problem ‘politizacije’ presuda stoga neće biti samo problem Bosne i Hercegovine i regiona, nego i Evropske unije.

Sličica Želim Print

Šezdeset hiljada ljudi sa zastavama marširalo je Varšavom. “Bio je to prekrasan prizor”, kazao je poljski ministar unutrašnjih poslova, Mariusz Blaszczak. Nekim se, pak, od prizora s ulica Varšave, ledila krv u žilama. Učesnici marša su na Varšavskoj tvrđavi razvili zastavu na kojoj su muslimani, odnosno izbjeglice prikazani kao Trojanski konj u Evropi, a u toku marša, kako prenose svjetski mediji, nosili su natpise: ‘Evropa će biti bijela ili bez ljudi’, ‘Čista krv’, ‘Bijela Evropa bratskih naroda’ i druge slične fašističke parole.

Prije četiri dana, u Poljskoj je obilježen Dan nezavisnosti. Šezdeset hiljada ljudi sa zastavama marširalo je Varšavom. “Bio je to prekrasan prizor”, kazao je poljski ministar unutrašnjih poslova, Mariusz Blaszczak. Nekim se, pak, od prizora s ulica Varšave, ledila krv u žilama. Učesnici marša su na Varšavskoj tvrđavi razvili zastavu na kojoj su muslimani, odnosno izbjeglice prikazani kao Trojanski konj u Evropi, a u toku marša, kako prenose svjetski mediji, nosili su natpise: ‘Evropa će biti bijela ili bez ljudi’, ‘Čista krv’, ‘Bijela Evropa bratskih naroda’ i druge slične fašističke parole.
Marš su organizirale grupe radikalnih desničara iz Poljske, a podršku svojim učešćem dale su i vođe desničara iz Evrope, naprimjer Tommy Robinson iz Velike Britanije i Roberto Fiore iz Italije. Politika koja je izvor ovakvih protesta i retorika koja ih pokreće u posljednje vrijeme podsjećaju na val antisemitizma koji je Evropu zahvatio tridesetih godina prošlog stoljeća. Nakon osuda svjetske javnosti onoga što smo vidjeli na ulicama Varšave, čuli smo kako su ekstremni desničari podržani sportskim huliganima „oteli“ proslavu Dana nezavisnosti i napravili neprihvatljiv incident. Da ovo nije incident, najzornije pokazuje zastava s tvrđave, koja je preslika nedavne izjave predsjednika Češke Miloša Zemana: “Muslimane ne bi trebalo da puštamo kroz naša vrata isto kao što nije trebalo da stanovnici Troje puste u svoj grad drvenog konja.“ Dobro organizirani desničari i huligani inspiraciju za stavove i slogane očito pronalaze u izjavama političara. Politička radikalna desnica, pa i nacionalističke stranke u svijetu već odavno koriste ovaj recept u kreiranju ambijenta mržnje i straha. To smo nedavno mogli vidjeti u Njemačkoj, a u ni našem regionu nisu zaboravljeni „incidenti“ navijačkih skupina s početka devedesetih. Naše iskustvo je pokazalo koliko ta veza može biti zastrašujuća, ako se ima u vidu da su početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu huligani mahom postali dobrovoljci paravojnih formacija koje su u Bosni i Hercegovini počinile najstrašnije zločine, te da je vođa jedne takve skupine Željko Ražnatović Arkan kasnije postao otjelovljenje ratnog zločinca. U zemljama Evropske unije, islamofobija, kao oblik rasizma prema muslimanima, poprima zabrinjavajuće razmjere. Temeljna prava muslimana, ali i drugih, posebno manjinskih grupa sve više su ugrožena.

Sličica Želim Print
Otuda, i na prostoru Bosne i Hercegovine raste briga da će slučajevi kršenja ljudskih prava i sloboda ovdje ostati izvan fokusa, što bi moglo smanjiti pritisak javnosti na provoditelje diskriminatornih politika, ali i na državne institucije koje trebaju brinuti o zaštiti ljudskih prava. Zahtjevi za poštivanjem ljudskih prava i sloboda, u svijetu pa tako i u BiH, sa stanovišta pojedinca ili grupe, uglavnom traže dugu i upornu pravnu bitku. Ishod takvih pravnih bitaka nikad nije siguran, bez obzira što se u Ustavu BiH proklamira da država i oba entiteta osiguravaju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da je svim osobama na području BiH osigurano da ih uživaju bez diskriminacije prema spolu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, nacionalnom ili društvenom porijeklu, opredjeljenju ili drugom statusu. U državi kakva je naša često se i grubo krše prava pojedinaca i ranjivih grupa: djece, žena, manjinskih grupa i naroda, radnika, povratnika. Odgovor građana ove zemlje na učestalost povreda njihovih temeljnih prava i nemoć pravnog sistema u BiH da ih na vrijeme i adekvatno sankcionira, stvara dojam kao da smo ih prihvatili kao neminovnost i da su te bitke unaprijed izgubljene. Pored već brojnih primjera, još jedno kršenje ljudskih prava, ne doima se posebno značajnim. U slučaju naše države, gdje se krše prava na život i sigurnost (povratnika, naprimjer), zahtjevi za poštivanjem prava na nediskriminaciju, na zaštitu vjerskog identiteta ili na slobodu vjere čine se kao luksuz. A nije tako. Iza narušavanja prava na život i sigurnost stoje isti mehanizmi i politike kao i iza diskriminacije i kršenja drugih ljudskih prava i sloboda. Pri tome se granice mogućeg konstantno pomjeraju. Zbog svakog čovjeka u ovoj zemlji, važno je da pojedinci, ali i institucije koje su zainteresirane i koje promoviraju važnost poštivanja ljudskih prava i sloboda, uzmu snažnije učešće u procesima koji će sprječavati diskriminaciju i sve druge oblike ugrožavanja ljudskih prava u BiH.

Stranica 1 od 2
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro