M

Iako se u Kurʼānu ne spominje riječ šabāb (شَبَابٌ),  koja u svome prasemitskom korijenu znači mladost, ali ujedno označava i mlade ljude ili mladiće općenito, odnos Kurʼāna prema čovjekovoj mladosti je itekako blagonaklon, bodreći i posve pozitivan. Kao što će se moći vidjeti iz ove kratke odrednice, u Kurʼānu se mladost posredno hvali kad  se govori o nekom mladiću ili nekim mladim ljudima, sve to različitim povodima. Štaviše, dionice Kurʼāna u kojima Božija Riječ blisko oslovljava stvaranje čovjeka, zapravo, govore na način očitovanja ʼcjelovitih himniʼ,  tu oduševljeno kazanih u pohvalu mladosti kao očitovanja Božanskog stvaranja, ili stvaranja kao očitovanja mladosti na iznimnom stvorenju zvanom čovjek (al-insān).

Sūra Vjernici/al-Muʼminūn (23:12-17), upravo na mjestu gdje se govori o stvaranju čovjeka ili al-insāna,  spominje Boga kao ʼnajljepšeg Stvoriteljaʼ (aḥsanu l-ḫāliqīn – أَحْسَنُ الْخَالِقيِىنَ ). Tu se veli da Bog čovjeka stvara od ʼsuštine zemljeʼ, potom ga kao ʼkaplju sjemenaʼ stavlja na sigurno mjesto, sjemena kaplja postaje potom ʼzametakʼ, nakon toga zametak postaje ʼgruda mesaʼ, a domalo zatim ta se gruda mesa preobraća u kosti koje Bog zaodijeva mesom, a potom se to sve, Božijom moći i odredbom,  rađa i oživljava kao jedno ʼdrugo stvorenjeʼ ili kao [malodobni] čovjek! U ovim alinejama Kurʼāna prisutna je skrovita poruka: Upravo se čovjek, kao i sve što je u svijetu flore i faune stvoreno i Božanskom odredbom nastalo, rađa kao jedno mlado biće, stasa i uspravlja se ulazeći u mladost. Naravno, ʼprincip kretanja se nastavljaʼ (kako bi rekao Muḥammad Iqbāl), to mlado biće stari, biva sve starije što s većim brojem godina ide prema svome ovozemnom skončanju i smrti.

Unatoč uvjerljivim kazivanjima o starosti (npr. u sūri Vjernik/al-Muʼmin, 40:67., spominju se starci - šuyūḫan), u Kurʼānu je čuvena i slavna mladost Kurʼāna, ona koja je oslovljena u likovima mladih ljudi na njegovim stranicama. Sūra Vjerovjesnici/al-Anbiyā (21:56-70) govori o Ibrāhīmu i njegovom uvjeravanju svoga naroda da odbace politeizam i idolopoklonstvo. Tu se Ibrāhīm naziva fatan (فَتًى) ili mladićem. Jedna od poruka ovog mjesta Kurʼāna je: Iako još mladić, Ibrāhīm je već zreo da bude monoteist, on među svojim narodom širi jednoboštvo. Na drugom mjestu u Kurʼānu (Stoka/al-Anʻām, 6:74-80) donose se žive slike o tome kako je mladiću Ibrāhīmu sam Bog pokazao Carstvo nebesa i Zemlje (malakūtu s-samāwāti wa l-arḍi – مَلَكوُتُ السَّمَاوَاتِ وَ الْأَرْضِ). Mladić Ibrāhīm odbacuje, zaredom, mogućnosti da zvijezda, Mjesec ili Sunce mogu biti božanstva, te ʼnaravnim zrenjem mladićaʼ zaključuje da je sve njih stvorio jedan jedini Bog!

U Kurʼānu se (usp. dvanaestu sūru Jūsuf/Yūsuf)  i Božiji poslanik Yūsuf naziva mladićem (fatan). Sūra Jūsuf/Yūsuf svjedoči da je Yūsuf, baš kao mladić,  zaimao svoje znamenite snove i Božijim darom stekao kompetencije njihova tumačenja. Također,  u njega se kao mladića zaljubljuje jedna mlada dvorkinja iz faraonove svite (komentatori Kurʼāna dali su joj ime Zulejha/Zulayḫā), ali Yūsuf ostaje pri odbrani svoje čednosti i neporočnosti (usp. Jūsuf/Yūsuf, 12:23-36). Vrlo je zanimljivo da sa Yūsufom u tamnici bivaju zatvorena ʼdvojica mladićaʼ (fatayān), gdje njih Yūsuf podučava jednoboštvu. Iz konteksta Kurʼāna (12:36-42)  vidi se da se na mlade ljude gleda kao na one u kojima se nahodi jedna naravna ʼpredisponiranost za vjeru u jednoga Bogaʼ.  Ista sura (12:62) spominje da Božiji poslanik Yūsuf ima svoje službenike koji su mladići (fityān), tj. momci koji su mu pri ruci. U Kurʼānu se ovim  sugerira da je itekako pohvalno da se (kada se) mladići druže sa Božijim poslanicima. K tome, ovim se mladiće ili mlade ljude ohrabruje da od Božijih poslanika slušaju temeljne istine o Bogu.

Sūra Lukmān/Luqmān (31:12-19) donosi savjete i mudrost (al-ḥikma) koje Luqmāni Hakīm (Mudri Lukmān) daje svome mladome sinu. Savjeti Luqmāni Hakīma izlažu se u rasponu od monoteističkih načela do poštovanja roditelja i, napokon, lijepog ophođenja prema ljudima. Općenito uzev, Božija poruka Kurʼāna pohvalno gleda na mlade ljude kao razumne, pametne, oštroumno blage i staložene. Na primjer, u Kurʼānu se (15:53) za Ibrāhīmova sina Isḥāqa kaže da je gulām ʻalīm (غُلاَمٌ عَليِمٌ), ʼznan dječakʼ, ʼučen mladićʼ. Dočim se za Ismāʻīla, također Ibrāhīmova sina, u Kurʼānu (37:101) kaže da je gulām ḥalīm (غُلاَمٌ حَليِمٌ), ʼoštroumno blag dječakʼ, ʼstaložen mladićʼ, ʼmladić stišljive naraviʼ, ʼprisebanʼ i ʼpribranʼ.  Klasični arapsko-arapski rječnici podsjećaju da se naspram osornog, razmetljivog, inadžijskog i nadmenog neznanja (al-ğahl - الْجَهْلُ)  nalazi staložena i umna blagost, stišljiva umnost (al-ḥilm – الْحِلْمُ ) i pronicljivost.

Nadalje, u Kurʼānu se posebno ukazuje na dva mlada Božija poslanika, ʻYaḥyāa i ʻĪsāa,  oba se hvale  jer oni su već kao djeca,  ili, pak, kao dječaci,   itekako bili znani i učeni. Za Yaḥyāa se veli (u 19:12) da se ʼprihvati Knjige snagom svomʼ, k tome se dodaje Božija obznana:

“A podarismo mu i mudrost još dok je dijete bio!“ (Wa ātaynāhu l-ḥukma ṣabiyyā – وَ آتَيْنَاهُ الْحُكْمَ صَبِيًّا). 

U Kurʼānu (19:19) ʻĪsā  je nazvan gulāman zakiyyan (غُلاَمًا زَكِيًّا -  ʼčist dječakʼ, ʼoštrouman dječakʼ - možda u značenju one vrste oštroumnosti koja se izravno napaja na Božanskim vrelima, znanjima i objavama), a iz 19:29-30. vidi se da ʻĪsā govori ʼiz bešike kao dijeteʼ (fī l-mahdi ṣabiyyā).

Ova i druga mjesta u Kurʼānu jamačno ukazuju na vrjednote one mladosti koja se napaja Božanskim objavama, mudrostima i smjerokazima. Kurʼānom se ta   mladost posredno hvali, glorificira, uzdiže i pokazuje uzorom  u koji se treba ugledati.

Parabola iz sūre Pećina/al-Kahf (18:60-82) spominje, iako neizravno, kako je važno da mladi ljudi slijede učenije od sebe. Naime, na jednom putovanju, Božijeg poslanika Mūsāa koji traži al-Ḫiḍra (ili tajanstvenog čovjeka kojemu su data izravna znanja od Boga - ʻilm min ladunnā)  prati jedan  mladić (fatāhu), neki komentatori dali su mu ime Yašūʻa ibn Nūn (ili Yušuʻu ibn Nūn). Poruka Kurʼāna ovdje je posredno data: Kao što Mūsā traži al-Ḫiḍra, osobu velikih znanja da od nje nauči, tako i Mūsāov mladi pratilac (fatāhu) treba da uči od Mūsāa, Božijeg poslanika.

Nadalje, sūra Pećina/al-Kahf (18:9-28) pohvalno govori o jednoj grupi mladića (18:10; 18:13), nazvani su skupnim imenom al-fityatu ili fityatun (الْفِتْيَةُ - فِتْيَةٌ), doslovno: mladići. Objava ih naziva i Aṣḥābu l-kahf (Ljudi koji su se sklonili u pećinu), Max Henning prevodi tu sintagmu na njemački riječima die Leute der Höhle. Usljed vjerskih progona oni su se sklonili u jednu pećinu, sve to da bi sačuvali vjeru jednoboštva. Tu su bili uspavani za dugo vremena, njihovo spavanje posljedica je čudotvorne Božanske odluke. Ovim Mladićima iz pećine potrebno je posvetiti posebnu odrednicu, a u komentarima Kurʼāna poznati su ponekada i kao Sedam mladića spavača iz Efesa. Iz Kurʼāna se vidi da se ovi mladići hvale, posredno se razumije da su se na krjepostan način odrekli svega kako bi ostali bliski Bogu.

U Kurʼānu se na dva mjesta (4:25; 24:33) spominje i riječ fatayāt što je ženski gramatički oblik od fityah. Riječ fatayāt doslovno znači djevojke, ali komentari Kurʼāna riječ fatayāt pretežno tumače u značenju robinje.

Kurʼānska podsjećanja na Božije poslanike, kao i njihove  plemenite postupke  kad su bili mladi, jednim dijelom utjecala su na tradiciju viteštva ili futuwwah (فُتُوَّةٌ) u klasičnim muslimanskim društvima.

IZVORI:

Burūsawī, Ismāʻīl   Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Der Koran (arabisch – deutsch),  Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning,  Cagri Yayinlari, Istanbul,  2009.

Dimišqī, ʻAlī ibn ʻAlī ibn Muḥammad ibn Abī l-ʻIzz ad-Dimišqī, Šarḥu l-ʻaqīdati ṭ-ṭaḥāwiyyah, II,  izd. Muʼassasatu r-risālah, Bejrut, 1997.

Ibn Manẓūr, Lisānu l-ʻarab al-muḥīṭ (لِسَانُ الْعَرَبِ الْمُحيِطِ), I, Dāru l-ğīl, Bejrut, 1988.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.  

Qušayrī,   Laṭāʼifu l-išārāt, I - III, izd. Dāru l-kutubi l-ʻilmiyyah, Bejrut, 2007.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.