Ja sam Muhammed i Ahmed

Novembar 20, 2018

„A kada Isa, sin Merjeme, reče: O sinovi Israilovi, ja sam vam doista Allahov poslanik, - da vam potvrdim istinitim Tevrat prije mene objavljen, i da vam vijest radosnu o Poslaniku, imena Ahmed prenesem, koji će doći nakon mene. Pa kad im dođe s jasnim dokazima, oni rekoše: Ovo je jasna vradžbina“. Kur'an ( LXI:6 ) „Ja imam više imena: ja sam Muhammed i Ahmed, ja sam el-Mahi - kojim Allah, dž.š., briše nevjerstvo, ja sam i el-Hašir, prvi koji će biti oživljen i poslije koga će ljudi biti oživljeni, a ja sam i el-Akib -poslije mene neće više biti poslanika“. ( Hadis bilježi Buharija i Muslim )

“Šta mogu reći ja, kad Bog pohvali njega, njegovo stoji ime uz ime Boga Jedinoga”. (Ferīduddīn ‘Attār)

Jedne prilike Resulullah s.a.v.s. penjajući se na mimber, na prvoj, drugoj i trećoj stepenici izgovorio je: „Amin“. Po silasku s mimbere, ashabi su ga upitali: „Allahov Poslaniče, danas smo od tebe čuli nešto što nikada prije nismo čuli!?”

Sljedbenici Poslanika a.s., među njima i mi, iščekuju dvanaesti rebiul-evvel, želeći mevludom obilježiti njegov rođendan.

 

Iz Svoje neizmjerne milosti Allah, dž. š., je progovorio Svojim Božanskim govorom tako što je poslao Svog posljednjeg vjesnika i poslanika Muhammeda, alejhi-s-selam, sa istom porukom tevhida (monoteizma), koju su naviještali vjesnici prije njega: Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, a. s. Razlika je bila samo u svevremenom i sveprostornom značenju i značaju Muhammedove, alejhi-s-selam, poslaničke misije u odnosu na njegove prethodnike.

Po prvi put, ali i posljednji put, Bog, dž. š., ovlašćuje i zadužuje Muhammeda, alejhi-s-selam, da se obrati čovjeku, kao takvom i čovječanstvu, kao jednakom i jedinstvenom ljudskoga rodu u odnosu na ostale žive i nežive vrste u Nasutu, (materijalnom svijetu), ali i u Melekutu, (nematerijalnom ili duhovnom svijetu), kao što je svijet džinna. Božja poruka iz nematerijalnog (melekut) spušta se (tenzil) u materijalni (nasut) svijet ne više kao poruka za jednu rasu ili naciju, već za cijeli svijet ili za sve svjetove. Na početku sedmoga stoljeća po Miladu čovjek, odnosno čovječanstvo, bilo je dovoljno mentalno sazrelo da je moglo primiti i razumjeti posljednju Božansku poruku (risalu) iz svijeta lahuta, koja se spuštala preko svijeta džeberuta i melekuta u svijet nasuta gdje stanuje čovjek, kojeg se tiču sva četiri svijeta. Naime, islamska metafizika (ma wera’e al-tabi’ah), odnosno kosmologija, pretpostavlja četiri svijeta: nasut, melekut, džeberut i lahut. Nasut je svijet materije, gibanja, vremena i prostora, a to je zapravo Dunjaluk, ovaj svijet u kojem mi živimo (‘alem al-tabi’ah); melekut je nematerijalni ili idealni svijet iznad nasuta, u kojem nema ni gibanja, ni promjena, ni vremena, u njemu postoje samo odrazi ili oblici; džeberut je nematerijalni ili racionalni svijet iznad melekuta, u kojem nema ni odraza, ni oblika ni materije; lahut je neopisivi Božanski svijet, ali nama razumljiv tako što znamo da za svaku stvar u materijalnom svijetu (nasut, ‘alem al-tabi’ah) postoje replike u idealnom svijetu (melekut, ‘alem al-mithal), racionalnom svijetu (džeberut, ‘alem al-’uqul) i Božanskom svijetu (lahut, ‘alem al’ilah). Dakle,  svaka stvar u materijalnom svijetu ima svoj odraz u idealnom, racionalnom i Božanskom svijetu s tim što je Božansko postojanje u nasutu prosta stvarnost (besit al-haqiqah), koja je sveopća stvarnost, a ne samo jedna od ostalih stvarnosti. Osnovna misija Muhammedovog, alejhi-s-selam, vjesništva i poslanstva bila je spajanje tih svjetova u jedinstvo (tevhid), a to je Božija jednost, kao čista vjera nasuprot (širka), kao politeizam, kao nečista dogma ili ideologija, koja je narušavala ideju o tom jedinstvu. A to je bilo moguće postići spajanjem sveopće Božanske poruke od prve do posljednje: od Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda a.s. Uistinu, u vjesničkoj i poslaničkoj misiji Muhammeda alejhisselam čovječanstvo je po prvi put, ali i posljednji put, dobilo sveopću ideju o tome šta treba da zna o jedinstvu svjetova (multiverza) i kako treba da se ponaša u jedinstvu materijalnog i nematerijalnog svijeta. Adem, a. s., je ponio teret prvoga u svijetu konkretnog (‘alem al-šehadeh) iz svijeta apstraktnog (‘alem al-ghajb);  Nuh, a. s., je pokazao da čovjek može naći spas u materijalnom svijetu ako se drži pravila, koja vladaju u duhovnom svijetu; Ibrahim, a. s., je postavio princip tevhida, Božije jednosti, koja najjasnije korespondira jedinstvu nāsūta i melekuta. Svevišnji je Ibrahimu, a. s., najjasnije pokazao kako funkcionira jedinstvo nasuta i melekuta, pokazao mu je relativnost zvijezda, mjeseca i sunca da bi Ibrahim shvatio Božiju apsolutnost. Musa, a. s., je donio u nāsūt duh i slovo zakona iz melekuta. Ovaj čin je, zasigurno, jedan od najdramatičnijih u hijeropovijesti, ali i u povijesti čovječanstva. Po prvi put čovjek se zavjetovao (mithaq) duhom i slovom na poštivanje temeljnih pravila koja vladaju u nematerijalnom, idealnom ili racionalnom svijetu: (1) vjeruj u jednog Boga bez lika i oblika; (2) budi dobar roditeljima; (3) ne ubij; (4) ne ukradi; (5) ne laži; (6) poštuj komšiju; (7) ne čini preljubu... To su Musaova pravila iz melekuta, iz džeberuta, iz lahuta, koja i dan danas odjekuju kosmosom, kao iskre svjetlosti čiste vjere, koju prlja nečista materijalna dogma ili ideologija. Isa, a. s., je imao zadatak da ta pravila, kao Musaov Božanski zakon, ustanovi kao Isaaovu Božansku etiku i moral, gdje je ljubav prema Bogu i komšiji vrhunac spoja između nasuta i melekuta, kao Božje jednosti.  

Stranica 1 od 2
© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija