Senada Tahirović

Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

Oni birači koji su se odlučili na konsolidaciju trebalo bi da razmisle o tome gdje bismo bili kao država, kada bismo se mogli konsolidirati za izbornu pobjedu političkih programa koji bi se stvarno zalagali i bili u stanju provesti naprimjer: Aneks 7, implementaciju presude Sejdić-Finci, reformu obrazovnog sistema ili zakon o porijeklu imovine

U Bosni i Hercegovini 7. oktobra završeni su izbori. Pet dana nakon provedenih izbora prebrojavanje glasova još nije završeno, niti imamo kompletirane preliminarne rezultate. Sudeći po broju zahtjeva za nova prebrojavanja glasova zbog sumnji u krađu glasova na izborima koji su podneseni CIK-u, zvaničnih rezultata na osnovu kojih bi trebala biti formirana vlast, neće biti još u dogledno vrijeme. No, vidljiv je procenat građana koji su odlučili glasati – 53,26 % ukupnog glasačkog tijela. Već u izbornoj noći mogli smo čuti i vidjeti slavlje pobjednika i objave gubitnika izbora, a u danima koji su uslijedili i likovanja, u medijima i na društvenim mrežama, nad brojem glasova koje su ‘osvojili’ pojedini kandidati.
Prema nezvaničnim rezultatima političke prilike se, na nivou Bosne i Hercegovine, ne mijenjaju mnogo, iako neki tvrde da se dodatno usložnjavaju. Na nižim nivoima vlasti, stanje nije mnogo drugačije. U entitetu RS većinu glasova dobila su glasnija i jasnija separatistička obećanja, politika secesionizma i daljnje podrivanje jedinstvene Bosne i Hercegovine. Ta obećanja građanima u RS, čini se, bila su važnija od ekonomskih prilika u ovom entitetu u kojem je, naprimjer, stanje ukupnog duga, vanj­skog i unutrašnjeg, premašilo pedeset posto BDP-a, a iznos prosječne penzije u septembru 2018. godine iznosio 342,6 KM.
U entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, politički predstavnici naroda i građana – iako su ovo bili opći izbori - zaigrali su na kartu prvo regionalne podijeljenosti Bosne i Hercegovine, a onda i one nacionalne, nadajući se tako da će pridobiti glasače. Prema rezultatima može se kazati da su se građani u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, prije svega konsolidirali pred strahom od ugroženosti, podjele Bosne i Hercegovine i revizionističkog gledanja na početak agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na toj konsolidaciji su, uglavnom, a ne na osnovu izbornih programa i ideja, u izbornoj noći proglašeni pobjednici.
Kada je riječ o čuvanju jedinstvene Bosne i Hercegovine, istina je da niko od onih koji se za nju zalažu, nema razloga za slavlje, niti za likovanje. Izborni rezultati su pokazali da su Bošnjaci i Hrvati, tj. njihovi predstavnici u vlasti na području manjeg entiteta svedeni na nivo statističke greške. Posebno je bolno vidjeti skoro potpunu propast Aneksa 7 i razjedinjenost političkih predstavnika koji su se pojavili kao bošnjački kandidati za zastupanje interesa svoga naroda u zakonodavnim organima ovog entiteta. Nemogućnost formiranja jedinstvene liste dovelo je do dodatnog rascjepkavanja postojećeg glasačkog tijela, a epilog tih politika na ovim izborima je da su na ovim izborima petorica kandidata koji su se takmičili za poziciju potpredsjednika RS-a dobili oko 28.000 glasova. Osim toga, predstavnici Bošnjaka u NSRS su skoro izbrisani o čemu najbolje govori podatak da su za mandatni period 2018-2022. osvojili tek tri zastupnička mjesta. Usporedbe radi, 1997. godine, u ovoj skupštini bilo je 18 zastupnika Bošnjaka. Također, važno je kazati da su u izbornim godinama koje su uslijedile poslije agresije na Bosni u Hercegovinu na izborima za Narodnu skupštinu RS-a Bošnjaci i Hrvati nastupali kao partneri. Zajednički interes im je bio provedba Aneksa 7, a čini se da je i to nestalo.
Podaci Centralnog registra kadrova u organima uprave RS-a iz jula 2017. godine pokazali su da od 5.512 zaposlenih državnih službenika i namještenika u organima uprave RS, odnosno u ministarstvima, upravama i upravnim organizacijama 5.066 zaposlenih osoba su srpske nacionalnosti, 51 hrvatske, 43 bošnjačke i 352 neopredijeljenih i iz reda ostalih. Specijalni izvještaj Ombudsmena Bosne i Hercegovine o nacionalnoj i spolnoj strukturi zaposlenih u policijsko-sigurnosnim agencijama u Bosni i Hercegovini iz aprila 2018. godine pokazao je da je u MUP-u RS-a zaposleno 6.444 Srba, 356 Bošnjaka, 70 Hrvata, 33 pripadnika Ostalih i 17 osoba koje pripadaju nacionalnim manjinama.  Iako član 97. Ustava RS garantira da će “konstitutivni narodi i grupa Ostalih će biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u Republici Srpskoj. Kao ustavni princip, takva proporcionalna zastupljenost će se bazirati na popisu iz 1991. godine, dok se Aneks 7. u potpunosti ne sprovede u skladu sa Zakonom o državnoj službi Bosne i Hercegovine” - jasno je da u institucijama RS zastupljenost Bošnjaka i Hrvata ne postoji. Bošnjacima je dodatno onemogućeno i obrazovanje na bosanskom jeziku. Otkud onda, u ovakvim uslovima, nekome ko se zalaže za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu pravo na likovanje? Kakve su ovo ‘pobjede’?
Oni birači koji su se odlučili na konsolidaciju trebalo bi da razmisle o tome gdje bismo bili kao država, kada bismo se mogli konsolidirati za izbornu pobjedu političkih programa koji bi se stvarno zalagali i bili u stanju provesti naprimjer: Aneks 7, implementaciju presude Sejdić-Finci, reformu obrazovnog sistema ili zakon o porijeklu imovine. Doduše, prije toga bi se čestiti ljudi u strankama koje pretendiraju da budu dio pravedne vlasti morali konsolidirati i reformirati kadrovsku politiku. Uz prava kadrovska rješenja koja bi mogla nositi snažan državnički politički program ne bi izostalo i ozbiljnije konsolidiranje birača koji bi na izborima glasali za programe a ne protiv njih.
Ovako, nakon izborne nedjelje, osim kratkovidih stranačkih poslušnika - građani su zašutjeli, a igra slagalice vlasti već je počela. Igra u kojoj ne pobjeđuju interesi građana, već interesi političara.

00Sličica Želim Print

Samirijje naših dana

Oktobar 05, 2018

Korupcija kao pojava, pored toga što je etički pogrešna i pravno nezakonita, temeljno onemogućuje pravdu kao krunski princip. Njome se ugrožava društvena harmonija, a društvo u kojem je korupcija uzela maha, kao u Bosni i Hercegovini, tone u beznađe i besperspektivnost – u najkraćem ono postaje neodrživo.

Put Božijih izabranika u kur’anskim kazivanjima, najkraće kazano, otpor je fesadu – neredu i nepravdi u određenoj zajednici ili narodu. U kazivanju o Musau, alejhisselam, sa stranica Kur’ana izranja mnoštvo pouka o međuljudskim odnosima. Ovdje ću kratko podsjetiti na slučaj iz dijela kazivanja o Musau a.s. koji govori o putu u Obećanu zemlju. Jedan od Musaovih, a.s, suputnika po imenu Samirijja, iskoristivši priliku Musaova a.s. odsustva (koji na planini Sinaj očekuje Ploče zakona), u njegov narod unese nemir i smutnju te ih potakne na idolatriju tj. obožavanje ‘zlatnog teleta’. ‘Zlatno tele’ je tako postalo sinonim za ono čime ljudi zamijene Boga. Samirijja je u ovom kazivanju čovjek koji žudi za vođstvom te iskoristivši strahove Musaova naroda od nesigurne budućnosti - lukavstvom i prevarom ispunjava svoj naum.
Javni prostor u Bosni i Hercegovini posljednji mjesec dana obilježen je predizbornom kampanjom. Danima gledamo i slušamo za koga bismo trebali glasati, kome dati povjerenje da nas zastupa u zakonodavnim i predstavničkim tijelima na državnom, federalnom i kantonalnom nivou. Malo je kazati da je predizborna kampanja toksična. Mnogi su očito vidjeli šansu da budu dio vlasti u zemlji u kojoj, kako se čini, cvjeta jedino ‘zanimanje’ u kojem nema odgovornosti niti sankcija za ono što činite. I za to se ne biraju sredstva. Rijetki su, a to svi vidimo ovih dana, drugačije shvatili izbornu kampanju.
Bosna i Hercegovina kao država ima mnogo problema. U fokusu ne mogu biti svi, i iako smo svjesni njihova postojanja – fokus uglavnom određuje perspektiva iz koje gledamo. Međutim, bez obzira na perspektivu s jednim se uglavnom možemo složiti - u korijenu svih naših problema - nalazi se korupcija. Ona je u korijenu sive ekonomije, odlaska mladih itd, jer je zahvatila razne društvene, političke i javne institucije.
Korupcija kao pojava, pored toga što je etički pogrešna i pravno nezakonita, temeljno onemogućuje pravdu kao krunski princip. U državnim sistemima ona se najviše ogleda u zloupotrebi administrativne moći bilo koje kategorije - zloupotrebi političkog autoriteta, zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti. Njome se ugrožava društvena harmonija, a društvo u kojem je korupcija uzela maha, kao u Bosni i Hercegovini, tone u beznađe i besperspektivnost – u najkraćem ono postaje neodrživo.
Jednom kada odnosi u nekom društvu na ovakav način postanu protkani korpucijom, ona postaje dio sistema – a sistem po svojoj prirodi – uvijek štiti sam sebe. Njeno eliminiranje zahtijeva duboku posvećenost ideji neprihvatljivosti korupcije, prepoznavanje mehanizama koje koruptivan sistem koristi i konstantno iznalaženje instrumenata za borbu protiv nje.
Korupcija je zlo pred kojim niko od nas nije nevin. Kažu da se korupcija u društvu čisti kao stepenište – od vrha. Stoga, mi koji biramo morali bismo sebi postaviti barem tri pitanja koja se tiču upravo ovog zla: prvo, kako zakoni ove države reguliraju pitanje korupcije predstavnika vlasti (Zašto naprimjer ni u Bosni i Hercegovini, niti u zemljama okruženja nemamo zakona o porijeklu imovine); drugo, ko je odgovoran za preventivu korupcije sistema (Šta može biti motiv za davanje povjerenja vlasti onima koji još u izbornoj kampanji ‘kupuju’ svoja mjesta – raznim koruptivnim djelima) i treće, kome u konačnici odgovara korumpiran sistem – konkretnije hoće li pomoći ispuniti naše nade o sigurnoj i prosperitetnoj zemlji?
Vjernici znaju da u eliminaciji korupcije, korijenu gotovo svih naših problema, važnu ulogu ima i podsjećanje na odgovornost pred Bogom – svih koji su uključeni u koruptivne radnje. Odnos i stav prema korupciji morao bi se prvo vidjeti iz njihova vjerničkog odnosa prema Božijoj zabrani korupcije/fesada, a potom bi se, iz te perspektive, morao vidjeti i njihov odnos prema izgradnji i podržavanju sistema i ljudi koji će pomoći njeno sprječavanje i kažnjavanje. Bez toga, Samirijje naših dana ostvaruju svoje naume – fesad koji je rušio veća i jača društva od našeg.
Interes svih građana, bez obzira na opredjeljenja i različitosti, jeste da korupcija bude iskorijenjena – da bi ova zemlja imala budućnost.

00Sličica Želim Print

„Allah je s nama“

Septembar 15, 2018

Snaga onih koji su u Mekki zagovarali ideju pravednog društva nije bila u imetku i moći nego upravo u toj ideji – i njihov odgovor na prilike s kojima su se suočili bila je hidžra u Jesrib/Medinu koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sistema i poretka koji je u osnovi bio protiv islamskih principa jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti - i Bog je bio uz njih.

U životopisu Božijeg Poslanika Muhammeda a.s. jedan od centralnih događaja je hidžra iz voljenog grada Mekke u Jesrib koji je kasnije nazvan Poslanikovim gradom. Događaji koji su prethodili hidžri, dvogodišnje pripreme, te izlazak iz Mekke i putovanje u Jesrib ispunjeni su emotivnom dramom, čiji vrhunac se odigrava u pećinama brda Sevr. Kur’an Časni spominje upravo tu sliku u 40. ajetu sure Tevbe: „Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: ‘Ne brini se, Allah je s nama!’, pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar.”
Muslimanima je priča o hidžri uglavnom poznata, a i to da je kasnije, u vrijeme pravednog halife Omera r.a. određena kao početna tačka za računanje kalendara, to jest kao početna tačka jedne nove ere unutar svjetske historije. Ne slučajno, jer su muslimani njome načinili granicu između onoga što su iz prethodnog perioda isključili, šta su ostavili iza i onoga što su željeli da žive u ‘novom’ poretku, novom svijetu.
U godinama pred hidžru, građani Mekke iako slojevito povezani i umreženi, bivaju dovedeni u sferu sukoba, dinamiziranog procesa promjena svoje zajednice time što su spuštanjem Objave upućeni na fenomen koji je od njih tražio iskustvo susreta s ultimativnim monoteizmom s jedne strane i s druge, sa moralnim vrednotama koje podrazumijevaju jednakost ljudi, pravednost u postupanju i koje nisu omeđene društvenim konstruktima o ‘vrijednostima’ na temelju rasnih, etničkih, spolnih ili drugih odrednica.
Simbolički taj sukob generirao je temeljnu promjenu duboko utemeljenih kulturnih obrazaca unutar mekkanskog društva, i tako ‘sačuvao’ ideju ili božansku poruku o mogućnosti promjene lica i karaktera društva, ukoliko u njemu postoji makar mali broj onih koji vjeruju u tu promjenu.
Poslanikov autoritet i Poruka koju je s uvjerenjem nosio bila je dovoljna da društvo u kojem je živio započne proces redefiniranja svojih vrijednosti. Ovaj proces od tjeskobnog i neodrživog društvenog sistema koji reproducira nesigurnost i nepravde vodio je ka društvu u kojem je sigurnost svakog čovjeka zagarantirana. S obzirom na posljedice koje bi takav proces donio u tadašnjem mekkanskom društvu, njegovi zagovornici bili su primorani učiniti hidžru, ne samo da bi spasili svoje živote, nego ideju za koju je uopće vrijedilo živjeti.
Snaga onih koji su u Mekki zagovarali ideju pravednog društva nije bila u imetku i moći nego upravo u toj ideji – i njihov odgovor na prilike s kojima su se suočili bila je hidžra u Jesrib/Medinu koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sistema i poretka koji je u osnovi bio protiv islamskih principa jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti - i Bog je bio uz njih.
1440 godina nakon tog događaja, svjedočimo da, iako se slika svijeta promijenila, paradigme su ostale iste. Među ljudima su se ukorijenile duboke podjele, traju krvavi sukobi, moćni ugnjetavaju slabije, a nasilje velikih razmjera, nepravda, nedostatak sloboda i nesigurnost pokreću u zbjegove milione ljude.
Mi, muslimani, i danas vjerujemo i ponavljamo da smo ‘čuvari’ te ideje o pravednom društvu, dok su u isto vrijeme muslimani najbrojniji muhadžiri? Kakvo značenje nama danas ima hidžra? Na svjetskoj sceni je ‘mekkanski’ sukob, u raznim dijelovima svijeta, pitanje je samo na kojoj strani je većina muslimana. Šta je danas muslimanski odgovor na ratove, ubijanja, nepravde, izrabljivanja, rastući fašizam oko nas, totalitarne režime?
‘Ne brini se, Allah je s nama!’ – rekao je Poslanik, a.s, sakriven od pogleda onih koji su na silu pokušavali uništiti ideju dobra koju je nosio. Ko danas ima pravo i legitimitet da kaže ‘Allah je s nama’?

00Sličica Želim Print

Budemo li dozvolili da se obredi kurbana svedu samo na hranu, trgovinu i donaciju, onda nas ne treba čuditi ako se od nas bude tražilo da na njih budu primjenjeni zakoni koji se odnose na takve poslove

„ I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju“ El-En’am, 162.

U danima koji su iza nas, muslimani širom svijeta dočekali su i ispratili bajramske blagdane. Ovom bajramu važnost i značenje daju njegovi obredi. S druge strane, posljednjih godina upravo zbog tih obreda muslimani se dodatno stavljaju u fokus od strane onih kojima ti obredi i naši zahtjevi o proceduri njihova provođenja nisu prihvatljivi. Ne treba posebno obrazlagati niti motive, niti argumentaciju – činjenica je da živimo u vremenu kada muslimani pojačano traže način da islam i islamski propisi budu uvažavani u mjestima gdje žive.
Ovaj bajram u sebi sadržava dva važna vjerska obreda. Jedan je hadž, koji je i peti temelj vjere. Oni koji su hodočastili Sveta mjesta završili su obrede hadža, a informacije i prizori s njihova putovanja punili su medijski prostor. Drugi je žrtvovanje kurbana – koji je kao obred podsjetnik na približavanje Bogu u njegovom općem značenju, na predanost čovjeka Bogu i na proces ili put kojim je krenuo bogobojazni čovjek. U muslimanskoj tradiciji kurban se naglašeno povezuje sa služenjem Bogu i žrtvovanjem na Božijem putu, a simbolizira ga obred žrtvovanja životinje. U tom pogledu kur’ansko obraćanje vjernicima nema skrivenog značenja: „Ni njihovo meso, ni njihova krv, zbilja, ne stižu do Allaha, ali stiže do Njega bogobojaznost vaša“.
Obred ni kao simbol u muslimanskoj tradiciji ne gubi važnost – oplemenjen sadržajem društvenog aktivizma, darivanja i saosjećanja postaje vidljivi znak naše predanosti na Božijem putu. Vjernici tako simbolično svjedoče u svojoj zajednici da su se spremni žrtvovati, te da posljedice te spremnosti ostavljaju trag – korisne su ljudima. Kurbansko meso prema Kur’anu se dijeli na troje: “...od njih jedite, i još i onoga kome nije potrebno, a i onog ko prosjak je nahranite......” (El-Hadž, 36), a u predajama od Poslanika Muhammeda alejhisselam se bilježi da je, osim u izuzetnim slučajevima, preporučivao takvu podjelu kurbana – porodici, komšijama i potrebnim.
Muslimani u Bosni i Hercegovini tradicionalno u dane Bajrama žrtvuju kurbane. U zemljama kakva je naša, u kojima je naglašena socijalna neravnopravnost i žrtvovanje kurbana, očekivano, bude prilika da se vjernici pozovu da svojim kurbanima pomognu drugima i u tome nema ništa loše. Štaviše, to u zemljama kakva je naša danas, itekako ima smisla. Sam Poslanik svojim primjerom učio nas je tome. Međutim, postoji jedna dimenzija našeg odnosa prema kurbanu, koja posljednjih godina kao pojava uznemiruje vjernike jer znaju narav i svrhu kurbana, a ove godine vidjeli smo je u očitom nepoštivanju islamskih normi ophođenja prema žrtvovanim životinjama. Vjernici su svjedočili i tome da su se, suprotno propisima o kurbanu i dobroj praksi muslimana s ovih područja, te suprotno sanitarnim zakonima ostaci žrtvovanih životinja ostavljali nemarno na potpuno neprimjerenim mjestima pa i u kontejnerima za smeće. Takav način ophođenja naših roditelja i dobrih predaka s kurbanom bio je nezamisliv.
Ovakav naš odnos prema obredima, preciznije kazano prema kurbanu, sigurno je pokazatelj problema u više slojeva. Jedan od njih je progresivno odstupanje od onoga na čemu insistira islamska tradicija - halal ophođenja prema životinjama, živim bićima uopće ali i okolini. Odstupanje od halal/dozvoljenih i propisanih normi pokazalo nam se u vrlo ružnim slikama. Vjernici znaju da osiguravanjem kurbana iz svojih imetaka pomažu one koji se bave uzgojem životinja, i one koji su u potrebi i svoju zajednicu ali isto tako znaju da kurban nije samo to - meso, podrška i donacija. Je li nam u navali profanizacije religije izmakao smisao ibadetā?
Možemo ovom pristupiti tako da kažemo da su ovo ipak izgredi, izuzeci, da nisu pravilo – jer i nisu, ali naš odgovor na izuzetke trebao bi biti jasnije insistiranje na pravilu, na onom što je islamski propis – da vjernik ne skrnavi svoje obrede, dok ih provodi ne nanosi patnju životinjama i ne šteti drugima niti okolini. U suprotnom, rizikujemo da, sutra već, bude izgubljen smisao kurbana i da gledamo kako se potire i istinska narav vjerskih propisa u vezi s njim. S druge strane rizikujemo da nepoštivanjem svojih vjerskih propisa, izgubimo osnov prema kojem tražimo od drugih da uvažavaju i nas kao muslimane i obrede koje prakticiramo. Budemo li dozvolili da se obredi kurbana svedu samo na hranu, trgovinu i donaciju, onda nas ne treba čuditi ako se od nas bude tražilo da na njih budu primjenjeni zakoni koji se odnose na takve poslove. Ni u tom slučaju više neće biti važni ni naši motivi, niti argumentacija.

Iz njene priče i njenih riječi „Bog nas neće ostaviti“ možemo naučiti proces postajanja slobodnim čovjekom – odlukom o tome da se oslobodi sebe od drugih ljudi, ali i drugih od sebe. Hadžera odlučuje vjerovati Bogu, i u tome je njena sloboda.

 

Gospodaru naš!
Ja sam nastanio neke potomke svoje
U dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije,
Kod Hrama Tvoga Svetoga, da bi oni,
Gospodaru naš, namaz klanjali.
Podaj da srca ljudi čeznu za njima
i opskrbi ih plodovima,
da bi zahvalni bili!
/Ibrahim, 37/

Kur’an, izvor kazivanja o Poslanicima, u jednom ajetu ljude podsjeća na povijest Mekke, mjesta današnje kible svih muslimana svijeta. U ovom ajetu, kako to saznajemo iz hadisa, Ibrahim, alejhisselam, uči dovu za Ismaila, alejhisselam, i njegovu majku Hadžeru, koju je nešto prije toga, ostavio u „dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije.“
Muhammed, alejhisselam, u hadisu kojeg bilježi Buhari, opisuje ovaj znameniti događaj u kojem se odigrava prava ljudska drama. Priča je muslimanima poznata; Hadžera biva ostavljena s malim djetetom u uvjetima, koji je naizgled, osuđuju na patnju i smrt. Ona, ojađena, isprva dramatično traži od Ibrahima alejhisselam objašnjenje, a nakon njegove potvrde da ih ostavlja po Božijem naređenju, Hadžera zaključuje da Bog, nju i njeno dijete neće ostaviti. Njeno uvjerenje u konačnici, Bog obistinjuje, ali mu prethodi period neizvjesnosti, u kojem Hadžera u strahu trči između dva brežuljka, Saffe i Merve, tražeći spas za budućnost svoga djeteta. Brežuljci između kojih je trčala su, u Kur’anu opisani kao „Allahovi znaci“, a Hadžerino trčanje između njih, postalo je dijelom obreda hodočašća Mekki, hadža. Majka Ismailova, tako je postala nositeljica jedne od najinspirativnijih priča iz historije islama.
U mjesecu zu-l-hidždžetu, milioni muslimana iz cijelog svijeta pristizat će u dolinu Mekke da bi obavili hadž, jednu od pet islamskih obaveza, šartova na kojima počivaju temelji islama. U dane hadža, svake godine, stoljećima već, Mekku, blagoslovljeni grad, hodočaste vjernici i tako se ispunjava još jedno Božije obećanje – „Dolazit će ti pješke i na svakoj umornoj kamili, stizat će ti i iz svih kotlina dubokih.“ (Hadž, 27.)
Obredima hadža muslimane je poučio Muhammed, alejhisselam, i u njima su sadržani snažni simboli važni za pojedinca, ali i muslimansku zajednicu. Suština svih obreda je pokornost Bogu. U obredima hadža svako će pojedinačno, osamljen, a opet u društvu s mnoštvom drugih, tijelom i duhom, uprizoriti svetu povijest povezanosti Boga i čovjeka. Ovdje će, pored ihrama, tavafa, dana Arefata, boravka na Mini i Muzedlifi koji takođe, nose snažne poruke - sobom oživjeti i Hadžerinu dramu. Njoj namijenjenom, naizgled, strašnom sudbinom - Bog ju je učinio slobodnom. Njena sloboda od ljudi i ovisnosti o njima bila je preduvjet za ispunjenje njene, sudbine Ismaila, alejhisselam, i u konačnici, ispunjenje sudbine posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, alejhisselam. Hadžera, njeno trčanje i hidžra u slobodu, moralo bi biti krunsko podsjećanje muslimanima na važnost slobode. Iz njene priče i njenih riječi „Bog nas neće ostaviti“ možemo naučiti proces postajanja slobodnim čovjekom – odlukom o tome da se oslobodi sebe od drugih ljudi, ali i drugih od sebe. Hadžera odlučuje vjerovati Bogu, i u tome je njena sloboda. Spremna je da u slobodi, Ismailu, alejhisselam, osigura život bez straha i predanosti Bogu, te budućnost koju grade i imaju, kako se ovdje zorno pokazuje, slobodni ljudi.
Hadžerinog sina, susrećemo i na samom kraju hadžskih obreda – u znamenitom kur’anskom kazivanju o žrtvovanju, kurbanu. Samo ovoga puta Bog više ne kuša Hadžeru, pred njom se više ne postavlja najteži zahtjev – čistog povjerenja u Boga, niti odluke o slobodi, nego pred Ibrahima, alejhisselam, koji je na to upućen, nakon nje. Hadžeru, oslonac i odgajateljicu Ismaila, alejhisselam, ovdje možemo „vidjeti“ u riječima dječaka Ismaila: "O moj oče! Čini šta ti se naređuje, Naći ćeš da sam ja, ako Allah da, međ’ strpljivima".
U obredima uopće, pa i u obredima hadža postoji poruka; to nije puko oživljavanje priča i kazivanja, iz njih bi se morale čitati njihove istinske nakane. A jesmo li, danas, razumijevanje tih nakana iščitali za vrijeme u kojem živimo? Ako želimo razumjeti kako živjeti puninom islamskog života, morali bismo još jednom razmisliti o istinskim porukama kazivanja o onim odabranicima čije sudbine u obredima uprizorujemo.

00Sličica Želim Print

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti

Treće noći u autobus su počeli ulaziti srpski vojnici i izvoditi djevojke na silovanje, pa tako i mene. Silovali su nas u šumi. Čuli su se jauci, plač i krici, a povremeno i pucnji, jer su neke djevojke ubijali.
(„Brčko, Genocid i svjedočenja", 1998.)

...i kad su nas popeli na kamione, ja sam sjedila do nane Z., a naša komšinica stajala je uz vojsku i dovikivala ‘kad se ovako otjera, to se više ne vraća’...
(svjedokinja, M.Č.)

Već na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, strašne informacije su stizale iz područja u kojima su Srbi ‘zauzeli’ teritoriju i pokrenuli proces koji će kasnije dovesti do etnički ‘čistih prostora’ – očišćenih od onih koji nisu Srbi, najvećim dijelom Bošnjaka. Poznata je matrica na kojoj su se događaji u tim godinama odvijali. U većini gradova ona se ponavljala - ubistva, silovanja, koncentracioni logori, masovne grobnice, progon, pljačke i rušenja. Iz cijelog procesa ostajala je ‘spaljena zemlja’ u koju, za one koji nisu Srbi, više povratka nema.
S obzirom na razmjere zločina u toku agresije procjenjuje se da je na području Bosne i Hercegovine silovano oko 50.000 žena. Iako su tokom agresije žrtve silovanja bile pripadnice svih naroda, najveći broj silovanih žena bile su Bošnjakinje, i najveći broj ovih ratnih zločina počinili su Srbi. Zbog načina kako su organizirana i sistematski sprovođena, bilo je jasno da su silovanja dio genocida nad Bošnjacima. U suđenjima za ratne zločine nakon agresije, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prepoznao je «sistematsko silovanje» i «seksualno ropstvo» kao zločin protiv čovječnosti. Tribunal je tako, 2001. godine izrekao presudu trojici muškaraca za silovanja u Foči (Kunarac, Kovač i Vuković), u kojoj je prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo označeno kao zločin protiv čovječnosti, a ova presuda bila je prvi slučaj ikada da neko bude osuđen za korištenje silovanja kao oružja i sredstvo terorisanja u ratu.
Činjenica da su mnoge Bošnjakinje silovane u toku agresije bila je potresna za cijeli bošnjački narod. Ideolozi zla, javno poniženje koje se ogledalo u grupnom i pojedinačnom silovanju žena, pa i djevojčica, u prisustvu roditelja, djece, komšija vidjeli su kao oruđe kojim je trebalo jedan narod usmjeriti ka beznađu, slomiti mu volju za otporom u toku agresije i volju za povratkom u mjesta na kojima su zločini počinjeni.

00Sličica Želim Print
Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti, tim prije što smo nakon rata sebe, u kolektivnoj svijesti, razumijevali, kao žrtvu.
Nadanje onih koji su činili zločine nad Bošnjacima i Bošnjakinjama, da će zbog prirode i siline zločina, nakon svega biti nagrađeni, skoro da se moglo ostvariti. Međutim, i prije presuda pred MKSJ u našem narodu prepoznate su te nakane, a žrtve, skoro da se može kazati, odlagajući proces zacjeljivanja ličnih trauma i patnje, aktivno su se uključile u procese potrage za pravdom. Očekivanja da će zbog naravi rodnih odnosa u našem društvu, koncepta stida, te običnog ljudskog odgovora na traume, šutnjom i zaboravom, uz utisnuti strah od terora nad njima učiniti ih nijemima, one same su osujetile.
Tako se može kazati da su se žene, skoro intuitivno, u našem bošnjačkom korpusu prve oduprijele namjerama da kao narod, odustanemo od potrage za pravdom, iako im okolnosti, društveni konstrukti, pa ni temeljne institucije našeg naroda nisu bile od velike pomoći. S pravom se može kazati da je otpor tih hrabrih žena, i nakon strašnih zločina i gubitaka, često bio, ona snaga i ujedinjujući faktor u bošnjačkom narodu, bez obzira na druge različitosti unutar grupe, koji je osigurao da zločini budu upamćeni, a neki od njih i kažnjeni. Zahvaljujući njihovom otporu i njihovim svjedočenjima, potraga za istinom i pravdom nije odložena za neke fiktivne ‘historijske’ uvide iz budućnosti.
Svjedokinja M.Č. s početka ovog teksta, doživjela je da se, uprkos proživljenim strahotama, njena komšinica Z. vrati u mjesto progona i da ona, koja je tada bila skoro djevojčica, zasnuje i gradi svoju porodicu. Mnoge od žrtava silovanja nisu. I nema njihove krivnje, niti odgovornosti u tome. Zato potraga za pravdom još nije završena, a i kako bi bila, kada u ovoj zemlji još uvijek pravdu traže hiljade ljudi i gdje se još uvijek ‘spotičemo o nesahranjene kosti svojih najbližih’?
Šta su zločinci činili u Bosni i Hercegovini, uglavnom je već poznato. A, šta smo mi učinili za žrtve – ubijene, silovane, prognane - i da li je to sve što smo mogli?

Čak i da ne uključimo naše nedavno iskustvo iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, kakvo moralno opravdanje možemo naći da ne pomognemo tim ljudima? Da li smo odgovorni za mladiće koji su se utopili u Korani i Drini?
Da mene, ili moju porodicu, ili bilo kojeg čovjeka kojeg poznajem iz svoga okruženja neko upita da li bi ustupio sobu ili podijelio dio primanja s mladićima s početka ove priče, dok sebi ne osiguraju pristojan život, vjerujem, da niko od nas, znajući kako su skončali, to ne bi odbio.

S kraja maja u medijima je objavljena informacija o utapanju 21-godišnjeg O.K. iz Afganistana u rijeci Korani u Cazinu, a nedugo poslije toga i informacija o pronalasku N.N. osobe azijskog porijekla, utopljenika u Drini kod Bratunca.
Oba mladića na putu u bolju budućnost, bila su na ilegalnoj migrantskoj ruti prema zemljama EU, u kojima postoje političke odluke da ljudima, poput ove dvojice mladića, spriječe legalnu migraciju u te zemlje, iako prema izjavi direktora kancelarije UNHCR-a u Austriji Kristofa Pintera „nema nikakve vanredne situacije u Evropi i broj migranata je još na „veoma umjerenom” nivou.
Šta su moralna opravdanja milionima ljudi koji žive u zemljama blagostanja pa pristaju na politike kojima se određuje koliko očajnika prihvatamo, a koliko ne? Kojim moralnim stavom opravdavamo odluke kojeg od tih očajnika osuđujemo i ostavljamo izvan zakona i mogućnosti da traže sigurnost i bolji život? Posebno, ako to posmatramo iz perspektive u kojoj je to u sukobu s našim drugim stavovima koji su, - možemo li suditi prema onome što ljudi govore - u najmanju ruku jednako rašireni, uključujući vjerovanje u jednakost svih ljudskih bića i odbacivanje načela koja diskriminiraju na osnovi rase ili nacionalnog porijekla, kako to naglašava filozof P. Singer u knjizi „Praktična etika“.
Kada su prije nešto više od sedam godina na prostoru Sirije započeli krvavi sukobi, vjerujem da niko nije mogao predvidjeti kakvu će humanitarnu katastrofu prouzrokovati. Podaci UN govore da je u Siriji ubijeno najmanje 350.000 ljudi, 6,1 miliona interno raseljeno, dok je, iz skoro potpuno uništene zemlje 5,4 miliona ljudi spas potražilo prvenstveno u zemljama iz neposrednog okruženja, a od toga najveći broj njih 3,3 miliona izbjeglih prihvatila je Turska. Inače, u današnjem svijetu većina izbjeglica i azilanata (22 miliona) zbrinuta je u nerazvijenim i srednje razvijenim državama. Jedan broj izbjeglih utočište je potražio i u zemljama EU. I ne samo oni. Posljednjih godina utočište u zemljama EU pokušavaju naći i ljudi iz drugih, pretežno muslimanskih zemalja poput Afganistana ili Iraka – neki legalno traženjem azila i izbjegličkog statusa, a neki od njih, zbog nemogućnosti da to učine legalno, u ove zemlje prelaze ilegalno, nadajući se sigurnosti i mogućnostima za bolji život.
Tako godinama već svjedočimo onome što se u javnosti naziva europskom migranstkom krizom, koja je svoj vrhunac imala tokom 2015. godine, i koja u smanjenom obimu traje i danas. Zemlje EU, tako veliki broj izbjeglica i migranata nisu imale od Drugog svjetskog rata i pristupile su projektima kontrole priliva ljudi. Iako su nakon 2015. godine za izbjeglice i migrante s područja Azije i Afrike napravljene dodatne barijere, kako bi ih se spriječilo da svoju sigurnost potraže u zemljama EU, desetine hiljade još uvijek putuju migrantskim rutama, među njima žene i djeca. Njihova nastojanja da stignu u EU, nisu previše utjecala na slabljenje ekonomske moći ovih zemalja, ali su, između ostalog, korištena za kreiranje atmosfere straha od migranata i tako utjecala na političku scenu unutar ovih zemalja.
S početka ove godine, Bosna i Hercegovina se našla na karti migranatske rute. U našu domovinu je, do ovog mjeseca, prema izjavi predsjednika Međunarodne federacije Crvenog križa i Crvenog polumjeseca ušlo preko 5.000 migranata, a većina njih je već napustila zemlju. U njihovom prolasku kroz BiH, bosanskohercegovačke vlasti nisu odgovorile adekvatno potrebama, i uglavnom ih, hranom i privremenim smještajem, pomažu građani i organizacije humanitarnog karaktera, unatoč pokušajima medijskih, ali i političkih, manipulacija njihovim sudbinama. Čak i da ne uključimo naše nedavno iskustvo iz agresije na Bosnu i Hercegovinu, kakvo moralno opravdanje možemo naći da ne pomognemo tim ljudima? Da li smo odgovorni za mladiće koji su se utopili u Korani i Drini?
Da mene, ili moju porodicu, ili bilo kojeg čovjeka kojeg poznajem iz svoga okruženja neko upita da li bi ustupio sobu ili podijelio dio primanja s mladićima s početka ove priče, dok sebi ne osiguraju pristojan život, vjerujem, da niko od nas, znajući kako su skončali, to ne bi odbio.
Pitanje je da li smo spremni vidjeti te mladiće u očima onih, koje, odnedavno srećemo u svome okruženju?

00Sličica Želim Print

Uvodnik - Čitanje

Juni 09, 2018

Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine.

Ramazan je mjesec Kur’ana. „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, Upute za ljude, i jasnih dokaza Prave Staze i lučenja istine od laži (El-Bekare, 185) A prva kur’anska Objava koja je odjeknula u mjesecu ramazanu, na brdu Hira, gdje se Muhammed, alejhisselam, često osamljivao, sadržana je u riječima: „Čitaj, u ime tvoga Gospodara, koji stvara“. (El-Alek, 1) 

Iz tih kur’anskih riječi u kojima se od Muhammeda, alejhisselam, traži da čita, potekla je povijest islama. Ta povijest islama kojoj i mi ovdje pripadamo sadržana je u povijesti čitanja kojim se ispunjava nalog izrečen u noći Kadra. To čitanje obilježava povijest našeg islamskog obrazovanja. Tako da je „jednako kao i obrazovanje u drugim velikim kulturama klasično islamsko obrazovanje obilježeno težnjom da čovjeka potakne, uputi i odgoji za duhovno više i izvjesnije, da ga učini višim“. (Hilmo Neimarlija)
Tako bismo mogli kazati: ramazan je mjesec čitanja. U muslimanskoj tradiciji to čitanje sadržano je u čitanju/učenju Kur’ana i mukabela i odnosi se u prvom redu na ono znanje koje je sadržano u Knjizi i koje nije kao u zapadnoj povijesti prognano u sferu iracionalnog (Louay Safi). Ali, ramazan kao mjesec čitanja trebalo bi da nas potiče i na čitanje u toku cijele godine, na svakodnevno čitanje, na čitanje koje se odnosi na znanja, iskustva, poglede sadržane u knjigama. U ramazanu bismo trebali razvijati ljubav prema čitanju, kulturu čitanja.
Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine. Jedino čitajući možemo razumjeti taj ne samo veliki i silni, nego i složeni i zamršeni svijet u kojem treba da se orijentiramo kao muslimani.
Samo kroz čitanje čovjek ispunjava zadaću da ispuni misiju Božijeg namjesnika na Zemlji, da bude poučen i da imenuje stvari. Samo čitajući ispunjavamo viši smisao našeg života. Samo u čitanju smo kod kuće. Jer, „bez formativne moći jezika unutarnji život nikada se ne može ispuniti i uobličiti“ (Bari Sanders)
***
Usred ramazana smo. Sedamnaestog dana mjeseca ramazana odigrala se bitka na Bedru u kojoj je malobrojna skupina muslimana na čelu s Muhammedom, alejhisselam, braneći Medinu, pobijedila brojčano nadmoćnu vojsku mekkanskih mnogobožaca. Nakon bitke oni mnogobožački zarobljenici koji nisu mogli otkupiti svoju slobodu imali su mogućnost da to učine tako što će naučiti po desetero muslimanske djece da pišu i čitaju. Čitanje je put do ‘Prave staze’. Ovih dana imali smo priliku pročitati informaciju da, prema podacima popisa stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini ima blizu 150.000 građana iznad 15 godina koji ne znaju čitati i pisati.

00Sličica Želim Print

Ramazanski kosmos

Maj 17, 2018

I mi, u Bosni, kao i muslimani širom svijeta ušli smo u ramazansko vrijeme i ramazanski kosmos. U narednih mjesec dana ramazanski kandilji obasjavat će noćima sela i gradove.

 

U 20. stoljeću mi smo, kao narod, uz mnogo pokušaja, kontinuitet u periodici postigli uglavnom u časopisima, listovima i revijama iza kojih stoji Islamska zajednica.

Od prvih dana islama, znalcima vjere prva zadaća bila je poučavanje i odgajanje drugih. Ta zadaća, naslonjena na prve riječi Objave, duboko je ukorijenjena u učenju islama. Takav odnos prema znanju je bio zalogom da svaki pojedinac u zajednici muslimana i društvu uopće, saznaje i raste oslobođen predrasuda i strahova o sebi, drugima, prirodnim i društvenim pojavama s kojima se susreće. U šarolikom svijetu naroda koji su prihvatili islam, Bošnjaci su baštinili i njegovali tu kulturu odgoja i obrazovanja, i ona je postala značajna referenca u njihovom vjerskom identitetu, ali i referenca u očuvanju nacionalnog identiteta. U tom kontekstu, muslimani i alimi ovih prostora su, unatoč društvenim i političkim (ne)prilikama koje su u prošlosti svjedočili i proživjeli, iznalazili su vitalne i autentične načine kojima su osiguravali višestoljetni kontinuitet odgoja i obrazovanja, i tako, između ostaloga, svjedočili vjeru. U tim nastojanjima prenošenja muslimanima općih znanja i istina vjere, bošnjački alimi su, tradicionalno, pisali, prepisivali, a kasnije i štampali knjige i periodične publikacije. Tako mi, danas, njihove napore u kontekstu pisane riječi (više fragmentarno, nego cjelovito s obzirom na nedaće, i različite agresije u najširem smislu te riječi) nalazimo, naprimjer, u Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke, ali i drugim domaćim i svjetskim arhivima. Takođe, zbog tih napora, domišljatosti, inventivnosti, pa i hrabrosti u svome vremenu, mi danas, u tom kontekstu, možemo svjedočiti i značajne godišnjice, jubileje zajednice muslimana i našeg naroda, kakva je i 85 godišnjica štampanja Glasnika Islamske zajednice i 50 godišnjica đačkog lista Gazi Husrev-begove medrese Zemzem.

00Sličica Želim Print
Glasnik, pokrenut 1933. godine svjedok je osamdeset i pet godina događanja i prilika unutar Islamske zajednice, ali i bošnjačkog naroda. Njegov značaj ne ogleda se samo u bilježenju historije Islamske zajednice na horizontalnoj ravni, nego i u bilježenju historije ideja muslimana ovih prostora i percipiranju duha islama i društvene stvarnosti u kontekstu islamskog učenja.
Na sličan način, već pedeset godina svjedok vremena je i list Zemzem. Udruženje učenika ove škole „Gazi Husrev-beg” 1968. godine pokrenulo je izdavanje Zemzema, kao prvog vjerskog lista kod Bošnjaka nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kako je ulema okupljena oko institucije Islamske zajednice, svoje odgovore na prilike nastojala promovirati putem Glasnika, tako je mlada generacija učenika Gazi Husrev-begove medrese, u to vrijeme jedine na prostoru Bosne i Hercegovine, svoje ideje i stavove nastojala predstaviti kroz Zemzem. Od osnivanja on je bio đački list koji je sadržajem nadilazio dimenzije svog formata. Njegova čitalačka publika, nikada nije bila ograničena na učenike medrese, nego ga je pratila muslimanska omladina širom Bosne i Hercegovine. Brojna pitanja, koja su bila predmetom interesa tadašnje muslimanske omladine raspravljana su na stranicama ovog lista. Akteri koji su kreirali sadržaje u Zemzemu, ulema koja je to tek trebala postati, ta interesovanja muslimanske omladine i njihove zapitanosti, pa i društvene prilike su poznavali bolje od onih koji su se institucionalno brinuli o njihovom vjerskom životu. Oni su, neotuđeni od svog islamskog identiteta i neotuđeni od svojih vršnjaka, unatoč mnogim ograničenjima, bili aktivni protagonosti islamskog preporoda u periodu socijalističke države na ovim prostorima. Zemzem je nastao kao odgovor mladih, ali i odgovor tadašnje Islamske zajednice, medrese i uleme, koja ih je podržavala na izazove i prilike njihova vremena u očuvanju islamskog identiteta Bošnjaka.
Značajno je ovdje napomenuti da se kroz periodiku koja se izdavala unutar Islamske zajednice nismo bavili samo našim religijskim identitetom, nego smo pružili značajan doprinos književnom, kulturnom i prosvjetnom životu Bošnjaka. Stoga, ne treba zaboraviti ni činjenicu da su publikacije poput Zemzema bile kohezivni faktor Bošnjaka ali i muslimana u regiji. Takođe, u 20. stoljeću mi smo, kao narod, uz mnogo pokušaja, kontinuitet u periodici postigli uglavnom u časopisima, listovima i revijama iza kojih stoji Islamska zajednica. Muslimani, članovi te zajednice, mogu biti ponosni što svjedoče obilježavanjima jubileja pisane riječi koja reflektira njihovu privrženost duhu i porukama Kur’ana.

 

Stranica 1 od 3
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro