Ukoliko očitu potentnost „kulture otkazivanja“ da se njome ukaže na opće društvene devijacije, svedemo u krug ekskluzivnih vrijednosti, u krug pri kojem se formiraju jedinstveni kriteriji popraćeni dekontekstualizacijom riječi i djela drugih, šta nam od blagodati bogate komunikacijske globalne mreže ostaje? Zašto to, onda, ne bude tek još jedan alat koji će zloupotrijebiti, recimo, političke elite?