Večeras u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u 19h  otvorena je  izložba “Genocid u Srebrenici: Jedanaest lekcija za budućnost”, autora mr. Hikmeta Karčića naučnog saradnika u Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka

Večeras u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u 19h bit će otvorena izložba “Genocid u Srebrenici: Jedanaest lekcija za budućnost”,

Ostanite posvećeni zadatku da svijet ne zaboravi Srebrenicu

Bili ste tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Radislav Krstić, prvom slučaju u kome je dokazan zločin Genocida u Srebrenici. Možete li se za naše čitaoce prisjetiti vremena kada ste radili na tom predmetu? Šta su za Vas bili najveći izazovi tokom tog procesa?

Imao sam privilegiju da radim sa istaknutim timom tužilaca u predmetu Krstić: Peter McCloskey, Andrew Cayley i Magda Karrigiannakis, kao i sa dinamičnim i veoma motiviranim timom istražitelja koje je predvodio Jean Rene-Ruez.

Bili smo suočeni sa mnogim izazovima. Prvi i najveći bio je pokušaj da utvrdimo šta se desilo za vrijeme i nakon pada enklave Srebrenice, i, onda kada smo utvrdili da su počinjeni zločini, što i nije bilo teško, naš glavni izazov bio je da identificiramo ko su bili počinioci. Kao što možete pretpostaviti, situacija je bila prilično haotična krajem jula 1995. godine kada su istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, poznatijeg kao Haški tribunal, stigli u Tuzlu da sprovedu intervjue sa velikim brojem traumatiziranih preživjelih lica. Također smo intervjuirali i članove Holandskog bataljona koji je bio prisutan u Srebrenici kada ju je osvojila vojska bosanskih Srba koju je predvodio general Ratko Mladić. Ukratko, bilo nam je jasno da su strašni zločini počinjeni za vrijeme pada enklave i da je značajan broj muškaraca i dječaka bio prisilno razdvojen od svojih najbližih srodnika u enklavi i onda odveden na nepoznate lokacije. Jedan od naših najvećih istražnih izazova bio je da utvrdimo šta se desilo sa tim muškarcima i dječacima, i to nam je i uspjelo tokom istrage. Mi smo to uradili koristeći izjave i navode preživjelih svjedoka, insajder svjedoka i dokaza kao što su snimci iz zraka.

Hrabre izjave preživjelih žrtava

U septembru 1995. godine, nakon javne prezentacije snimaka Srebrenice iz zraka na kojima se vide mjesta grobnica koje je Medlin Olbrajt (Madeline Albright) pokazala u UN-u, vojska bosanskih Srba pokrenula je aktivnosti u cilju prikrivanja tragova svojih zločina tako što su premještali tijela svojih žrtava sa raznih lokacija gdje su činjeni zločini i užasna zvjerstva i sakrivali ih na udaljenijim lokacijama u Bosni i Hercegovini. Glavni izazov u kontekstu istrage bio je da se lociraju ta mjesta ponovnog ukopa i vrate posmrtni ostaci žrtava. Uspjeli smo to uraditi i, naknadno, pronađeni posmrtni ostaci žrtava identificirani su DNK analizom.

00Sličica Želim Print

Kako je sve to bilo vezano za suđenje generalu Radislavu Krstiću, za nas je najveći izazov bio ustanoviti njegovu krivičnu odgovornost za razne zločine za koje je bio optužen, uključujući i zločin genocida. Na suđenju general Krstić je pokušavao da izbjegne svoju krivičnu odgovornost tvrdeći da je postao komandant Drinskog korpusa - a pripadnici ovog korpusa su u velikoj mjeri bili odgovorni za velike masakre - tek nakon što su se desili masakri, nastojeći tako skinuti sa sebe krivičnu odgovornost. Tako je utvrđivanje tačnog datuma kada je general Krstić preuzeo komandu predstavljao veoma važnu činjenicu u tom suđenju. Naravno, utvrđivanje toga da se desio specifičan zločin, zločin Genocida u Srebrenici, bio je najveći izazov uzimajući u obzir težinu dokazivanja svih elemenata tog zločina. Suđenja na MKSJ (ICTY) su bila veoma kompleksna, a zvjerstva, kojima su preživjele žrtve svjedočile, bila su prečesto toliko stravična da je to bilo čak teško i zamislivo. Jedan od izazova koje smo imali pred sobom za vrijeme suđenja Krstiću bio je osigurati da preživjele žrtve, svjedoci ovih najstrašnijih zločina i strahota ne budu ponovo traumatizirani tokom davanja iskaza i prenošenja onoga što su preživjeli tužiocima prije svjedočenja na sudu. Članovi sudskog tima bili su svjesni ove situacije i radili su sa žrtvama i svjedocima na vrlo profesionalan način. Hrabre izjave i svjedočenja žrtava-svjedoka kasnije su bile saslušane od strane Sudskog vijeća. U radu sa svjedocima smo imali podršku Odjeljenja za žrtve i svjedoke u MKSJ čiji djelatnici su to veoma posvećeno radili.

Kako gledate na to da i nakon višestrukih presuda MKSJ za Genocid u Srebrenici, Srbija i aktuelne vlasti u RS i dalje negiraju zločin Genocida u Srebrenici?

Negiranje ili iskrivljavanje povijesnih istina nije neuobičajeno u povijesti čovječanstva. Ali, ono što me posebno uznemirava jeste manipuliranje povijesnim činjenicama zbog kratkoročnih političkih poena. To je opasna igra i ima potencijal da budućim generacijama uskrati stabilnost, mir i prosperitet na koje imaju pravo. Odgovorni muškarci i žene, nastupajući u dobroj vjeri, sposobni su krenuti naprijed i zajedno graditi mostove razumijevanja uprkos bolnoj povijesti koju dijele.

U kojima ste sve predmetima radili na MKSJ?

Učestvovao sam u devet predmeta koji su rezultirali osuđujućim presudama ili priznanjima, odnosno izjašnjenima o prizanju krivice. Suđenja, koja su rezultirala osuđujućim presudama, bila su predmeti protiv pukovnika Tihomira Blaškića, Momčila Krajišnika, generala Radislava Krstića i generala Momčila Perišića (osuđujuća presuda kasnije je preinačena od strane Žalbenog vijeća). Moji predmeti koji su rezultirali izjašnjenjima o priznanju krivice bili su predmeti protiv Biljane Plavšić, Miroslava Brale, Ranka Ćesića, Miroslava Deronjića i Dražena Erdemovića. Dodatno, napravio sam draft prvobitnih optužnica protiv generala Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Presude za Genocid u Srebrenici jačaju potrebu za radom međunarodnih sudova

U čemu je po Vama MKSJ uspio, a u čemu nije tokom svog rada?

Mislim da je MKSJ bio najuspješniji međunarodni tribunal, odnosno sud, u smislu ostvarenja svog mandata i ciljeva. Treba biti svjestan da je MKSJ prvi međunarodni krivični sud nakon sudova u Nirnbergu i Tokiju koji su formirani na kraju Drugog svjetskog rata i, MKSJ je kao nova institucija u razvoju trebao razvijati kvalitetne procedure i prakse kako bi postao kredibilna institucija. Najveći strukturni nedostatak MKSJ, kao i svih drugih međunarodnih tribunala, jeste nesposobnost da primora na dostavljanje dokaza od država, bez obzira da li su te države bile saučesnice u počinjenju zločina ili ne. Države su imale međunarodnu pravnu obavezu da sarađuju sa Tribunalom i neke države su bezrezervno i sarađivale kada je Tribunal dostavljao zahtjeve za pomoć. Druge države, one koje su bile saučesnice u činjenju zločina koje je istraživao MKSJ, nisu odmah sarađivale ili su bile toliko spore u svojoj “saradnji” da je ona bila bezvrijedna i beznačajna kada bi je pružili. Svi međunarodni krivični sudovi su time pogođeni.

Također, MKSJ, kao i drugi tribunali, nije imao svoju vlastitu policijsku jedinicu i nedostajale su mu ovlasti da hapsi bjegunce. Kao rezultat toga MKSJ je morao da zavisi od država na čijoj teritoriji su bili bjegunci i optuženi hoće li ih uhapsiti. Ova proceduralna slabost, odnosno nedostatak, rezultirao je velikim kašnjenjima u privođenju pravdi odgovornih za činjenje zločina, a, također, i do višestrukih suđenja za slične zločine sa sličnim činjeničnim stanjem.

Koji je značaj presuda pred MKSJ u kojima je utvrđen zločin genocida - ne samo za žrtve, nego u međunarodnom kontekstu?

Iz moje perspektive, presude o Genocidu u Srebrenici pomogle su da se razvije i rafinira u značajnoj mjeri, na pozitivan način, razvoj pravnih nauka uopće. Opetovane presude i utvrđivanje zločina Genocida u Srebrenici, bili su jako važni, ne samo za zajednicu žrtava u Srebrenici nego i u razvijanju svijesti i saosjećanja i ljudskosti zbog činjenice da se genocid i drugi zvjerski zločini mogu desiti svugdje u svijetu u bilo kojem trenutku, i samo hrabri glasovi i aktivnosti ljudi mogu spriječiti da se to ne ponovi. Presude koje se odnose na Genocid u Srebrenici jačaju potrebu za radom međunarodnih sudova na kojima bi se procesuirali odgovorni za ove zločina - kako bi svi ubuduće bili svjesni da će za te zločine na kraju biti kažnjeni. U vremenu kada je došlo do “zamora Tribunala” čini se da i volja za tim da se presuđuju odgovorni za najstrašnije zločine protiv čovječnosti postepeno slabi i nestaje. Danas smo u situaciji kada vlade i ljudi treba da obnove svoju posvećenost ostvarenju međunarodne pravde i odgovornosti.

Potreba za pravdom nerazdvojivi dio ljudske prirode

Ostali ste u kontaktu sa žrtvama Genocida?

Imam izvrsne odnose sa preživjelim žrtvama koje sam upoznao tokom rada u Tužilaštvu MKSJ, naročito sa žrtvama Genocida u Srebrenici koje posebno poštujem zbog njihove hrabrosti i nepokolebljive predanosti borbi u čast njihovih ubijenih u Genocidu. Njihova istrajnost i insistiranju na tome da svijet ne smije zaboraviti ovu strašnu tragediju je za svako poštovanje.

Koliko je stalno bavljenje predmetima sa najstrašnijim zločinima i svakodnevni konatakti sa preživjelim žtrtvama utjecalo na Vas i Vaš život? Naravno, pri tome ne mislimo na Vašu profesionalnu posvećenost poslu koji ste radili.

Mogu slobodno reći da je slušanje priča i izjava o nezamislivo bolnim iskustvima žrtava - koje su bile brojne, i to tokom svih godina rada Tribunala, bilo veoma stresno. Za vrijeme dok sam radio kao tužilac shvatio sam da je potreba za pravdom nerazdvojivi dio ljudske prirode i bio sam potpuno posvećen ostvarenju pravde za žrtve. Imajući to na umu, bio sam u stanju da upravljam i djelomično potisnem stres, koji je bio sastavni dio mog svakodnevnog posla.

Koliko je Vaša porodica trpjela zbog toga?

Bio sam dovoljno oprezan i pažljiv da držim detalje strahota podalje od moje žene i djece.

Bilo je impresivno slušati Vas dok ste držali žive časove studentima u Kravicama u okviru nedavno održane konferencije u Sarajevu na dan izricanja prve pravosnažne presude Krstiću - naročito dok ste studentima pokazivali tragove koji su i danas prisutni na mjestima počinjenja zločina. Kako ste se osjećali dok ste prenosili svoje bogato iskustvo i znanje studentima upravo na tim mjestima tog dana?

Osjećao sam se počašćenim da im prenesem ono što znam o tragediji Srebrenice na ovoj konferenciji održanoj upravo na dan izricanja prve pravosnažne presude za genocid u Srebrenici u slučaju Krstić – na njenu 14. godišnjicu, a u povodu koje su Udruženje Pokret Majki enklave Srebrenice i Žepe, sa Munirom Subašić na čelu i Udruženje žrtava i svjedoka genocida, sa Muratom Tahirovićem na čelu, organizirali ovu konferenciju „Usudi se znati“.

Studenti su u simulaciji suđenja (moot court trial) koristili dostignuća MKSJ-a u procesiranju genocida i od nas, direktnih učesnika u ovim procesima, mogli dobiti saznanja o tome. Naročito su bile značajne posjete lokacijama na kojima su počinjeni zločini Genocida. Nadam se da će ove posjete lokacijama na kojima su činjeni zločini u Srebrenici utjecati na njih na jedan pozitivan način – na način da u svojim životima i karijerama budu ohrabreni da se bore protiv nepravde, ma koliko ona bila zamaskirana i prerušavana u raznorazne odore.

Da li ste zadovoljini onim što su prezentirali studenti?

Oduševljen sam što sam bio pozvan i učestvovao na konferenciji o genocidu koja je održana u Sarajevu i ohrabren sam jer sam vidio studente iz svih dijelova bivše Jugoslavije da zajedno učestvuju na konferenciji. U regiji koja još uvijek ima bolne političke podjele i dosta neriješenih pitanja, lijepo je vidjeti studente iz različitih regija bivše Jugoslavije da međusobno sarađuju na jedan produktivan način. Mladi ljudi koje sam promatrao, i drugi slični njima, predstavljaju nadu da će budućnost u tom regionu biti svjetlija. Studenti učesnici bili su zainteresirani za temu konferencije i dobro pripremljeni za debate o mnogim pravnim pitanjima. Oni mogu postati budući politički lideri, budući pravnici, advokati i sudije, a njihovi sve zreliji pogledi i glasovi trebaju biti brana i zaštita u prevenciji tragedija koje se mogu ponoviti u regionu.

Gdje ste radili nakon MKSJ i koliko Vam je koristilo iskustvo koje ste stekli u MKSJ u daljem radu?

Nakon što sam dostigao starosnu dob za penziju po pravilima MKSJ, napustio sam tu instituciju i bavio se konsultantskim poslovima. Nakon toga sam imenovan na poziciju međunarodnog istražnog sudije na Sudu u Kambodži (ECCC), poznatom kao Khmer Rouge Tribunal, gdje sam radio gotovo tri godine. Sada sam zaista u penziji. Moje iskustvo sa MKSJ bilo je veoma korisno na ECCC-u. Sada sam zaista u penziji.

Koja je Vaša poruka u povodu 23. godišnjice Genocida u Srebrenici?

Ostanite jaki i nastavite biti posvećeni zadatku da osigurate da svijet ne zaboravi tragediju Srebrenice. Svijet će biti sigurnije mjesto zbog vaše snage i vašeg truda.

 

 - kazuje nam sudionik puta spasa iz Srebrenice, jedini preživjeli od pet braće Mešić, koji ono što je preživio nikome ne bi poželio da vidi, čak ni na filmskom platnu

 Razgovor sa Hajrudinom Mešićem, profesorom historije i geografije u Gazi Husrev-begovoj medresi, upriličili smo nakon ispraćaja još jedne generacije maturanata Medrese, a uoči mubarek mjeseca ramazana. S obzirom da lično poznajem prof. Mešića i da sam saznao za smrt njegova četiri brata koja su kao pripadnici Armije R BiH poginuli braneći svoj toprak to je naša namjera bila zarad mlađih generacija ostaviti još jedan pisani trag o tim teškim i bremenitim vremenima.

Agresori mrze, mi ne znamo mrziti

I, pored svega kroz šta ste prošli niste pokazali mržnju spram zločinaca?

Mešić: Ima nešto kod mržnje što treba uvijek istaći a to je da , mržnja najviše razara onoga ko nosi mržnju u sebi. Dakle, čim mrziš već si poražen. Prije svega ja kao čovjek, kao musliman i kao pripadnik ovog naroda mogu reći da nama nije svojstvena mržnja. Na kraju krajeva nama je i rat nametnut. Mi nikoga nismo napali – mi smo bili napadnuti, i bili smo prinuđeni braniti svoje živote, svoj zavičaj, svoju domovinu. Nismo htjeli rat, nama su ga drugi nametnuli.

Moramo priznati da mnoge generacije o našoj prošlosti nisu učili ono što su trebali. Opasnost je tim veća što i sada nakon ovolikog stradanja nisu to u mogućnosti?

Mešić: Mislim da postoji puno načina na koje to možemo učiniti. Jedan od njih je taj da škole iz BiH vode učenike ne samo u Srebrenicu, nego i u Ahmiće, Tomašicu, Žepu, mjesta stradanja Bošnjaka u Hercegovini i na sva druga mjesta stradanja Bošnjaka gdje će učenici na licu mjesta moći saznati šta se dešavalo u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno je samo otići na ta tužna mjesta i vidjeti razmjere zločina koji se sručio na Bošnjake, tamo su riječi suvišne. Nišani sami pričaju priče. Imajući u vidu da sam često u bosanskom srednjem Podrinju moram istaći da nikada nisam ušao u memorijalni centar u Potočarima, a da nisam zatekao nekoga u ili pored mezarja. I, ono što treba posebno istaći je prisustvo velikog broja stranaca i studenata koji navraćaju u Memorijalni centar. Prošle godine sam bio u prilici biti sa grupom stranaca iz Španije gdje sam primjetio kako ljudi plaću gledajući prikazani film. To je, možda, najbolji način da se svijet upozna sa ovim što se desilo. Čini mi se da nama Bošnjacima Srebrenica ostaje kao jedina tačka oko koje Bošnjaci imaju konsenzus, te da bi u budućnosti Srebrenica mogla biti važan dio našeg identiteta. Ne treba zaboraviti da je holokaust važan izvor legitimiteta države Izrael, te bi i naši politički predstavnici mogli vidjeti kako to rade drugi, a ne da se prepoznamo u onoj izreci „ kako Englezi uče na Oksfordu a drugi narodi na svojim greškama“.

Istina se naravno ne može sakriti. Na poziv nevladine organizacije „ Remembering Srebrenica“ i prijedlog Srebreničana ste pozvani u London gdje ste održali nekoliko predavanja. O čemu je riječ?

Mešić: Prije dvije godine sam pozvan u London, a u povodu obilježavanja dana srebreničke tragedije odnosno genocida. Predavnja sam tom prilikom održao i u Birmigenu, Kardifu i Glazgovu. To je naša šansa i put kojim treba ići u širenju istine o stradanju Bošnjaka. Jer, ne znam da li se u drugim prijestolnicama obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, ali čini mi se da u Velikoj Britaniji imamo mnogo prijatelja. To je i jedinstvena šansa da se uoči 11.jula neko u Londonu obrati od naših najviših političkih zvaničnika. Tim prije što je Velika Britanija jedna od pet najvažnijih zemalja svijeta. Čak su se mnogi od prisutnih na obilježavanju iz drugih zemalja svijeta iznenadili kako smo uspjeli da na ovako visokom nivou nametnemo i predstavimo temu stradanja Srebrenice. Ističu da je bilo u toku prošlosti još sličnih stradanja o kojima niko ne priča, a ovdje se širom Velike Britanije 7 dana obilježava stradanje Bošnjaka iz zaštićene zone UN-a Srebrenice.. Dakle, volio bih da i prijestolnice muslimanskih država kao i drugih prijestolnica na Zapadu počnu raditi na tome. Dakako, to je pitanje za naša diplomatsko konzularna predstavništva širom svijeta koja na tome trebaju raditi.

Izgleda da (ratnu) pouku nismo izvukli?

Mešić: Mi smo obnovili svoju državnost u Varcar Vakufu – Mrkonjić Gradu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH 25. XI 1943.godine , a prvog marta 1992.godine smo stekli nezavisnost i uspjeli smo je odbraniti. Nakon svega, bojim se da bi procesom masovnog iseljavanja mladih ljudi mogli doći u poziciju da od gotovog napravimo veresiju. Jevreji su 2000 godina sanjali svoju državu i kada su je stekli mnogi su krenuli put Izraela da u njemu žive, a mi nakon tako visoke cijene slobode koju smo platili demografski praznimo državu od njenog najvažnijeg supstrata a to su ljudi.. Ja kao ni mnogi drugi nisam otišao i mislim da ne treba ići iz BiH. Smatram da ovdje trebamo graditi svoju budućniost, jer 100.000 naših najboljih sinova dalo je svoje živote za Domovinu . Odlazak onih koji su se borili i koji vole ovu zemlju nije poželjan. Neki od najboljih bosanskih sinova sada voze kamione i rade teške fizičke poslove na zapadu, a oni koji negiraju državnost BiH rade u njenim institucijama, uz kratko podsjećanje i napomenu da trojanski konji jašu iznutra.

Da iskoristimo priliku i čestitamo dolazak mjeseca ramazana...

Mešić: Dolazak mjeseca ibadeta, milosti i oprosta budi snažna sjećanja na dane djetinjstva, roditelje, braću, rođake, prijatelje, komšije i saborce koji više nisu sa nama. Ramazan je mjesec u kojem se trebamo sjećati upravo njih upućivanjem dova Allahu dž.š., a ne zaboraviti i na naše komšije i prijatelje sa kojima živimo i radimo. Predstojeći mubarek ramazan akobogda planiram provesti u krugu prodice. Koristim ovu priliku da svim muslimanima zaželim svaki hajr u predstojećem mjesecu ramazanu, te da ga isposte u zdravlju, rahatluku i dobrom raspoloženju i da se među muslimane vrati dugo čekani mir.

00Cijeli tekst

U novom predramazanskom izdanju Preporoda od 15. maja 2018. čitajte:

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija