Sjećanja na reisu-l-uleme - FEHIM-EF. SPAHO

Autor: Muharem Omerdić Decembar 11, 2017 0

Između tri kandidata, Fehim-ef. Spaho je izabran za reisu-l-ulemu. Kraljevskim ukazom od 23. 04. 1938. g. imenovan je i potvrđen za reisu-l-ulemu Islamske vjerke zajednice Kraljevine Jugoslavije. Iste godine, 09. juna preuzeo je Menšuru na svečanom ustoličenju u Carevoj džamiji u Sarajevu. Bio je učenjak, pisac, prevodilac, poliglota… Na ahiret je preselio 13. 02. 1942. g. Mezar mu je u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.

Dr. Milana Stojadinovića, predsjednika Srpske vlade koju je raspustio Knez Namesnik Pavle, a njega deportirao u Koran kod Užica, u svojim Memoarima “Ni rat - ni mir: Jugoslavija između dva rata” osvrnuo se na i na reisa-ef. Spahu. Stojadinović je dopremljen na liječenje na Ilidžu u Sarajevo. Niko mu nije smio prići ili posjetiti ga. Izašao bi u šetnju ali u pratnji policije... On piše: “Međutim, vrhovni poglavar muslimanske verske zajednice Reisu-l-ulema i brat dr. Spahe, uspeo je na veoma smeo način da ‘probije policijski kordon’ I da me lično pozdravi. On je preko svojih ljudi bio tačno obavešten o mojim šetnjama po Ilidži i okolini, pa me je jednog dana sustigao automobilom, zauastavio se, sišaao i brzim korakom prišao: ‘Gospodine Predsedniče, smatrao sam za svoju dužnost da Vas lično pozdravim. Mi nikada nećemo zaboraviti ono što ste za nas učinili. Sloga između pravoslavaca i muslimana Vaše je delo. Mi ne odobravamo ovo kako se sa Vama postupa ali (…) naš narod lepo veli : - Svaka sila zavremena, a nevolja redom ide!’ Policajci koji su me pratili bili su zaprepašteni ovim postupkom i ovim rečima vrhovnog verskog poglavice svih Jugoslovena muslimanske veroispovesti, ali nisu imali kud ni ma šta da preduzmu, jer onako isto munjevitom brzinom kako mi je prišao, isto je tako ušao u svoja kola i izgubio se putem Sarajeva. Razume se da je ovaj događaj imao veliki odjek u svim krugovima Bosne i Hercegovine.” (Citat iz Memoara, Buenos Aires, Argentina, 1963., 704.) Onaj ko poznaje prilike u tadašnjoj državi i političke odnose u njoj razumjet će ovo. Radilo se o dalekovidnom poglavaru Islamske zajednice koji je pokušao sačuvati muslimane od skorog stradanja jer je naslućivao požar planetarnih razmjera.

Kada je Mehmed-ef. Handžiću zbog jedne podvale uručen otkaz u Gazi Husrev-begovoj medresi, reisu-ef. Spahi je to teško palo ali nije znao kako dalje. Hafiz Mahmud-ef. Traljić, nerazdvojni prijatelj Mehmeda-ef. ovo mi je pričao: “Ušao sam u Kabinet reisa-ef. Spahe, a on oborene glave gleda predase. Nazvao sam mu selam, a on mi ne odgovori. Sjeo sam i šutio. Nakon nekoliko minuta on podiže glavu, pogleda me i odgovori mi na selam. I opet zašuti. Vidim da mu je nešto teško, pa ga upitah: Ko te je to nasekirao? On mi reče: ‘Ne znam šta ću sa Hadži-efendijom.’ Ja mu ko iz topa: ‘Daj ga u Kutubhanu.’ On se ozari, pa reče: ‘Pa jah! To je najbolje, a on voli biti s kitabima!’ Istog momenta je pozvao svog sekretara i naredio mu da napiše Mehmed-ef. Handžiću rješenje za bibliotekara u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.” Tako je reis-ef. spriječio sevepom hfz. Traljića izopčenje i pribijanje na stub srama jednog od naših najvećih alima.

U Univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu ima primjerak jednog časopisa u kome je objavljena namjera reisa-ef. Spahe da izgradi stolnu zgradu za sjedište Rijaseta Islamske zajednice. Tu se nalazi i negativna reakcija njegove opozicije na taj plan VIS-a. Doneseni su i negativni stavovi opozicionara tom njegovom sjajnom planu. Svaki naš reis je imao svoga “ebu džehla” da ga motovira i uvjerava svojim smetnjama da je u pravu što radi! Kako od njegove zamisli kasnije ne vidimo realizaciju, najvjerovatnije je da je sam odustao od toga, nemajući mogućnost da se bori sa “vjetrenjačama”, ili je bio spriječen zbog početka Drugog svjetskog rata.

Kada je ustaški poglavnik Ante Pavelić ponudio Islamskoj zajednici da se u Zagrebu pravoslavna crkva pretvori u džamiju o trošku NDH, reis-ef. Spaho je odbio tu ponudu prozrevši podlu namjeru ustaške vlasti da Islamsku zajednicu trajno obilježi kao saučesnika u njihovim zločinima nad pravoslavnim življem. Svi zločini koje su četnici počinili nad muslimanima tokom Drugog svjetskog rata i oni u Agresiji na BiH 1992.-1995., bili bi u tome alibi onima koji su ih činili iz srpskog naroda.

Također, svi pokušaji NDH vlasti da se donese novi Ustav Islamske zajednice nisu mogli prisiliti reisu-l-ulemu da prihvati taj proces. Svoju odluku je uvijek pravdao riječima: “Nije vakat od toga!” Do toga je došlo tek 1947. godine. Da je pokleknuo tim pritiscima ko zna šta bi se dogodilo sa Islamskom zajednicom i kakav bi crni biljeg nosila kroz povijest.

Kada je Reisu-l-ulema Fehim-ef. Spaho obaviješten o hapšenju episkopa ohridsko-bitoljskog i banjalučkog Platona Jovanovića zajedno sa protojerejom gradiškim Dušanom Subotićem u Banjoj Luci od strane ustaškog režima bio je veome uznemiren. Odlučio je da reagira svjestan da “sila Boga ne moli”. Uputio je svoje pismo dr. Viktoru Gutiću, stožerniku Vrbaske banovine, u kome apelira da se oslobodi episkom i njegov gradiški sveštenik, te da im se da potpuna sloboda kretanja i djelovanja. To pismo je adresirano i na neke druge važne adrese nadajući se da će bar vjerska lica biti pošteđena stradanja I progona. Svojeručno reis-ef. je kopiju ovoga pisma dao u svome Kabinetu visokom njemačkom oficiru. Na žalost, pismo Reisu-l-uleme je protumačeno kao provokacija i ništa se od njega nije prihvatilo. Ubijeni su nakon smrti reisa-ef.

Udruženje uleme “El-Hidaje” u Sarajevu je na svojoj Skupštini 1941. g. donijelo rezoluciju kojom se osuđuju ustaški zločini nad Srbima i ogradilo se od pojedinaca sa muslimanskim imenom koji su učestvovali u činjenju tih zločina. Stožernik ustaški u Sarajevu došao je sa Rezolucijom i spiskom potpisnika kod reisa-ef., insistirajući da osudi donošenje te rezolucije i njezine potpisnike. Zatražio je da vidi taj dokument a onda upitao: “A šta je sljedeći korak vaše komande?” Kazao mu je da će svi biti strijeljani. Tada je reisu-l-ulema svojom rukom na čelu spiska napisao svoje ime, vratio mu dokumenat i rekao: “Sada počnite od mene!”

Donesen mu je iz štaba okupacione njemačke vojske u Sarajevu spisak petnaest sarajevskih mladića pod optužbom da su skojevci. Zatražena je reisu-l-ulemina osuda. Iako nije podržavao komunističku ideologiju koju su promovirali SKOJ-evci i tada je stao u odbranu njihovih života kad mu je rečeno da će biti strijeljani i napisao svoje ime na čelo tog spiska. Vraćajući spisak njemačkom oficiru, pričao je kasnije jedan od službenika Vrhovnog islamskog starješinstva, bio je napadno arogantan i prstom mu pokazivao na stepenice niz koje odmah treba da ide.

Zadivljujuće od ovog našeg časnog velikana! Kada vjernik ima samo jedan strah, Od Allaha, strahovi od drugog i drugih su mu nepoznanica.

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija