Mi kao muslimani znamo šta je naša vjera. Znamo šta je dozvoljeno, a šta je zabranjeno. Znamo koje su naše dužnosti i obaveze. Znamo kako treba da se odnosimo prema Allahu, prema Njegovom poslaniku Muhammedu, a.s., kako da se odnosimo prema našim roditeljima, prema našim suprugama, prema našoj djeci, prema drugim muslimanima kao i prema nemuslimanima. Međutim, drugi to ne znaju i nastoje da islam prilagode svojim pogledima, mišljenjima, društvenim prilikama ili naprosto svojim željama i prohtjevima.

Javna debata

O islamu i muslimanima u Njemačkoj već godinama, a posebno u posljednjoj deceniji, traje javna debata. Temeljno pitanje ove debate bilo je i ostalo kako doći do interpretacije i prakse islama odgovarajućih za njemačko društvo. Upravo je ovo bila glavna tema njemačke Konferencije o islamu koja je 28. i 29. novembra 2018. godine održana u Berlinu, a na koju je pozvano 240 učesnika među kojima su predstavnici muslimanskih udruženja, džemata, ali i sekularnih organizacija i nezavisnih pojedinaca. Cilj ove konferencije je bio da se pronađe jedan model islama koji bi odgovarao njemačkom društvu, tj. kako ga je ministar unutrašnjih poslova Seehofer deklarisao kao: „Islam u Njemačkoj, iz Njemačke, i za Njemačku“.

Prilikom otvaranja prve njemačke Konferencije o islamu 2006. Wolfgang Schäuble je izjavio da islam pripada Njemačkoj. Također je i Christian Wulf 2010. to isto ponovio rekavši: „Kršćanstvo nesumnjivo pripada Njemačkoj. Židovstvo nesumnjivo pripada Njemačkoj. Ovo je naša kršćansko-židovska istorija. Ali i islam je dio Njemačke...“Ova izjava je naišla na žestoke kritike pokazujući time da mnogi ne misle na ovaj način. Ministar unutrašnjih poslova Seehofer je jedne prilike izjavio da „islam ne pripada Njemačkoj“, što je izazvalo zabrinutost kod muslimana, a s druge strane ovakve populističke izjave daju vjetar u leđa radikalnim desničarima. O pitanju da li islam i muslimani pripadaju Njemačkoj najčešće se oglašavaju oni koji nisu muslimani, međutim, šta mi kažemo o tome, da li mi osjećamo da pripadamo Njemačkoj, da li se možemo nazivati njemačkim muslimanima ili evropskim muslimanima? Za Nijemce je posebno šokantna percepcija navodne čežnje muslimana za autokratskom vladavinom tj. da jedan čovjek ima svu vlast poput halife, mada je ovo predimenzionirano. Do prije nekoliko godina njemačke vlasti su zvanične turske džemate tj. DITIB isticale kao model islama koji je prihvatljiv za Njemačku, danas je situacija potpuno obrnuta zbog promjenjenih političkih prilika u Turskoj. Za Njemačku je bilo šokantno kada je 2018. od oko 700 hiljada turskih muslimana u Njemačkoj 63% dalo svoj glas Erdoganu. Također i u 2023. godini se ponovio sličan scenarij.

Bitni su i zakoni zemlje u kojoj živimo

Pitanje osjećaja pripadnosti svojoj vjeri ili domovini je pitanje koje se ne može nikome nametnuti. Mnogi emigranti ili bolje rečeno osobe s migracijskom pozadinom vole svoju zemlju iz koje potječu, interesuje ih stanje u njihovoj zemlji, bore se da ostvare pravo na glasanje, da učestvuju u kreiranju društvene i političke scene u svojoj domovini, ali isto tako cijene blagodati države u kojoj žive. U jednoj anketi koju je 2016. godine objavio Univerzitet u Münsteru 47% turskih migranata je odgovorilo da je za njih važnije da se pridržavaju vjerskih zapovijedi nego zakona zemlje u kojoj žive. Oko 32% je odgovorilo da bi muslimani trebali pokušati ponovno uspostaviti društveni poredak poput onoga za života poslanika Muhameda, a.s., a 50% je kazalo da postoji samo jedna istinska religija. Kako bismo mi odgovorili na ovo pitanje, šta je za nas bitnije, pridržavanje vjerskih propisa ili zakona zemlje u kojoj živimo?... Na ovo pitanje se ne može jednostrano odgovoriti. Kako god je bitna naša vjera i vjerski propisi, bitni su i zakoni zemlje u kojoj živimo. Nisu svi zakoni protivni islamu, mnogi su identični vjerskim propisima i zalažu se za očuvanje reda, mira, pravde i blagostanja. Mnogi vjerovatno i ne znaju da pravo na organizovanje u džemate, da se okupljamo, da možemo nesmetano namaze da obavljamo, da vazimo, da našu djecu islamu podučavamo garantuje njemački Ustav tj. Grundgesetz. Član 4. paragraf 1. glasi: “Sloboda vjerovanja i savjesti i sloboda izražavanja religijskog ili filozofskog uvjerenja su nepovredivi.” Paragraf 2. glasi: “Zagarantirano je neometano prakticiranje religije.” Kao muslimani možemo živjeti u okvirima njemačkog zakona, a kod konfliktnih situacija, kada vjerski propis nalaže jedno, a Zakon drugo, moramo tražiti kompromisna rješenja.

Postavlja se pitanje gdje su granice liberalnih zahtjeva? Da li su oni koji klanjaju pet puta na dan liberalni ili konzervativni? Da li su oni koji ne konzumiraju alkohol liberalni ili konzervativni? Da li su oni koji ne pružaju ruku ženskim osobama iz poštovanja liberalni ili konzervativni itd?

Iz uvodnog izlaganja Seehofera na konferenciji 2018. godine kao i iz strukture zvanica može se zaključiti da Njemačka želi jednu vrstu liberalnog islama koji bi se prilagodio društvenom kontekstu i vrijednostima njemačke kulture. Međutim, ovakav način islama većina muslimana koji žive i rade u Njemačkoj ne želi da prihvati, jer se kosi s osnovnim načelima islamskog vjerovanja i prakse i traži odricanje od ustaljenih normi i mišljenja. Šta znači biti liberalan, i šta je to liberalan islam. Liberalan znači slobodouman, koji nema predrasuda, napredan, suprotno konzervativan tj. nazadan. Zagovaraoci liberalnog islama se oslanjaju prvenstveno na svoj razum zanemarujući jasne i nedvosmislene propise Kur‘ana i sunneta, ili te propise interpretiraju na svoj način. Jedna liberalna muslimanka propis o zabrani jedenja svinjskog mesa interpretira na sljedeći način: Ako budem kod nekog u gostima, i domaćin mi ponudi svinjsko meso, ja ga neću odbiti kako ne bih uvrijedila domaćina. Ili drugi tumače propis o pokrivanju da je nekada važio, ali ne i sada ili da je to preporuka, a ne obavezna dužnost punoljetnih muslimanki itd. Nedavno je u Berlinu otvorena prva liberalna džamija u Njemačkoj. Skoro svi mediji su hvalili novi objekat kao mjesto za otvorenost prema svijetu i emancipaciju islama. Liberalni krugovi, akteri koji su kritični prema islamu i interesne grupe, model ovakve džamije vide kao alternativu krajnje konzervativnim islamskim udruženjima tj. tradicionalnim džematima. Prema njihovom mišljenju samo „takav islam“odgovara Njemačkoj.

Gdje su granice liberalnih zahtjeva

Postavlja se pitanje gdje su granice liberalnih zahtjeva? Da li su oni koji klanjaju pet puta na dan liberalni ili konzervativni? Da li su oni koji ne konzumiraju alkohol liberalni ili konzervativni? Da li su oni koji ne pružaju ruku ženskim osobama iz poštovanja liberalni ili konzervativni itd? Nije realno da drugi određuju granice islama, muslimanima treba dozvoliti da oni kreiraju način prakticiranja vjerskih propisa u okvirima postojećeg zakona, i da oni određuju sadržaj svoje vjere. U ovom vremenu nema potrebe da se ističe bilo koja verzija islama, niti liberalna, niti konzervativna, niti je potrebno etiketirati islam s njemačkim, bosanskim, turskim, evropskim islamom, islam je samo jedan. On je univerzalan. Kao što ne postoji njemačko, američko ili evropsko kršćanstvo, tako ne može postojati ni ovaj ili onaj islam. Državno favoriziranje ili nadziranje islama dovodi do gubitka autentičnosti i neprikladnosti u kontekstu pluralističke demokratije. Za daljnji napredak islama u Njemačkoj, ključno je poštovati stvarnu raznolikost muslimana i njihove različite interpretacije islama unutar demokratskog društva, te nastaviti podržavati njegovu institucionalizaciju.