Mevludin Dizdarević

Mevludin Dizdarević

je rođen u Zenici 1974. godine. Završio je GHM u Sarajevu, 1992. a na Fakultetu islamskih nauka je diplomirao 2000. godine. Časnu titulu hafizul-kur'an dobiva 2003. godine a magistarsku radnju pod naslovom „Suodnos islama i Zapada u mišljenju Mustafe Busuladžića“ brani 2009. godine. Na matičnom fakultetu 2016. brani svoju doktorsku radnju pod naslovom „Mjesto Hivzije Hasandedića u izučavanju kulturne historiej Hercegovine“ i stiće zvanje doktor islamskih nauka iz oblasti Kulture i civilizacije.

Radi kao imam u Ensar džamiji u Zenici a kao spoljni saradnik na Islamskom pedagoškom fakultetu gdje je biran u zvanje docenta iz oblasti Islamska kultura i civilizacija.

Bio je član redakcije Novog muallima sedam godina a od 2017. izabran je za glavnog urednika ovog renomiranog lista.

Učesnik je na značajnom broju međunarodnih konferencija, simpozija, okruglih stolova i tribina. Pored brojnih radova i eseja do sada je objavio dvije knjige:

Bolest i lijek savremenog društva 2006. godine i knjigu Kultura straha, 2014.

O zvanju i znanju

Februar 05, 2019

Priča se tako da je naš mudri Nasrudin hodža jedanput navratio na sohbet, ali bez svog ulemanskog kjafeta i odore pa ga niko nije ni prepoznao. Samim tim, nisu mu ni ukazali počasti na koje je svikao već je sjeo tamo gdje je bilo mjesta i jeo ono što su mu prinijeli zbunjeni domaćini. Slijedeći put je hodža došao na sohbet u kjafetu i domaćini su kako je red pohrlili da ga smjeste na počasno mjesto. Međutim, hodža ne pristade na to nego skide svoje džube i ahmediju i stavi ih na predviđeno mjesto, a on sam ode da sjedne u dnu sobe govoreći: „Gore je mjesto mom džubetu, a meni je mjesto za vratima“.

Dakako, ova hikaja nije ispričana za dokono uveseljavanje već sa nakanom da u karikaturalnoj formi postavi pitanje suodnosa znanja i zvanja, forme i suštine, lažnih i autentičnih vrijednosti, integriteta i imidža. Pitanje imidža i integriteta, vrijednosti i autoriteta nije novo, niti je tek postavljeno. Međutim, nikada ovo pitanje nije došlo na dnevni red u tako zaoštrenoj formi kao što je danas u Bosni i među Bošnjacima. Chris Jenks u Vizualnoj kulturi savremenu civilizaciju određuje okulocentričnom, tj. takvom civilizacijom koja insistira na čulu oka i na vizuelnom. U takvom kulturnom kontekstu u procesu društvene stratifikacije imidž postaje bitan ili da budemo do kraja jasni imidž postaje jedino bitan. Integritet je ono što predstavlja naš unutrašnji sadržaj i vrijednost. Integritet je podudarnost između naših riječi, misli i djelovanja. Imidž, na drugoj strani jeste slika o tome šta mi jesmo i vrijednosti koje zastupamo. Dobro je kad su imidž i integritet usaglašeni. Kada idu ruku pod ruku. Nije dobro kada nisu usklađeni. Tada imamo pojavu karikaturalnog i društveno opasnog ponašanja u vidu primata titula i zvanja nauštrb stvarnih vrijednosti i autentičnih autoriteta. Autentični autoriteti su oni koji svoj autoritet izvode iz vlastite intelektualne snage i moralne doslijednosti. Zasnivaju ga na univerzalnim vrijednostima vlastitog rada i težnje ka izvrsnošću, a nisu nametnuti izvana, niti se temelje na izvanjskim i formalnim mjerilima autoriteta.

Evidentna kriza naše kulture svoje ozbiljenje nahodi u transmutaciji i srozavanju autentičnih autoriteta i sveprisutnoj društvenoj pozicioniranosti lažnih zvanja i autoriteta. Ovakvo stanje generira niz društvenih anomalija koje manifestno ocrtavaju obrise naše moralne i intelektualne bijede. Evidentnu slabost prepoznajemo u degutantnom naglašavanju zvanja i titula na vjerskim, kulturnim i političkim manifestacijama. Gluho i ćoravo bilo da se pri javnim obraćanjima koja titula preskoči i to ne jednom nego svaki put.

Pored toga, poplava zvanja i diploma bez pokrića, gradi varljivu iluziju uspješnosti i kvaliteta koja se poput kule od karata ruši na prvom povjetarcu. Arapska poslovica veli: Iza tedektere-l-ezheru daufe-l-islam - kada je Azhar počeo da dijeli doktorate oslabio je islam. Dakako, ovdje nije problem u zvanjima nego u sadržaju tih zvanja i diploma. Mehmed Handžić, Mehmed Mujezinović, Hivzija Hasandedić i dr. nisu nosili velike titule, ali ih to nije spriječilo da iza sebe ostave grandioznu teorijsku baštinu. Danas imamo magistara i doktora „na pasja preskakala“, ali mimo tzv. disertacija nisu čestita retka napisali i potpisali.

Kada lažni autoriteti dobiju neku poziciju zakonomjerno oko sebe okupljaju slične sebi ili gore od sebe da bi očuvali iluziju svoje veličine, a neminovno u drugi plan guraju izvorne autoritete. Rijetko priznaju tuđe uspjehe što je u skladu sa Šopenhauerevom tvrdnjom da samo onaj ko ima vrijednost spreman ju je priznati i drugome. Nosioci lažnih zvanja najčešće ne trpe kritiku i kao šuplji izvaljeni balvani „misle da je svaki povik protiv njih“. U takvom društvenom kontekstu ne teži se meritokraciji, tj. vladavini meritornih i kompetentnih, a mediokriteti postaju uzorna norma.

Na najvišoj razini ovim se razotkriva moralno posrnuće i dekadenca sistema vrjednota kao ključnog elementa svake kulture. Afirmacijom zvanja nad znanjima ugrožava se vrjednota marljivosti i strpljivosti u dosezanju ciljeva. Članovi takvih zajednica sve manje se trude da ustrajnim radom i izvrsnošću ostvare društvenu prepoznatljivost. Prječice, laži i obmane postaju dominantni putevi uspinjanju u društvenoj hijerarhiji. Tada caruju klijentelizam i poltronstvo koji postaju garant uspjeha.

I na koncu, davanjem primata zvanju nasuprot znanju iznevjeravaju se vjerska načela iskazana u brojnim kur’anskim ajetima. Kur’an obećava kaznu onima „kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili“ (Alu Imran, 188.) a džahilijjetskom sviješću određuje insistiranje na vanjskim određenjima autoriteta jer se mušrici pitaju „zašto ovaj Kur’an nije objavljen uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada“. (Zuhruf, 31.) Dakako, ne smatramo da treba zanemariti visoka zvanja, imidž uspješnosti i kvaliteta, jer bismo tako postali anahroni i društveno beznačajni. Međutim, to ne smije biti nauštrb integriteta i autentičnih vrjednota. Stoga, zajedno sa Rumijem recimo ili se predstavljaj onakvim kakav jesi ili budi onakav kakvim se predstavljaš. Ili što bi naš narod rekao ili budi kovač ili ne garavi ruke.

00Sličica Želim Print

Sirotinjski islam

Novembar 07, 2018

Na jednom od svojih časova sociologije u Gazijinoj medresi profesor Mustafa Spahić Mujki je iznosio sociološke definicije i među ostalom je pomenuo da je društvo ekvilibrij određenih faktora. Jedan učenik je veselo upitao: „A profesore, molim vas, šta je ekvilibrij?“. Profesor je pojasnio da je ekvilibrij ravnoteža i harmonija. „Ali zašto niste odmah rekli i pojednostavili da je riječ o ravnoteži?“, upita zbunjeno učenik. Profesor je potom, u predavačkom zanosu kazao mladom softi: „Sine dragi, da ćeš ti po selu držati volove za rogove tada bi bilo ravnoteža. Međutim, pošto si naumio da sjediš u mihrabu i poučavaš svijet vjeri za tebe je ekvilibrij.“ Cio razred je prasnuo u smijeh, a mi smo otad dobro upamtili riječ ekvilibrij. I baš ta riječ mi je naumpala pri razmišljanju o nekim našim deformiranim govorima o islamu.

Ravnoteža je u temeljima islama

Naime, ako bismo pokušali da islam definišemo i opišemo u jednoj riječi, koja bi bila kadra da razjasni islam u njegovoj suštini i totalitetu onda bi to bila riječ ekvilibrij. Ravnoteža i njeno očuvanje stoji u samim temeljima islama, te je prema islamskom učenju njeno odsustvo pogubno i štetno. Na više mjesta u Kur’anu Allah dž.š. veli kako On „ne voli one koji pretjeruju“. U jednoj se dovi iz Kur’ana moli dragoga Boga da nas sačuva „pretjerivanja u našim postupcima“. Klasici islama kažu da je islam ravnoteža Dunjaluka i Ahireta, tijela i duše, straha i nade, ali i svega onoga što jesu sadržaji i osnove života. Od uleme se očekuje da ukazuje na pretjeranosti i nedotjeranosti. O mnogim od tim sadržaja se javno kazuje kako bi se izbjegao pogubni debalans, ali nam jedan izmiče iz vidokruga. Naime, odveć često naš govor o vjeri je insistiranje na zahvalnosti, skromnosti, spremnosti da se prihvate zadate pozicije, da se trpi i izdrži prezreno stanje. U tom diskursu svjesno ili nesvjesno žigošu se oni ljudi koji se bore za dunjalučku afirmaciju i u svojoj nezajažljivoj ambicioznosti „nezahvalno“ blude dunjalučkim stazama. Dakako, vjera je snaga koja nam nudi izlaz iz drame života i stoga treba ponekad govoriti o zahvalnosti i saburu. Međutim, taj diskurs je validan sve do one tačke kada nas počinje sputavati od akcije, od nastojanja ka promjeni vlastitog stanja i ličnog unaprjeđenja. Naime, u našem vjerskom govoru ima malo mjesta za ambicije i strijemljenja ka boljem. A i to je, nesumnjivo, dio islamskog svjetonazora.

Sadržaj vjerskog govora mora podsticati na bolje

Naš Vjerovjesnik je govorio o zadovoljstvu sa malim, ali i o tome da kada tražimo od Milostivog Boga da treba tražiti najviše, da tražimo Firdevs. Nošeni Poslanikovom ambicioznom vizijom hiljade ashaba je napustilo skromne pustinjske šatore i svoje mezare posijalo širom arapskog svijeta sa ambicijom da mijenjaju svijet. Pošteno je kada kazujemo o skromnim ashabima koji su živjeli skromno da spomenemo i one koji su imali značajan imetak i nisu se stidjeli niti doživljavali vjerske osude zato što rade i zarađuju. Rijetki se sjećaju, a još se rjeđe spominje da je svaki četvrti od njih deset koji su obradovani Džennetom umro kao milijarder u današnjem značenju tog pojma. Dvojica ashaba od njih deset su bili autentični milijarderi, a to su Osman ibn Affan i Abdurahman ibn Auf. Poznato je da po dolasku u Medinu Abdurahman nije imao ništa niti je tražio išta. Samo je pitao gdje je pijaca i nije prošlo puno vremena, a on je već postao jedan od imućnijih stanovnika Medine. Do kraja života stekao je toliki imetak da bi danas poredba sa Bill Gatesom bila sasvim umjesna. O tome piše Yaqub Mirza u knjizi Pet stubova blagostanja gdje obrazlaže da prve generacije muslimana nisu prezirali stjecanje imetka i borba za poziciju na Dunjaluku. Ustvari, oni su to razmjeli kao vid borbe za svoju vjeru. On smatra da ako muslimane ubijedite da odustanu od ovosvjetskih ambicija i da prestanu zarađivati time ste poljuljali temelje cijelog sistema čije bi rušenje značilo srozavanje cijele strukture islama. A upravo to se dešava danas. Stoga mi se čini da naš današnji govor o vjeri nije obrazlaganje vjere, i tematiziranje njenih autentičnih sadržaja nego teološka apologija vlastite prezrene poziciju. Riječju, od osobne slabosti pokušavamo napraviti vrlinu. Zato je Enes Karić napisao da nam se „danas mnogi podsmjehuju jer naša pobožnost nema nikakva pokrića u bogatstvu, snazi i pameti“. Naša vjera je danas sirotinja, nastavlja dalje, „ali ne zato što mi u nju ne vjerujemo, već što uz vjeru ništa drugo nemamo“. A da bismo mi obogatili islam a ne samo islam doživljavali kao bogatstvo valja imati ambicije za mijenjanje sebe i svijeta u kojem živimo. Islam je, nema dvojbi, vjera i za istinsku sirotinju. Ali je pitanje da li naš vjerski govor podstiče lično i kolektivno strijemljenje ka boljem ili utječe da ljudi ostaju sirotinja.

Došao je do Nasrudin hodže neki komšija i veli mu da ima dvije molbe. „Treba mi nešto novca za pozajmiti i vremena da ti to vratim“. Hodža veli: „Vremena ti mogu dati koliko hoćeš ali ti novca ne mogu dati“.

Vjerujem da je mudri Nasrudin imao dobre razloge zašto je ovako odgovorio na molbu svoga komšije. Isto tako vjerujem da je prosjačenja bilo u svim vremenima i u svim društvima. Islam poziva vjerne da im se pomogne u granicama mogućnosti. Na drugoj strani brojni su tekstovi islama koji negativno ocjenjuju one koji se odaju prosjačenju bez valjanog razloga. O tome je još davno pisao Mehmed Handžić u raspravi „Problem prosjačenja kod nas“. Prosjačenje ima svoje etičke, ekonomske, socijalne, društvene i druge refleksije. Međutim, ovdje želim naglasiti problem tektonske transmutacije našeg kulturnog i vrijednosnog koda u pravcu prosjačkog mentaliteta i prosjačenja kao stanju duha koje se udomaćilo u našoj kulturi. Neke elemente ovog problema naznačio je Enes Karić u jednom eseju, gdje navodi kako ga je savjetovao dr. Hasan Muratović o nerješivim problemima bosanske sirotinje. „Eto, recimo, zovu te da im upišeš dijete na fakultet. I ti to uradiš! A oni onda kažu: kad je mogao to može i stipendiju! I ti je nađeš! A oni kažu: kad je htio i mogao to, htjet će naći i posao! I ti ga zaposliš. I tako te vodaju ko slijepca onom beskrajnom trakom svojih problema kojima ne imade kraja“. Čitajući ove retke insan se zapita: Kada smo i kako postali gospoda bez pokrića i gdje smo to usvojili taj prosjački mentalitet koji nam je izokrenuo moralni kod do neprepoznatljivosti?

Prosjački mentalitet bitno obilježje postratne Bosne i Hercegovine

Nije bilo davno kada smo bili narod kojem su vrednote kao što su dostojanstvo i obraz bili najpreči. Taj vrijednosni kod rječito iskazuje izreka ako zatraži izgubi obraz, a ako ne dobi izgubi oba. I namjesto da živimo u skladu sa tom formulom mi sve više slijedimo one defetističke iskaze kao što su: bolje sirćeta za džaba nego meda za pare; Ili ona još gora: bolje džaba sjediti, nego džaba raditi. Ove izreke se često čuju za mnogobrojnim kafanskim stolovima, ali i u džamijskim kuloarima. Osobe sa prosjačkim mentalitetom karakteriše permanentna okrenutost njima samima. Njih određuje konstantno kritizerstvo i nezadovoljstvo. Nosioci ovog vrijednosnog poremećaja imaju odgovore na sve tuđe probleme, a za svoje nemaju niti vremena niti rješenja. Oni nose svijest da su za sve u životu zaslužni sami, a za neuspjehe su krivi uvijek drugi. Često su nezahvalni na dobročinstvu koje im se učini, jer oni imaju pravo na tuđu pomoć, a svi drugi imaju obavezu da ih pomognu. Vrlo brzo zaborave da im se pomagalo, ali zato dugo pamte kada im se pomoć uskrati. Takvi najčešće traže velike vođe i mesije koji treba da riješe njihove probleme, jer oni to sami ne znaju. Osobe sa prosjačkim mentalitetom ustrajno osuđuju sve one koji su ispred njih. Za duhovne prosjake među džamijskim svijetom oni uspješni su „dunjalučari“ i samim tim krnjavi vjernici, a za kafansku populaciju su lopovi i ratni profiteri. U svakom slučaju, u vlastitom samopoimanju oni su uvijek moralno superiorniji u odnosu na one uspješne.
Na drugoj strani, jedna od formula odgojnog modela naprednih zemalja bila je upravo oslanjanje na individualnu inicijativu u rješavanju vlastitih egzistencijalnih problema. Ne postoji takva stvar kao što je besplatan obrok - vele Amerikanci. Još dodaju - ako ti je dato šta besplatno onda si ti ustvari, taj koji je kupljen.

Čuvanje dostojanstva

Uvijek je bilo onih koji traže pomoć i onih koji su spremni da je osiguraju. Drvo se na drvo, a insan na insana oslanja - veli jedna poslovica. Međutim, nemam odgovor na pitanje zašto prosjački mentalitet buja u toj mjeri. Vjerujem da ovo pitanje zahtjeva dosta šire radove i multidisciplinarne istraživačke zahvate. Ono što posigurno znam jeste da je to evidentno odstupanje od islamskog moralnog okvira koji od vjerujućih srca zahtjeva dvije istovremene osobine. Prva od njih je kultura hizmeta i spremnost na pomoć drugom čovjeku. Brojni hadisi govore da će dragi Bog biti na pomoći svome robu sve dotle dok je on na pomoći svome bratu. Istovremeno se vjerujućim nalaže da čuvaju dostojanstvo i budu neovisni od drugih. U jednoj predaji se veli da je Poslanik a.s. rekao: „Ko će mi garantirati jednu stvar a ja ću njemu garantirati Džennet?“. Seuban se javio: „Ja, o Allahov Poslaniče!“. Onda mu je Poslanik a.s. rekao: „Ne traži ni od koga ništa“. Seuban je bio dosljedan toj Poslanikovoj preporuci, pa čak i onda kada bi bio na konju a ispadne mu bič, on nije tražio od pješaka da mu ga doda, nego bi silazio s konja i uzimao svoj bič.

00Sličica Želim Print

Zašto kuka kukavica?

Februar 08, 2018

Kuknjava i neodmjereno kritizerstvo postali su biznis na kojima mnogi grade svoje vlastite društvene i političke ambicije.

U jednom razgovoru, rahmetli akademik Nedžad Ibrišimović mi je kazao: „Moj hafize, znaš li ti da sam ja u svom životu vidio stotine ljudi da su izgubili kišobrane?“. „Dobro, pa“ velim ja, „šta je tu čudno“? „Čudno je“, veli on „to što još nisam vidio čovjeka da je našao kišobran. A neko je tolike kišobrane, bezbeli, morao naći“ veli on. Pisac je, ustvari, htio ukazati na ljudsku naviku da svoj dobitak i sreću taje, ali zato svoj gubitak naširoko rastelale. Ovo je univerzalna antropološka činjenica koju su isticali i mnogi drugi umni ljudi. Dostojevski npr. kaže da je „čovjek sklon nabrajanju svojih nevolja, ali nikada ne nabraja svoje radosti“. Još je dodao „kada bi ih nabrajao onako kako zaslužuju, uvidio bi da svako ima dovoljno sreće u životu“. Drugačije kazano, kada spomenemo izgubljene kišobrane, deder sjetimo se i onih koje smo našli. Samo tako je slika našeg života cjelovita.

Cijeli tekst

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro