Senada Tahirović

Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti

Treće noći u autobus su počeli ulaziti srpski vojnici i izvoditi djevojke na silovanje, pa tako i mene. Silovali su nas u šumi. Čuli su se jauci, plač i krici, a povremeno i pucnji, jer su neke djevojke ubijali.
(„Brčko, Genocid i svjedočenja", 1998.)

...i kad su nas popeli na kamione, ja sam sjedila do nane Z., a naša komšinica stajala je uz vojsku i dovikivala ‘kad se ovako otjera, to se više ne vraća’...
(svjedokinja, M.Č.)

Već na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, strašne informacije su stizale iz područja u kojima su Srbi ‘zauzeli’ teritoriju i pokrenuli proces koji će kasnije dovesti do etnički ‘čistih prostora’ – očišćenih od onih koji nisu Srbi, najvećim dijelom Bošnjaka. Poznata je matrica na kojoj su se događaji u tim godinama odvijali. U većini gradova ona se ponavljala - ubistva, silovanja, koncentracioni logori, masovne grobnice, progon, pljačke i rušenja. Iz cijelog procesa ostajala je ‘spaljena zemlja’ u koju, za one koji nisu Srbi, više povratka nema.
S obzirom na razmjere zločina u toku agresije procjenjuje se da je na području Bosne i Hercegovine silovano oko 50.000 žena. Iako su tokom agresije žrtve silovanja bile pripadnice svih naroda, najveći broj silovanih žena bile su Bošnjakinje, i najveći broj ovih ratnih zločina počinili su Srbi. Zbog načina kako su organizirana i sistematski sprovođena, bilo je jasno da su silovanja dio genocida nad Bošnjacima. U suđenjima za ratne zločine nakon agresije, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prepoznao je «sistematsko silovanje» i «seksualno ropstvo» kao zločin protiv čovječnosti. Tribunal je tako, 2001. godine izrekao presudu trojici muškaraca za silovanja u Foči (Kunarac, Kovač i Vuković), u kojoj je prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo označeno kao zločin protiv čovječnosti, a ova presuda bila je prvi slučaj ikada da neko bude osuđen za korištenje silovanja kao oružja i sredstvo terorisanja u ratu.
Činjenica da su mnoge Bošnjakinje silovane u toku agresije bila je potresna za cijeli bošnjački narod. Ideolozi zla, javno poniženje koje se ogledalo u grupnom i pojedinačnom silovanju žena, pa i djevojčica, u prisustvu roditelja, djece, komšija vidjeli su kao oruđe kojim je trebalo jedan narod usmjeriti ka beznađu, slomiti mu volju za otporom u toku agresije i volju za povratkom u mjesta na kojima su zločini počinjeni.

00Sličica Želim Print
Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti, tim prije što smo nakon rata sebe, u kolektivnoj svijesti, razumijevali, kao žrtvu.
Nadanje onih koji su činili zločine nad Bošnjacima i Bošnjakinjama, da će zbog prirode i siline zločina, nakon svega biti nagrađeni, skoro da se moglo ostvariti. Međutim, i prije presuda pred MKSJ u našem narodu prepoznate su te nakane, a žrtve, skoro da se može kazati, odlagajući proces zacjeljivanja ličnih trauma i patnje, aktivno su se uključile u procese potrage za pravdom. Očekivanja da će zbog naravi rodnih odnosa u našem društvu, koncepta stida, te običnog ljudskog odgovora na traume, šutnjom i zaboravom, uz utisnuti strah od terora nad njima učiniti ih nijemima, one same su osujetile.
Tako se može kazati da su se žene, skoro intuitivno, u našem bošnjačkom korpusu prve oduprijele namjerama da kao narod, odustanemo od potrage za pravdom, iako im okolnosti, društveni konstrukti, pa ni temeljne institucije našeg naroda nisu bile od velike pomoći. S pravom se može kazati da je otpor tih hrabrih žena, i nakon strašnih zločina i gubitaka, često bio, ona snaga i ujedinjujući faktor u bošnjačkom narodu, bez obzira na druge različitosti unutar grupe, koji je osigurao da zločini budu upamćeni, a neki od njih i kažnjeni. Zahvaljujući njihovom otporu i njihovim svjedočenjima, potraga za istinom i pravdom nije odložena za neke fiktivne ‘historijske’ uvide iz budućnosti.
Svjedokinja M.Č. s početka ovog teksta, doživjela je da se, uprkos proživljenim strahotama, njena komšinica Z. vrati u mjesto progona i da ona, koja je tada bila skoro djevojčica, zasnuje i gradi svoju porodicu. Mnoge od žrtava silovanja nisu. I nema njihove krivnje, niti odgovornosti u tome. Zato potraga za pravdom još nije završena, a i kako bi bila, kada u ovoj zemlji još uvijek pravdu traže hiljade ljudi i gdje se još uvijek ‘spotičemo o nesahranjene kosti svojih najbližih’?
Šta su zločinci činili u Bosni i Hercegovini, uglavnom je već poznato. A, šta smo mi učinili za žrtve – ubijene, silovane, prognane - i da li je to sve što smo mogli?

Čak i da ne uključimo naše nedavno iskustvo iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, kakvo moralno opravdanje možemo naći da ne pomognemo tim ljudima? Da li smo odgovorni za mladiće koji su se utopili u Korani i Drini?
Da mene, ili moju porodicu, ili bilo kojeg čovjeka kojeg poznajem iz svoga okruženja neko upita da li bi ustupio sobu ili podijelio dio primanja s mladićima s početka ove priče, dok sebi ne osiguraju pristojan život, vjerujem, da niko od nas, znajući kako su skončali, to ne bi odbio.

S kraja maja u medijima je objavljena informacija o utapanju 21-godišnjeg O.K. iz Afganistana u rijeci Korani u Cazinu, a nedugo poslije toga i informacija o pronalasku N.N. osobe azijskog porijekla, utopljenika u Drini kod Bratunca.
Oba mladića na putu u bolju budućnost, bila su na ilegalnoj migrantskoj ruti prema zemljama EU, u kojima postoje političke odluke da ljudima, poput ove dvojice mladića, spriječe legalnu migraciju u te zemlje, iako prema izjavi direktora kancelarije UNHCR-a u Austriji Kristofa Pintera „nema nikakve vanredne situacije u Evropi i broj migranata je još na „veoma umjerenom” nivou.
Šta su moralna opravdanja milionima ljudi koji žive u zemljama blagostanja pa pristaju na politike kojima se određuje koliko očajnika prihvatamo, a koliko ne? Kojim moralnim stavom opravdavamo odluke kojeg od tih očajnika osuđujemo i ostavljamo izvan zakona i mogućnosti da traže sigurnost i bolji život? Posebno, ako to posmatramo iz perspektive u kojoj je to u sukobu s našim drugim stavovima koji su, - možemo li suditi prema onome što ljudi govore - u najmanju ruku jednako rašireni, uključujući vjerovanje u jednakost svih ljudskih bića i odbacivanje načela koja diskriminiraju na osnovi rase ili nacionalnog porijekla, kako to naglašava filozof P. Singer u knjizi „Praktična etika“.
Kada su prije nešto više od sedam godina na prostoru Sirije započeli krvavi sukobi, vjerujem da niko nije mogao predvidjeti kakvu će humanitarnu katastrofu prouzrokovati. Podaci UN govore da je u Siriji ubijeno najmanje 350.000 ljudi, 6,1 miliona interno raseljeno, dok je, iz skoro potpuno uništene zemlje 5,4 miliona ljudi spas potražilo prvenstveno u zemljama iz neposrednog okruženja, a od toga najveći broj njih 3,3 miliona izbjeglih prihvatila je Turska. Inače, u današnjem svijetu većina izbjeglica i azilanata (22 miliona) zbrinuta je u nerazvijenim i srednje razvijenim državama. Jedan broj izbjeglih utočište je potražio i u zemljama EU. I ne samo oni. Posljednjih godina utočište u zemljama EU pokušavaju naći i ljudi iz drugih, pretežno muslimanskih zemalja poput Afganistana ili Iraka – neki legalno traženjem azila i izbjegličkog statusa, a neki od njih, zbog nemogućnosti da to učine legalno, u ove zemlje prelaze ilegalno, nadajući se sigurnosti i mogućnostima za bolji život.
Tako godinama već svjedočimo onome što se u javnosti naziva europskom migranstkom krizom, koja je svoj vrhunac imala tokom 2015. godine, i koja u smanjenom obimu traje i danas. Zemlje EU, tako veliki broj izbjeglica i migranata nisu imale od Drugog svjetskog rata i pristupile su projektima kontrole priliva ljudi. Iako su nakon 2015. godine za izbjeglice i migrante s područja Azije i Afrike napravljene dodatne barijere, kako bi ih se spriječilo da svoju sigurnost potraže u zemljama EU, desetine hiljade još uvijek putuju migrantskim rutama, među njima žene i djeca. Njihova nastojanja da stignu u EU, nisu previše utjecala na slabljenje ekonomske moći ovih zemalja, ali su, između ostalog, korištena za kreiranje atmosfere straha od migranata i tako utjecala na političku scenu unutar ovih zemalja.
S početka ove godine, Bosna i Hercegovina se našla na karti migranatske rute. U našu domovinu je, do ovog mjeseca, prema izjavi predsjednika Međunarodne federacije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca ušlo preko 5.000 migranata, a većina njih je već napustila zemlju. U njihovom prolasku kroz BiH, bosanskohercegovačke vlasti nisu odgovorile adekvatno potrebama, i uglavnom ih, hranom i privremenim smještajem, pomažu građani i organizacije humanitarnog karaktera, unatoč pokušajima medijskih, ali i političkih, manipulacija njihovim sudbinama. Čak i da ne uključimo naše nedavno iskustvo iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, kakvo moralno opravdanje možemo naći da ne pomognemo tim ljudima? Da li smo odgovorni za mladiće koji su se utopili u Korani i Drini?
Da mene, ili moju porodicu, ili bilo kojeg čovjeka kojeg poznajem iz svoga okruženja neko upita da li bi ustupio sobu ili podijelio dio primanja s mladićima s početka ove priče, dok sebi ne osiguraju pristojan život, vjerujem, da niko od nas, znajući kako su skončali, to ne bi odbio.
Pitanje je da li smo spremni vidjeti te mladiće u očima onih, koje, odnedavno srećemo u svome okruženju?

00Sličica Želim Print

Uvodnik - Čitanje

Juni 09, 2018

Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine.

Ramazan je mjesec Kur’ana. „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, Upute za ljude, i jasnih dokaza Prave Staze i lučenja istine od laži (El-Bekare, 185) A prva kur’anska Objava koja je odjeknula u mjesecu ramazanu, na brdu Hira, gdje se Muhammed, alejhisselam, često osamljivao, sadržana je u riječima: „Čitaj, u ime tvoga Gospodara, koji stvara“. (El-Alek, 1) 

Iz tih kur’anskih riječi u kojima se od Muhammeda, alejhisselam, traži da čita, potekla je povijest islama. Ta povijest islama kojoj i mi ovdje pripadamo sadržana je u povijesti čitanja kojim se ispunjava nalog izrečen u noći Kadra. To čitanje obilježava povijest našeg islamskog obrazovanja. Tako da je „jednako kao i obrazovanje u drugim velikim kulturama klasično islamsko obrazovanje obilježeno težnjom da čovjeka potakne, uputi i odgoji za duhovno više i izvjesnije, da ga učini višim“. (Hilmo Neimarlija)
Tako bismo mogli kazati: ramazan je mjesec čitanja. U muslimanskoj tradiciji to čitanje sadržano je u čitanju/učenju Kur’ana i mukabela i odnosi se u prvom redu na ono znanje koje je sadržano u Knjizi i koje nije kao u zapadnoj povijesti prognano u sferu iracionalnog (Louay Safi). Ali, ramazan kao mjesec čitanja trebalo bi da nas potiče i na čitanje u toku cijele godine, na svakodnevno čitanje, na čitanje koje se odnosi na znanja, iskustva, poglede sadržane u knjigama. U ramazanu bismo trebali razvijati ljubav prema čitanju, kulturu čitanja.
Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine. Jedino čitajući možemo razumjeti taj ne samo veliki i silni, nego i složeni i zamršeni svijet u kojem treba da se orijentiramo kao muslimani.
Samo kroz čitanje čovjek ispunjava zadaću da ispuni misiju Božijeg namjesnika na Zemlji, da bude poučen i da imenuje stvari. Samo čitajući ispunjavamo viši smisao našeg života. Samo u čitanju smo kod kuće. Jer, „bez formativne moći jezika unutarnji život nikada se ne može ispuniti i uobličiti“ (Bari Sanders)
***
Usred ramazana smo. Sedamnaestog dana mjeseca ramazana odigrala se bitka na Bedru u kojoj je malobrojna skupina muslimana na čelu s Muhammedom, alejhisselam, braneći Medinu, pobijedila brojčano nadmoćnu vojsku mekkanskih mnogobožaca. Nakon bitke oni mnogobožački zarobljenici koji nisu mogli otkupiti svoju slobodu imali su mogućnost da to učine tako što će naučiti po desetero muslimanske djece da pišu i čitaju. Čitanje je put do ‘Prave staze’. Ovih dana imali smo priliku pročitati informaciju da, prema podacima popisa stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini ima blizu 150.000 građana iznad 15 godina koji ne znaju čitati i pisati.

00Sličica Želim Print

Ramazanski kosmos

Maj 17, 2018

I mi, u Bosni, kao i muslimani širom svijeta ušli smo u ramazansko vrijeme i ramazanski kosmos. U narednih mjesec dana ramazanski kandilji obasjavat će noćima sela i gradove.

 

U 20. stoljeću mi smo, kao narod, uz mnogo pokušaja, kontinuitet u periodici postigli uglavnom u časopisima, listovima i revijama iza kojih stoji Islamska zajednica.

Od prvih dana islama, znalcima vjere prva zadaća bila je poučavanje i odgajanje drugih. Ta zadaća, naslonjena na prve riječi Objave, duboko je ukorijenjena u učenju islama. Takav odnos prema znanju je bio zalogom da svaki pojedinac u zajednici muslimana i društvu uopće, saznaje i raste oslobođen predrasuda i strahova o sebi, drugima, prirodnim i društvenim pojavama s kojima se susreće. U šarolikom svijetu naroda koji su prihvatili islam, Bošnjaci su baštinili i njegovali tu kulturu odgoja i obrazovanja, i ona je postala značajna referenca u njihovom vjerskom identitetu, ali i referenca u očuvanju nacionalnog identiteta. U tom kontekstu, muslimani i alimi ovih prostora su, unatoč društvenim i političkim (ne)prilikama koje su u prošlosti svjedočili i proživjeli, iznalazili su vitalne i autentične načine kojima su osiguravali višestoljetni kontinuitet odgoja i obrazovanja, i tako, između ostaloga, svjedočili vjeru. U tim nastojanjima prenošenja muslimanima općih znanja i istina vjere, bošnjački alimi su, tradicionalno, pisali, prepisivali, a kasnije i štampali knjige i periodične publikacije. Tako mi, danas, njihove napore u kontekstu pisane riječi (više fragmentarno, nego cjelovito s obzirom na nedaće, i različite agresije u najširem smislu te riječi) nalazimo, naprimjer, u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke, ali i drugim domaćim i svjetskim arhivima. Takođe, zbog tih napora, domišljatosti, inventivnosti, pa i hrabrosti u svome vremenu, mi danas, u tom kontekstu, možemo svjedočiti i značajne godišnjice, jubileje zajednice muslimana i našeg naroda, kakva je i 85 godišnjica štampanja Glasnika Islamske zajednice i 50 godišnjica đačkog lista Gazi Husrev-begove medrese Zemzem.

00Sličica Želim Print
Glasnik, pokrenut 1933. godine svjedok je osamdeset i pet godina događanja i prilika unutar Islamske zajednice, ali i bošnjačkog naroda. Njegov značaj ne ogleda se samo u bilježenju historije Islamske zajednice na horizontalnoj ravni, nego i u bilježenju historije ideja muslimana ovih prostora i percipiranju duha islama i društvene stvarnosti u kontekstu islamskog učenja.
Na sličan način, već pedeset godina svjedok vremena je i list Zemzem. Udruženje učenika ove škole „Gazi Husrev-beg” 1968. godine pokrenulo je izdavanje Zemzema, kao prvog vjerskog lista kod Bošnjaka nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kako je ulema okupljena oko institucije Islamske zajednice, svoje odgovore na prilike nastojala promovirati putem Glasnika, tako je mlada generacija učenika Gazi Husrev-begove medrese, u to vrijeme jedine na prostoru Bosne i Hercegovine, svoje ideje i stavove nastojala predstaviti kroz Zemzem. Od osnivanja on je bio đački list koji je sadržajem nadilazio dimenzije svog formata. Njegova čitalačka publika, nikada nije bila ograničena na učenike medrese, nego ga je pratila muslimanska omladina širom Bosne i Hercegovine. Brojna pitanja, koja su bila predmetom interesa tadašnje muslimanske omladine raspravljana su na stranicama ovog lista. Akteri koji su kreirali sadržaje u Zemzemu, ulema koja je to tek trebala postati, ta interesovanja muslimanske omladine i njihove zapitanosti, pa i društvene prilike su poznavali bolje od onih koji su se institucionalno brinuli o njihovom vjerskom životu. Oni su, neotuđeni od svog islamskog identiteta i neotuđeni od svojih vršnjaka, unatoč mnogim ograničenjima, bili aktivni protagonosti islamskog preporoda u periodu socijalističke države na ovim prostorima. Zemzem je nastao kao odgovor mladih, ali i odgovor tadašnje Islamske zajednice, medrese i uleme, koja ih je podržavala na izazove i prilike njihova vremena u očuvanju islamskog identiteta Bošnjaka.
Značajno je ovdje napomenuti da se kroz periodiku koja se izdavala unutar Islamske zajednice nismo bavili samo našim religijskim identitetom, nego smo pružili značajan doprinos književnom, kulturnom i prosvjetnom životu Bošnjaka. Stoga, ne treba zaboraviti ni činjenicu da su publikacije poput Zemzema bile kohezivni faktor Bošnjaka ali i muslimana u regiji. Takođe, u 20. stoljeću mi smo, kao narod, uz mnogo pokušaja, kontinuitet u periodici postigli uglavnom u časopisima, listovima i revijama iza kojih stoji Islamska zajednica. Muslimani, članovi te zajednice, mogu biti ponosni što svjedoče obilježavanjima jubileja pisane riječi koja reflektira njihovu privrženost duhu i porukama Kur’ana.

 

Slično kao i u vrijeme reisu-l-uleme Čauševića, otvoreno je mnogo pitanja na koja muslimani i muslimanke traže odgovore. Stoga, bi svi oni, a posebno ulema morala stalno imati u vidu alime pravednike, kakav je bio reisu-l-ulema Čaušević

Prije punih osamdeset godina, 28. marta 1938. godine na Bolji svijet preselio je reisu-l-ulema Mehmed Džemaluddin Čaušević. U kolektivnom pamćenju muslimana naših prostora, s ponosom se čuva sjećanje na ovog reisu-l-ulemu i velikana islamske misli, koji je postao svojevrsna paradigma odgovornog alima, reformatora i borca za njihova prava i dostojanstvo.
Poznate su društvene i političke prilike perioda u kojima je reisu-l-ulema Čaušević živio i djelovao – taj period obilježile su nagle promjene u cijelom svijetu i na svim poljima društvenog života, i Bosna i Hercegovina nije bila od toga izuzeta. On, potpuno svjestan uslova na svjetskoj političkoj i društvenoj sceni i u tim tokovima, neizbježnih posljedica i za Bosnu i Hercegovinu, vizionarski i žurno je zagovarao i vodio reforme koje su muslimanima i muslimankama trebale pomoći opstanak na ovim prostorima. To je značilo aktivno uključivanje u društvene procese kako bi, kao muslimani, spremno odgovarali zahtjevu vremena i bili faktor koji će odlučivati o svojoj sudbini i budućnosti. Ovo se oslikavalo kroz njegove stavove, ali i napore na ujedinjenu uleme, reformi školstva, pokretanju časopisa i listova, radu na prijevodu Kur’ana, borbi s ulemanskim konzervativizmom, emancipaciji muslimanki, borbi za vakufsko-mearifsku autonomiju, suočavanju s ratnim i postratnim prilikama, te borbi za prava i slobode muslimana u novim državno-pravnim okvirima. „Ja ovdje vodim računa o onom što postoji, što će doći i što mora doći.“ – kazao je jednom prilikom 1928. godine – što zorno oslikava njegovu svijest o nepovratnim transformacijama društva i njegovu spremnost da u skladu s tim, idžtihadom prije svega, pa i provođenjem reformi - remodelira muslimansko mišljenje, ali i muslimansku zajednicu svoga vremena. Procesi koje su pokrenuli reisul-l-ulema Čaušević i njegovi saradnici nisu mogli biti zaustavljeni, jer su u svojim naporima reforme suštinski polazili od ljudskih potreba u uslovima velikih i brzih društvenih transformacija. Na te potrebe reagirali su odgovorno i odvažno, uprkos aktivnom otporu, kritikama i osporavanju konzervativnih snaga ulemanske zajednice.

00Sličica Želim Print
Pored reformističkih napora, njegovi progresivni stavovi o humanosti, građanskoj državi, pitanju suživota, prihvatanju različitosti, ravnopravnosti manjina – a koje je nalazio ukorijenjene u kur’anskoj poruci – oslikavaju koliko je bio daleko ispred svoga vremena.
Prilike koje su uslijedile, u vremenu od Čauševića do danas, za muslimane ovih prostora otvarale su i dalje otvaraju nove izazove. Muslimanima i alimima koji su živjeli poslije njega, njegov idžtihadski napor i neka njegova rješenja za otvorena pitanja, uglavnom nisu bila primjenjiva – ali njegov legat i nisu gotova rješenja za sva vremena, nego, za muslimane mnogo važnija, ideja promoviranja idžtihada i odgovornog bdijenja nad prioritetima. Ta njegova ostavština aktuelna je i danas.
Muslimani, danas i ovdje, grubo kazano, suočavaju se s nominalno drugačijim izazovima, a koji, po svojoj suštini, nisu puno drugačiji od onih s kojima su se suočavali muslimani iz Čauševićeva vremena. Ponešto izmijenjena i dalje su aktuelna pitanja koja zahtijevaju napore i korake u suočavanju s: prilikama u postratnom tranzicijskom društvu; reformi obrazovanja unutar muslimanskih obrazovnih ustanova; pitanjima koja zahtijevaju ulemanski idžtihad u pogledu prava muslimanki ili fenomena radikalizma i nasilnog ekstremizma i pojavljivanja zatvorenih i literalističkih muslimanskih učenja na bosanskohercegovačkoj sceni; pitanjima koja zahtijevaju odgovore na izmijenjene prilike u džematima; pitanja koja aktueliziraju borbu za autonomiju i jednakopravnost Islamske zajednice kao vjerske zajednice - kroz konačno postizanje sporazuma s državom Bosnom i Hercegovinom i konstantne borbe za miran, i u slobodi dostojanstven život muslimana u toj državi.
Slično kao i u vrijeme reisu-l-uleme Čauševića, otvoreno je mnogo pitanja na koja muslimani i muslimanke traže odgovore. Stoga, bi svi oni, a posebno ulema morala stalno imati u vidu alime pravednike, kakav je bio reisu-l-ulema Čaušević, jer su oni, zbog onog što su činili i zbog onog što su bili, kapital iz kojeg mi i danas crpimo: u to spada ne samo ideal da ovdje možemo biti i opstati kao muslimani, nego i ideal da Bosna i Hercegovina može biti društvo, u kojem muslimani, a time i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, jesu faktor unapređenja boljeg i pravednijeg društva.
Nastojanja takve uleme, ali i drugih intelektulaca iz naše ne tako davne prošlosti, mogu i trebaju biti pravac i usmjerenje u našim stremljenjima ka boljem - u traženju modela za sebe uz druge i u tom modelu čuvanja prava drugih uz sebe.
Zbog toga, za muslimane, u eri ubrzane globalizacije, pa i nas u Bosni i Hercegovini, idžtihad i interpretacija te reinterpretacija islamskih izvora čine se važnijim nego ikada do sada. Da je ulema tu važnost suštinske otvorenosti prepoznala, svjedoče mnogi njihovi stavovi i nastojanja, a možda najbolja ilustracija toga je rečenica iz obraćanja reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića od 28. marta ove godine, kazana na predramazanskom savjetovanju za imame u Sarajevu: „Od preseljenja Poslanika na drugi svijet sve do danas u zajednici muslimana za trajno je riješeno samo jedno pitanje, pitanje poslanstva i sa njim povezane Objave. Muhammed, a.s. je posljednji poslanik. Sva druga pitanja su otvorena.“

Moramo se, naime, pitati, kako je moguće da se mnoge osobe bave najrazličitijim sumnjivim psihoterapijskim i iscjeljiteljskim metodama i tehnikama liječenja u svojim privatnim, a često i javnim ordinacijama, a da za to nemaju, i što je najgore kako je ta oblast sada (ne)regulirana, i ne trebaju nikakva ovlaštenja, odobrenja i nadzor.

Da li se još uvijek sjećamo marokanskog ‘iscjeljitelja’ Turabija koji je 2011. godine na svojim iscjeljiteljskim seansama u sarajevskoj Zetri danima okupljao na desetine hiljada ljudi? Kako se moglo dogoditi da tako veliki broj ljudi povjeruje jednom bjelosvjetskom prevarantu? Zašto je među desetinama hiljada Turabijevih pacijenata bilo mnogo i onih koji i nisu bili bolesni nego su dolazili po svoj kanister sreće? Konačno, kako se moglo desiti da nadležne vlasti tada ne zabrane ovu, koliko skaradnu toliko i kriminalnu javno izvođenu iscjeljiteljsku prevaru naših građana? Možda i zato što su neki predstavnici vlasti pa i neki ljudi iz Islamske zajednice tada i sami odlazili kod Turabija. Ali, za pravi odgovor na ovo pitanje morali bismo poći od dvije važne činjenice.
Prva, ova oblast nije zakonski regulirana u našem društvu i kao takva ona predstavlja sivu zonu u kojoj ljudske patnje, različite bolesti, psihičke probleme i socijalne nevolje iskorištavaju mnogi nadriljekari, ‘duhovni iscjelljitelji’, egzorcisti.
Kao i za fizičko, tako briga i za psihičko zdravlje ljudi mora biti opći, odnosno javni interes društva. Taj važan resurs ne smije biti prepušten nekoj vrsti crnog tržišta: nestručnim, neodgovornim i nekompetentnim osobama.
Moramo se, naime, pitati, kako je moguće da se mnoge osobe bave najrazličitijim sumnjivim psihoterapijskim i iscjeliteljskim metodama i tehnikama liječenja u svojim privatnim, a često i javnim ordinacijama, a da za to nemaju, i što je najgore kako je ta oblast sada (ne)regulirana, i ne trebaju nikakva ovlaštenja, odobrenja i nadzor. Zbog toga ovdje skrećemo pažnju kako je potrebno pokrenuti snažniju inicijativu da se ova oblast regulira zakonom kojim bi se u financijskom, stručnom, tehničkom i svakom drugom pogledu poslovi psihoterapije kao samostalne djelatnosti doveli u red.
Zakonskim reguliranjem ove oblasti utvrdili bi se uvjeti pod kojima zdravstveni ali i nezdravstveni radnici mogu obavljati ovu vrstu poslova, smanjile bi se različite zloupotrebe, rizici i opasnosti i, što je najvažnije, osigurao bi se minimum standarda koji bi građanima koji takve usluge koriste omogućavali kvalitetniji i pošteniji tretman.
Drugo, ova oblast različitih psihoterapijskih praksi, ‘duhovne medicine’, pravljenja zapisa i hamajlija, kao i drugih iscjeljiteljskih metoda i tehnika predstavlja na neki način i sivu zonu u radu i djelovanju Islamske zajednice, budući da jedan relativno značajan broj takvih iscjeljitelja ‘zapisuje’ i pravi hamajlije pozivajući se na islamsko učenje, različite knjige i ‘autoritete’.
U historiji Islamske zajednice zabilježen je čitav niz imama i uleme, među kojima je i Husein ef. Đozo, koji su se borili protiv ovakvih praksi. I pored toga, da je ovo pitanje i za nas u Islamskoj zajednici i dalje važno, pokazuje između ostalog, i odluka Vijeća muftija iz januara 2017. godine kojom je Vijeće muftija, nakon što je razmatralo ovo pitanje, zadužilo dr. hafiza Senaida Zajimovića da pripremi prijedlog šerijatskog stava u vezi s učenjem rukje i pisanjem zapisa. Preporod se, takođe, ovim pitanjima bavio u prethodnim brojevima u više nastavka, te objavio i tematski intervju sa hafizom Zajimovićem, čiji je veoma opsežan rad o učenju rukje i pisanju zapisa objavljen i u Glasniku Rijaseta IZ u BiH.
Iako spomenuti tekstovi značajno osvjetljavaju ovo pitanje i pružaju dobar uvid u neka tradicionalna tumačenja i shvaćanja, daju pregled različitih stavova nekih klasičnih stavova muslimanskih učenjaka (alima), oni ne mogu predstavljati odgovor, odnosno stav Islamske zajednice prema ovom pitanju. Stav Islamske zajednice morao bi biti mnogo određeniji. Morali bismo odvažnije i izravnije kazati – kako se u razumijevanju i tumačenju islama u Islamskoj zajednici gleda na različita pitanja iz ove oblasti? Morali bismo odgovoriti i na pitanje – zašto ove teme, prema našem uvidu, gotovo nisu zastupljene u kurikulumima naših medresa i fakulteta? Morali bismo precizno i jasno kazati da li uopće i ako da, kojim metodama, tehnikama i sadržajima psihoterapijskog religijskog djelovanja se imami mogu baviti.

Pljačka, korupcija, kriminal – to su nazivi za ipak najrazornijeg agresora na budućnost ove države i sve njene građane.

Politizacija ISLAMA

Februar 16, 2018

Činjenicu da se Bošnjake učestalo nastoji politički diskreditirati pred zvaničnicima, institucijama EU i u evropskoj javnosti optužbama za islamski radikalizam i za opasnost od stvaranja islamske države ne treba ignorirati, i iz te činjenice treba izvući neke pouke

Ženski identitet muslimanki je raznolik i nije novo to da muslimanke jesu i one koje ne nose maramu/hidžab u javnom prostoru, ali ove demokratske države i pluralna društva bi trebale prihvatiti da nisu samo one – jer ima nas, koje maramu/hidžab smatramo dijelom svojeg identiteta. Jednom kada državne institucije odrede koje od nas su “prihvatljive” - nema dileme da će onim drugima to pravo na samoodređenje identiteta biti uskraćeno.

Stranica 1 od 2
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro