Čitati Bosnu uzduž i poprijeko

U toku je borba Bošnjaka za Bosnu kao državu i borba Bošnjaka sa svojim utvarama, traumama, iluzijama, mitovima, predrasuda-ma, obmanama koje onemoguća-vaju da se staro narodno biće uspravi u dostojanstve-noj slobodi, te oslobodi nametnutih lažnih slika o sebi. Ta dva okršaja odrediće budućnost Bosne i Bošnjaka. Najveća opasnost su lijeni bošnjački trutovi i neznalice koji iz sjene finansijski crpe državu i njezine institucije kao da su njihovo vlasništvo. Zato je neopisivo važna bošnjačka kritička svijest i mišljenje da bi se moglo sačuvati zdravo tkivo zajednice koja ne može biti svedena na „religijsku skupinu“.

U zgotovljenoj priči

Glavni dijelovi antibosanske interpretacije 20. stoljeća odvijali su se u registrima degradacije Bošnjaka kao starog evropskog naroda na razinu religijske skupine koja predstavalja, prvo – samo ostatak osmanskog naslijeđa koje je već odavno nestalo s prostora Balkana, posebno Bosne, Sandžaka, Crne Gore i Srbije, i drugo – napuštanje „pradedovske vere“ i običaja srpskog naroda pri čemu je proširena laž da su „Bošnjaci postali od Srba“. U ovoj netačnoj, zdravorazumskoj i orijentalizirajućoj priči o Bošnjacima bila je uključena cjelokupna kulturna sadržina srpstva i hrvatstva, to znači znanstvena produkcija, književnost, politika, opći kulturni ambijent, etnofaulizam, religijska institucija, fabricirana netrpeljivost, militarna presija, iseljavanje, progoni Bošnjaka, onemogućavanje razvoja, gušenje elementarnih prava na jezik, ime i vlastitu kulturu... Danas ne možemo ni zamisliti koju je stravu preživjelo bošnjačko stanovništvo od početka dvadesetog stoljeća do početka Drugog svjetskog rata kada je bilo u potpunoj nemoći.

U tom opskurnom i bolnom periodu za bošnjački narod odvija se proces preoblikovanja izgleda bosanskog bića u cjelini. Taj posao su obavljali sveštenici, historičari, književnici, političari, smutljivci i razni drugi manipulatori kako bi se konstruirala slika Bosne u kojoj nema bosanstva, bošnjaštva, Bošnjaka, krstjana manihejsko-dualističkog uvjerenja, Kotromanića kao vladara Bosne, banova i kraljeva, buna i Gradščevića – u kojoj nema bosanskog naroda. Sva se bosanska struktura nemilosrdno i bezočno kroatizirala i srbizirala kroz povijest do onog trenutka kada su Avari i Slaveni „osvajali Balkan“ i „potiskivali Ilire u brda“. U okviru pothvata „prilagođavanja“ bosanskog bića intencijama srpske i hrvatske velikodržavne politike nastale su najprimitivnije „znanstvene“ konstrukcije i umjetnička djela koja su direktno služila stvaranju slike Bosne koja bi opravdala sva aktualna i ovovremena dešavanja i poduzeća srpskog i hrvatskog nacijskog pervertiranja bosanske zbilje. Ta epoha nacionalizma prvih bosanskih susjeda toliko je zasijepila ljude u nauci i književnosti, naprimjer, da su neoprezno i sasvim samouvjereno napisali bestidne stranice laži, mržnje, primitivnosti i zla da je to danas gotovo nalik na barbarsko rušenje svetih spomenika čovječanstva. Danas čitanje Gundulićevog Osmana, Njegoševog Gorskog vijenca, dijelova književnog opusa i disertacije Ive Andrića, knjige Hajduk Stanko^[1] Janka Veselinovića izaziva nelagodu u čovjeku koji pripada muslimanskom svijetu, jer se on optužuje za ono što su navodno neki drugi u prošlosti radili. Tako na današnje muslimane pada „muslimanska krivica“ koja je posebno konstruirana od 19. stoljeća u srpskom i hrvatskom korpusu da bi se moglo dati opravdanje za nakane i projekte koje su spremali spram Bosne u svojim nerelanim nacijskim zanosima.

Samokritički govor o epohi nemoći

Epoha bošnjačke nemoći vidljiva je u naletu nacijskih projekata srpstva i hrvatstva. Realna obezglavljenost i neobrazovanost Bošnjaka u evropskim naukama na prijelomu stoljeća (19./20.) otežavala je bilo kakvo usklađivanje bosanskog interesa s evropskim tokovima, jer većina populacije u Bosni tog vremena bila je ruralno-agrarno određena sve do 1950-ih godina. Bošnjaci nisu uspjeli na prijelomu stoljeća razviti moćnu političku ideju koja bi osigurala adekvatno kormilarenje Bosne i Bošanjaka u vremenu koje je neumoljivo mljelo sve ono što je još uvijek svoje živote zasnivalo na nadama u sultana i tradicijske forme življenja. Tako su Bošnjaci sa svojom zaostalošću bili lagahan objekt za već formirane političke i nacionalne koncepcije srpskog i hrvatskog naroda koji su preko Austro-Ugarske imperije uspjeli uznapredovati u znanjima o političkom i diplomatski su prednjačili u odnosu na inertne bošnjačke političare koji su se počeli određivali kao muslimani i tako gubili predstavu o narodnom imenu i povezanost s Bosnom koja ih je stoljećima određivala.

Svaki govor koji ima samokritičku crtu među Bošnjacima tokom 20. stoljeća neprestano se odbijao i zanemarivao. Gotovo da je bilo nepojmljivo da se pojave djela u kojima se prepoznaje kritičko-racionalna refleksija iz koje bi se moglo vidjeti da je riječ o pokušaju razumijevanja vlastite odgovornosti i položaja u povijesnom kontekstu. Oni su jednostavno usvojili strategiju eskapizma, mimikrije i prilagođavanja drugima. Postojali su naravno neki ljudi koji mogu poslužiti kao polazište, kakvi su, naprimjer, Šukrija Kurtović, Ibrahim Džafčić, Ahmed Muradbegović, Skender Kulenović, Zija Dizdarević, Husein Ćišić, do Derviša Sušića, Muhameda Hadžijahića, Muhameda Filipovića, Esada Zgodića, Rusmira Mahmutćehajića, Mustafe Imamovića i mnogih drugih koji su djelimično ili strukturno iskazali neku vrstu samokritičkog stava iz kojeg se prepoznaje pokušaj analize i razumijevanja vlastite pozicije, kao pojedinca i kao kolektiva, među drugim sličnim u kontekstu. Nedostatak kritičke svijesti i samosvijesti označava jedan ozbiljan socijalno-povijesni defekt, jer se preko njega raspoznaje nemoć i nespremnost bošnjačkog povijesnog uma da se suoči sa svojim vlastitim bićem u povijesnom kontekstu.

Fluidni etnicitet, mijena, globalizacija

Mi smo danas odbacili uvriježeni pogled na etnicitet kao primordijalan, kao nešto što traje od „početka svijeta“ i što se samo malo mijenja u površinskim slojevima, ali čija „jezgra“ ostaje vječno nepromjenljiva i postojana. Ta predstava je dugo vladala historijskim, sociološkim, politološkim, arheološkim i drugim društveno-znanstvenim disciplinama koje su oblikovale naše predstave o sebi i drugima. Isto tako, danas je uglavnom napuštena metanarativna pripovijest o tome kako u prilično „prazne prostore“ Bosne i Dalmacije dolaze u 7. stoljeću slavenska plemena, ruše sve pred sobom i asimiliraju preostali dio „romaniziranog stanovništva“. Uspjelo se na osnovu strukturalističkih i poststrukturalističkih^[2] teorijskih impulsa 20. stoljeća prevazići koncepciju statičkog (umrtvljenog) identiteta i etablirati znanje o procesu u kojem se identitet nalazi kao nešto procesualno-kontekstualno, što se treba razumijevati kao fluidan fenomen izložen povijesno-kulturnim mijenama i nadopunjavanju karakteristika novim povijesnim iskustvima i znanjima. Nedopustivo je iz današnje prespektive neke arheološke artefakte vezivati za aktualne ovovremene etničke grupe i njihove identitetne konstrukcije, a posebno je važno da historičari i drugi znanstvenici ponovo ispitaju povijesne izvore i provjere sporne interpretacije. Zahvaljujući kritičko-racionalističkim i poststrukturalističkim uvidima nastala je povijesna mogućnost da se oslobodimo fundacionalističkih epistemičkih slika koje su nas držale u močvari vječnih istina o „našem plemenu“.

 Globalizacija je, između ostalog, idealno stanje da se nametnu dogme prosječnosti. Provincijalizacija svetog znanja Bošnjaka o svome vjerovanju kroz povijest danas je postala očita pojava. Plitko razumijevanje odnosa znanosti i religije dovodi na scenu poluobrazovane „interpretatore“ muslimanstva i „islamizma“ koji nikada nisu ozbiljno studirali kur’anski tekst i pokušavali ga razumijevati u kontekstu tradicionalnog svijeta i njegovih znanja, kao i položaja tradicionalnih znanja u okvirima savremenog modernističkog i postmodernističkog svijeta. Može li se napraviti iskorak u post-islamizam, povrh orijentalizirajućeg i samo-orijentalizirajućeg ideološkog guranja u geto, ekstremizam, radikalizam i religijski fundamentalizam civilizacije koja je dala čovječanstvu veličanstvene rezultate? Zašto bismo mi u Bosni trebali naivno prihvatiti karikaturu civilizacije koja je nekada dominirala svijetom? Zašto bismo pristali na interpretaciju našeg bića koja se nudi u okviru andrićevstva, velikosrpstva, ekmečićevske historiografske slike Bosne i „Turaka“, orijentalističkih predrasuda o drugom, sumnjive slike bosanstva reduciranog na „religijsku skupinu“, koja dolazi iz dominacije plemena pretvorenog u naciju? Mi ne bismo smjeli odustati od vrijednosnog kapaciteta koji je primjeren čovječanstvu i u kojem se svi ljudi mogu osjećati kao ljudi. To znači da nikako ne bismo smjeli slijediti „pleme u agoniji“ i njegov nacistički svjetonazor bez obzira što stoljećima dijelimo prostor i iskustvo svijeta. Mi ne bismo smjeli oponašati svetosavski model organizacije zajednice? Nikada! Osnov muslimanstva je pluralistička slika svijeta koja podrazumijeva različita vjerovanja i razumijevanja smisla ljudskog postojanja – zato su filozofska pitanja bliska otvorenom vjerovanju.

U toku je borba Bošnjaka za Bosnu kao državu i borba Bošnjaka sa svojim utvarama, traumama, iluzijama, mitovima, predrasudama, obmanama koje onemogućavaju da se staro narodno biće uspravi u dostojanstvenoj slobodi, te oslobodi nametnutih lažnih slika o sebi. Ta dva okršaja odrediće budućnost Bosne i Bošnjaka. Najveća opasnost su lijeni bošnjački trutovi i neznalice koji iz sjene finansijski crpe državu i njezine institucije kao da su njihovo vlasništvo. Zato je neopisivo važna bošnjačka kritička svijest i mišljenje da bi se moglo sačuvati zdravo tkivo zajednice koja ne može biti svedena na „religijsku skupinu“. U tom smjeru gledano, kritički misliti znači voditi brigu o očuvanju cjeline kojoj iznutra prijete razorni procesi. Vjerovanje je borba protiv lijenog fatalizma i neodgovornosti prema jednokratnosti ljudskog života.

^[1]  U prvom izdanju iz 1892. godine Veselinović je roman posvetio Nikoli Tesli. Ovaj historijski roman je u 19. stoljeću bitno profilirao mržnju srpskog naroda prema Turcima; hajduk Stanko Aleksić je surovi osvetnik, ispunjen mržnjom prema Turcima i žedan njihove krvi. Na kraju 20. stoljeća u Srebrenici Bošnjaci su shvatili napokon da su ih srpski pisci, sveštenici, vojnici, političari i slični profili smatrali Turcima.

^[2]  Glavni glasovi poststrukturalizma u 20. stoljeću bili su: M. Foucault, J. Deleuze, J. Derrida, Cixous, J.-F. Lyotard, Guattari, J. Kristeva, Irigaray, R. Barthes i J. Baudrillard. Češki autor Lubomir Doležač o poststrukturalizmu kazuje sljedeće: „Na poststrukturalizam gledam kao na klupko trendova u intelektualnoj povijesti, neki su od njih podudarni, neki proturječni, no svi su ujedinjeni zajedničkim interesima: preispitivanjem pretpostavki, teorija i analitičkih rezultata strukturalizma i razvijanjem tema koje su strukturalisti zanemarili. Ovaj koncept ne tumači poststrukturalizam kao ontološko ili epistemološko gledište, već kao razdoblje u intelektualnoj povijesti Zapada.“ (L. Doležel, Poststrukturalizam. Pogled s Karlova mosta, str. 57.