U vezi s oblicima opština i općina u savremenoj je jezičkoj praksi uočljiva pojava koja se tiče jezičke (ne)ravnopravnosti na području Bosne i Hercegovine. Jezička ravnopravnost trebalo bi da bude zastupljena u svim njezinim dijelovima pa bi i službeni nazivi ustanova morali biti na sva tri bosanskohercegovačka standardna jezika i na oba pisma. To vrijedi i za razne memorandume ustanova i službi, pečate, štambilje i sl. Obaveza državnih i drugih institucija jeste i provođenje jezičke ravnopravnosti. Ravnopravnost je pravo svih i to im se pravo ne bi smjelo uskraćivati. U vezi s ovim nameće se pitanje koje nekima može izgledati neobično: Mogu li Pale biti općina?

Naravno, i ne samo da mogu, već bi trebalo biti i tako. Općina Pale prema popisu stanovništva iz 1991. godine imala je sljedeću nacionalnu strukturu stanovništva:

11.284  ili 68,99% – Srbi,

4.364 ili 26,68 % – Muslimani,

129 ili 0,78% – Hrvati,

396 ili2,42% – Jugoslaveni,

182 ili 1,11% – ostali i „nepoznato“.

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine na području Općine Pale u Republici srpskoj uz većinske Srbe živi samo 186 Bošnjaka, 128 Hrvata i 144 ostalih. Pravo je pitanje gdje je nestalo oko 3.000 Bošnjaka iz popisa od 1991. godine. Ali i ovako neznatan broj onih koji svoj jezik ne nazivaju srpskim trebalo bi da imaju i svoja jezička prava, a njihovo je pravo da i „svoje“ institucije nazivaju svojim jezikom. To se, naravno, odnosi na sve općine i opštine u svim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Podsjećamo: u bosanskom i hrvatskom jeziku standardiziran je oblik općina, a u srpskom opština. Jezička ravnopravnost u Bosni i Hercegovini trebalo bi da bude zastupljena u svim njezinim dijelovima pa bi i službeni nazivi ustanova morali biti na sva tri standardna jezika i na oba pisma. Istina, u moru kršenja brojnih drugih ljudskih prava u Bosni i Hercegovini na jezička se prava gotovo i ne obraća pažnja.

Iznenađuje činjenica da se uz nazive općina iz Republike srpske obično upotrebljavaju oblici opština i kad ih upotrebljavaju oni kojima je standardni jezik bosanski i hrvatski. To se odnosi i na neke novinare. Dakle, trebalo bi da bude Općina i Opština Pale, Zvornik i dr., kao i Općina i Opština Ilijaš i dr. To, naravno, podrazumijeva isto rješenje i za druge općine na cijelom području Bosne i Hercegovine, bez obzira na to koje je većinsko stanovništvo u njima.

Upotreba jednog ili drugog oblika određena je opredjeljenjem za normu standardnog jezika, ali je izbor pravo svakoga. To znači da pojedinac ne mora upotrebljavati oba oblika: općina i opština. On će se opredijeliti za jedan od njih, onaj koji se preporučuje u njegovu standardnom jeziku.

Sve što se tiče spomenutih jezičkih prava u vezi s bosanskim jezikom i Općinom Pale u Republici srpskoj odnosi se i na Općinu Pale u Federaciji Bosne i Hercegovine. To znači da bi i u navedenoj federalnoj općini (a tako i u svim bosanskohercegovačkim općinama) trebalo ispoštovati jezička prava svih, tako da svi „svoje“ institucije mogu nazivati svojim jezikom, a da takvu politiku jezičkih prava podrže i table s natpisima na takvim institucijama, memorandumi ustanova i službi, pečati, štambilji i sl.

Odsustvo ćirilice na službenim nazivima federalnih, kantonalnih ili općinskih institucija u kojima o tome odlučuju Bošnjaci, znak je kratkovidosti i odustajanja od ćirilice.

U institucijama u kojima se drži do jezičke ravnopravnosti na tablama, memorandumima, pečatima, štambiljima i svugdje gdje jezička ravnopravnost treba biti zastupljena,  ispisuju se oba naziva: općina i opština na oba pisma. Tako treba postupati i u drugim službenim nazivima institucija na svim nivoima.

Naša je država složena u svakom pogledu, pa i u ovome jezičkom, koji nikoga ne bi trebalo da ugrožava – niti skupinu niti pojedinca. Nažalost, dešava se da vam „institucije“, koje bi trebalo da podjednako pripadaju svima, ne dopuštaju čak ni to da svoj jezik nazivate njegovim imenom, a kamoli da uživate druga jezička prava koja su podrazumijevajući dio svakoga demokratskog društva.