digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg
Teme

Iz inata rođena, ili kako preživjeti genocid

Autor: Adnan Mahmutović Maj 19, 2025 0
Iz inata rođena, ili kako preživjeti genocid Foto: UNICEF (Gaza)

Gledam djevojčicu koja snima kako kuha. Vidim proslave Bajrama u ukrašenim ruševinama. Vidim trenutke nježnosti između ljudi i životinja. Gledam onu mladu ženu koja nas zove svaki dan da nam kaže da je još živa i koja nalazi neku snagu da nastavi to nemoguće brojanje ili odbrojavanje dana genocida, jer zna da mi koji smo daleko od njih gubimo pojam o vremenu, da smo se zabrojali...

Često, kada razmišljam o ratu i genocidu, bilo da je to onaj koji smo mi Bosanci preživjeli ili sve tekuće agresije, dođu mi slike onog tvrdoglavog držanja do bilo kakvog traga ljepote. Dođu mi slike našeg inata.

Inat, ta stara riječ koja je nekada davno imigrirala iz arapskog, uglavnom znači prkos ili tvrdoglavost, pa i zloba. Često jednostavno označava one koji idu svojim putem pa “kud puklo da puklo”. Na engleski se, uglavnom, prevodi kao “spite”, što je baš onako teška rječ koja može biti i mržnja a i prkos nečemu što te tare. Pa ipak, ovu riječ nalazimo u, možda, najljepšem opisu našeg bosanskog bića, u stihu iz ratne balade “Pismo prijatelju” (1992), Kemala Montena. Kemo, kako ga svi zovemo, kao da nam je najbliži prijatelj – jer to je ta bliskost koju poezija stvara – pjeva usred opsade Sarajeva, najduže opsade u našoj modernoj evropskoj historiji: “Iz inata rođena, behar grana procvala”.

Možemo se zapitati: pa zar tu nema neka duboka kontradikcija u ovom poređenju inata i behara? Ipak, ovaj stih je tako precizan i tako lijep da me svaki put rasplače. Rascvjetala grana, čest motiv u bosanskoj poeziji, nastavlja cvjetati uprkos genocidu koji će potrajati nekoliko godina. Tako je prokleto tvrdoglava ta grana.

Prkosan taj behar. Ne samo da odbija propasti već se želi pokazati cijelom svijetu, kao da je neko sasvim normalno proljeće. Mnoge ljubavne pjesme rođene su iz haosa i gladi. Njihova čista ljepota svjedoči duhu naroda te zemlje koja je bila namijenjena brzom uništenju, ali je preživjela uprkos svemu. Njen inat, ta pozitivna vrsta prkosa i tvrdoglavosti, proradila je u pravim trenucima.

Pjesma završava stihom “nikada se ne ponovilo”, iako je rat tek počeo. Ali, vidi tu želju, i tu sveprisutnu ljubav, i taj osjećaj empatije koji nastoji preći sve te granice koje je svijet zatvorio za svu vrstu pomoći. Stih šalje ljubav u budućnost.

Kada fotoreporter Paul Lowe prikazuje slike koncerata na grobljima, izvedbe apsurdističke drame Čekajući Godota u napuštenim mjestima i događaje poput takmičenja Miss opkoljenog Sarajeva, on govori o psihološkom preživljavanju, “this sense of people defending the city not just with rifles but also with the values of civic society, with art and music and theatre” (ta činjenica da ljudi brane grad, ne samo puškama već i vrijednostima građanskog društva, umjetnošću, muzikom i teatrom).

Postoje bezbrojni primjeri Bosanaca iz tog doba koji se trude da izgledaju dobro, da ne izgledaju kao neke jadne žrtve. Slavna fotografija Toma Stoddarta, na kojoj je Meliha Varešanović dok šeta kao dama “snajperskom alejom“, savršeno bilježi ovaj lijepi inat. Sjećam se da sam bio izuzetno razočaran svojom majkom i drugim ženama u švedskim izbjegličkim kampovima, a i poslije, kada je prestala da se sređuje u egzilu, kao da biti daleko od Bosne znači da sada može izgledati kao sve ove stereotipne izbjeglice. Postoje mnoge priče o vojnicima UN-a koji su se rugali izgledu žena nakon nekoliko godina gladi i nedostatka sanitarnih uslova, a notorni primjer je grafit Bosnian Girl holandskog mirovnjaka: “No teeth…? A mustache…? Smel like shit…? Bosnian Girl!” Samo pisanje ovih riječi u ovom eseju tjera me da ih psujem i proklinjem do Sudnjeg dana, a možda i hoću, ali ne ovdje, na ovom bijelom papiru.

Dok gledam genocid Palestinaca – svaki zločin kao da želi biti kreativniji u ostvarenju svoje zle namjere – neprestano tražim po medijima one trenutke kada taj narod, onako tvrdoglavo odbija nestati i pokušava procvjetati, iz inata. Gledam djevojčicu koja snima kako kuha. Vidim proslave Bajrama u ukrašenim ruševinama. Vidim trenutke nježnosti između ljudi i životinja. Gledam onu mladu ženu koja nas zove svaki dan da nam kaže da je još živa i koja nalazi neku snagu da nastavi to nemoguće brojanje ili odbrojavanje dana genocida, jer zna da mi koji smo daleko od njih gubimo pojam o vremenu, da smo se zabrojali. I ne znamo ni koliko je vremena prošlo, a svaki dan je previše. I ne mogu da ne primijetim koliko se brine zbog neke mrlje na licu ili koliko je sretna zbog novih šarenih šnala u kosi. Ne kaže nam gdje ih je nabavila, ali ih nježno dodirne, valjda neki stari instinkt koji nije uništila svakodnevna trauma. Dodirne te šnale baš kao što ponekad miluje lišće tih preostalih stabala i grmova. Ponekad se zarumeni. I baš kao u Keminoj pjesmi, kao da pjeva: “Ako me pitaš gdje sam sad, ne napuštam ovaj grad, cijeli moj svijet počiva ovdje.”

Oznake
« Prvi koraci u bračnom životu: Razborito upravljanje resursima

Povezani članci (po oznakama)

nazad na vrh

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine