50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Apeli za pomoć: još jedna priča iz Granade

Autor: Fikret Karčić Maj 17, 2021 0

Prethodna kolumna o Granadi, objavljena na ovim stranicama naišla je na veliko interesovanje čitalaca. Zato smo odlučili da se osvrnemo na još neka pitanja iz historije al-Anadlusa, koja mogu ukazati današnjem čitaocu na neke pouke iz prošlosti. Danas je to pitanje apela za inostranu intervenciju.

Historičar Hugh Kennedy je u svojoj knjizi Muslim Spain and Portugal: A Political History of al-Andalus (Muslimanska Španija i Portugal: politička historija al-Andalusa), London- New York, Routledge, 1996, str. 288-304, opisao uspon i pad Granade. Jedno od pitanja koja u ovoj knjizi privlače pažnju jesu apeli Granađana nekim muslimanskim zemljama i odgovori koji su uslijedili.

Zlatne godine nasiridskog kraljevstva bile su tokom 14. vijeka. Već od 1391. godine pojačavaju se unutrašnje podjele u Granadi, kao i strane prijetnje. Posljednja faza dekadence, koja će dovesti do pada, bila je 1479. kada je u Castilli na vlast došao kralj Fernando. On i njegova žena Isabella odlučili su se za sistematski rat za osvojenje Granade.

Granada se odlučila da uputi apel za pomoć najbližim muslimanskim susjedima, vladarima Maroka, koji su ranije pružali takvu pomoć. Na ove snage Andalužani su se oslanjali sve do 1340. godine, kada je muslimanska vojska poražena u bici kod Rio Salado. U drugoj polovini 14. vijeka nije bilo u Maroku snažne države koja bi naslijedila Merinidsku dinastiju. S druge strane, muslimani su izgubili tjesnac Tarifa koji im je morskim putem omogućavao invaziju na jug Španije. Jedino su se manje snage mogle prebaciti do Malage ili Almerie, dok su još bile u muslimanskim rukama. Velike invazije iz Afrike su bile stvar prošlosti. Marokanski vladari su bili suviše slabi za takav poduhvat. Slično je bilo sa Hafsidskom dinastijom u Tunisu.

Naredna država iz Sjeverne Afrike od koje su Granađani zatražili pomoć bio je Egipat pod vlašću Memluka. Andalužani su poslali svog uglednika Ibn al-Azraqa, malikijskog pravnika, memlučkom sultanu Qait-beyu u Kairo 1487. godine. Od njega je zatražena pomoć. Jedino što je Qait-bey uradio bio je da pošalje dva fratra iz Crkve Sv. Groba u Jerusalemu, koji je tada bio pod njegovom vlašću, sa pismom kastiljanskim kraljevima da poštede Granadu. Izaslanici su primljeni sa počastima a Fernando je odgovorio da će građanska i vjerska prava muslimana biti poštovana kada se predaju. Više nije bilo pisama.

Treća država od koje su Granađani tražili pomoć bila je Osmanska država. U drugoj polovini 15. vijeka ova država je bila u usponu ali su njeni napori bili usmjereni u više pravaca, posebno Balkanu i istočnom Mediteranu. Osmanlije su za Špance bili daleka opasnost. O tome govori Leonald P. Harvey u svojoj knjizi Muslims in Spain 1500 to 1614 (Muslimani u Španiji 1500 do 1614), The Chicago University Press, 2005, str. 222-224, 230, 332-340.

Prve diplomatske kontakte s Osmanlijama ostvarila je vlada Granade dok je još mogla voditi međunarodne odnose. To je skrenulo pažnju Osmanlijama na zapadni Mediteran. Postoje informacije da su muslimani pod vlašću kršćana (mudejari) iz Valencije bili u Istanbulu i tražili pomoć. Kralj Fernando je istinski bio zabrinut zbog toga.

Osmanski sultan Bayezid II (vladao 1481-1512) uputio je admirala Kemal Reisa u prvu osmansku pomorsku misiju u zapadnom Mediteranu. Ovaj admiral je izvršio napade na priobalna područja na jugu Iberijskog poluostrva i pomogao prevoz muslimana prema sjeveru Afrike. Njegova misija je opozvana 1495. godine, tri godine nakon pada Granade.

Nakon pada Granade, pobunjeni prisilno pokršteni muslimani – Moriscosi – su se obraćali osmanskim sultanima. Takvo je bilo i jedno pismo upućeno u Istanbul 1570. godine. U tom pismu Moriscosi su tražili pomoć u vojnoj opremi, uključujući topove. Najveći zagovornik ideje za pomoć Moriscosima bio je Mehmed-paša Sokolović. Prednost je data bližem poduhvatu – osvajanju Kipra.

U vrijeme 122 godine preživljavanja Morsicosa pojaviće se povremeno osmanski dobrovoljci iz Alžira koji će pokušati pomoći pobunjenim muslimanima (monfi) pružajući im vojnu obuku.

Konačno, kada je došlo do konačnog protjerivanja Moriscosa osmanske vlasti su im pružile utočište – od Sarajeva, preko Beograda, Istanbula i Burse do istočne Anadolije.

Iz ove priče o apelima za pomoć možemo izvesti nekoliko zaključaka. Prvo, nijedna država ne treba svoju vanjsku politiku zasnivati na tuđoj humanitarnoj intervenciji. Drugo, kada bude potrebe za takvim intervencijama, države od kojih se to traži suočene su sa kompleksnim odlukama. Treće, odluka o intervenciji zavisiće od trenutne geopolitičke situacije, prioriteta u vanjskoj politici a zatim i od stvarnih operativnih mogućnosti da se pomoć pruži.

Zadnji put promjenjen Ponedjeljak, 17 Maj 2021 15:54

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine