Promjena položaja i propagandnog statusa Izraela

PREPOROD: Poštovani profesore Jakovina, ovaj razgovor započinjemo najakutnijim problemom na svjetskoj sceni, genocidom u Gazi. Istražna komisija Ujedinjenih nacija utvrdila je da je Izrael počinio genocid nad Palestincima u Gazi. U novom izvještaju navodi se da „postoje razumni razlozi za zaključak da su četiri od pet genocidnih djela definiranih međunarodnim pravom izvršena od početka rata s Hamasom 2023. godine“. U sjeni ovog strašnog zločina, sve više je upozorenja da se sjetski poredak urušava, barem onaj uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata. Kuda nas ovo vodi?

Jakovina: Kuda nas vodi, to je strašno uopće zamišljati, ali znam da smo na tome putu već tako daleko, da bi povratak, čak i kad bi ga bilo moguće poduzeti i kad bi dovoljno snažni bili i oni koji se žele vratiti u neku prethodnu normalnost, ako je ikad postojala, to ne bi mogli brzo učiniti. Naših tridest debelih, uspješnih, sretnih godina – „Trente Glorieuses“, kako su francuski povjesničari najprije nazivali vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, a onda i pada Berlinskog zida – negdje manje, negdje više sretnih, gotove su. Još ne znamo kako ćemo ovu epohu, u kojoj smo sada, nazvati, ali ovo doba obilježava posvemašnje urušavanje globalnih institucija, zanemarivanje multilateralnosti, zanemarivanje činjenice da samo zajedno možemo rješavati probleme čovječanstva. Na zasjedanju Ujedinjenih nacija u rujnu 2025. godine, predsjednik Trump je mnoge od globalnih problema proglasio lažnim ili zabludama, pa je samo ojačao one koji ignoriraju očite klimatske promjene. Migracijske valove proglasili smo samo ratom za duše i civilizacije, bez da razumijemo kako se milijuni ne sele zato što su obijesni, već zato što negdje više ne mogu ostati. Isto tako, tko će raditi na Zapadu bez tih stranaca? Samo se razvojem Globalnog juga može uravnotežiti nezadovoljstvo siromašnijih, pa i njihovo pokretanje na Zapad, do kojega se lakše i jeftinije putuje no ikada. Imamo posvemašnje ignoriranje, ovaj put bez da se uopće pretvaramo, međunarodnog prava. S jedne strane, još neki glasovi, UN-a i manjih zemalja, govore o međunarodnom pravu i zajednici u kojoj smo skupa, jer svi dijelimo ovu planetu i onih drugih koji smatraju da samo veliki i najveći mogu diktirati što je važno i kako će biti. Istina, krtičko mišljenje, laž – alternativne istine – kako smo to prije desetak godina počeli zvati, posve su prihvaćene u svijetu. Dio toga svijeta u nastajanju je i kataklizma u Gazi. Šutnja arapskog svijeta i besmislenost svih onih milijardi utrošenih na kupnju američkog oružja u Saudijskoj Arabiji, Kataru ili UAE, koje očito nisu bile dovoljne ni za odvraćanje, barem kalkulaciju Tel Aviva, pokazuje da su sila i isključivo interesi samo „naše“ strane jedno važni. Saudijci i UAE nisu, uostalom, bili u stanju poraziti Hutiste u Jemenu s najmodernijim oružjem godinama. Izrael je uspio pogoditi sastanak vlade Jemena, jednako spektakularno kao što je aktivirao pagere u Libanonu, ili likvidirao generale u Iranu, ili zauzeo dio Sirije. Gaza je pokazala što je važno ostalo na Bliskom istoku i kako pojedine zemlje nisu sposobne, a neke su sjajno organizirane. Problem koji, međutim, nastaje je trajno mijenjanje izgleda Izraela, njegove unutarnje strukture, ali i međunarodnog položaja. Izrael je ipak bio jedina bliskoistočna demokratija, zemlja koja se mogla promatrati i kao eksperiment, zemlja koja je nastala iz najveće moguće traume, kada su novu zemlju uglavnom stvorile sekularne, idealističke, obrazovane i napredne izbjeglice. Promjenu Izraela, u svijetu koji se mijenja na sličan način jednako brzo, sada više ne mogu negirati ni u EU, čak ni među konzervativnim političarima. Promjena položaja i propagandnog statusa Izraela bit će, također, dio novog svijeta u nastanku.

Koračamo ka Europi gdje će pravila biti drukčija

PREPOROD: Ozbiljni autori na Zapadu upozoravaju da je američka demokratija pred kolapsom. Upozoravaju na brzinu i brutalnost nasrtaja na norme i institucije američke demokratije. I Vi ste u svojim javnim istupima govorili o toj otpornosti koja je sada, nakon prvog mandata Trumpa i potom slabog Bidena, još manja. Sve nade se polažu u izbore za Kongres naredne godine koji bi mogli dovesti do efikasnije kontrole u Kongresu i osigurati stabilnost i budućnost američke demokratije. Svjedoci smo sve vidljivije i opasnije podjele u američkom društvu. Koliko će se ta podjela odraziti na Europu, na konflikt u Ukrajini i u Palestini, pa, općenito, i na svijet?

Jakovina: Najprije, kao povjesničaru Hladnog rata, fascinantno mi je promatrati brzinu promjene u Sjedinjenim Američkim Državama. Mislim da je sada moguće daleko jasnije razumjeti kako je moguće transformirati, bez ikakvog otpora, velike sustave i milijune ljudi. Svejedno, doista je malo onih koji su mogli pretpostaviti da su stoljeća borbe i uspjeha u borbi za kritičko mišljenje, slobodu govora, tiska, sve one biblioteke interpretiranja američkog Ustava i prava, samostalnost sudova, trodioba vlasti, odgovornost jednih i drugih i trećih – raščinjeno, ne samo oslabljeno, već na putu da nestane i to gotovo pa šaptom. Bio sam u lipnju na skupu u Madridu, o zloporabi antike, starog Rima ili Grčke, u 20. stoljeću. Kako o Ilirima i njihovom navodnom kontinuitetu do Bošnjaka ili Aleksandru Makedonskom kao praocu Makedonaca, Etrušćanima kao Slovencima ili Teuti kao Albanki i mi iz bivše Jugoslavije imamo dosta toga reći, sve je to bilo zanimljivo. Šokiralo me je da je kolega iz Amerike, s važnog koledža, ali profesor latinskog jezika, rekao kako je na put otišao bez računala. Nije želio da ga na granici slučajno zaustave i ispituju. U Americi državljane ne mogu ispitivati ako nema sudskog naloga. Na granici vas mogu protresti. Trump do tada nije bio ni pet mjeseci na vlasti, a obrazovani građani počeli su se ponašati kao da su u ozbiljnoj diktaturi. To je zabrinjavajuće, tim više što je riječ o građanima koji nemaju „naš“ refleks da se ne bojimo ni zakona, ni vlasti ni sudova, da im ne vjerujemo, koji znamo kako možete mimo i iznad zakona. Mi najčešće znamo da nas sve te institucije rijetko štite, kvalitetno liječe, dobro obrazuju. U Americi nije tako. Amerikanci mnogima vjeruju, tako su učeni i to promjenu SAD-a može samo učiniti lakšom. 

PREPOROD: Da se vratimo na naš europski nivo. Zanima nas Vaše gledište o kretanjima u današnjoj Europi, odnosno EU. Sve je više izazova budućnosti EU kao, faktički, dosad najuspješnijem mirovnom projektu. Sile dezintegracije, odnosno, suverenizma, kako se samonazivaju, sve su izraženije. Kuda to može odvesti “turbulentni i moćni kontinent”, kako je Europu nazvao Winston Churchil odmah nakon Drugog svjetskog rata?

Jakovina: Spomenuo sam „debelih trideset“ godina. E, za Europu, nažalost, možemo biti sigurni da su one završile. EU u idealnim okolnostima, prepunim optimizma, novca i povoljnog razvoja, nije bila u stanju razviti snažniji identite, snažnije veze, zajedničke vrijednosti. To je doba prošlo. Europa nije uspjela osigurati dobre odnose s Istokom, nije se uspjela afirmirati u Africi, s Trumpom se pokazala posve podložna SAD-u. Bilo je to uvijek nakon Drugog svjetskog rata, ali vidjeti kako nizozemski ili njemački političari izgledaju poput hrvatskih provincijalaca dok se pokušavaju svidjeti Trumpu, bilo je tužno, tako dekuražirajuće. Sada je to gotovo. Sada koračamo ka Europi gdje će pravila biti drukčija, gdje će, vjerojatno, nestati pravo na veto unutar EU, ali i Uniji s više brzina. Iskreno, nekim malim zemljama nije do vrijednosti ni EU osobito stalo, osim kod raspodjele novca. Neke male zemlje ni ne žele raspravu, sudjelovanje, razmjenu, već samo da ih se zaboravi, ne primjeti, a da zauzvrat imaju ili uzimaju i rade koliko žele i što žele kod kuće. Tu nema Europe, tu nema europskih vrijednosti, a samo one mogu vezati Portugal i Finsku, Hrvatsku i Irsku. Pluto i masline sigurno su nedovoljno atraktivne kao problem u Dublinu. Različite su nam tradicije, povijesti, sve, a opet smo u istom brodu skupa, trebali smo računati na svijet koji se mijenja, povezuje. Nešto nas je možda i moglo vezati. Ako toga nema, nema ni okolnosti u kojima se možemo povezati i graditi bolju budućnost.

 

Promjena propagandnog statusa Izraela

Gaza je pokazala što je važno ostalo na Bliskom istoku i kako pojedine zemlje nisu sposobne, a neke su sjajno organizirane. Problem koji, međutim, nastaje je trajno mijenjanje izgleda Izraela, njegove unutarnje strukture, ali i međunarodnog položaja. Izrael je ipak bio jedina bliskoistočna demokratija, zemlja koja se mogla promatrati i kao eksperiment, zemlja koja je nastala iz najveće moguće traume, kada su novu zemlju uglavnom stvorile sekularne, idealističke, obrazovane i napredne izbjeglice. Promjenu Izraela, u svijetu koji se mijenja na sličan način jednako brzo, sada više ne mogu negirati ni u EU, čak ni među konzervativnim političarima. Promjena položaja i propagandnog statusa Izraela bit će, također, dio novog svijeta u nastanku.

Nacionalizam i odbacivanje europskih vrijednosti vode sukobima

PREPOROD: Spomenuli smo tzv. suvereniste, odnosno taj politički momentum popularnosti desnih nacionalističkih stranaka koje nerijetko imaju veoma autoritarne tendencije. Mogu li se ova nova oživljavanja fašističkih ideala usporediti s 1930-tim godinama i zašto su političke snage koje se protive ovim politikama izgubile privlačnost?

Jakovina: Tek smo počeli s desničarenjem u ovako visokoj oktavi. Kada suverenistički političari prizivaju stare probleme, vraćaju davna nezadovoljstva, nacionalizme, sve to može završiti jedino na sličan način na koji smo već jednom vidjeli i živjeli. Ne znam kako mislimo da će naoružavanje, nezadovoljstvo, sebične politike uz retoriku usmjerenu protiv drugih rezultirati mirom i blagostanjom? Nema uopće rasprave da su pozivanja na granicu na Raši, kao što neki govore u Italiji, granicama Velike Srbije, Velike Mađarske, pa i Velike Hrvatske, rasprave koje ne vode boljim i dobrosusjedskim odnosima. Nema „dvostruke konotacije“ ako kažete da želite promjenu granica. Zašto je tako puno onih koji vole i vjeruju u ovakvu retoriku, teško mi je objasniti. Ponajviše zato što je riječ o mržnji koja se ne skriva, koja se pojačava. Pogledajte samo pogreb Charlija Kirka u SAD-u. Imate izabrane vođe američkog naroda, formalno kršćane, koji govore kako mrze svoje oponente i ne žele im ništa dobro. A barem pola Amerikanaca glasalo je drukčije. Sklon sam stvari gledati negativno, no, mislim da ovakva retorika i ovakvo ponašanje vodi ka obrambenim, grubim reakcijama s obje strane, nasilju, poglavito u nasilnim društvima. Nacionalizam i odbacivanje europskih vrijednosti kakve su se nastojale graditi nakon Drugog svjetskog rata, pa to mora voditi sukobima. Kako može dovesti do nečeg drugog?

PREPOROD: Na ulicama Zagreba i Beograda proteklo ljeto smo mogli svjedočiti upravo izljevima fašističkih pokliča, a posebno je zabrinjavajući odnos aktualnih vlasti i njihova podrška ovom opasnom populizmu kod mladih. Odnosi između Srbije i svih ostalih država nastalih iz bivše Jugoslavije su na najnižoj razini. Posebno su ranjive Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija zbog svojih unutrašnjih konstitucija, a dešava se sve vidljivija militarizacija i lokalna utrka u naoružavanju. Da li ovo može voditi novom konfliktu na Balkanu?

Jakovina: Ne mogu najbolje odgovoriti na ovo pitanje. Mladi, pa i moji studenti, sigurno su radikalniji no što sam ja. Češće je to, kako to jest s povjesničarima – pogledajte historiografiju, otklon udesno, ali ne jedino i ne samo. Opet, gotovo sam siguran da vam među tim mladima nema potencijala za ozbiljan rat. Mislim da nema ni volje za vojni rok. Sigurno nema želje da idu izvan zemlje. Vjerujem da je slično u mnogim od naših država, gdje je razina cinizma, osjećaj da elite vladaju, sebi pomažu, dok drugi ostaju izvan sustava, pravde, usluga, opća. Tako da je puno toga kod nas fejk, lažno. Srbija je, nažalost, ključ kao i Hrvatska, samo još malo više, za stanje u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Kosovu, važna za Makedoniju. Bez stabilne Srbije, neće biti smirivanja na Balkanu. Hrvatski je problem što je u strahu od svoga susjedstva. Nije „postala“ srednjoeuropska država, nije tretirana kao takva. Britanske i američke ambasade vode nas zajedno sa zemljama Zapadnog Balkana, a mi se Jugoistoka Europe grozimo. Da barem postoji drukčiji, hrabriji, nacionalizam u Hrvatskoj, onaj koji bi bio u stanju osvijestiti superiorni položaj koji Hrvatska ima trenutno, njezinu relativnu prednost zbog članstava i novca koji dolaze iz međunarodnih organizacija, pa da se oslobodi, pokuša graditi svoj potencijal. Toga nemamo. Dovoljno smo balkanofobični da Slovence, koji su skloni gledati na Jugoistok sa simpatijama, guramo prema Europi, ali mi sami ostajemo izolirani. Ova teza o Hrvatskoj koja Slovence potiskuje na Zapad je od predsjednika Danila Türka, a rekao ju je u Kaplanovoj knjizi „Jadran“. U tome smislu za Hrvatsku, toliko fokusiranu na Srbiju, a isto je i obrnuto, bilo bi daleko bolje da Srbima ide bolje, da su prozapadni, da Hrvate čine ljubomornima. Tada bi se i hrvatski nacionalizam pokrenuo. Ovako, mi ne gledamo na Zapad, već neambiciozno ostajemo ispod radara, često nevidljivi u Bruxellesu. Ali gledamo na Jugoistok, s kojim u isto vrijeme ne želimo ništa, osim možda s Hrvatima koji su članovi HDZ-a u BiH. Užasava me ovako neambiciozna, uskogrudna, nevjerojatno izolacionistička politika. Nažalost, povjesničari znaju da to nije novo, a posebno nije u vezi s  20. stoljećem. Kada je izabran papa Franjo, novinari su pitali gospićkog biskupa Milu Bogovića što može reći o karitativnoj djelatnosti budućeg pape. On je odgovorio da o tome ne može puno, ali da može nešto reći o papi i Hrvatima. Kada je biran novi papa Lav, onda su u Hrvatskoj govorili o simbolici Stepinčeva rođenja i izbora novog pape. Strani diplomati kažu kako Hrvati u svakoj situaciji samo čekaju imaju li negdje „spoj“ na svoju temu, a onda, zanemarujući sve drugo, koncentriraju na vezu s Hrvatskom. Eto, tako to često izgleda, kao da nismo dio veće cjeline. Pomišljam tada često na neke generacije diplomata i političara koji su ipak, iz nužde, doduše, ali uspjeli pogledati daleko, u svijet koji im je bio posve nepoznat i tamo izgraditi karijeru, tvornice, ministarstva, filharmonijske orkestre. Ono što je mogao Energoinvest, Končar, što su mogli naši muzičari u Egiptu… Kad bismo barem djelić toga mogli živjeti danas. E, vidite, zato mislim da će neki naši budući ratovi biti teško zamislivi. Naši su ih nacionalizmi ubili.

 

Srbija i Hrvatska i smirivanje na Balkanu

Srbija je, nažalost, ključ kao i Hrvatska, samo još malo više, za stanje u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Kosovu, važna za Makedoniju. Bez stabilne Srbije, neće biti smirivanja na Balkanu. Hrvatski je problem što je u strahu od svoga susjedstva. Nije „postala“ srednjoeuropska država, nije tretirana kao takva. Britanske i američke ambasade vode nas zajedno sa zemljama Zapadnog Balkana, a mi se Jugoistoka Europe grozimo.

Vjernici često žele samo nacionalizam

PREPOROD: Nekada je to bio Memorandum SANU, danas je to tzv. “Srpski svet”. Prošle godine u junu održan je Svesrpski sabor i donesena “Deklaracija o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda”. Pored vlasti Srbije i bh. entiteta RS, kao treći stub ove agende istupa Srpska pravoslavna crkva. Njena uloga u održavanju velikosrpskih narativa je neosporna. Kako općenito gledate na ulogu vjerskih zajednica u nacionalnom homogeniziranju na Balkanu te koliko su one na ovaj način i ovakvim djelovanjem prepreka euroatlantskim integracijama i općoj demokratizaciji društava naše regije?

Jakovina: Na sve – sve – vjerske zajednice gledam onako kako se one ponašaju i predstavljaju. To su političke organizacije, sa svojim političkim interesima, klanovima, sukobima. Nikada te organizacije nisu upregle svoje kapacitete u izgrdnju mira na način na koji bi se to moglo očekivati. Sjećam se dugog razgovora s najodgovornijima za Podunavlje i njegovu mirnu reintegraciju. Hrvatski diplomati ili obje strane u procesu, po američkom diktatu, određivali su si kratke, lako ostvarive ciljeve. Svaki tjedan cilj jedan. Tu nikada nije bilo nekog iz crkve, ni Pravoslavne, ni Katoličke, nikada nisu bili od pomoći. Uredu, s jedne strane, znamo da imamo vrlo loš kadrovski bazen, sve manje svećenika, a oni koji svećenici jesu, često nemaju blage veze s doktrinom, svetim knjigama, poslom koji bi trebali raditi. Vjernici često žele samo nacionalizam, antikomunizam, obračune i mržnju, a to često i dobiju. Ideja Velike Srbije ili Srpskog sveta je bila pogubna za Srbe u 20. stoljeću. Bila je, naravno, i vrlo obećavajuća početkom stoljeća, ali Srbi nisu Rusi, nisu bili u stanju vladati multinacionalnom državom. Nije ih bilo dovoljno, nisu bili najbogatiji niti najobrazovaniji, a mnogi su smatrali da imaju odgovornosti i prava veće od drugih. Naprosto je Titova Jugoslavija postavljena na drukčiji način. Istina, to Hrvati danas ne vide, no, jednom će opet vidjeti. U ovim okolnostima igrati se s Velikom Srbijom je još besmislenije i još više iscrpljuje ionako demografski i moralno ispražnjenu Srbiju, ovoga puta u veoma nepovoljnim okolnostima, s potrošenom međunarodnom potporom, onom dubinskom, kakva je nekada postojala. Srbija je još dugo iza Miloševića mogla računati na simpatije. Sada, dijelom i zbog nejasne politike prema Rusiji, izgubila je simpatije i malih država istoka Europe. Ostala je nevjerodostojna, mada je tako dugo spretno koristila posve dezorijentiranu politiku EU i Njemačke. O toj europskoj dezorijentaciji dovoljno govore i politike prema Makedoniji i Crnoj Gori.

PREPOROD: Ove godine se obilježava 30. godišnjica od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je američko naslijeđe. U Bosni i Hercegovini je na sceni najjači udar na njen postdejtonski poredak, koji predvodi vladajući režim u RS-u, na čelu s Dodikom. On u ovom pohodu ima otvorenu podršku HDZ-a i u Bosni i Hercegovini, ali i razumijevanje i taktičku podršku HDZ-a Hrvatske? Koliko je ovo opasno za Bosnu i Hercegovinu, ali i Hrvatsku i Hrvate općenito?

Jakovina: Sve je to katastrofalno za sve građane Bosne i Hercegovine. Koliko je katastrofalno za Hrvate, dovoljno je samo kada ih prebrojite. Uskoro, možda, više neće ni biti nekoga da se buni ili Hrvatske da se zalaže za statuse, kvote, izborne zakone. Status konstitutivne nacije, znate, može se i izgubiti. No, demografija i gubitak nade i vjere u poštenje, budućnost, to su izgubili svi podjednako. Građani Bosne i Hercegovine trebali bi znati da samo o njima ovisi kakva će biti budućnost. Najviše je o njima ovisila i prošlost, puno manje no o stranoj ili vanjskoj uroti. Građani Hrvatske moraju znati da zemlje EU ne vide BiH kao Herceg-Bosnu i HDZ Bosne i Hercegovine. To bi trebali znati i u Srbiji, da Republika Srpska mora biti dio ukupnog rješenja cjelokupnog bosanskohercegovačkog pitanja. I tako, opet smo na početku i govorimo o istim problemima. Nažalost, iste probleme imamo 35 godina u skoro svim postjugoslavenskim društvima. Pogledajte Hrvatsku, pogledajte Srbiju, Crnu Goru. Opet, nemoguće je da slučajno 35 godina govorite o Jugoslaviji, da se bojite Tita, da operirate ustaškim pozdravima, a puštate da AI u međuvremenu mijenja cijeli naš svijet. To je sve odluka naših politika.

Demografija i gubitak nade u budućnost

Sve je to katastrofalno za sve građane Bosne i Hercegovine. Koliko je katastrofalno za Hrvate, dovoljno je samo kada ih prebrojite. Uskoro, možda, više neće ni biti nekoga da se buni ili Hrvatske da se zalaže za statuse, kvote, izborne zakone. Status konstitutivne nacije, znate, može se i izgubiti. No, demografija i gubitak nade i vjere u poštenje, budućnost, to su izgubili svi podjednako. Građani Bosne i Hercegovine trebali bi znati da samo o njima ovisi kakva će biti budućnost. Najviše je o njima ovisila i prošlost, puno manje no o stranoj ili vanjskoj uroti. Građani Hrvatske moraju znati da zemlje EU ne vide BiH kao Herceg-Bosnu i HDZ Bosne i Hercegovine. To bi trebali znati i u Srbiji, da Republika Srpska mora biti dio ukupnog rješenja cjelokupnog bosanskohercegovačkog pitanja.

Profitirala je jedino ekstremna desnica

PREPOROD: Na kraju, kao povjesničara, dozvolite mi da Vas upitam o sve izraženijoj zloupotrebi povijesti na Balkanu. To je uvijek aktualno, barem ovog posljednjeg stoljeća. Posebno se to odnosi na politike koje nastoje rehabilitirati fašističke snage i njihove saradnike u Drugom svjetskom ratu. U Srbiji su izjednačeni partizani i četnici, kakva je situacija u Hrvatskoj? Nekada je šokirajuće da izgleda čak i gore, ali ipak Hrvatska je članica EU i NATO saveza? Kako to utječe na samu Hrvatsku, a kako na njen odnos s Bosnom i Hercegovinom?

Jakovina: Tražio sam nedavno članke u našim novinama o ujedinjenju Njemačke 1990. godine. Listate novine, nailazite na različite druge članke. Neki su govorili o novoj vlasti HDZ-a u Zagrebu. Jedan članak u listu „Danas“ bio je o Muzeju revolucije (Pobjede naroda Hrvatske) u nekadašnjem Meštrovićevom paviljonu. Govorilo se o ukidanju, pripajanju Povijesnom muzeju. Kustosi su govorili da svi imaju muzeje 20. stoljeća, da bi umjesto brigada i revolucionara, možda mogli pokazati igračke iz El Shatta, da je očito svima važno što se događa s četnicima, ustašama, domobranima… Članak je bio opremljen fotografijom potpisanom „savez četnika, ustaša i domobrana“, jer su svi na zajedničkoj fotografiji. Govorilo se kako je HDZ obećavao da neće boljševičkim metodama ukidati ono što je bilo… onda se sve ukinulo i 35 godina kasnije nemamo muzej 20. stoljeća, još nemamo stalni postav Povijesnog muzeja, iz hrvatskih muzeja nestali su postavi o 20. stoljeću, jer se s Jugosalvijom hrvatski nacionalizam ne može nositi. I već 35 godina govorimo o ustaškom ZDS. To vam nije slučajno. To može biti nesposobnost, nedoraslost, nezrelost, ali ja imam veće povjerenje u naše ljude, ne vjerujem da je netko odradio 35 godina karijere – ili vođenja države – i da ne može riješiti neke od stalno prisutnih problema sve to vrijeme. No, ako vas se ništa drugo ne tiče do vlasti, ako vam je idoeologija dominantna, ako ste u strahu, onda je ovo rezultat. No, da to većini ljudi ne paše, čak ni mi ne bismo 35 godina o istom, istim riječima, s istim ljudima, na isti način. Profitirala je jedino ekstremna desnica.