50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Pravo je pitanje naš nemar prema Genocidu

Zgrada  suda u Hagu Zgrada suda u Hagu

Negiranje Genocida počinjenog nad Bošnjacima u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, ozbiljan je problem jer predstavlja nepriznavanje odluka međunarodnih i domaćih sudova, vrijeđanje žrtava i pripremu terena za ponavljanje Genocida. 

Potražite Preporod aplikaciju za android i iOS uređanje. Instalirajte odmah i uživajte u sadržaju. 

Ali, za nas je važnije i možda jedino pravo pitanje naš vlastiti odnos prema Genocidu nad Bošnjacima. Po mnogo čemu sudeći, mi sami se prema Genocidu koji je počinjen nad nama odnosimo u znaku tihog, dugoročnog i dubinskog zaborava. 

Prije svega, prema žrtvama Genocida se ne odnosimo s poštovanjem koje stradali zaslužuju i koje im dugujemo. Naš odnos prema žrtvama Genocida se svodi na prigodna obilježavanja koja često politički (zlo)upotrebljavamo. Genocid, počinjen nad Bošnjacima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, nije pitanje za političke transparente, ucjenjivanja i ceremonije. 

Naš odnos prema Genocidu počinjenom nad Bošnjacima na kraju dvadesetog stoljeća u Evropi odvija se u znaku dubinskog nemara za vlastitu historijsku sudbinu, budućnost i samopoštovanje. I dok se bavimo onima koji negiraju Genocid, što naravno i trebamo, posebno ako imamo u vidu porast broja onih koji javno kreiraju, podržavaju i promoviraju narativ negatora Genocida, zaboravljamo pogledati u sebe jer, čini se, da nas ne zabrinjava odsustvo vlastitog samopoštovanja koje dolazi do izražaja u našem postratnom i postgenocidnom umjetničkom i književnom stvaralaštvu. Nema većeg zla, nema većeg iskušenja koje se dogodilo Evropi u drugoj polovini dvadesetog stoljeća od Genocida počinjenog nad Bošnjacima. 

Nema veće teme Genocida koji je počinjen nad našim narodom na kraju prošlog stoljeća. A mi, osim časnih izuzetaka, u filmovima, književnim djelima i drugim oblicima stvaralaštva zaobilazimo tu temu. Beskrupulozno, sračunato i bez imalo dostojanstva, stida i moralnog ukusa, u većini filmova, književnih djela i umjetničkih izraza „lovimo“ međunarodna priznanja na temama koje su u modi. 

Jasno, treba insistirati na tome da se zakonski sankcionira negiranje Genocida. Ali, to nije dovoljno. Šta ćemo s presudama i dokumentima haškog Tribunala? Desetine hiljada stranica presuda ovog suda se neće same čitati. To ne smije ostati nedešifrirana „crna kutija“ nekog nesretnog pada aviona. To je građa koju, prije svih drugih, mi moramo – razumije se, u saradnji s međunarodnim akademskim, naučno-istraživačkim i političkim krugovima i institucijama – proučavati i obznanjivati. Naše dosadašnje bavljenje Genocidom svodi se, manje-više, na stihijske, privatne, entuzijastičke i sporadične pokušaje. Za pravna, sociološka, politološka i svaka druga proučavanja ove građe morale bi se osigurati institucionalne, sistemske, finansijske, planske, tehničke i sve druge pretpostavke. 

Šta ćemo s presudama i dokumentima haškog Tribunala? Desetine hiljada stranica presuda ovog suda se neće same čitati. Šta ćemo s presudama i dokumentima haškog Tribunala? Desetine hiljada stranica presuda ovog suda se neće same čitati. To ne smije ostati nedešifrirana „crna kutija“ nekog nesretnog pada aviona.

Nema veće teme Genocida koji je počinjen nad našim narodom na kraju prošlog stoljeća. A mi, osim časnih izuzetaka, u filmovima, književnim djelima i drugim oblicima stvaralaštva zaobilazimo tu temu. Beskrupulozno, sračunato i bez imalo dostojanstva, stida i moralnog ukusa, u većini filmova, književnih djela i umjetničkih izraza „lovimo“ međunarodna priznanja na temama koje su u modi. 

Kako, u kojoj formi, i s kojim sadržajem bi se moglo i trebalo sjećanje na Genocid i komemoriranje žrtava Genocida nad Bošnjacima uključiti u neke obredne sadržaje vjerskog života u džematima i džamijama Islamske zajednice? Tako da, na primjer, nijedna džuma, odnosno hutba u svakoj našoj džamiji ne prođe bez spomena, odnosno sjećanja na žrtve Genocida.

I na planu institucionalnog memoriranja Genocida moramo učiniti mnogo više. U tom pogledu, htjela bih ovdje iznijeti jednu ideju. Riječ je zapravo o očekivanju i povjerenju koje mnogi imaju prema Islamskoj zajednici u pogledu njene uloge u institucionaliziranju komemoriranja žrtava Genocida počinjenog nad Bošnjacima. Naime, od Islamske zajednice se, s razlogom i povjerenjem, očekuje da osmisli, konceptualizira i organizira formu i sadržaj vjerskog komemoriranja žrtava Genocida. To se očekivanje odnosi u prvom redu na Potočare 11. jula, i nakon što sve žrtve Genocida budu ukopane u memorijalnom centru odnosno šehidskom mezarju u Potočarima, ali i u Prijedoru, Kozarcu, Zvorniku, Foči, Višegradu i svim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, odnosno u cijeloj Islamskoj zajednici u BiH i u svijetu. To je, vjerujemo, važno pitanje za našu teološku misao, za Vijeće muftija, za Rijaset Islamske zajednice. 

Kako, u kojoj formi, i s kojim sadržajem bi se moglo i trebalo sjećanje na Genocid i komemoriranje žrtava Genocida nad Bošnjacima uključiti u neke obredne sadržaje vjerskog života u džematima i džamijama Islamske zajednice? Tako da, na primjer, nijedna džuma, odnosno hutba u svakoj našoj džamiji ne prođe bez spomena, odnosno sjećanja na žrtve Genocida.

Senada Tahirović

Diplomirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Od ‎2006 -2013 godine izvršni urednik u časopisu za odgoj i obrazovanje Novi Muallim. 2013. do 2017. glavna urednica Novog Muallima. Autorica više članaka u domaćim časopisima i monografskim publikacijama.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija