Da bi obezbijedio slobodan način vjerovanja u jednoga Boga i spasio muslimane od kandži nevjerničkih Muhammed, a.s. se preselio iz Mekke u Medinu. Za sva poslanička kretanja, kako kod Muhammeda, a.s., tako i kod ranijih Allahovih poslanika, jeste zajedničko da je to Allahova naredba i da se tim preseljenjem tražio bolji put za prenošenje Božije riječi i Božije volje među ljude. Poslanici nisu ništa činili po hiru svome, nego je to bila objava koja im se objavljivala i zašto slobodno ne reći da je Allah dž. š. zahtijevao hidžru od poslanika kako bi im pokazao da se na taj način mogu riješiti mnogi problemi i dokučiti željeni rezultati.
Jedan od podsticaja hidžre jeste i Kur’anski ajet u kojem Allah dž.š. kaže:
“Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja i slobodu, a onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna, a Allah mnogo prašta i milostiv je.”
(En-Nisa, 100)
U tefsiru Taberija se za ovaj ajet kaže: “Allah dž.š. obavještava čovjeka da će mu hidžra proširiti prostor i pružiti slobodu. Slobodan čovjek će doći do opskrbe i iz neimaštine će doći do bogatstva. Sloboda puni duše vjernika koji su se borili sa problemima, brigama i mukama koje su im zadavali mnogobošci u Mekki.” Kroz hronologiju dešavanja prilikom hidžre neminovno se susrećemo sa podacima koji opisuju samo putovanje i napuštanje Mekke u grupama. Na tom putu dolazimo do događaja koji se zbio u pećini Sevr što je zasigurno upečatljiv prizor za nas koji to posmatramo izdaljine.
Fascinantan prizor prilikom dolaska u Medinu je taj što je Poslanik zatekao veliki broj ensarija koji su htjeli da ga počaste i ugoste. Trebalo je donijeti veoma mudru odluku o tome. Riješili su da izgrade prvu džamiju, ali se odmah postavio jedan problem: “Na čijoj zemlji?” Jer, svi su nudili svoju zemlju. Poslanik je našao kompromis, pa je njegova deva sjela gdje je htjela, a to je bilo rješenje gdje će se praviti prva džamija, a da se pritome niko ne naljuti. Ova odluka je oduševila i obećala visoku poziciju za islam i muslimane u Medini. Gradnjom prve džamije zakopani su i temelji prve islamske institucije iz koje će poslije izrasti i država.
Poslanik je dolaskom u Medinu zatekao različite religije, narode i plemena. Jevreji su bili veoma utjecajni, ali su bili međusobno zavađeni, pa je bilo potrebno uravnotežiti situaciju među njima. U misiji islama se moramo služiti bistrinom uma koji će znati pronaći kompromisno rješenje koje će višestruko biti u službi čovjeku i njegovom potomstvu. Prvi korak hidžre, preseljenja iz Mekke u Medinu je najteži korak, a njeni ostali koraci se protežu sve do osvojenja Mekke.
Poslanikovi ashabi su ga uporno slijedili i sa njim zajedno žudili za povratkom u svoje rodno mjesto koje su silom morali napustiti. U selima njihovim se ugnijezdila mržnja prema mušricima koji su ih proganjali, zlostavljali i mučili, a pri tome su im uništili dio života i imovinu. Imajući u vidu porijeklo, navike i običaje Arapa možemo kazati da je hidžra prihvaćena kao jedan normalan korak koji donosi bolje sutra, kao i blagostanje za kojim veoma žude. Narod koji ima navike i običaje ne bi tek tako donio odluku da krene u neizvjesnost da bi spasio i gradio novu zajednicu.
Bratimljenje muhadžira i ensarija je bila do tada neviđena pojava da se ljudi mogu tako iskreno postaviti prema onima koji su se napatili i došli u novu sredinu bez ičega svoga. S druge strane muhadžiri svoje bratimljenje pokazuju sa punim poštovanjem i respektom, a sve to argumentirajući Kur’anskom podlogom. Allah dž.š. kaže:
“Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom Putu i oni koji daju sklonište i pomažu oni su zbilja pravi vjernici; n jih čeka oprost i obilje plemenito.”
(El-Enfal, 8.)
Allah Uzvišeni u bratimljenju nagrađuje obje strane, a radi se o vjernicima, onda nije čudo što su jedni s drugima dijelili svoju imovinu, kuće, odjeću, zajedno su radili i ubirali plodove svoga rada, a da pri tome nisu pokazivali nezadovoljstvo. I danas su muslimani na velikom iskušenju i preživljavaju vrlo nezgodnu etapu misije islama na Dunjaluku. Ali, mi nećemo pučeni hidžrom i iskrenim nijjetom se boriti da pobijedimo zlo koje danas napada i uništava mnoge ljudske tekovine i vrijednosti.
- Život je takav da on u sebi ima svoju svrhu i namjenu. Određene pojave u životu imaju svrhu da čovjeka upozore, a neke da ga kazne za određene postupke u životu i radu. Za ovakva stanja Allah dž.š. kaže: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio, hvaljen Ti budi, i sačuvaj nas patnje u vatri.” (Alu Imran, 191.)
- Hidžra prvih muslimana je izgledala kao kazna, ali vjernik će odmah primijetiti da za vjerovanje i činjenje dobra Allah nagrađuje, a ne kažnjava. Oni koji ne vjeruju u Allaha žele na svaki način sankcionisati vjernike zbog njihove vjere i superiornosti u odnosu na nevjerničke skupine. Vjernici su znali da je to samo jedno iskušenje koje im je Gospodar dao da bi učvrstio njihovo vjerovanje.
- One koji su odani Allahu dž.š. danas vidimo da su razasuti po svijetu, ali su zato svugdje veoma dobri i korisni kao autentični predstavnici svoje vjere, kulture i nacije. Dospijevši u tuđinu savladali su razne jezike i originalno predstavljaju događaje i njihova stradanja. Dakle, sva iseljavanja su bila iskušenja na kojima su neki pali, a neki su savladali i položili.
- Hidžra prvih muslimana je iznjedrila najistaknutije pojave, a ogledaju se u predanosti vjeri, obostranom raspolaganju imovine, dozvoljenom kompromisu, odgovarajućem bratimljenju, traženju islamskog rješenja za određena pitanja, opraštanje grješnicima, pomirenje sa nasilnicima i progoniteljima. - Sedam ovih pojava hidžre otkrivaju tajnu uspjeha prvih muslimana, ali i današnjih muslimana u borbi za opstanak u islamu i adekvatnu poziciju islama i njihovih vrijednosti.
− Prvi muslimani su bili predani islamu pa su se tako lagahno upustili u obavljanje hidžre, preseljenje u novu sredinu, novi početak i neizvjestan povratak u Mekku.
− Naša predanost islamu će sigurno rezultirati pozitivno, jer i do sada smo predanošću islamu postigli velike rezultate. Da nas vjera nije nosila, ništa od toga ne bi danas bilo.
− Nije primjereno iznositi podatke da su muslimani najugroženiji narod u svijetu i da pored bogatstva koje im je Allah dž. š. podario ipak umiru od straha i gladi.
Nema boljih savjeta od već isprobanih, od onih koje nam nudi naš učitelj poslanik Muhammed, a.s. Omer ibn El-Hatab, r.a., je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kad kaže: Djela se vrjednuju samo prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Onaj ko se preseli Allaha i Poslanika radi, njegova hidžra jeste radi Allaha i Poslanika. Onaj ko se preseli iz jednog mjesta u drugo radi kakvog ovozemaljskog interesa ili radi žene s kojom se naumio oženiti njegova seoba je radi onog zbog čega se preselio” (Buhari, Muslim i dr.)
Hidžra nas tjera da neke stvari ostavimo, a neke da prihvatimo. Da ostavimo praznu priču, a da se prihvatimo posla. Da ostavimo naivnost, a da prihvatimo ozbiljnost naše sudbine. Da ostavimo međusobno nepovjerenje, a da prihvatimo bratsko povjerenje. Da ostavimo neznanje, a da prihvatimo znanje. Da ostavimo lažno prijateljstvo, a da prihvatimo istinsko prijateljstvo. Da ostavimo sve ono što je štetno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet, a da prihvatimo sve ono što je korisno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet.
S ovim mislima molim Allaha dž.š. da nam u Novoj hidžretskoj 1439. godini omili vjeru muhadžira i obistini bratsku ljubav ensarija.
Amin!

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović predvodio je bajram namaz u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, 01. 09. 2017. godine, i održao hutbu. U kurbanbajramskoj hutbi reisu-l-ulema Kavazović je, između ostalog kazao:

„Mi muslimani jutros obilježavamo prvi dan Kurban bajrama 1438. hidžretske godine. Veliki je ovo mubarek dan za nas, za svakog muslimana i muslimanku. Posebno su radosni oni koji su obavili obrede hadža i oni koji će žrtvovati kurban. Radosni su i oni čija je ruka ispružena, čija je sreća uslovljena darežljivošću drugih. Danas slave svi svjetovi, jer se veliča ime Allahovo i jer je ovaj blagdan Njemu posvećen.

Tradicija ovog Bajrama nas povezuje s Ibrahimom, a. s., praocem vjerovjesnika, neka je na sve njih Allahov mir i spas. Iako su se ljudi tokom dugih stoljeća udaljili jedni od drugih, u njima nikada nije zgasla potreba da se upoznaju, da se susreću i podsjećaju da smo djeca istih roditelja Adema i Have, neka je na njih Božiji blagoslov.

„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali…“.(49:13)

Potreba za susretom s voljenom osobom najbolje se može razumjeti na brdu Arefat, koje nas podsjeća na susret naših praroditelja nakon izgona iz Dženneti Adna.

Težnja za susretom je naša potreba da prevladamo samoću i strah od nepoznatog i potrebu da preživimo surovost života, pomažući jedni drugima. U tom susretanju ljudi leži i smisao života i vjere. Taj naš put prati Iblis, l. a. Njegovo sjeme straha, pohlepe i mržnje truje naše duše i zavađa braću i sestre. Šejtan tako unosi patnju, bol i beznađe između nas.

Nedostaje vizije i traganja za smislom

Danas, više nego ikada, čovjeku ne manjka sredstava za život, ali mu nedostaje vizije i traganja za smislom i zajedničkim ciljevima. Vara nas prolazni život i umišljenost da možemo vladati onim što nije samo naše već što pripada svima. Izgubili smo sposobnost da gledamo u cjelovitu sliku svijeta. Ponašamo se poput Kabila, i iz nas progovara poriv da drugog učinimo poniženim, pobijeđenim i pokorenim.

 Bojimo se slobodnog čovjeka, onoga koji će biti jednak nama, a različit po vjerovanju, po običaju, po kulturi i tradiciji. Gluhi smo i slijepi, ne čujemo Božiji zov, veličanstvenu nakanu Božiju da čovjeka učini slobodnim: „U vjeru nama prisiljavanja.(2:256) Pa zašto ti da nagoniš ljude da budu vjernici?“ (10:99) „I reci: «Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!»“ (18:29) „Svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam daje, zato se natječite ko će više dobra učiniti.“ (5:48)

Smisao ljudskog postojanja je u služenju Bogu, kako kaže Kur'an, u natjecanju u dobru. To je šansa našeg društva i naše domovine. Vrijeme je da se okitimo vrlinama koje ispunjavaju svakog od nas i daju smisao životu, kao što su: ljubav, pažnja, dobročinstvo, pravedno postupanje, činjenje dobra, suprostavljanje zlu i nepravdi i njihovo otklanjanje. Ljudi bi trebali imati samo jedan primarni cilj, živjeti u miru, onako kako ga je i Kur'an postavio: 

„O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je zaista neprijatelj otvoreni.“ (2:208) Svi mi želimo podizati porodicu, sinove, kćerke, unuke, kao našu najveću radost, kao što je to činio i Ibrahim, a. s., čuvajući ih i štiteći od vlastitog zla, jer je kur'anska istina: „Sve što činite – činite sebi, dobro i zlo.“ (17:7)

Svi bi trebali imati dostojanstven život

Svemu što je Allah stvorio odredio je svrhu, a stvorio je čovjeka da se koristi svim što je na zemlji i u univerzumu, na način da poštuje red i poredak, da ne narušava ravnotežu u prirodi. Svi ljudi bi trebalo da žive životom dostojnim čovjeka. Oni koji nisu u stanju brinuti se o sebi, morali bi biti briga zajednice. U svakom obredu, koji nam je propisan, Allah nas poučava da je solidarnost, bratska povezanost, međusobna ljubav i jednakost, temelj napretka u zajednici.

„I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnom hramu, nikako ne navede da neprijateljstvo pokažete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu“. (5:2)

Iz obreda hadža mnogo toga bismo mogli naučiti i kada je u pitanju naš život u zajednici i način kako se rješavaju važna životna pitanja. Na hadžu nikome ne smije biti uskraćeno ništa što je neophodno za život. Od Ibrahima, a. s., neko je bio zadužen da vodi brigu o tome. Nikada se nije dogodilo da ova služba zakaže. Služiti Bogu, znači služiti ljudima. I obratno. Služba je briga o zajednici, a službenik osoba dostojna povjerenja zajednice u čije ruke je položen njen emanet. To je sadržano u onome u što vjerujemo.

Kao društvo u cjelini, još nismo naučili koja je razlika između rezultata i dobre namjere, nijeta. U općim javnim poslovima, važan je rezultat i on je najvažnije mjerilo. U vjerskim obredima (namaz, post, zekat i hadž) nijet, kojeg samo Bog poznaje, jeste njihova suština. Pravilna orijentacija u životu je ono što se traži od članova zajednice. Ništa se neće samo od sebe dogoditi. Poslanik, a. s., se nije oslanjao na čuda u svojoj poslaničkoj misiji. Ciljeve je postizao svojim radom i upornošću, uz Allahovu pomoć, kao i angažmanom svojih sljedbenika. Vjerovjesnik ashabe nije pitao za nijet, već za rezultate njihovog javnog angažmana u javnim poslovima.

Iz ovih razloga, kao slobodni ljudi i građani ove zemlje, imamo obavezu da tražimo da se politike, koje su odgovorne za javne poslove, vrate primarnom cilju, jedinom suvislom predmetu zbog koga postoje, poslovima organizacije i rada javnih službi u zajednici. Nacionalistička retorika i nesuvisli politički obračuni ne mogu zadovoljiti potrebe običnih ljudi.

Javni poslovi, kao što su sigurnost građana, zdravstvena zaštita, vakcinacija i školovanje djece, uvjeti studiranja, stanje u javnim ustanovama, opremljenost vojske i policije, socijalna zaštita i sl., jesu ono što nam život znači. Nikakve nacionalističke ili velikodržavne politike neće usrećiti ljude u Bosni i Hercegovini. Svi treba da uživamo naša pojedinačna i kolektivna prava, da se osjećamo ljudima, da živimo u našem ljudskom dostojanstvu, slobodni i bez straha.

Ujediniti se u borbi protiv terora

Od vas muslimana tražim da živite dostojanstveno u svojoj vjeri i tradiciji, poštujući svu našu braću i sestre, sljedbenike korijena Ibrahimove vjere, jevreje i kršćane, da štitite njihova prava kao i svoja. Nedjela koja čine pripadnici terorističkih organizacija koji to čine u ime državnih projekata, krijući se iza islama, s prezirom i gnušanjem odbacujemo i osuđujemo. Pozivamo sve odgovorne ljude u muslimanskom svijetu da se ujedine u jedinoj ispravnoj namjeri, u borbi protiv onih koji vrše teror u svijetu. Ovo je za sve nas i najvažnija vjerska obaveza, naređivanja dobra i sprečavanja zla.

Također, zabrinuti smo zbog talasa mržnje prema muslimanima u Evropi i Americi. Mržnja nikada ništa dobro nije donijela. Nasilje se ne može ukloniti mržnjom i nasiljem, već širenjem razumijevanja i odlučnim suprotstavljanjem. Mržnja je poput ispijanja otrova, neka se niko ne nada da će njenim ispijanjem drugog otrovati.

Uznemireni smo i fizičkim i verbalnim napadima na muslimanke, kako od pojedinaca tako i od institucija u našoj zemlji, koje krše njihova prava. Očekujemo od onih koje smatramo prijateljima bosanskih muslimana iz evropskih zemalja da ne povjeruju u balkansku propagandu od strane onih koji su nad bosanskohercegovačkim muslimanima počinili zločin i genocid.

Ako još i imaju sumnje dokle njihova mržnja i propaganda mogu ići, neka posjete Srebrenicu i Kozarac, pa će im, nadam se, sve biti jasno. Odbacujemo zlonamjerne izjave prema muslimanima i muslimankama u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Također, pozivam naš narod da ljubomorno čuvamo našu bosansku tradiciju, našu etiku i moral zasnovanu na Kur'anu, kao i slobodu od ataka odakle god dolazili.

Nas su uvijek smatrali hereticima, i iz Carigrada, i iz Rima, i iz Beča i iz Beograda. Izgleda da će to nastaviti. Međutim, biti heretik ne znači biti nevjernik, već imati vlastiti izbor, i čuvati svoje pravo na drugačije viđenje svijeta. Našu bosansku herezu, naš bošnjački izbor, niko nikada nije savladao.  Tako treba i ostati. 

Praštajmo jedni drugima

Vjerujte u Boga, držite se Njegove riječi i izvršavajte ono što je On stavio u obavezu. Činite to prema svojim mogućnostima, jer Bog nas ne duži iznad naših mogućnosti.

Budite otvorenih srca prema ljudima, činite im dobro, a odvraćajte od zla i u njemu ne sudjelujte. Trudite se, nema nagrade bez truda i dobra djela. Upućujte dovu Allahu, jer primljena dova može promijeniti ljudsku sudbinu.

Praštajmo jedni drugima, jer to učvršćuje veze među ljudima i narodima.

Muslimanima i muslimankama u domovini Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i dijaspori želim sretne i berićetne bajramske dane. Provedimo ih s porodicom, rodbinom i prijateljima.

Siromašnima želim povećanje nafake, bolesnima ozdravljenje, a svima puno zdravlja i porodične i svake druge sreće.

Bajram šerif mubarek olsun!“

Zahvala Uzvišenom Allahu na svim blagodatima, posebna zahvalnost na blagodati din-i islama. Neka je salavat i selam na Muhammeda, a.s., njegovu porodicu, ashabe i sve muslimane koji ga slijede kao i na naše šehide.
Naše hadžije polahko vrše posljednje pripreme pred polazak na časni put. Velika je blagodat ukazana njima. Njihove oči će vidjeti Kabu, a u svom putopisu sa hadža Fejzulah Hadžibajrić kaže “Dina će biti sve dok Kabe ima na dunjaluku”, zijaretit će Pejgambera poput ashaba u njegovom vremenu. Šta bismo mi koji ostajemo na ovom našem topraku dali da Pejgamberu nazovemo selam, da olakšamo svoju dušu, da u miru Revde pred svojim Pejgamberom proučimo šehadet, da udahnemo miris Medine i vidimo obzorja koja je on gledao svojim mubarek očima?
Ovih dana dok učimo dove našim hadžijama trebamo se dobro upitati zašto to radimo? Jesmo li zapostavili dovu uopće? Šta nama dova znači u našim životima?
Hadžije iz cijelog svijeta će se okupiti na jednom mjestu, radi jednog razloga i sa istim nijjetom.
Nije li to prilika koju današnji Ummet treba iskoristiti i dozvati se. To je simbolika Sudnjeg dana, svi isti, svi pred Rabbom.
Hoćemo li se kao Ummet zastidjeti svojih postupaka? Da li nas je, i nas koji ispraćamo hadžije, a i cjelokupni Ummet stid Rabba, što sa takvim ushićenjem gledamo Kabu, smatramo je posebnom i vrijednom (što ona i jeste), a na drugoj strani brata muslimana ne smatramo vrijednim? A znamo za hadis Poslanika, s.a.v.s., da je veći grijeh uvrijediti brata muslimana nego poruštiti Kabu. Je li nas stid dok tako razmišljamo o Kabi, da tako ne razmišljamo o svom bratu muslimanu? Davno smo prešli granicu da se samo vrijeđamo. Nažalost uveliko se i ubijamo.
Ummet je u zbjegovima, jedni sa šehadetom napadaju druge sa šehadetom. Umjesto da se danas muslimani brinu jedni o drugima oni napadaju jedni druge. Umjesto da nemoćne, stare i jetime pomažu utrkujući se ko će im veće dobročinstvo uraditi muslimani danas svojim postupcima jedni druge čine i nemoćnim i ucviljenim i jetimima. Umjesto da se muslimani danas zbližavaju jedni sa drugima, oni jedni drugima propisuju ultimatume. Umjesto da muslimani jedni drugima budu najpreči, muslimanima su preči i draži svi ostali osim njihova braća muslimani. Zar nas čudi onda što nam se to dešava sa našim Mesdžidu-l-aksom?
„Danas sam vam vjeru vašu usavršio“ kaže Uzvišeni.
Mi smo sljedbenici savršenog poziva, ali mi nismo savršeni. Mi smo se odmakli, malo po malo, od vrijednosti koje nam vjera propisuje. Vlast naših zemalja sve radi da bi imala samo što veću moć, kao da je zaboravila da je jedino prava vlast kod Uzvišenog Allaha.
“Njegova vlast je i na nebesima i na zemlji!” - Kur’an nam poručuje.
Mi sljedbenici islama u svemu tražimo uspjeh i navodnu sreću osim u onome što nam je Kur’an propisao. Kao da smo zaboravili da je spas za vjernika u saburu i namazu: “I pomozite se saburom i namazom” - poručuje Uzvišeni.
Zato su nam džamije prazne, a kladionice pune. Egoizam je u nama zavladao toliko da u našim dušama gotovo nema mjesta za drugog. Sada kada učimo dove i ispraćamo naše hadžije mijenjajmo sebe i molimo Uzvišenog da nam otvori vidike i srca da se dozovemo pameti, svi mi pojedinačno.
Nije uspjeh u mijenjaju drugih. To je sizifovski posao. Uspjeh je u mijenjaju sebe. Tako nam i Poslanik, s.a.v.s., i ashabi poručuju svojim primjerom. Nisu li oni od iznimno loše generacije, generacije džahila, došli na stepen onih koji su najbolji?
Učimo dove da nam Allah izmijeni stanje, jer je On obećao da će tako izmijeniti i stanje Ummeta. Čuvajmo svoj namaz. On je stub vjere. Onog dana kada naše džamije budu pune na sabah namazu niko muslimanima neće moći zapriječiti ulazak u Mesdžidu-l-aksa. Volimo svog brata u saffu i činimo mu dobro koliko god možemo. Nema nam od njega niko na svijetu preči. Onog dana kada budemo tako volili jedan drugog niko više neće moći sruštiti Ferhadiju, Aladžu. Imajmo povjerenja jedan u drugog, čuvajmo jedan drugog od sebe kao samog sebe, nikad nam niko više neće moći učiniti genocide.
Učimo Kur’an i držimo se kur’anske pravde pa će nestati kolone djece i žena muslimanki iz naših zemalja. Čuvajmo svoj emanet porodice i svoju odgovornost prema djeci pa će nestati maloljetniče delikvencije, djecu ćemo izvesti na Pravi put, pa će i takva djeca sutra poštovati nas kao roditelje. A sve ove pozitivne promjene društva polaze od promjena od nas samih i naših porodica.
Prvo uredimo svoju bašču, svoju porodicu. Te promjene počinju naizgled lagahnim i jednostavnim pitanjima, ali teškim odgovorima.
1. Ja sam roditelj i odgovoran sam za svoju djecu. Kada sam zadnji put ujutro ustao sa svojom djecom i klanjao sabah namaz prije negoli smo krenuli za obavezama, ja na posao, a oni u školu? Za to mi treba pet minuta. Više vremena potrošim na prelistavanje štampe, jutarnjih vijesti itd...Kada sam svojoj djeci rekao da je to najbolja zaštita tog dana i da im je najbolji početak dana kada dan počnu namazom?
2. Kad sam ja kao roditelj u večernjim satima kad se svi okupimo nakon radnih obaveza sjeo sa svojom porodicom, svojom djecom i uzeo Mushaf?
3. Kad sam ja zadnji put kao roditelj pred djetetom udijelio sadaku i naučio i njega da od onoga što on ima udijeli drugome? Ako ne bude dijelio danas neće ni sutra ma koliko imao.
4. Kad sam ja kao roditelj pokazao svome djetetu kako se treba odnositi prema svom babi i majci? Kad sam ja njemu dao primjer da se ja lijepo odnosim prema svojim roditeljima, ili sam ljut kad oni nešto zatraže od mene?
Mijenjati stanje Ummeta znači mijenjati sebe i svoje okruženje. To je princip vjere jer i Uzvišeni Allah kaže: “Brinite se o sebi”. Haman da smo to zaboravili pa brinemo se za ljude u Africi, a naši povratnici pred našim avlijama nemaju osnovna sredstva za život. Kupujemo kurbane po Australiji, a naši stočari ne mogu svoju stoku nikome prodati. Tugujemo sa majkama Sirije, a naše majke Srebrenice same hodaju svakog 11. po našem gradu. Kupujemo strane proizvode, a naši radnici ne mogu dobiti ni najmanju platu zato što njihove proizvode oni drugi neće samo zato što su naši, a ne njihovi.
Uzvišeni kaže da “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on ne izmijeni sam sebe.”
Govoreći o ovom ajetu Muhammed Asad kaže:  “Bog povlači Svoja dobročinstva od ljudi samo ako se oni sami pokvare, upravo kao što On ne dariva svoja dobročinstva namjernim grješnicima sve dok oni ne promijene svoju unutarnju narav i ne postanu dostojni Njegove milosti. Asad u ovoj zakonitosti vidi sunnetullah koji upravlja životima pojedinaca i zajednica i čini uspon i pad civilizacija ovisnim o moralnim osobinama ljudi i o promjenama „u samima sebi”.
Dozovimo se sebi, posvetimo se sebi, popravimo sopstveno stanje, pa ćemo popravljati i stanje Ummeta. Iskoristimo ove dane kada se pripremamo da naše hadžije ispratimo da učimo dove Allahu da taj skup bude skup ujedinjenja muslimana, da našim hadžijama olakša, da nam pomogne da promijenimo sebe i svoje življenje vjere.
Uzvišeni Allahu molimo te za oprost, za milost.
Uputi nas i vodi pravim putem. Amin.

Draga braćo, poštovani džema’ate,
Mi često slušamo konstatacije kako živimo u vremenu kada se među nama sve rijeđe mogu čuti riječi: sreća, zadovoljstvo i uspjeh, kao odrednice koje ulijevaju snagu, optimizam i bude opravdanu nadu u ljepšu budućnost našeg društva. Mnogi su mišljenja da je beznađe i besperspektivnost ono što jasnije i orginalnije oslikava našu životnu stvarnost. Kako to promijeniti? To je pitanje koje se neminovno postavlja pred sve nas.

Sarajevo, 09. decembar 2016. (MINA) – Reisu-l-ulema Islamske zajedncie u Bosni i Hercegovini danas je, u okviru posjete Mešihatu IZ u Sloveniji, predvodio džumu namaz i održao hutbu u Ljubljani.