Senada Tahirović

Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

Negiranje Genocida počinjenog nad Bošnjacima u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, ozbiljan je problem jer predstavlja nepriznavanje odluka međunarodnih i domaćih sudova, vrijeđanje žrtava i pripremu terena za ponavljanje Genocida. 

Sva ta tradicija

Oktobar 08, 2019

Ne čini islamsku tradiciju sve iz povijesti islama, niti je tradicija sve što je prošlost. Ustvari, ono što je prošlo i nije tradicija. Tradicija je ono što je iz prošlosti preneseno u sadašnjost i budućnost, ono što je u našoj islamskoj povijesti sadašnje, ono što je iz naše prošlosti vitalno, što posjeduje kapacitet za budućnost, to je tradicija. A to znači da je tradicija otvorena i dinamična kategorija prema kojoj se, kao muslimani, trebamo odnositi kritički. Na tome je u svom razumijevanju islama insistirao Profesor Husein Đozo

Mi često i na svim stranama rado koristimo riječ tradicija. Pozivamo se na islamsku tradiciju, na bošnjačku tradiciju islama i na brojne druge vidove tradicije. Zalažemo se za tradicionalno razumijevanje islama i tradicionalne vrijednosti. Da, imamo i Institut za proučavanje islamske tradicije Bošnjaka. Najkraće kazano, često i na svim stranama govorimo o tradiciji, a da ustvari pod tim podrazumijevamo potpuno različite pristupe Kur’anu, Sunnetu, islamskoj kulturi, povijesnom naslijeđu i prošlosti. Govoreći o tradiciji mi često ne mislimo dalje od različitih populističkih, folklorističkih i proizvoljnih značenja i sadržaja tradicije. Tako neki danas pod tradicionalnim bosanskim islamom podrazumijevaju vjersku praksu kakve se sjećaju iz vremena komunizma: da se bude musliman manje-više nominalno. Drugi, pak, pod bosanskim islamom podrazumijevaju islamsku kulturu s naglašenom osmanlijskom obojenošću. Nekada, govoreći o tradicionalnom tumačenju islama, mislimo na ono koje uzima u obzir duhovna, intelektualna i kulturna uporišta iz naše bosanske povijesti islama, drugi put mislimo na razumijevanje islama koje odbija fundamentalističke, radikalne i redukcionističke pristupe. A nekada pod tradicionalnim islamom podrazumijevamo konzervativno, statično i antimoderno shvaćanje islama.
Zato mislim da bismo se mnogo opreznije i odgovornije morali odnositi i prema upotrebi riječi tradicija i, konačno, prema svemu onome što jeste ili nije naša bošnjačka, bosanska islamska tradicija. I to, kako se meni čini, iz sljedećih razloga.
Prvo, tradicija u islamu jeste važna. Temeljni sadržaj islamske tradicije čine, znamo to, Kur’an i Sunnet. U svom najdubljem značenju islam je Tradicija. Ali, ne čini islamsku tradiciju sve iz povijesti islama, niti je tradicija sve što je prošlost. Ustvari, ono što je prošlo i nije tradicija. Tradicija je ono što je iz prošlosti preneseno u sadašnjost i budućnost, ono što je u našoj islamskoj povijesti sadašnje, ono što je iz naše prošlosti vitalno, što posjeduje kapacitet za budućnost, to je tradicija. A to znači da je tradicija otvorena i dinamična kategorija prema kojoj se, kao muslimani, trebamo odnositi kritički. Na tome je u svom razumijevanju islama insistirao Profesor Husein Đozo.
Drugo, prema tradiciji se ne bismo smjeli odnositi tako da nas ona onemogućava, blokira ili umrtvljuje u odnosu na neprestanu zadaću da tragamo za odgovorima na izazove pred kojima se nalazimo, i kao pojedinci i kao zajednica. Podsjećam da je jedna od osnovnih odrednica duha islamske kulture, kako je tu odrednicu formulirao Muhammed Ikbal, duboki smisao za realnost vremena i koncept života kao neprestanog kretanja.
Treće, ako se prema našoj bošnjačkoj, balkanskoj, evropskoj i osmanlijskoj tradiciji islama ne budemo odnosili kritički, onda u njoj nećemo prepoznati duhovne i kulturne potencijale, niti ćemo moći preuzeti njene vrijednosti i značenja koji bi mogli biti poticajni za naš moderni identitet, izazove i orijentiranje u našem vremenu.
Četvrto, stalnim i nekritičkim pozivanjem na tradiciju i zagovaranjem tradicionalnog islama kod naših evropskih prijatelja, sagovornika i kritičara često izazivamo nesporazum, budući da se takvo zagovaranje tradicionalnih koncepata može shvatiti kao konzervativna orijentacija koja se protivi modernosti, otvorenosti, znanosti, jednakosti, dijalogu i demokratskim vrijednostima.
I peto, samo kritičkim odnosom prema našoj ukupnoj islamskoj tradiciji možemo nadvladati unutrašnju krizu u kojoj se, kao muslimani, nalazimo stoljećima.

Izbori za reisu-l-ulemu

Septembar 18, 2019

Muslimanima i Islamskoj zajednici je važno očuvanje autonomnosti i demokratskog principa, te poštivanje institucionalnih tijela odgovornih za izbor reisu-l-uleme, jer se time potvrđuje krunski islamski princip dogovaranja (šura) važan za institucionalan rad i organiziranje jedne muslimanske zajednice

Nakon što su u augustu ove godine raspisani izbori za reisu-l-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Komisija za provođenje izbora pod predsjedavanjem predsjednika Sabora Islamske zajednice u BiH utvrdila je prema prijedlozima iz osamnaest izbornih okruga, da četiri kandidature formalnopravno ispunjavaju uslove za reisu-l-ulemu propisane Ustavom i normativnim aktima Islamske zajednice. Komisija će u daljnjem procesu kandidature proslijediti Saboru IZ, najvišem zakonodavnom tijelu Islamske zajednice koje, kako je i predviđeno normativnim aktima IZ u BiH, potvrđuje kandidature i utvrđuje konačnu kandidacionu listu.
Raspisivanje izbora za reisu-l-ulemu je iznimno značajan događaj za Islamsku zajednicu, koja već više od jednog stoljeća, od prvog reisu-l-uleme do danas ima instituciju reisu-l-uleme koja je muslimanima s ovih područja bila i ostala veoma značajna, s jedne strane na nivou njihova organiziranja vjerskog života i s druge strane na nivou konstantne borbe za poštivanje njihovih vjerskih prava u javnom i društvenom prostoru u kojem oni, od formiranja ove institucije do danas, žive. Za muslimane obje ove dimenzije institucije reisu-l-uleme, imale su i danas imaju veliki značaj. U tom smislu, kao ilustracija može poslužiti, naprimjer, uloga institucije reisu-l-uleme u sadržaju Senžermenskog ugovora iz 1919. godine, gdje se ona u članu 10. ovog ugovora potencira. Da podsjetimo, ovim Ugovorom Kraljevina SHS u čiji je sastav nakon Prvog svjetskog rata uključena i Bosna i Hercegovina obavezala se da: muslimanima osigura primjenu šerijata u porodičnom i ličnom statusu, poduzme korake za imenovanje reisu-l-uleme, pruži zaštitu džamijama, grobljima i drugim vjerskim institucijama, osigura potrebne olakšice i dozvole za postojeće vakufe i dobrotvorne institucije, te da neće uskratiti bilo kakvu olakšicu neophodnu za stvaranje novih vjerskih i dobrotvornih ustanova. Tako smo o historijskoj, međunarodnopravnoj i institucionalnoj ulozi i važnosti institucije reisu-l-uleme imali priliku slušati i u izlaganjima referentnih autora i na konferenciji Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, organiziranoj 10. septembra ove godine, u povodu obilježavanja stote godišnjice od potpisivanja Senžermenskog ugovora. Ovaj ugovor, između ostalog, pokazuje da je institucija reisu-l-uleme zbog svog značaja uključena u međunarodni sporazum o obavezama, u ovom slučaju novonastale države Kraljevine SHS u tada novom, geopolitičkom poretku Evrope.
Pored toga, muslimanima je, kada je riječ o instituciji reisu-l-uleme, iznimno važno da ona od njenog ustanovljenja, uz pokušaje različitih ograničenja uslovljenih političko-društvenim okolnostima, ustrajava na demokratskom principu, te autonomnosti Islamske zajednice pri procesu izbora reisu-l-uleme. Čuvanje demokratskog principa i čuvanje autonomnosti ogleda se u samom načinu izbora, jednako kao i na poštivanju odluka izbornih jedinica da kao legitimna tijela, poštujući taj demokratski princip samostalno delegiraju kandidate za reisu-l-ulemu.
Imajući u vidu da taj izbor ima i širi društveni značaj i značenje, jasno je da on zaslužuje interesovanje, korektnu medijsku pažnju i praćenje, ali je isto tako važno naglasiti da su izbori za reisu-l-ulemu čin koji primarni značaj ima za pripadnike i članove Islamske zajednice. Zbog te činjenice nije dobro da se u našoj medijskoj javnosti od strane različitih političkih krugova i faktora izbor reisu-l-uleme politizira i medijski spinuje. Time se ne iskazuje interes za sami izbor reisu-l-uleme zbog važnosti koju taj izbor ima za Islamsku zajednicu, nego je na djelu nastojanje da se medijskim alatima iz određenih političkih krugova kroz izbor reisu-l-uleme ostvari utjecaj i na samu Islamsku zajednicu.
Muslimanima i Islamskoj zajednici je važno očuvanje autonomnosti i demokratskog principa, te poštivanje institucionalnih tijela odgovornih za izbor reisu-l-uleme, jer se time potvrđuje krunski islamski princip dogovaranja (šura) važan za institucionalan rad i organiziranje jedne muslimanske zajednice. Zbog toga je, također, važno da svi učesnici ovih izbora, najprije predstavnici i delegati koji posreduju volju članova Islamske zajednice u izbornom tijelu, ne podliježu pažljivo i stručno oblikovanim propagandnim sadržajima, niti pritiscima nego da izboru reisu-l-uleme pristupe u interesu muslimana i s onom pažnjom i odgovornošću prema ukazanom im povjerenju za koji će, u konačnici, kao muslimani imati odgovornost prema budućnosti naše Zajednice i biti pitani pred Bogom.

Kako se kali islamofobija?

Septembar 18, 2019

Kada neko od svjetskih političara izjavi da muslimanima treba zabraniti nastanjivanje ili ulazak u neke zemlje, ili, pak, da je islam izvor nasilja i terora, to vrlo lahko prepoznajemo kao islamofobične komentare. I prema takvim izjavama zauzimamo stav. Često se takvi islamofobni komentari i stavovi relativiziraju ili odbacuju, iako smo više puta svjedočili čemu mogu voditi.
Prema definicijama, u akademskim krugovima i javnoj sferi, islamofobija je oblik rasizma i kao takva ne obuhvata samo precizno iskazan govor mržnje ili krivična djela počinjena iz mržnje prema muslimanima. Bijes i nasilje prema muslimanima – kao vrhunac islamofobije – su na kraju skale i nusproizvod negativnog vrednovanja muslimana i islama. Zbog toga se islamofobijom smatra i sistemska odnosno strukturalna diskriminacija građana na osnovu pripadnosti islamu, te širenje netrpeljivosti prema njima.
Bijes i nasilje koji se skoro svakodnevno iskazuju prema muslimanima podstiču oni koji dosljedno siju sjeme stigme i stereotipizacije s ciljem izdvajanja te širenja predrasuda prema muslimanima.
Nasilje prema muslimanima kao Drugima ne počinje tako što se neko jednog jutra probudi s mržnjom ili predrasudama koje ga navedu da ispoljava negativne osjećaje prema njima ili puca u njih. Sve, zapravo, počinje znatno prije. To ‘’prije’’ su negativne izjave o islamu te tekstovi koji muslimane eksplicitno ili implicitno opisuju kao prijetnju određenoj kulturi ili vrijednostima. To “prije’’ čini da se islamofobija u nekom društvu normalizira i da joj svojim izjavama legitimizaciju u javnom i akademskom diskursu daju uvjetno kazano pripadnici različitih grupa. U političkom prostoru je onda kao vrlo iskoristivo sredstvo manipulacije legitimiraju različite političke opcije, od ekstremne desnice do onih koji se smatraju ljevičarima. Sve navedeno daje na zamahu porastu islamofobije, koju instrumentaliziraju i kao podlogu za djelovanje koriste pojedinci, ali i čitave vlade obračunavajući se čak i sa velikim muslimanskim zajednicama. Koristi se i kao instrument u opravdanju masovnih progona i ubistava muslimana. S druge strane, ovo je čini i ozbiljnom pretpostavkom za zaradu ili odličnom pretpostavkom u lovu na privilegije. Ukratko islamofobija je isplativa i često ima konkretan politički i ekonomski cilj. Kao takva postaje alat onima koji profitiraju na strahu od muslimana i islama, i koji su u njoj prepoznali priliku za prostim profitom, bilo da je riječ o novcu, slavi ili karijeri. Stoga, ona nije nužno alat samo onih koji nisu muslimani. Islamofobija može biti alat i za neke muslimane.
Da se razumijemo nije svaka kritika islama niti rasprava koja se tiče muslimanskih praksi islamofobija. Iz sličnih razloga zbog kojih islamofobija dobija na zamahu i zloupotreba ovog termina postaje relativno česta. Kritika postupaka nekog muslimana ili muslimanke se ne može uvijek smatrati islamofobijom. I muslimani, kao i drugi, mogu biti i zločinci i zlostavljači ili korumpirani i lažovi. Naprimjer, kritizirati ISIL nije islamofobija. Kritizirati nekog muslimana zbog zloupotrebe položaja ili korupcije nije islamofobija. No, tvrditi da je korupcija ili zloupotreba položaja ili zloupotreba političke moći ono što je muslimanima inherentno – jeste islamofobija. Kritizirati zloupotrebu islama, muslimana i džamija u svrhu dobijanja političkih poena ili moći nije islamofobija, ali generalno tvrditi da se muslimani u džamijama uče zloupotrebi političke moći jeste. Unatoč tome, svjesni smo da su neki ljudi u svijetu, pa i kod nas na islamofobiji izgradili vrlo unosne karijere, koristeći je kao polugu za čuvanje ili zadobijanje privilegija potpuno svjesni da se ne moraju nikome izvinjavati zbog toga. Pothranjuju islamofobiju, zloupotrebljavajući prava na slobodu izražavanja i vrlo svjesno preuzimaju biti ideolozima islamofobije i, čini se, čvrsto vjeruju da zbog toga neće biti diskreditirani.
Kako drugačije tumačiti recimo da je, u sklopu obilježavanja božićnih blagdana u svijetu i kod nas, sasvim prihvatljivo na ulici slušati izvođenje religioznih kršćanskih pjesmama, dok slično izvođenje muslimanskih religioznih spjevova u sklopu bajramskih blagdana biva popraćeno, naprimjer, komentarom „...eto vam džamije na ulicama! Oni su pobijedili“. I ko su, zapravo, “oni’’?
Uvjerenje ljudi koji su islamofobi da neće biti diskreditirani – a kojem doprinose i mediji nomalizirajući takve pojave i praveći od takvih ljudi heroje takozvane slobodne misli – doprinosi neprestanom razvoju islamofobije. Njihova moć leži u tome što se većina nas u suštini bavi posljedicama pažljivo razvijane stereotipizacije muslimana kao onih koji su društveno štetni i opasni. Često pod savršenom i već ranije isprobanom krinkom koju su koristili i nacistički ideolozi za jevreje – od ‘‘ozbiljnih istraživanja i studija’’ do priprostih šala o muslimanima, pjesmuljaka i banalnih komentara uz, naravno, čestu podršku medija.
Ovako utemeljena islamofobija se teško podvrgava ozbiljnoj kritici, jer joj je maska skoro savršena. Njeno demaskiranje zahtijevat će ozbiljnu transformaciju poimanja javnog prostora u kojoj će morati učestvovati i muslimani. Naposlijetku, ona će se morati shvatiti kao predziđe savremenih ksenofobija čije demaskiranje se neće ticati samo nas, muslimana.
Relativno je lahko uvrditi i osuditi islamofobno ili ksenofobno nasilje, ali demaskiranje ideologa koji kao podstrekači stoje iza njega, zahtijeva i napor i hrabrost.

Jedan krivi pogled i dobacivanje ili drskiji Facebook status u Sarajevu izazivaju veću zabrinutost nego li mrtva povratnička glava ili pak vandalski napad na mezarje onih koji su u genocidu pobijeni

Na lokalitetu Kazanbašča 2003. godine pronađena je masovna grobnica, jedna od 114 pronađenih na teritoriji općine Zvornik, iz koje je ekshumirana 131 žrtva, a u junu 2016. godine na istom lokalitetu još jedna primarna masovna grobnica s tijelima 11 žrtava. Riječ je o tijelima žrtava ubijenih 1992. godine na području Zvornika i okolnih mjesta.

Nad masovnim grobnicama, na mjestima ukopa žrtava pronađenih u masovnim grobnicama utihne i zanijemi čovjek, osim onih kojima su one naslijeđe i mjesta trijumfa. Na mezarju Kazanbašča u Zvorniku u noći 7. juna 2019. godine, neko je uništio četiri nišana, a na mezarju je načinjena značajna materijalna šteta. Policijska uprava Zvornik osudila je ovaj čin. Nekoliko dana poslije 11. i 12. juna 2019. godine na oglasnoj tabli ispred Atik džamije u Bijeljini, na ulaznim vratima  harema džamije i službenih prostorija Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, neko je postavio uvredljive i prijeteće letke. Na lecima su nacrtani nož i žica, te ispisano „Srebrenica“, iscrtana mapa Kosova s natpisom „Otadžbina je ovo Srbina“, te letak na kojem se nalazi i lik Draže Mihailovića, s natpisom „Naši preci padoše davno, ime ti Srbijo postade slavno“.

Godinama već povratnici trpe ovakve i teže povrede njihovih elementarnih ljudskih prava, čak i ubistva. Odsustvo katarze kod onih koji su zločine nad njima činili proizvelo je novu generaciju mrzitelja muslimana, čije poruke više ne nailaze na glasnu osudu ni šireg dijela javnosti, nisu tema udarnih televizijskih termina, niti pune komentare na društvenim mrežama. Rijetki, ali zaista rijetki u našem društvu misle o mučnoj i po život riskantnoj svakodnevnici i uslovima u kojima žive naši povratnici. Još je rjeđe u našoj državi, pa i na međunarodnom planu naći one koji čine nešto da ovi prostori Bosne i Hercegovine ne budu još jedno ‘tursko groblje’!

U državi u kojoj neki njeni politički predstavnici i kreatori javnog mijenja danonoćno rade na tome da nam omrznu ideju države Bosne i Hercegovine, u kojoj zabavljaju preostalo stanovništvo borbama za pozicije u vlasti - pravi protagonisti borbe za državu, tačnije oni koji od nje nisu odustali odnosno povratnici njima su teret kojeg treba držati na političkoj i medijskoj distanci sve dok nemaju predizbornu upotrebnu vrijednost.

Islamska zajednica u BiH, kao vjerska zajednica ulaže napore da svojim prisustvom bude jedan od stubova koji podržavaju povratnike. Svima u ovoj zemlji je jasno da su njeni napori i podrška negdje bili okosnica povratka i da je na područjima manjeg entiteta ona, nažalost, često usamljena institucija koja u svom imenu i ideji nosi predznak države Bosne i Hercegovine, jednako kao što su institucije Islamske zajednice najčešće jedini ‘medij’ koji prenosi informacije o ovim slučajevima. Stoga nije čudo što su povratnici – živi podsjetnik na neuspjelo razaranje države Bosne i Hercegovine i šutljiva mezarja – brana zaboravu istine o zločinima i stradanjima, te institucije Islamske zajednice meta ovakvih napada.

Tako su nas i ovog juna, još jednom, i po ko zna koji put nasljednici ideologije ratnih zločinaca podsjetili da su naša mezarja njihova mjesta trijumfa i da su džamije i prostorije Islamske zajednice mjesta koja skrnave da bi poslali poruku muslimanima. Zastrašivanje i prijetnje onima u čije su bašče posijali noževe, žice i tijela njihovih najbližih je očekivano u političkom kontekstu koji posljedice genocida i ideologiju koja ga je proizvela gledaju kao na najnormalniju društvenu i političku pojavu s kojom se moraju praviti kompromisi u ime ‘’mira’’. Brutalni napadi na povratnike koji idu od napada na imovinu pa do prijetnji silovanjima i maloljetnim kćerima imama i ubistava su, treba biti pošten pa kazati, naše najbolje kolektivno ogledalo jer pokazuje do koje mjere smo mi slijepi i nezainteresirani uz lažni svijet društvenih mreža, medijskih senzacija, ‘mira i sigurnosti’ koji nam drži pažnju – tačnije, koliko smo ‘daleko’ od Zvornika, Bijeljine, Prijedora i drugih mjesta gdje žive ljudi, istinski heroji. No, isto tako pokazuje svo licemjerje ovdašnjeg javnog mnijenja, mainstream medija i političkih komentatora te profesionalnih solidaraca sa ugroženim grupacijama i međunarodnih aktera u BiH kojima jedan krivi pogled i dobacivanje ili drskiji Facebook status u Sarajevu izazivaju veću zabrinutost nego li mrtva povratnička glava ili pak vandalski napad na mezarje onih koji su u Genocidu pobijeni.

U vrijeme sve naglašenijih podjela u svijetu, od političara kakav je Milorad Dodik, nekako je bilo očekivano da svojim izjavama pokažu na kojoj su strani u tim podjelama. Ovakve nesreće u svijetu imaju potencijal da zbližavaju ljude, i često tako biva. Kod nas, čini se, budu prilika da se podjele prodube.

Ipak nije očekivano da glasovi onih čiji je temeljni religijski i religiozni poziv razumijevanje, suosjećanje i solidarnost produbljuju podjele. Razumjeti, suosjećati, solidarizirati se, to prije svega znači odnositi se prema drugome.

Veoma blisko su se poklopila dva događaja: nesretnim slučajem je izgorjela katedrala Notre Dame u Parizu i otvaranje, u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu a u sklopu kampanje genocida i etničkog čišćenja srušene i proteklih godina, ponovo izgrađene Aladža džamije u Foči. Svi, naravno, žale zbog gubitka crkve Notre Dame jer je ona jedan od najznačajnijih spomenika kulture u svjetskim razmjerima.

Moramo ovdje odmah jasno kazati, ružni su i neprihvatljivi glasovi onih koji likuju nad izgorjelom crkvom, a koji takvo likovanje pravdaju tobožnjom borbom protiv imperijalizma. Jer, borba protiv imperijalizma i činjenica da je jedna važna građevina iz riznice svjetskog kulturnog naslijeđa izgorjela nesretnim slučajem ne mogu se ni na koji način dovesti u bilo kakvu vezu, već su izraz umišljenog antiimperijalističkog pozerstva.

S druge strane, glasovi koji žale za crkvom su u određenim slučajevima zvučali krajnje nepošteno. U vrijeme sve naglašenijih podjela u svijetu, od političara kakav je Milorad Dodik, nekako je bilo očekivano da svojim izjavama pokažu na kojoj su strani u tim podjelama. Ovakve nesreće u svijetu imaju potencijal da zbližavaju ljude, i često tako biva. Kod nas, čini se, budu prilika da se podjele prodube.

Ipak nije očekivano da glasovi onih čiji je temeljni religijski i religiozni poziv razumijevanje, suosjećanje i solidarnost produbljuju podjele. Razumjeti, suosjećati, solidarizirati se, to prije svega znači odnositi se prema drugome. Slabo je razumijevanje, suosjećanje, solidariziranje, ako se ono temelji (samo) na iskustvu vlastitog gubitka, boli ili nevolje. To je, u osnovi uzevši, egoizam.

Jedna od takvih izjava je ona kardinala Vinka Puljića koji je u saučešću kazao da oni u ime kojih govori razumiju bol zbog stradanja crkve u Parizu jer su “iskusili strahotu rata i tolike popaljene crkve”.

Ostavimo sada po strani to da je u Bosni i Hercegovini u toku rata srušeno najviše džamija, njih 614, kao i činjenicu da u opkoljenom Sarajevu u toku rata nije srušena niti jedna crkva. Kardinal Puljić izjavu o tome kako razumije gubitak crkve u Parizu izazvan nesretnim slučajem daje u vrijeme godišnjice stradanja muslimana u Ahmićima. Evo jedne od potresnih priča iz Ahmića: Starac hadžija Hazim Ahmić svojevremeno je donirao 20.000 maraka svojim komšijama Hrvatima-katolicima za gradnju crkve i poklonio im 2000 kvadrata zemljišta za groblje. Zahvalnost je stigla u aprilu 1993. kada su hrvatski bojovnici predvođeni Dariom Kordićem staroga hadžiju Hazima Ahmića zakovali za prozore džamije pa je raznijeli skupa s njim što je potvrđeno u sudskoj presudi. Taj isti Darko Kordić danas se u hrvatskom mainstreamu posmatra kao katolički mučenik i drži predavanja studentima, na poziv ni manje ni više nego studentskog kapelana.

Mnogo bi drugačije zvučalo, nešto bi sasvim drugo značilo da je Kardinal izražavajući svoje žaljenje zbog nesretnog slučaja stradanja jedne crkve u Parizu kazao kako mi u Bosni i Hercegovini taj gubitak možemo dobro razumjeti jer su u toku rata u Bosni i Hercegovini stradale mnoge bogomolje. Tako su mogle biti obuhvaćene i džamije, a da ih kardinal Puljić nije morao ni spomenuti.

Iako, u životopisu Božijeg poslanika postoje jasni znaci da ga je Bog pripremao za poslanstvo, iskustvo s prvom Objavom, s pozivom koji je glasio „Uči, u ime Svoga Gospodara“ i susret s Ruhu-l- Eminom, Duhom Svetim – prestravio ga je. Muhammedu a.s., nakon primanja prve objave na brdu Hira, strah i tjeskobu sumnje, te ozbiljne rezerve prema samome sebi, pomogli su odagnati i razumjeti prvi svjedoci Božijeg obraćanja svijetu: melek, jedna žena i jedan kršćanski monah, tačnije Džibril a.s., Hatidža r.a. i Vereka ibn Nevfel.

Na kraju smo i ovog mjeseca ramazana. U njemu su vjernici nastojali mijenjati sebe na bolje, jačati svoju vezu s Bogom i ovaj svijet učiniti boljim mjestom. Većina nas koji smo sudjelovali u ramazanskom životu vjeruje da smo u ovo vrijeme u vlastitom odnosu prema sebi i drugima, prema svijetu i Bogu, bili bliži životu ‘pravog muslimana’. Preispitujući takva osjećanja trebalo bi, ipak, da svako od nas postavi sebi pitanje: a kako je onda moguće da naše muslimanske zajednice nisu zajednice u kojima su opće dobro, odgovornost, solidarnost, jedinstvo, dijalog, sloboda i ravnopravnost temeljni i neupitni sadržaji!
Kako naše muslimanske zajednice, naša muslimanska društva nisu zajednice i društva za koje Bog u Kur’anu kaže da su „najbolji od svih“?!

Ramazan jeste vrijeme posebne milosti Božije, i na ljudima ostavlja trag kroz ustrajan post, namaz, učestalo druženje s Kur’anom i samorefleksiju koja je dio svih ramazanskih ibadeta. Tako smo i ove godine u posljednjoj trećini ovog časnog mjeseca tražili Noć Kadr, ne bismo li našim dovama, najboljim ogledalom nas samih, pronašli onu noć koja je, kako je Kur’an opisuje, bolja od hiljadu mjeseci. Ova potreba je razumljiva. Ljudska je, i vjernička. Ipak, postavlja se pitanje šta, ustvari, mi pojedinci, vjernici molimo od Dragog Boga, dok su tragovi naših želja tek sporadično vidljivi u našim zajednicama? Uz sve društvene izazove i probleme, tražimo li možda pravdu, sigurnost, mir – temeljne principe naše vjere iza kojih svi deklarativno stojimo?

U posljednjim noćima ramazana tražili smo Noć Kadr i u njoj dragom Bogu upućivali naše molbe, želje, nadanja. Muslimanski alimi su samo o njenim vrijednostima ispisali hiljade stranica. Kur’an i Hadis nam govore kako je u njoj počela Objava Božije Riječi koja je – upravljena ljudima – donosila i danas donosi, promjenu.
Na kraju ramazana ustvari se dogodio početak. U Noći Kadr dogodio se početak otvaranja jednog novog horizonta za susret čovjeka i Boga, ali i za susret čovjeka sa svijetom.

Vjernicima su događaji iz ove Noći, u kojoj je počela Objava Kur’ana, poznati.
Iako, u životopisu Božijeg poslanika postoje jasni znaci da ga je Bog pripremao za poslanstvo, iskustvo s prvom Objavom, s pozivom koji je glasio „Uči, u ime Svoga Gospodara“ i susret s Ruhu-l- Eminom, Duhom Svetim – prestravio ga je. Muhammedu a.s., nakon primanja prve objave na brdu Hira, strah i tjeskobu sumnje te ozbiljne rezerve prema samome sebi, pomogli su odagnati i razumjeti prvi svjedoci Božijeg obraćanja svijetu: melek, jedna žena i jedan kršćanski monah, tačnije Džibril a.s., Hatidža r.a. i Vereka ibn Nevfel. Muhammedovo, alejhisselam, osvješćenje Poruke i njegova poslanstva tako je otpočelo – s Ruhom i ljudima koji su ga prihvatili.

U godinama koje su uslijedile, Muhammed, a.s., prihvativši uz podršku nekolicine ljudi ono što mu je povjereno, bio je čovjek sa svjetskom misijom. Džibril je prenosio Objavu koja je učila ljude da je Bog Jedan i da su ljudi pred njim jednaki, da su znanje i istina vrijednosti, da se slabi štite, a silnici sputavaju, da se ne plaše moćnika i da vjera, život, ljudska čast, dostojanstvo i imetak moraju biti zaštićeni od zloupotreba. Ustrajno je mijenjao sliku i prilike društva u kojem je živio – Božija poruka o jednakosti ljudi i društvenoj pravdi stizala je do ljudi koji su bili spremni da je prihvate. I za nju se bore. Godine poslanstva nisu bile lahke ni Muhammedu a.s., niti onima koji su prihvatili islam. Poniženja i progoni koji nisu prestajali, siromaštvo, iseljenje iz domovine, nesnalaženje, sumnje, niti gubici ovu malu zajednicu muslimana nisu spriječili da u Božijoj poruci nađu snagu u borbi za istinu, za otpor silnicima i nepravdi i budu svjedoci da je pravedno društvo moguće. I kad su činili kompromise i dogovore nisu gubili kompas, tačnije nisu dopuštali biti poistovijećeni s onim protiv čega su se borili. Njima je Noć Kadra bila početak, a ne samo kraj ramazana.

Islamska zajednica u BiH je 11. april u svoj kalendar uvrstila kao “Dan bošnjačke dijaspore”. Ne postoji, valjda, prigodniji period od ovoga da se dodatno skrene pažnja na ljude koji žive izvan domovine Bosne i Hercegovine, ali i na otvorene mogućnosti, te izazove na relaciji matica-dijaspora.
Prije svega, treba imati u vidu da, prema podacima zemalja prijema i diplomatsko-konzularnih predstavništava BiH u inozemstvu, najmanje dva miliona osoba koje su porijeklom iz Bosne i Hercegovine žive izvan svoje matične države što čini oko 57% od ukupne populacije Bosne i Hercegovine. Od tog broja, kako su pokazali raniji statistički podaci, njih oko milion i sedamsto hiljada su rođeni u Bosni i Hercegovini.
Poznato je da je najveći val iseljavanja iz domovine uzrokovan agresijom na Bosnu i Hercegovinu, a potom i posljedicama te agresije koje su, između ostaloga, vidljive u nedostatku ekonomskih resursa i nesređenoj socio-političkoj klimi. I dvije decenije poslije agresije, ova država je još uvijek bilježi veliki broj onih koji iz nje emigriraju ili iskazuju namjeru za odlaskom.

Slično drugim državama koje imaju značajnu dijasporu, i naša bi mogla biti komparativna prednost i veliki privredni pokretač. Nema samo Bosna i Hercegovina iskustvo velike dijasporalne zajednice, ali očito je da samo u Bosni i Hercegovini to vlasti ne zanima. Da u ovoj zemlji postoji ozbiljna državna politika, ona se ne bi lišila komparativnih prednosti koje nudi broj onih koji žive izvan domovine.


Istraživači koji se bave fenomenom migracija i njihovim posljedicama uglavnom ih sagledavaju sa tri aspekta: kakav utjecaj ima na osobe koje migriraju, utjecaj na matičnu zemlju i utjecaj na zemlju prijema. Različite studije i analize o migracijama također pokazuju da, pored toga što mogu imati izrazito kompleksne i negativne posljedice (posebno ako su prisilne) na sve sudionike migracija, postoje i značajne prednosti za njih. Te prednosti se ogledaju prije svega u mogućnostima: prvo, zadovoljavanja potreba za poboljšanjem životne perspektive osoba koje su migrirale, bilo da su one ekonomske ili sigurnosne prirode, drugo aktiviranje komparativnih prednosti postojanja grupe ljudi izvan matice u smislu otvaranja potencijala umrežavanja na ekonomskom i političkom planu matične zemlje i na kraju iskorištavanje ljudskih resursa kao radne snage i aktivnih sudionika razvoja u zemljama prijema.
S tim u vezi, vlasti Bosne i Hercegovine bi morale, ako već ne čuju ogroman broj nezaposlenih u domovini, čuti glas eksperata koji ocjenjuju da je bosanskohercegovačka dijaspora jedan od najznačajnijih ekonomskih potencijala koji nije iskorišten, posebno kada govorimo o finansijskoj i intelektualnoj dimenziji dijasporalnih zajednica. Također, slično drugim državama koje imaju značajnu dijasporu, i naša bi mogla biti komparativna prednost i veliki privredni pokretač. Nema samo Bosna i Hercegovina iskustvo velike dijasporalne zajednice, ali očito je da samo u Bosni i Hercegovini to vlasti ne zanima. Da u ovoj zemlji postoji ozbiljna državna politika, ona se ne bi lišila komparativnih prednosti koje nudi broj onih koji žive izvan domovine, a zašto i to ne kazati, onih koji su, kao građani u zemljama prijema generalno dobro prilagođeni, a i dalje žele biti vezani za matičnu domovinu.
Nažalost, ma kako to grubo zvučalo, oni koji provode politike u Bosni i Hercegovini, u svima nama vide samo potencijalne glasače, a kako tek nešto oko 5% onih izvan domovine uzme učešća u izbornim procesima – taj postotak im, čini se, nije vrijedan truda. Odnos političara Bosne i Hercegovine prema ljudima koji žive izvan domovine je jedan od pokazatelja nebrige za domovinu i njihovih antipolitika kada je su pitanju budućnost i razvoj. O tom pokazatelju govori i nedostatak institucionalnih relacija s dijasporom iskazanih u zahtjevima koje su prošle godine članovi bosanskohercegovačke dijaspore okupljeni oko Inicijative građana BiH van granica uputili Predsjedništvu, Parlamentarnoj skupštini i Vijeću ministara BiH u kojima se traži, između ostalog, usvajanje Zakona o dijaspori, popis građana BiH u dijaspori, te osnivanje odgovarajuće institucije za saradnju s dijasporom. Neki, skoro neprimjetni, pomaci u smislu strateškog djelovanja, jesu napravljeni – ali nedovoljno primijećeni, promovirani i realizirani. Sve u svemu – zabrinjavajuće nedovoljni.
Bosanskohercegovački iseljenici imaju pravo da očekuju i zahtijevaju minimum kooperativnosti naših državnih i drugih institucija u smislu povećanja njihova angažmana i prisustva među dijasporom, vidljivost u zakonima, olakšan pristup informacijama, uspostavljanje komunikacionih kanala i jasnih procedura koje omogućavaju razmjenu znanja i praksi – ukratko, imaju pravo zahtijevati da ne budu zapostavljeni i da budu povezani s domovinom. Islamska zajednica u BiH putem svojih džemata i drugih institucija dugi niz godina nastoji čuvati tu vezu. Ma koliko je važan njen doprinos u tom smislu, ona ne može i ne treba to činiti sama. Vlasti moraju preuzeti odgovornost za svoje građane, unutar ili izvan domovine, a ne glumiti šalter za izdavanje uvjerenja, pa i onih o odricanju od bosanskohercegovačkog državljanstva.

Dok se bosanskohercegovačka javnost pripremala na konačnu presudu ratnom zločincu, prvom predsjedniku RS-a i dok su se u tom iščekivanju 20. marta vodile rasprave o tome šta je njegovo naslijeđe u današnjem svijetu, krvavi događaj ubistva muslimana u džamiji na dalekom Novom Zelandu je dao izravan odgovor. Brenton H. Tarant za uzore u krvavom pohodu je, između ostalih, naveo i Karadžića koji je inspirator zlu, i to onoj vrsti zla kojoj je ubijanje nezaštićenih civila, pa i žena i djece normalan čin. Postojanje video zapisa maskara, tačnije besramno pravljenje zabilješke u slavu zločina je dio tog naslijeđa – sjetite se samo snimka koji su pripadnici zloglasne jedinice MUP-a Srbije, ‘Škorpioni’, sačinili 16. jula 1995. godine dok su mučki pucali u leđa Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića (36), Smaila Ibrahimovića (35), Dinu Salihovića (18) i Jusu Delića (25).
Zamislite da je Bosna i Hercegovina tih godina, za razliku od tadašnjih lidera bosanskih Srba, sada već presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Biljane Plavišić, imala Jacindu Ardern, premijerku Novog Zelanda koja je svjetskoj javnosti pokazala kako se čovjek i državnik odnosi prema zlu i mržnji. Naravno, suludo bi bilo i pomisliti porediti ponašanje vrha RS devedesetih i ponašanje novozelandske premijerke. Dok su ljudi iz vrha RS sistematično činili zločine i genocid da jednu paradržavu pretvore u etnički čistu državu, premijerka Novog Zelanda je ostala zgrožena zločinom i učinila sve da olakša žrtvama.
„Oni su mî“ – kazala je, i još smo čuli: „Ubojica nije predstavnik nikoga od nas i ne dijeli naše vrijednosti i vjerovanja. On nije jedan od nas.“
Premijerka Ardern svojim javnim istupima pokazala je čovječanstvu najbolje što imamo kao vrsta, civilizacijsku mjeru u reagiranju na zlo. I naravno, bilo je krasno vidjeti kako su je građani, mediji, pa i političari Novog Zelanda u tome podržali.
Njeno zaogrtanje mahramom, to jest, njeno zaogrtanje bola žrtava u religijsku univerzalnu poruku mira – u kojoj ova civilizacija može naći ne samo sklonište već i uporište u borbi protiv mržnje i normalnosti zla – dala je istinsku nadu. Nadu, koja osnažuje one snage za koje s pravom možemo kazati da, posebno iz perspektive Bosne i Hercegovine, osjećaju umor od rasprostranjene kulture nasilja i žele ustrajati u insistiranju na tome da, kako to Kur’an kaže, dobro i zlo nisu isto.
Premijerka Ardern je pokazala kako, naizgled, simbolična gesta poput pokrivanja mahramom, nosi glasniju poruku koja je više od izljeva prijetnji teroristima, na kakve smo navikli od lidera sa Zapada. Nije to bila samo poruka suosjećanja, ni njena, niti desetine hiljada novozelanđanki koje su učinile isto, nego čist izraz neprihvatanja manifesta straha i terora. Važno je istaći i to da se Novi Zeland, kao društvo uz nepatvoreno pokazivanje saosjećanja prema žrtvama, vrlo otvoreno suočio s dominantnim narativom u svijetu o „drugima“, govorom mržnje, glorificiranjem ratnih zločinaca i drugim mehanizmima koji u jednom društvu ostavljaju otvorenim put u na­silje. Ne treba zaboraviti da je, poput norveškog teroriste Andersa Breivika, krvnik s Novog Zelanda B.H. Tarrant iskazivao divljenje prema srpskim ratnim zločincima koji su osuđeni za, između ostalog, genocid nad Bošnjacima.
I zbog toga, između ostalog, bilo je važno vidjeti da je međunarodni sud, presudom Karadžiću pokazao neprihvatljivost zločina, njihovo kažnjavanje, te da zlo ne smije biti norma, ma kako ga zločinci prikazivali i ma kako bila sramna šutnja predvođena ženama, liderkama iz našeg okruženja koje stoje na sasvim drugačijim civilizacijskim standardima od novozelandske premijerke. Nažalost. Kako lideri srpskog naroda iz devedesetih, slično i lideri današnje Srbije stoje na sasvim različitim civilizacijskim uzusima od Novog Zelanda. Jer dok se zločin inspiriran genocidnom ideologijom na Novom Zelandu osuđuje i pokazuje se posvemašnja solidarnost sa žrtvama te se ućutkuju usamljeni desničarski glasovi, Srbija živi na negiranju genocida i omalovažavanju žrtava. Premijerka Jacinda Andern, svome narodu ali i civilizaciji budućnosti u naslijeđe ostavlja najbolji primjer liderstva i humanizma, za razliku od onih lidera koji su svome narodu u naslijeđe ostavili sramno slavljenje ratnih zločinaca, izvršenje najmonstrouznijih ratnih zločina, dugogodišnje opsade gradova, koncentracione logore, ubistva civila, pokolje žena i djece, silovanja, masovne grobnice, ili kako je to sam ratni zločinac Radovan Karadžić nakon presude poručio, ‘pobjedu’ koja je značila Genocid nad jednim narodom.

00Sličica Želim Print

Na video snimku koji je jedan cijeli dan bio zanimljiv medijima u Bosni i Hercegovini, Azrin Hodžić povratnik u Prijedor, 11. marta bio je meta napada koji je kasnije zvanično okvalificiran kao krivično djelo zlostavljanja, mučenja i drugog neljudskog i ponižavajućeg postupanja kao i nanošenje tjelesnih povreda. Sadržaj video snimka, obraćanje, jezik sile – sve to smo već vidjeli: Ramo Osmanović, Srebrenica, 13. juli 1995. godine. Epilog događaja sa snimka iz tog julskog dana su hiljade tijela u masovnim grobnicama. Posmrtni ostaci Rame Osmanovića su pronađeni u u Zelenom Jadru kod Srebrenice, a njegovog sina Nermina – kojeg je dozivao tog 13. jula – u Snagovu, kod Zvornika.
Samo dan prije nego se dogodio napad na Azrina Hodžića, svjedočili smo i postrojavanju pripadnika četničkog Ravnogorskog pokreta u Višegradu te snimku guslarenja, s poznatim repertoarom četničkih stihova „biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina“. Epilog četničkih ‘’postrojavanja’’ iz Drugog svjetskog rata su pokolji stanovništva na teritoriju Bosne i Hercegovine poput onoga o kojem četnički major Pavle Đurišić 13.2.1943. godine raportira četničkom vojvodi Draži Mihajloviću da se za vrijeme operacije „pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti“, te da su žrtve „kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.“. U devedesetim godinama 20. stoljeća – ponovo progoni, ubijanja i okrutna zvjerstva poput „žive lomače“ ili masovne grobnice što su četnički prilozi historiji zla.
Nakon napada na povratnika Azrina Hodžića su uslijedila saopćenja političkih aktera u državi Bosni i Hercegovini i predstavnika međunarodne zajednice, i to nezanimljiva čak i medijima koji se njima hrane.
Činjenica je da forma fašizma koja eksplicitno odobrava nasilje nad političkim ‹›neprijateljima›› i hrani se kultom ‹›velike›› države nikada nije nestala. U Bosni i Hercegovini, danas, postoje udruženja građana koja otvoreno baštine i zagovaraju ovakvu formu fašizma, a sljedbenici ideologije na kojoj se ona temelji skoro redovno pokazuju spremnost da je pretvore u našu realnost. Odgovor na fašizam mora biti kompleksan i sveobuhvatan, a njegov glavni segment je svakako zabrana silom zakona. U Bosni i Hercegovini Zakon nije definirao koje su to fašističke organizacije niti koja su to fašistička obilježja. Inicijative u Parlamentu Bosne i Hercegovine o donošenju takvog zakona nisu dobile podršku stranaka iz bosanskohercegovačkog entiteta RS. No, da li je to sve što se moglo učiniti, s obzirom na političke pozicije u posljednjih dvadeset godina? Apsolutno nije.
Kada je fašizam u pitanju ni za jednu državu, a s obzirom na historijsko iskustvo fašizma niti i za jednog političara u ovoj zemlji ne bi smjeli postojati ‘’mali’’ kompromisi. Nikome se ne bi smjelo dozvoliti sakrivanje iza politike kao „umijeća mogućeg“ u kojem su alternativna rješenja uvijek pod A. na spisku za dogovore.
S obzirom na to šta fašizam jeste i u kojem obliku ga živimo, osnovna premisa bi morala biti nulta tolerancija na one političke platforme koje nisu spremne izglasati zakonsku zabranu izrazima fašizma u bilo kojem obliku. To bi morala biti crvena crta ispod koje se ne prelazi na liniji otpora fašizmu.
Iako se može činiti jednostavno, to ipak nije lahko jer očito je kako ne postoji spremnost naših političara da označe tu crvenu crtu. Činjenica je da oni svi, često, od njenog nepostojanja imaju koristi. Zbog toga se između ostalog, decenijama sistemski urušavaju obrazovni sistem i akademska zajednica koja više nema mehanizme da oblikuje javno mnijenje. Tako se pogoduje onima koji ne bi politički preživjeli aktivno suprotstavljanje socijalnim i ekonomskim ‘’zahvatima’’, tačnije eksperimentima iz kojih jedino oni profitiraju pa ne bi politički preživjeli građanski bunt i političku debatu kao instrumente otpora fašizmu. Zato sloboda i sigurnost ovdje nisu pod A. na spisku državnih političara. Postoje valjda u tom njihovom paralelnom univerzumu važnije stvari, naprimjer opstati na vlasti – makar za to žrtvovali svaku ideju za koju se u saopćenjima deklarativno zalažu.
Po kanonima vjere, vjernicima, ovdje ne mislim samo na muslimane, koji misle o polaganju računa pred Svevišnjim Bogom otpor zlu morao bi biti prioritet i oni bi se – zajedno s drugima – morali zalagati za usvajanje zakona o fašističkim organizacijama i aktivno pozivati političare na odgovornost.
Fašizam je to što jeste i za njega postoji rješenje – prije svega u donošenju potrebnih zakona. Postoji rješenje i za političke izdajnike ideje stvarnog otpora fašizmu jer građani Bosne i Hercegovine, koji žele živjeti slobodu i sigurnost, će shvatiti prije ili kasnije da će fašistima – skupa s njihovim ideolozima i onima koji s njima rade kompromise – uvijek biti Ramo Osmanović ili Azrin Hodžić, tačnije ‘jedanodstotinu’.

00Sličica Želim Print

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine