Znali smo mi zapustiti naše džamije, kao da su bile veliki dug prema prošlim vremenima. Pravdamo se neizdrživim teretom koji nam je povijest nametnula. Možda nam Bog to preskoči u Knjigama na Ispitu. Iako znamo da se kod Njega ništa ne preskače. I mi smo sami u naše historijske knjige zapisali datume podizanja i rušenja Njegovih kuća. Za sada, lakše je vjerovati da nismo mogli nikako drukčije. Ne prihvatamo da su četnici u odijelu, a kasnije i komunisti, mogli u nekim slučajevima biti i zaustavljeni kada su, nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, krenuli u rušenje džamija, od kojih su neke bile na ivici zapuštenosti.

Još uvijek je pred našim očima slika kada je jedan reisul-ulema, pri povratku iz Slovenije i Hrvatske, jedva klanjao u jednoj džamiji na sjeveru Bosne, jer je u njoj, umjesto safova, bila poredana ševarika. Plakao je dok je klanjao u džamiji koja je služila kao besplatna ostava za bosansku tradicionalnu muslimansku mahalu. Danas je ta džamija divna i čista. Međutim, u toj rekonstruisanoj džamiji, koja je bila do temelja srušena u agresiji na BiH, nema safova, jer nema ni ljudi. Baš kada smo se počeli vraćati u džamije, vraćati im sjaj i podizati nove, počelo je njihovo divljačko rušenje. Ovaj put, četnici su došli u uniformama.

Sudbina džamija Balkana je itekako i povijesna slika sudbine muslimana ovih prostora. I ranije su džamije rušili. Pitanje je hoće li grad Sarajevo ikada imati džamija koliko je Beograd imao? Zbrisane su u skladu s agendom uništenja muslimana u ovom regionu. Brže su se rušile nego što su mogle biti zapamćene. Džamije su se rušile i prije agresije na našu domovinu devedesetih godina, ali smo ovaj put to ozbiljnije zabilježili i odlučili isticati njihov broj, barem sedmog maja svake godine: naš tužni omaž Ferhadiji, srušenoj 7. maja 1993. godine, i svim drugim srušenim džamijama.

Davno je Allah pitao ima li gorih od onih koji zabranjuju namaz i ruše džamije. Nema, Bože, osim, možda, onih koji su ih srušili pa onda razbacali po skrivenim mjestima. Za njih su napravili masovne grobnice, baš kao za njihove džematlije. Samo Ti znaš gdje su skrivene sve kosti naše braće i svo kamenje naših džamija po bosanskoj zemlji. Mi ih još tražimo. Spaljenog efendiju Omera Drkića i njegove džematlije još uvijek tražimo. Bože, i prije su ubijali i rušili, ali je li ikada ranije bilo zlotvora s ovakvim idejama?

Danas, džamije se ne ruše i nisu nam zapuštene. Sada se češće pitamo koliko smo mi, kao džemat, urušeni i jesmo li zapušteni. Nekada su se džamije gradile u skladu s arhitekturom i dušom mahale ili grada. Danas nema pravila, a o duši ionako malo šta znamo. Danas su džamije prostranije, veće, a ponekad, možda, i prevelike spram vjerske svakodnevice. To dobro znaju oni koji ih održavaju. A, najbolje oni po povratničkim mjestima. Munare podižemo visoko u nebo, ali, nadamo se, nikada tako visoko da neki dobronamjerni džematlija pomisli kako s njima želimo bliže Bogu. Znamo da se Bogu ne približava ni stepenicama ni tornjevima. No, sve je to razumljivo. Ima tu i vjere i malo ponosa. Samo da ga ne zamijenimo prkosom. Sve je to ljudsko, samo da se ne zaboravi i Božije.

Vratimo se pitanju: gdje smo kao džemat? Svake godine, sve više do izražaja dolazi važnost prijedloga muftije Nusreta Abdibegovića da našu manifestaciju nužno zovemo Dan džamija i džemata. Redovno dočekujući taj dan, lakše nam je pričati o džamiji nego o džematu. U svakom pogledu. Iz ugla njegove statistike, kada je sve manje džematlija u mahalama, na otvorenjima bosanskih džamija... a sve više na koncertima po bošnjačkoj dijaspori, ali i iz ugla njegove suštine i smisla koliko god bili zadovoljni brojkama. Primjera radi, poznata je izreka da se odgoj nosi iz kuće. Ponekad tako ocjenjujemo komšije i njihovu djecu. Ima smisla. Možda, isto tako, cijeli svijet ocjenjuje nas, muslimane. Odražavamo li van džamija odgoj i red Allahove kuće? Šta ako pomisle da je naš društveni nered odraz odgoja Allahove kuće? Zastidimo se, ponekad, ponašanja svoje djece, a kako li Bog gleda na nas? Džamije se mogu zapustiti izgledom, ali gore je kada se zapuste vjernici. Kada se  od iskrene vjere, razumljene na ispravan način u duhu vremena i prostora, napravi formalni obred, a od safa pod konac povučen red koji se u malo čemu odražava u našim kulturnim, političkim i naučnim redovima van džamije. Često ni u viziji o zajedničkoj budućnosti, ako je uopšte ima u tim redovima i ako se uopšte promovira u džamiji. Van džamije, naši safovi su takvi kao da svako svoju posebnu kiblu ima.