"Ispravno razumijevanje nečega i pogrešno razumijevanje tog istog ne isključuju se po svemu."

Iz teksta mr. Okić Muhameda "Red i kultura ponašanja u džamiji", objavljenog u Glasniku novembar-decembar 2017.

„Teofrast je mislio da je čovjek suma onoga što je nosio sebi kad je rođen i onoga što je bio (činio, mislio, osjećao) u sveijednom trenutku svog života. Zato je svaki od nas sada (užasnog li blagoslova!) sve ono što je ikad bio...“

Navedeni citat je jedna od tvrdnji kojom Dževad Karahasan uvodi čitaoca u tekst „Kuća za umorne“. Nije potreban naročit misaoni napor da bi se jasno utvrdilo kako pojedinac u različitim životnim fazama drugačije misli i djeluje. Ponekad je ta rzličitost toliko izražena da su želje spram određenih segmenata naših prošlosti takve da bi nas njihovo nepostojanje obradovalo i uspokojilo. Oni, međutim, uvijek ostaju njen sastavni i punopravni dio. A ukoliko prihvatimo Teofrastovu tvrdnju; ostaju i dio naše ličnosti, ma koliko se mijenjali. Mi smo, dakle, šta god danas činili, podjednako i onaj aktivni izvršilac djela iz prošlosti kojeg se sramimo. Ma koliko nam se činilo da smo se promijenili – uglavnom nabolje, kako će u našu korist presuditi onaj dominantni, sujetni dio nas.

Teorija nas uči, a čitalačko iskustvo potvrđuje kako čitalac, uz interpretaciju teksta, unosi vlastita iskustva i znanja koja može vezivati uz pročitano. U nastavku nas očekuju tri slobodne asocijacije na naveceni citat - međusobno nepovezane, osim onoliko koliko htjednemo.

1. Teofrastova misao na poseban način ide u korist tipskoj skupini ljudi koji najveću prednost prilikom vrednovanja karaktera daju iskustvu. To je, naravno, duboko lično motivirano, jer uglavnom drže da i sami pripadaju skupini iskusnih; pa dajući iskusnima najviše ocjene, zapravo vrednuju sebe. Oni su u svojoj aktuelnoj ličnosti objedinili nebrojeno mnogo međusobno različitih stanja i griješili na poljima gdje trenutno (zahvaljujući učenju na greškama) briljiraju. Operirajući jezikom, svoje besjede neiskusnim sugovornicima vole počinjati iskazom poput: „I ja sam nekad tako...“, a završavati sa: „Zato sad znam“. Objedinjujući vlastita iskustva i sva nekadašnja pogrešna stanja u trenutnoj nepogrešivoj figuri, savjetodavno i superiorno govore manje iskusnima od sebe, hraneći svoj ego. Svoje pogreške su intenzivnim življenjem smjestili u prošlost i njima nema mjesta u sadašnjosti.
   
   2. Prirodno neslaganje sa vlastitim postupcima iz prošlosti, narodski je duhovito prikazano u iskazu: „Čovjek sa dvadeset godina misli da je najpametniji, sa trideset da je još pametniji, sa četrdeset misli da nema pametnijeg od njega; a svaki put kad pogleda unazad deset godina, vidi budalu“. Ukoliko bismo ovo narodno životno iskustvo doveli u dijalog sa Teofrastovim filozofskim zaključkom, mogli bismo pretpostaviti kako je, ma koliko bili samodopadljivi, jedan dio nas uvijek rezervisan za ono što ne volimo.

3. Jedno lično čitanje iskaza sa početka me vraća u period djetinjstva, kada sam, usvajajući moralni model svijeta bio poklonik istine. U izrazito praktičnom smislu, jer teorijski to vjerovatno ne bih znao ni objasniti. Uglavnom bi me uz glađenje po glavi pohvaljivali riječima: „Ma on je preiskren“. Današnji skeptik u meni insistira na tome da su ti isti iza leđa govorili: „Kakav naivčina“, što i nije daleko od istine - kad se sjetim na kakve sam lažne i očigledno nestvarne priče nasijedao, samo zato što sam mislio da sa jezika ne može kliznuti ništa osim onoga što se stvarno desilo. Neki dobronamjerni poznanici ili preiskusni iz prvog primjera (nisam siguran) su, sažaljivo doživljavajući tu iskrenost/naivnost došli do mene sa savjetom da ne vjerujem u sve što čujem, te da i sam povremeno nešto slažem, vjerovatno zato da bih se uklopio u svijet neiskrenih. Starije valja poslušati, a i nisam si mogao dozvoliti da me posmatraju kao naivca. Vratio sam se iz škole, u čijem sam susjedstvu džeparac potrošio na sok u limenci, umjesto da sam ga racionalno podijelio na sendvič i mali sok u tetrapaku. Mama, brinući se za sina kojeg se na mnogo toga moglo nagovoriti osim na to da sjede i do kraja pojede svoj obrok, me upitala jesam li jeo. Potvrdno sam odgovorio i time prvu laž u životu posvetio vlastitoj majci. Neiskusan u ovoj raboti, niti sam znao odabrati sugovornika, nit' sam umio uvjerljivo gestikulirati; pa sam neslavno završio – otkrivena laž.

Danas, kad se volim uvjeravati kako istini držim stranu, ne mogu pobjeći od toga da mojoj ličnosti pripada i osoba koja je svoju prvu laž izustila tokom razgovora s majkom.