Preneseno sa Al Jazeera Balkans

Hutba je sedmično obraćanje petkom imama vjernicima u džamiji, po mnogim parametrima može se okarakterisati kao najjači medij u ljudskoj civilizaciji.

Uspostavljanjem nove administracije u Rijasetu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kroz Upravu za vjerske poslove osnovan je odjel koji se bavi hutbom. Ostvaren je ogroman napredak u poređenju sa poslijeratnim periodom kad su u džamijama držani predizborni skupovi.

Sa druge strane Drine, stanje u Sandžaku je potpuno drugačije jer su političke podjele među Bošnjacima najvidljivije kroz džamije.

Protekle sedmice u džamijama u Bosni i Hercegovini pročitana je hutba (govor tokom džume, molitve petkom) reisu-l-uleme dr. Huseina Kavazovića koji je poručio da izlazak na izbore nije samo naše građansko pravo, nego i građanska, moralna, pa i vjerska obaveza.

Glasanje na izborima je poziv da posvjedočimo o ljudima ono što znamo, jer će oni preuzeti pozicije na kojima će odlučivati o sudbini svih nas, htjeli mi to ili ne.

Posebno je istakao pogubnost pojave da Bošnjaci prodaju svoje glasove u predjelima gdje su manjina što je posebno pogubno u Srebrenici i drugim mjestima gdje je počinjen genocid.

hutbi, o njenom sadržaju, porukama za Al Jazeeru razgovaramo sa mr. Mehom Šljivom, rukovodiocom Odjela za hatabet, vaz, iršad i misijsko djelovanje Uprave za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH.

Džuma predstavlja centralni sedmični skup muslimana i zajednički obred koji sadrži hutbu (obraćanje) imama o duhovnosti, aktivnostima u džematu i aktuelnostima u društvu. Kako da imami imaju govor koji će zadovoljiti potrebe vjernika u današnjem vremenu kada je publika heterogena?

Hutba je oduvijek prvenstveno predstavljala čin ibadeta (izražavanje pokornosti Bogu). Hutba se drži u džamiji, na uzvišenom mjestu-minberi, tokom džume-namaz u odabranom danu za muslimane. Poslanik Muhammed a.s. i sam je bio hatib i njegove hutbe i danas motiviraju mnoge muslimane i nadahnjuju ih da čine dobra djela. Da bi hutba, sa šeri'atskog stanovišta uopšte bila valjana potrebno je da hatib ima dokument izdat od strane najvišeg autoriteta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini - reisu-l-uleme koji se zove dekret (murasela). Taj dokument kod nas je svojevrsna garancija da će hatib islamsko učenje tumačiti sa stanovišta hanefijske pravne škole u šeria'tu a maturdijske u akaidu (vjerovanju). Kada se sve to ima u vidu, svaki hatib bi trebao pristupiti pripremi hutbe sa visokim stepenom vjerske svijesti odgovornosti.

Dobro ste primijetili kada ste u pitanju konstatovali kako je izazovno, i u izvjesnom smislu, izuzetno zahtjevno koncipirati hutbu koja bi zadovoljila očekivanja heterogenog slušateljstva. Hatibi danas nemaju monopol nad govorom o islamu. Hvala Bogu, toliko je izvrsnih knjiga i tekstova o islamu dostupnih u bibliotekama i na internetu. Više je kapitalnih islamskih djela prevedeno na bosanski jezik posljednje dvije decenije nego u toku cijelog prethodnog stoljeća.

Najbolje se držati neke zlatne sredine kada je u pitanju odabir teme, kao i izbor jezičkog i retoričkog stila kojim se hutba kazuje. Ako hatibi govore konkretne teme i ako izbjegavaju visoki akademski pristup tumačenju vjere, velika je vjerovatnoća da će većina prisutnih na džuma-namazu razumjeti govor i poruku. Tumačeći vjeru, vjerske propise, moralne vrijednosti hatib nastoji da dotakne srca prisutnih, da probudi njihova osjećanja, da pokrene njihove misli i zainteresira njihov um. Kada se hutba govori iz srca, i uz to se podastiru uvjerljivi racionalni argumenti, nema tog klanjača koji prisustvuje džumi da neće biti bar na trenutak “uzdrman“ onim što sluša. Takva hutba će inspirisati i potaknuti na dobročinstvo i profesora i srednjoškolca. Naravno da takvu hutbu mogu kazivati samo vrli alimi (učenjaci) čvrstog vjerovanja i ubjeđenja. U isto vrijeme, hatibi bi trebali biti posljedna brana populističkim i zabavljačkim govorima koji preplavljuju internet. Sve što ne priliči činiti u ibadetima ne priliči činiti ni tokom hutbe. Džamije su Allahove kuće i u njima se govore samo najljepše riječi ukorijenjene u istini, u njima se prenose univerzalne vrijednosti, sušta istina.

Vi ste 2010. godine magistrirali na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu na temu "Retorički i komunikološki aspekti hutbe kao forme vjerskog komuniciranja kod muslimana Bosne i Hercegovine". Kroz vaš magistarski rad izvršili ste istraživanje o hutbi na 522 ispitanika i 28 imama. Da li je nakon toga rađeno slično istraživanje kroz koje bi mogli uporediti napredak i promjene ne terenu?

Nije mi poznato koliko se daleko otišlo u egzaktnim istraživanjima pojedinih aspekata hutbe kod nas u BiH. Znam da značajne napore u cilju podizanja kvaliteta hutbi poduzimaju naši imami, glavni imami, muftije, kao i organi Islamske zajednice. Uprava za vjerske poslove prošle godine je štampala i svim imamima podijelila Priručnik za hatibe. Riječ je o multidisciplinarnom, izuzetno sadržajnom i stručnom, veoma temeljito pripremanom štivu za hatibe. Poznato mi je da neki glavni imami na osnovu ovog Priručnika organizuju radionice sa hatibima. Uostalom, Uprava za vjerske poslove tokom cijele godine organizuje stručne i edukativne interaktivne seminare o hutbi i o govorništvu. Svi ovi napori mogu predstavljati Sizifov posao ako hatibi nisu u stalnom kontaktu sa knjigom i ako ne razvijaju kritičko mišljenje. Formalna zvanja i kompetencije koje je stekao tokom školovanja hatib dopunjuje kroz svakodnevni intelektualni angažman i cjeloživotno učenje.

Uprava za vjerske poslove IZ-a u BiH ustanovila je praksu tematskih zajedničkih hutbi. Da li smatrate opravdanim da svaka hutba sadrži poruku o potrebi kupovine domaćih i proizvoda sa halal oznakom sa obzirom na prekomjerni uvoz hrane?

Prvo, da naglasim: naši imami imaju apsolutnu slobodu pri izboru teme za hutbu i nikome nisu dužni svoje hutbe dostavljati na uvid i recenziju. Jedinstvene hutbe koje hatibi povremeno čitaju na džuma-namazu imaju svoj misijski i institucionalni smisao. Postoji potreba da o određenim temama naši imami progovore jedinstvenim i nedvosmislenim argumentima. U nekim jedinstvenim hutbama, hatibi afirmišu aktivnosti Zajednice kao što je organizacija vjerskog života u džematima, institucionalni pristup ibadetima zekata, sadekatu-l-fitra (vidovi materijalnog izdvajanja), klanju kurbana, organizaciji hadža i tome slično.

Što se tiče vašeg drugog dijela pitanja, uvijek bi se osobno opredjelio da hatibi zagovaraju univerzalne vrijednosti, a da društveni aktivizam sa konkretnim akcijama i inicijativama prepuste drugim akterima u društvu: humanitarnim i nevladinim organizacijama. Jer, ukoliko bi hatibi insistirali samo na jednom aspektu društvene solidarnosti ili patriotizma, njihov angažman bi možda bio pogrešno shvaćen kao pristrasnost ili interesno djelovanje.

Naša misija upućivanja na dobro i odvraćanja od zla neizostavno uključuje i afirmaciju svega što je dozvoljeno, društveno korisno i produktivno. Uostalom, Islamska zajednica je dosad kontinuirano bila pokretač i učesnik mnogih socijalnih i karitativnih akcija, pružala je otvorenu podršku idejama koje ste spomenuli u svome pitanju i ona će i u budućnosti ostati vjerna svojoj misiji činjenja dobra i podsticanja drugih da čine dobro.

Česta primjedba vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini jeste da one ne koriste svoj korektivni kapacitet u društvu, a posebno ukazivanje na negativne pojave korupcije, nepotizma, mita, nepoštivanja prava radnika. Hoće je Islamska zajednica uvesti tematsku godišnju hutbu vezanu za društvenu odgovornost, nepravdu, prava radnika?

Spomenute primjedbe koje se upućuju vjerskim zajednicama, osobno doživljavam krajnje dobronamjerno. Svi smo zabrinuti za negativne pojave koje ste upravo pobrojali. Ipak, ako pažljivije analizirate hutbe naših vjerskih autoriteta, od imama do reisu-l-uleme, vidjet ćete da hatibi ne šute o socijalnoj nepravdi. Naprotiv, nekada su itekako glasni, otvoreno i kritički govore o korupciji, nepotizmu, pohlepi, eksploataciji radnika itd. Naš uticaj u društvu recipročan je našoj realnoj moći. Osim riječi i podsjećanja na Božiju kaznu onima koji nered čine na Zemlji, osim pozivanja na savjest onima koji se poigravaju vlastitom sudbinom čineći nepravdu drugima, hatibi nemaju druga i efikasnija sredstva uvjeravanja. To, naravno, ne znači da hatibi žele preuzeti druge prerogative kojima raspolaže država. Nikako! Mi se, kao i naši građani nadamo, da će država maksimalno koristiti sve prerogative kojim se štite ljudska prava, prava radnika kao i prerogative kojima se ograničavaju i sankcionišu zloupotrebe položaja i kršenje zakona.

Ovo je izborna godina i Islamska zajednica je već poduzela određene aktivnosti u cilju osnaživanja imama i zaštite Islamske zajednice od negativnih utjecaja. Još 2016. godine Rijaset je donio Uputstvo za hutbu i kodeks za hatibe. Pred imamima je vrlo težak izazov. Sa jedne strane vjernici očekuju savjet, a sa druge strane imami moraju ostati nepristrasni.

Uputstvom za hutbu i kodeksom za hatibe regulisana su neka posebna pitanja sadržaja, forme i strukture hutbe. Između ostaloga, Uputstvom se eksplicitno zabranjuje da hatibi drže političke govore, da u hutbi agitiraju za političke stranke i njihove kandidate.

Najviši autoriteti Islamske zajednice javno su iznosili svoj stav o tome da Islamska zajednica nema svoje stranačke miljenike i favorite. Islamski izvori, Kur'an i hadis dakako, sadrže opća pravila, norme i smjernice koje se tiču vlasti, rukovođenja i načinu delegiranja pojedinaca za vršenje javnih funkcija. Interpretativni muslimanski genij napisao je sjajne eseje i djela o moralnim principima na kojima počiva stabilna i prosperitetna vlast, ali i državna zajednica.

Jedno djelo takve vrste pod naslovom Temelji mudrosti o uređenju svijeta napisao je i naš znameniti alim Hasan Kafija Pruščak. Hatibima niko ne može osporiti pravo da vjernike upoznaju sa takvim dragocjenim sadržajima, sa nečim što možemo nazvati abecedom političke filozofije islama.

Izvor: Al Jazeera

Dio ramazanske hutbe rahmetli hafiza Abdullaha Budimlija, održane u Bijeljini 1970. godine.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Milostivom, Samilosnom. On je iznad svega i svakoga. U Njegovoj veličini i milosti je naše utočište. I naša snaga. Neka je salavat na poslanika Muhammeda i njegovu čistu porodicu. On i njegovi ashabi su naš uzor.

Hutba održana u mesdžidu Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, 23.02.2018.

Da bi obezbijedio slobodan način vjerovanja u jednoga Boga i spasio muslimane od kandži nevjerničkih Muhammed, a.s. se preselio iz Mekke u Medinu. Za sva poslanička kretanja, kako kod Muhammeda, a.s., tako i kod ranijih Allahovih poslanika, jeste zajedničko da je to Allahova naredba i da se tim preseljenjem tražio bolji put za prenošenje Božije riječi i Božije volje među ljude. Poslanici nisu ništa činili po hiru svome, nego je to bila objava koja im se objavljivala i zašto slobodno ne reći da je Allah dž. š. zahtijevao hidžru od poslanika kako bi im pokazao da se na taj način mogu riješiti mnogi problemi i dokučiti željeni rezultati.
Jedan od podsticaja hidžre jeste i Kur’anski ajet u kojem Allah dž.š. kaže:
“Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja i slobodu, a onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna, a Allah mnogo prašta i milostiv je.”
(En-Nisa, 100)
U tefsiru Taberija se za ovaj ajet kaže: “Allah dž.š. obavještava čovjeka da će mu hidžra proširiti prostor i pružiti slobodu. Slobodan čovjek će doći do opskrbe i iz neimaštine će doći do bogatstva. Sloboda puni duše vjernika koji su se borili sa problemima, brigama i mukama koje su im zadavali mnogobošci u Mekki.” Kroz hronologiju dešavanja prilikom hidžre neminovno se susrećemo sa podacima koji opisuju samo putovanje i napuštanje Mekke u grupama. Na tom putu dolazimo do događaja koji se zbio u pećini Sevr što je zasigurno upečatljiv prizor za nas koji to posmatramo izdaljine.
Fascinantan prizor prilikom dolaska u Medinu je taj što je Poslanik zatekao veliki broj ensarija koji su htjeli da ga počaste i ugoste. Trebalo je donijeti veoma mudru odluku o tome. Riješili su da izgrade prvu džamiju, ali se odmah postavio jedan problem: “Na čijoj zemlji?” Jer, svi su nudili svoju zemlju. Poslanik je našao kompromis, pa je njegova deva sjela gdje je htjela, a to je bilo rješenje gdje će se praviti prva džamija, a da se pritome niko ne naljuti. Ova odluka je oduševila i obećala visoku poziciju za islam i muslimane u Medini. Gradnjom prve džamije zakopani su i temelji prve islamske institucije iz koje će poslije izrasti i država.
Poslanik je dolaskom u Medinu zatekao različite religije, narode i plemena. Jevreji su bili veoma utjecajni, ali su bili međusobno zavađeni, pa je bilo potrebno uravnotežiti situaciju među njima. U misiji islama se moramo služiti bistrinom uma koji će znati pronaći kompromisno rješenje koje će višestruko biti u službi čovjeku i njegovom potomstvu. Prvi korak hidžre, preseljenja iz Mekke u Medinu je najteži korak, a njeni ostali koraci se protežu sve do osvojenja Mekke.
Poslanikovi ashabi su ga uporno slijedili i sa njim zajedno žudili za povratkom u svoje rodno mjesto koje su silom morali napustiti. U selima njihovim se ugnijezdila mržnja prema mušricima koji su ih proganjali, zlostavljali i mučili, a pri tome su im uništili dio života i imovinu. Imajući u vidu porijeklo, navike i običaje Arapa možemo kazati da je hidžra prihvaćena kao jedan normalan korak koji donosi bolje sutra, kao i blagostanje za kojim veoma žude. Narod koji ima navike i običaje ne bi tek tako donio odluku da krene u neizvjesnost da bi spasio i gradio novu zajednicu.
Bratimljenje muhadžira i ensarija je bila do tada neviđena pojava da se ljudi mogu tako iskreno postaviti prema onima koji su se napatili i došli u novu sredinu bez ičega svoga. S druge strane muhadžiri svoje bratimljenje pokazuju sa punim poštovanjem i respektom, a sve to argumentirajući Kur’anskom podlogom. Allah dž.š. kaže:
“Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom Putu i oni koji daju sklonište i pomažu oni su zbilja pravi vjernici; n jih čeka oprost i obilje plemenito.”
(El-Enfal, 8.)
Allah Uzvišeni u bratimljenju nagrađuje obje strane, a radi se o vjernicima, onda nije čudo što su jedni s drugima dijelili svoju imovinu, kuće, odjeću, zajedno su radili i ubirali plodove svoga rada, a da pri tome nisu pokazivali nezadovoljstvo. I danas su muslimani na velikom iskušenju i preživljavaju vrlo nezgodnu etapu misije islama na Dunjaluku. Ali, mi nećemo pučeni hidžrom i iskrenim nijjetom se boriti da pobijedimo zlo koje danas napada i uništava mnoge ljudske tekovine i vrijednosti.
- Život je takav da on u sebi ima svoju svrhu i namjenu. Određene pojave u životu imaju svrhu da čovjeka upozore, a neke da ga kazne za određene postupke u životu i radu. Za ovakva stanja Allah dž.š. kaže: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio, hvaljen Ti budi, i sačuvaj nas patnje u vatri.” (Alu Imran, 191.)
- Hidžra prvih muslimana je izgledala kao kazna, ali vjernik će odmah primijetiti da za vjerovanje i činjenje dobra Allah nagrađuje, a ne kažnjava. Oni koji ne vjeruju u Allaha žele na svaki način sankcionisati vjernike zbog njihove vjere i superiornosti u odnosu na nevjerničke skupine. Vjernici su znali da je to samo jedno iskušenje koje im je Gospodar dao da bi učvrstio njihovo vjerovanje.
- One koji su odani Allahu dž.š. danas vidimo da su razasuti po svijetu, ali su zato svugdje veoma dobri i korisni kao autentični predstavnici svoje vjere, kulture i nacije. Dospijevši u tuđinu savladali su razne jezike i originalno predstavljaju događaje i njihova stradanja. Dakle, sva iseljavanja su bila iskušenja na kojima su neki pali, a neki su savladali i položili.
- Hidžra prvih muslimana je iznjedrila najistaknutije pojave, a ogledaju se u predanosti vjeri, obostranom raspolaganju imovine, dozvoljenom kompromisu, odgovarajućem bratimljenju, traženju islamskog rješenja za određena pitanja, opraštanje grješnicima, pomirenje sa nasilnicima i progoniteljima. - Sedam ovih pojava hidžre otkrivaju tajnu uspjeha prvih muslimana, ali i današnjih muslimana u borbi za opstanak u islamu i adekvatnu poziciju islama i njihovih vrijednosti.
− Prvi muslimani su bili predani islamu pa su se tako lagahno upustili u obavljanje hidžre, preseljenje u novu sredinu, novi početak i neizvjestan povratak u Mekku.
− Naša predanost islamu će sigurno rezultirati pozitivno, jer i do sada smo predanošću islamu postigli velike rezultate. Da nas vjera nije nosila, ništa od toga ne bi danas bilo.
− Nije primjereno iznositi podatke da su muslimani najugroženiji narod u svijetu i da pored bogatstva koje im je Allah dž. š. podario ipak umiru od straha i gladi.
Nema boljih savjeta od već isprobanih, od onih koje nam nudi naš učitelj poslanik Muhammed, a.s. Omer ibn El-Hatab, r.a., je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kad kaže: Djela se vrjednuju samo prema namjerama i svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Onaj ko se preseli Allaha i Poslanika radi, njegova hidžra jeste radi Allaha i Poslanika. Onaj ko se preseli iz jednog mjesta u drugo radi kakvog ovozemaljskog interesa ili radi žene s kojom se naumio oženiti njegova seoba je radi onog zbog čega se preselio” (Buhari, Muslim i dr.)
Hidžra nas tjera da neke stvari ostavimo, a neke da prihvatimo. Da ostavimo praznu priču, a da se prihvatimo posla. Da ostavimo naivnost, a da prihvatimo ozbiljnost naše sudbine. Da ostavimo međusobno nepovjerenje, a da prihvatimo bratsko povjerenje. Da ostavimo neznanje, a da prihvatimo znanje. Da ostavimo lažno prijateljstvo, a da prihvatimo istinsko prijateljstvo. Da ostavimo sve ono što je štetno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet, a da prihvatimo sve ono što je korisno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet.
S ovim mislima molim Allaha dž.š. da nam u Novoj hidžretskoj 1439. godini omili vjeru muhadžira i obistini bratsku ljubav ensarija.
Amin!