Jedno od trajnih pitanja klasične tefsirske tradicije glasilo je: koji su to naučni uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se moglo baviti tumačenjem Kur’ana? To pitanje nikada nije bilo puka akademska radoznalost, nego izraz duboke bojazni spram govora o Božijoj riječi. Ono odzvanja u uvodima klasičnih tefsira i u djelima tefsirskog usûla, stalno podsjećajući da tumačenje Kur’ana nije neutralan intelektualni čin, nego čin odgovornosti. U pozadini te rasprave stoji dobro poznato upozorenje Božijeg Poslanika, a. s.: „Ko o Kur’anu govori po vlastitom mišljenju (re’ju), neka sebi pripremi mjesto u Vatri.” Ove riječi gotovo ritualno stoje na početku usulskih djela – ne kao prijetnja znanju, nego kao granica samovolji. Kako bi se mufessir zaštitio od optužbe da govori “po vlastitom mišljenju”, formirana je lista znanja koja je trebala osigurati njegov legitimitet i razlikovati dozvoljeni razum od pokuđenog re’ja.

Uvjeti za mufessira

U ranom periodu tefsira ta lista nije bila strogo sistematizirana, ali je implicitno podrazumijevala dvije temeljne pretpostavke: duboko poznavanje jezika Objave i pouzdano oslanjanje na predaju. Kako su se islamske nauke razvijale, a društvene i teološke okolnosti postajale složenije, tako su se i uvjeti za bavljenje tefsirom umnožavali. Jednu od najutjecajnijih i najpreglednijih sistematizacija nudi Ragib el-Isfahani iz petog hidžretskog stoljeća, koji izričito navodi deset nauka koje mufessir mora savladati kako bi njegovo tumačenje bilo legitimno i metodološki utemeljeno.

Prva među njima je znanje o arapskom jeziku, bez koje razumijevanje riječi Objave uopće nije moguće. Druga je etimologija, koja omogućava uvid u razgranatost značenja izvedenih iz istog korijena. Treća nauka je sintaksa, koja uspostavlja odnose među riječima i pokazuje kako struktura jezika neposredno utiče na značenje ajeta. Četvrta nauka su kiraeti – znanje o različitim kur’anskim čitanjima. Peta nauka odnosi se na predaje i povode Objave, čime se osigurava historijski i objavni kontekst ajeta. Šesta nauka je poznavanje sunneta, koji djeluje kao praktično tumačenje Kur’ana i razjašnjava ono što je u tekstu sažeto ili neodređeno. Sedma nauka je metodologija islamskog prava, koja disciplinira proces razumijevanja i određuje kako se iz teksta izvodi normativni smisao. Osma nauka je islamsko pravo u užem smislu, koje povezuje tumačenje Kur’ana s konkretnom pravnom i društvenom praksom. Deveta nauka je akaid koji postavlja granice razuma u govoru o Bogu i čuva tumačenje od pogrešnih predodžbi.

Na ovom mjestu Isfahanijeva lista – barem prividno – djeluje zaokruženo. Mufessir je ovladao jezikom, kontekstom, metodom, normom i teološkim horizontom. Sve izgleda sistematično, zatvoreno i dovršeno. Ipak, uvjeti za mufessira nikada nisu bili puki popis disciplina. Oni su uvijek odražavali nauke koje su u datom historijskom trenutku smatrane ključnima. U tom smislu, listajući ogromnu tefsirsku literaturu ne čitamo samo o Kur’anu, nego i o naučnim prilikama vremena u kojem je nastajala. U modernom dobu, naročito kod Muhammeda Abduhua, fokus traženih nauka se pomjera prema historiji, društvu i antropologiji, na račun klasičnih jezičkih i teoloških disciplina. Susret s modernim Zapadom promijenio je percepcije, a s njima i ono što se smatralo nužnim znanjem za tumačenje Kur’ana u savremenom društvenom kontekstu.

Ako su se, dakle, uvjeti za mufessira uvijek oblikovali u skladu s dominantnim znanjima konkretnog vremena, nameće se sasvim legitimno pitanje: da li je danas korištenje umjetne inteligencije postalo jedan od uvjeta za bavljenje tefsirom?

Ispunjava li algoritam uvjete za bavljenje tefsirom?

U savremenim kur’anskim studijama umjetna inteligencija pokazuje se kao izuzetno moćno pomoćno sredstvo. Njena vrijednost leži u brzini, obuhvatnosti i sistematičnosti pri pretraživanju ogromnih korpusa tefsirske i hadiske literature, povezivanju ajeta s temama, uporednim analizama, vizualizacijama, mapiranju pojmova i digitalizaciji rukopisa. Posebno je korisna u ranim fazama istraživanja, kada istraživaču pomaže da sagleda širinu tradicije i oslobodi se tehničkog tereta, ostavljajući više prostora za interpretaciju i kritičku prosudbu. Prema tome, prijedlog da poznavanje i korištenje umjetne inteligencije bude jedan od uvjeta za bavljenje tefsirom u našem dobu zvuči sasvim prihvatljivo.

No, upravo tu dolazimo do suštinskog pitanja: da li je prihvatljiva ideja tzv. digitalnog mufessira, gdje će umjetna inteligencija, na osnovu svojih znanja i sposobnosti analiziranja biti dovoljno opremljena da može sama proizvesti legitiman tefsir? Umjetna inteligencija može ispuniti gotovo svih devet spomenutih uvjeta: može poznavati jezik, pratiti gramatičke strukture, razlikovati kiraate, mapirati predaje, primjenjivati tražene metode i sistematizirati teološke stavove. Međutim, klasični uvjeti za tefsir nisu bili samo popisi nauka, nego odraz određene antropologije znanja u kojoj mjesto uzimaju pamćenje, rasuđivanje, pronicljivost, sposobnost deriviranja, sistematiziranja, analiziranja i – moralna odgovornost. Danas, kada memorija više nije unutarnja nego eksternalizirana, kada se znanje ne nosi nego priziva, postaje neizbježno pitati: jesu li ti uvjeti govorili samo o tome šta čovjek treba znati, ili i o tome kako to znanje treba u njemu postojati?

Desetu nauku Ragib el-Isfahani naziva ilmu’l-mevhibe – znanje koje se ne stiče učenjem, nego koje biva darovano. To je znanje koje Uzvišeni Bog daje onima koji postupaju prema onome što znaju, znanje koje nastaje iz odnosa znanja i djelovanja. U klasičnoj tradiciji upravo se ova nauka podrazumijevala kao konačna granica tefsira: ne ono što čovjek zna, nego ono što znanje čini s njim. Na tom desetom uvjetu bavljenja tefsirom, tamo gdje znanje prestaje biti informacija a postaje odgovornost, algoritam ostaje nijem. Čini se da upravo tu ostaje onaj neosvojivi prostor u kojem mufessir ipak ostaje čovjek.