PREPOROD: Na mjestu sudije u Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove (IRMCT) ste od 2018. godine. Šta za Vas lično znači biti sudija na ovom Sudu koji je osnovalo Vijeće sigurnosti?
Aksar: Zaista, velika je čast biti sudija Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (Mehanizmu). Naročito zbog činjenice da sam izabran od strane velikog dijela međunarodne zajednice – 101 država članica Generalne skupštine UN-a glasala je za moje imenovanje 2018. godine.
Biti sudija u Mehanizmu za mene je veoma značajno, jer mi pruža sjajnu priliku da služim u procesima međunarodne krivične pravde, u ime međunarodne zajednice, na najvišem nivou.
Predmeti Tadić, Akayesu i Kambandi su imali ogromnu vrijednost
U kontekstu mog akademskog razvoja, Mehanizam je institucija u kojoj se spajaju teorija međunarodnog krivičnog prava i praksa međunarodnog krivičnog pravosuđa. Podsjeća me na dane provedene u radu na mojoj doktorskoj disertaciji, pod mentorstvom Sir Malcolma D. Evansa, na Pravnom fakultetu Univerziteta u Bristolu u Velikoj Britaniji 1997. godine.
Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni krivični sud za Ruandu (ICTR) 1993, odnosno 1994. godine i u vrijeme mog istraživanja nije bilo pravosnažnih presuda ad hoc tribunala. Postojale su samo optužnice i detaljne odluke/nalozi ICTY-a u slučaju Tadić. Međutim, ICTR je tad, hvala Bogu, upravo počeo da donosi i svoje prve odluke o zločinu genocida u slučajevima Akayesu i Kambanda. Zajedno s procesom protiv Tadića, i presude u procesima protiv Akayesu i Kambandi su imale ogromnu vrijednost, historijsku.
Naime, nakon Međunarodnog vojnog suda u Nirnbergu i Tokiju, ad hoc sudovi UN-a pružili su prvo tumačenje i primjenu međunarodnog humanitarnog/ krivičnog prava. Moj rad na doktoratu i istraživanje koje sam tada radio bili su usklađeni s presudama Tribunala i ispitivali su važnost prakse kroz ispitivanje doprinosa tih presuda i njihovog uticaja na osnivanje stalnog Međunarodnog krivičnog suda (ICC), koji je osnovan 1998. godine kao rezultat usvajanja Rimskog statuta. Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (IRMCT) je međunarodna krivična institucija u kojoj imam priliku podijeliti svoje akademsko iskustvo i doprinijeti ostvarivanju međunarodnog krivičnog pravosuđa.
PREPOROD: Na kojim slučajevima ste radili i šta trenutno radite na IRMCT-u?
Aksar: U IRMCT-u ima 25 sudija, a predsjednik Mehanizma ima ovlaštenje da raspoređuje sudije na predmete ili da ispunjavaju druge preostale funkcije Mehanizma. Sudio sam u raznim predmetima kao sudija pojedinac, a bio sam i član Žalbenog vijeća u predmetu Stanišić i Simatović, koji ima posebno mjesto u radu ICTY-a i Mehanizma, jer je to bio posljednji predmet ICTY-a u naslijeđu Mehanizma.
Turska je bila jedna od glavnih zemalja koje su podržale osnivanje Haškog tribunala
PREPOROD: Možete li nam reći kako se u Turskoj gleda na naslijeđe ICTY-a?
Aksar: Kao što ste i vi i međunarodna zajednica svjedočili, Turska je uvijek bila duboko zainteresirana za razvoj i događaje koji se dešavaju na Balkanu. Turska je kroz historiju imala kontinuirane veze s regionom i bila je jedna od suverenih zemalja u regionu u Otomanskom Carstvu. Turska i turski narod pomno su pratili sukob u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. i kosovsku krizu od 1998. do 1999. godine i činili sve što su mogli da spriječe sukob.
Turska je bila jedna od glavnih zemalja koja je podržala osnivanje ICTY-a od strane Vijeća sigurnosti UN-a 1993. Stav Turske o osnivanju ICTY-a je bio veoma podržavajući i ona je u svoje domaće zakonodavstvo uvela pravne propise koji prate razvoj međunarodnog krivičnog prava. U turskom Ustavu i Krivičnom zakonu Turske obavezujući su zakoni o izručenju turskih državljana, a međunarodni zločini, kao što su zločin genocida i zločini protiv čovječnosti, prvi put su zauzeli svoje mjesto u nacionalnom pravnom sistemu. To nije samo rezultat naslijeđa MKSJ-a već i uticaj Rimskog statuta na turski pravni sistem.
PREPOROD: Bili ste član Žalbenog vijeća u predmetu Stanišić i Simatović, jednom od najvažnijih predmeta koji su se vodili pred IRMCT-om. Kako vidite značaj ove presude dvije godine nakon njenog izricanja?
Aksar: Da, 31. maja navršava se druga godina otkako je Žalbeno vijeće izreklo presudu u tom procesu. Žalbeno vijeće je odlučilo da je Pretresno vijeće pogriješilo zato što Stanišića i Simatovića nije osudilo po osnovu odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat (UZP).
Vijeće je smatralo da su Stanišić i Simatović odgovorni, kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), za zločine koje su počinile različite srpske snage u Bosni i Hercegovini 1992. godine, u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju i Sanskom Mostu, te za zločine počinjene 1995. godine u Trnovu i Sanskom Mostu. Žalbeno vijeće ih je proglasilo odgovornim i za ubistvo počinjeno na Daljskoj planini u Hrvatskoj u junu 1992. Na osnovu ovih nalaza, Žalbeno vijeće je i Stanišiću i Simatoviću povećalo kaznu na 15 godina zatvora.
Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Stanišić i Simatović definitivno je jedna od presudnih u radu Mehanizma, barem iz sljedećih razloga: prvo, to je bila posljednja žalbena presuda u vezi s predmetima koji su prvobitno bili u nadležnosti ICTY-a, a koji se odnose na međunarodne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije; drugo, utvrdila je historijsku činjenicu da su međunarodni zločini u Bosni i Hercegovini počinjeni uz podršku Srbije. Individualna krivična odgovornost zasnovana na udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) bila je pravni osnov za ovakav zaključak. Treće, slučaj Stanišić i Simatović bio je jedan od najdužih predmeta uključujući i ponovljeni postupak u praksi ad hoc tribunala. Na kraju, ali ne i najmanje važno, ovaj slučaj je još jednom dokazao da visoki državni zvaničnici, čak i ako su bili izvan teritorije Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju visoki državni zvaničnici Srbije, nemaju imunitet za međunarodne zločine niti imaju državni imunitet, te da pri tome bilo koja druga privilegija, na nacionalnom ili međunarodnom, nivou nije primjenjiva.
Na redu su obrazovne institucije
PREPOROD: Poricanje presuda MKSJ-a, kao i negiranje genocida u Srebrenici i veličanje presuđenih ratnih zločinaca i dalje je prisutno na institucionalnom nivou u Srbiji, Hrvatskoj i bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska. Zašto međunarodna zajednica to toleriše tako dugo?
Aksar: Nažalost, ovo je jedna od neželjenih činjenica na terenu. To se ne odnosi samo za ono što imamo danas u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego i za situaciju u Ruandi. Međunarodno krivično pravosuđe je samo jedno od oruđa koje može doprinijeti održavanju i zaštiti međunarodnog mira i sigurnosti. Ad hoc sudovi – ICTY, ICTR i Mehanizam – ispunili su svoje funkcije u smislu donesenih presuda. Međutim, donošenje presuda i izvršenje kazni vjerovatno nije dovoljno da se uspostavi pravi mir i sigurnost. Potrebno je koristiti i druge alate kako bi se spriječilo poricanje genocida i veličanje ratnih zločinaca. U tom smislu treba proučavati naslijeđe ICTY-a, ICTR-a i Mehanizma – ono bi trebalo imati svoje mjesto u obrazovnom sistemu svake države. Drugim riječima, naslijeđe ad hoc tribunala, koji su završili ili će uskoro završiti svoje funkcije u sudnicama, trebalo bi od ovog trenutka nadalje imati prostor u učionici.
PREPRODO: Kako gledate na strašne zločine koji se danas čine nad civilima u Gazi, prije svega nad djecom, a koji imaju elemente genocida? Da li međunarodno krivično pravo i njegove institucije imaju moć da pozovu počinitelje na odgovornost?
Aksar: Međunarodno krivično pravo i njegove institucije imaju moć da osobe odgovorne za međunarodne zločine izvedu pred pravosudni sistem. Država Palestina je prihvaćena kao država nečlanica, posmatrač u Generalnoj skupštini UN-a, tako da je postalo moguće da Palestina bude potpisnica Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Prihvatanje jurisdikcije ICTY-a od strane Države Palestine omogućilo je ICC-u da vrši nadležnost nad međunarodnim zločinima počinjenim na teritorijama Gaze, Istočnom Jerusalemu i Zapadnoj obali. Na tim osnovama, ICC je izdao naloge za hapšenje visokih državnih zvaničnika, uključujući premijera Benyamina Netanyahua. Naravno, MKS nema svoje policijske snage ili vojnu moć, njegov uspjeh zavisi od saradnje država potpisnica Rimskog statuta iz 1998. godine.
PREPOROD: Član ste Stalnog arbitražnog suda u Hagu i bili ste ad hoc sudija Evropskog suda za ljudska prava. Možete li nam reći nešto više o radu ovih sudova? S kojim se izazovima susreću i koje od njihovih rezultata biste istakli kao značajne?
Aksar: Stalni arbitražni sud je osnovan na Haškoj konferenciji 1899. godine, kako bi se osigurao mehanizam za rješavanje sporova između država mirnim putem. To, zapravo, nije sud, to je mehanizam koji samo pruža mogućnost državama članicama da uspostave ad hoc arbitražne sudove. Upotreba arbitraže od strane država raste iz praktičnih razloga.
Evropski sud za ljudska prava osnovalo je Vijeće Evrope. Ima nadležnost shodno Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i njenim dodatim protokolima. Pojedinci, čija su osnovna ljudska prava povrijeđena na teritoriji države koja je potpisnica Konvencije i Protokola, imaju mogućnost da pokrenu svoje slučajeve protiv države odgovorne za takva kršenja pred Evropskim sudom za ljudska prava. Sud je posljednje sredstvo za pojedince da dobiju svoje pravne lijekove u skladu s Konvencijom. U smislu međunarodnog pravnog sistema, odnosno, prava pojedinaca da pokrenu tužbu protiv države na međunarodnom nivou, on potvrđuje pojedince kao međunarodno pravne subjekte.
Slučaj Stanišić i Simatović je još jednom dokazao da visoki državni zvaničnici, čak i ako su bili izvan teritorije Bosne i Hercegovine - u ovom slučaju visoki državni zvaničnici Srbije, nemaju imunitet za međunarodne zločine niti imaju državni imunitet te da pri tome bilo koja druga privilegija, na nacionalnom ili međunarodnom nivou, nije primjenjiva
ICC-a je od ICTY-a/ICTR-a usvojio Pravilnik o postupku
PREPOROD: Dr. Aksar, poznati ste svjetski ekspert međunarodnog humanitarnog/krivičnog prava. Napisali ste brojne članke i knjige o pitanjima u vezi s radom međunarodnih krivičnih sudova. U Vašoj knjizi Provođenje međunarodnog humanitarnog prava, iz 2004. godine, govorite o doprinosima ICTY-a/ICTR-a, zajedno s njihovim mogućim utjecajem na Međunarodni krivični sud (ICC). Možete li nam reći kako se danas koristi naslijeđe ad hoc tribunala ICTY i IRMCT u međunarodnim krivičnim sudovima, uključujući ICC?
Aksar: U vrijeme mog rada na međunarodnom krivičnom pravu/humanitarnom pravu krajem 1990-ih, imali smo samo ograničene presude Međunarodnih vojnih sudova u Nirnbergu i Tokiju. Haške uredbe iz 1899. i 1907, Konvencija o genocidu iz 1948, Ženevske konvencije iz 1949. i dodatni protokoli iz 1977. su bili dostupni, ali nije bilo tumačenja ili primjene tih instrumenata zakona u smislu oružanog sukoba/ratnog prava/međunarodnog humanitarnog prava. Prva prava implementacija ovih instrumenata postala je stvarnost kroz tumačenje i primjenu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (ICTR) i njihovog nasljednika Mehanizma. Razjašnjeni su uslovi za zločin genocida, teške povreda Ženevskih konvencija iz 1949. i zločine protiv čovječnosti. Presude koje su donijeli ad hoc sudovi bili su, ustvari, presedani koji su vodili međunarodnu zajednicu i olakšali usvajanje Statuta ICC-a 1998. godine i njegovo osnivanje. Odluke ad hoc tribunala doprinijele su razvoju, kako materijalnog tako i proceduralnog razvoja međunarodnog krivičnog prava. Doprinosi ad hoc tribunala međunarodnom humanitarnom pravu i njihov uticaj na ICC su detaljno razmotreni u mom radu koji ste spomenuli. Da bi se ukazalo na ogroman doprinos i uticaj prakse ad hoc tribunala na Statut ICC-a, član 8 Statuta, koji reguliše ratne zločine, savršen je primjer. Član 8 je, zapravo, kombinacija statuta ICTY-a i ICTR-a. Član 2 Statuta ICTY-a, koji predviđa nadležnost za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine, pojavljuje se u članu 8 (2) (a) Statuta ICC-a kao posebna kategorija ratnih zločina, počinjenih samo u međunarodnim oružanim sukobima. Član 4 Statuta ICTR-a, koji predviđa jurisdikciju za teška kršenja zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija iz 1949. godine, pojavljuje se u članu 8 (2) (c) Statuta ICTY-a kao posebna kategorija ratnih zločina počinjenih u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Ne treba zaboraviti da u to vrijeme priznavanje ratnih zločina u nemeđunarodnim oružanim sukobima nije bilo tako lako, te je bilo nezamislivo da stalni međunarodni krivični sud ima bilo kakvu nadležnost za djela koja su se dogodila u građanskom ratu.
Štaviše, kada se ispitaju presude ICC-a, lako je uočiti da su presude ICTY-a i ICTR-a citirane na isti način. Ista praksa se može vidjeti i u proceduralnim propisima Pravilnika o postupku i dokazima ICC-a, koji su, uglavnom, usvojili Pravilnik o postupku ICTY-a i ICTR-a.
Države su odgovorne za svoja međunarodno protivpravna djela
PREPOROD: U Vašem radu pod naslovom Zahtjev posebne namjere (Dolus Specialis) zločina genocida: spoj ili sukob prakse ad hoc tribunala i Međunarodnog suda pravde (ICJ) postavljate pitanje kako međunarodna zajednica može prihvatiti činjenicu da je ICJ negirao odgovornost Srbije za zločine počinjene u BiH, dok je ICTY već utvrdio da je oružani sukob u BiH međunarodne prirode. Možete li nam reći nešto više o tome?
Aksar: Međunarodno pravo ima svoja pravna lica, pravna pravila i mehanizme izvršenja. Države, međunarodne organizacije i pojedinci su subjekti međunarodnog prava. Međunarodno krivično pravo ima za cilj da provede individualnu krivičnu odgovornost onih koji su počinili/ učestvovali u počinjenju međunarodnih zločina, putem nacionalnih ili međunarodnih sudova. Budući da domaći sudovi ne žele ili nisu u stanju da takve pojedince privedu pravdi, osnivaju se međunarodni krivični sudovi. S druge strane, države su najvažniji subjekti međunarodnog prava i također su odgovorne za svoja međunarodno protivpravna djela.
Međunarodni sud pravde (ICJ) je sud UN-a s jurisdikcijom za sporove između država. Jasno je da su individualna krivična odgovornost i odgovornost države različite vrste odgovornosti za različite subjekte međunarodnog prava. Međutim, ako se postavlja pitanje da li je priroda oružanog sukoba međunarodna ili nemeđunarodna, po mom mišljenju, primijenjeni kriterij ne bi bio drugačiji. Moj argument je da jedan od sudova UN-a utvrđuje da je određeni oružani sukob međunarodni, ali drugi sud UN-a nije u mogućnosti da pronađe državu odgovornu za djela počinjena u međunarodnom oružanom sukobu, s obrazloženjem da „sveukupna kontrola“nije primjenjiva i da mora postojati „efikasna kontrola“, odnosno, prema ICJ-u, zahtjev da „efikasna kontrola nije prisutna“. To je ono čemu se protivim i držim da je moje mišljenje, izneseno u navedenom članku, ispravno u smislu stvaranja globalne pravde.
Treba napomenuti i da međunarodne pravosudne institucije slijede svoje presude, a kada postoji zajednički instrument međunarodnog prava nad kojim imaju nadležnost ili pokušavaju da usvoje istu praksu ili biraju onaj koji pruža najbolju zaštitu. Upravo je to bio slučaj u Hassan protiv UK pred Evropskim sudom za ljudska prava.
Mehanizmi međunarodnog prava
PREPOROD: Bili ste dekan Pravnog fakulteta Univerziteta Maltepe u Istanbulu. Da li su vaši studenti bili zainteresovani za međunarodno krivično pravo? Jesu li vidjeli u njemu mehanizme za izgradnju pravednijeg svijeta?
Aksar: Bio sam dekan Pravnog fakulteta Univerziteta Maltepe u Istanbulu od 20122020. Tokom mog mandata, primjenjivali smo u omjeru od 30 posto program engleskog prava, u kojem smo imali priliku predavati glavne oblasti međunarodnog prava na engleskom jeziku, kao što su međunarodno javno pravo, međunarodno pravo ljudskih prava, međunarodno privredno pravo/investiciono pravo i, naravno, međunarodno krivično pravo. Naši studenti su također imali priliku učestvovati na Moot Court takmičenjima iz međunarodnog krivičnog prava u Hagu. To je značilo da su imali sreću da proučavaju i rade na teoriji i praksi međunarodnog krivičnog prava. Ne sumnjam da su, kroz takva iskustva, naši studenti vidjeli da mehanizmi međunarodnog krivičnog/humanitarnog prava pomažu u izgradnji pravednijeg svijeta za budućnost.
