Budemo li dozvolili da se obredi kurbana svedu samo na hranu, trgovinu i donaciju, onda nas ne treba čuditi ako se od nas bude tražilo da na njih budu primjenjeni zakoni koji se odnose na takve poslove

„ I namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja Allahu, svih svjetova Gospodaru, pripadaju“ El-En’am, 162.

U danima koji su iza nas, muslimani širom svijeta dočekali su i ispratili bajramske blagdane. Ovom bajramu važnost i značenje daju njegovi obredi. S druge strane, posljednjih godina upravo zbog tih obreda muslimani se dodatno stavljaju u fokus od strane onih kojima ti obredi i naši zahtjevi o proceduri njihova provođenja nisu prihvatljivi. Ne treba posebno obrazlagati niti motive, niti argumentaciju – činjenica je da živimo u vremenu kada muslimani pojačano traže način da islam i islamski propisi budu uvažavani u mjestima gdje žive.
Ovaj bajram u sebi sadržava dva važna vjerska obreda. Jedan je hadž, koji je i peti temelj vjere. Oni koji su hodočastili Sveta mjesta završili su obrede hadža, a informacije i prizori s njihova putovanja punili su medijski prostor. Drugi je žrtvovanje kurbana – koji je kao obred podsjetnik na približavanje Bogu u njegovom općem značenju, na predanost čovjeka Bogu i na proces ili put kojim je krenuo bogobojazni čovjek. U muslimanskoj tradiciji kurban se naglašeno povezuje sa služenjem Bogu i žrtvovanjem na Božijem putu, a simbolizira ga obred žrtvovanja životinje. U tom pogledu kur’ansko obraćanje vjernicima nema skrivenog značenja: „Ni njihovo meso, ni njihova krv, zbilja, ne stižu do Allaha, ali stiže do Njega bogobojaznost vaša“.
Obred ni kao simbol u muslimanskoj tradiciji ne gubi važnost – oplemenjen sadržajem društvenog aktivizma, darivanja i saosjećanja postaje vidljivi znak naše predanosti na Božijem putu. Vjernici tako simbolično svjedoče u svojoj zajednici da su se spremni žrtvovati, te da posljedice te spremnosti ostavljaju trag – korisne su ljudima. Kurbansko meso prema Kur’anu se dijeli na troje: “...od njih jedite, i još i onoga kome nije potrebno, a i onog ko prosjak je nahranite......” (El-Hadž, 36), a u predajama od Poslanika Muhammeda alejhisselam se bilježi da je, osim u izuzetnim slučajevima, preporučivao takvu podjelu kurbana – porodici, komšijama i potrebnim.
Muslimani u Bosni i Hercegovini tradicionalno u dane Bajrama žrtvuju kurbane. U zemljama kakva je naša, u kojima je naglašena socijalna neravnopravnost i žrtvovanje kurbana, očekivano, bude prilika da se vjernici pozovu da svojim kurbanima pomognu drugima i u tome nema ništa loše. Štaviše, to u zemljama kakva je naša danas, itekako ima smisla. Sam Poslanik svojim primjerom učio nas je tome. Međutim, postoji jedna dimenzija našeg odnosa prema kurbanu, koja posljednjih godina kao pojava uznemiruje vjernike jer znaju narav i svrhu kurbana, a ove godine vidjeli smo je u očitom nepoštivanju islamskih normi ophođenja prema žrtvovanim životinjama. Vjernici su svjedočili i tome da su se, suprotno propisima o kurbanu i dobroj praksi muslimana s ovih područja, te suprotno sanitarnim zakonima ostaci žrtvovanih životinja ostavljali nemarno na potpuno neprimjerenim mjestima pa i u kontejnerima za smeće. Takav način ophođenja naših roditelja i dobrih predaka s kurbanom bio je nezamisliv.
Ovakav naš odnos prema obredima, preciznije kazano prema kurbanu, sigurno je pokazatelj problema u više slojeva. Jedan od njih je progresivno odstupanje od onoga na čemu insistira islamska tradicija - halal ophođenja prema životinjama, živim bićima uopće ali i okolini. Odstupanje od halal/dozvoljenih i propisanih normi pokazalo nam se u vrlo ružnim slikama. Vjernici znaju da osiguravanjem kurbana iz svojih imetaka pomažu one koji se bave uzgojem životinja, i one koji su u potrebi i svoju zajednicu ali isto tako znaju da kurban nije samo to - meso, podrška i donacija. Je li nam u navali profanizacije religije izmakao smisao ibadetā?
Možemo ovom pristupiti tako da kažemo da su ovo ipak izgredi, izuzeci, da nisu pravilo – jer i nisu, ali naš odgovor na izuzetke trebao bi biti jasnije insistiranje na pravilu, na onom što je islamski propis – da vjernik ne skrnavi svoje obrede, dok ih provodi ne nanosi patnju životinjama i ne šteti drugima niti okolini. U suprotnom, rizikujemo da, sutra već, bude izgubljen smisao kurbana i da gledamo kako se potire i istinska narav vjerskih propisa u vezi s njim. S druge strane rizikujemo da nepoštivanjem svojih vjerskih propisa, izgubimo osnov prema kojem tražimo od drugih da uvažavaju i nas kao muslimane i obrede koje prakticiramo. Budemo li dozvolili da se obredi kurbana svedu samo na hranu, trgovinu i donaciju, onda nas ne treba čuditi ako se od nas bude tražilo da na njih budu primjenjeni zakoni koji se odnose na takve poslove. Ni u tom slučaju više neće biti važni ni naši motivi, niti argumentacija.

Iz njene priče i njenih riječi „Bog nas neće ostaviti“ možemo naučiti proces postajanja slobodnim čovjekom – odlukom o tome da se oslobodi sebe od drugih ljudi, ali i drugih od sebe. Hadžera odlučuje vjerovati Bogu, i u tome je njena sloboda.

Gospodaru naš!
Ja sam nastanio neke potomke svoje
U dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije,
Kod Hrama Tvoga Svetoga, da bi oni,
Gospodaru naš, namaz klanjali.
Podaj da srca ljudi čeznu za njima
i opskrbi ih plodovima,
da bi zahvalni bili!
/Ibrahim, 37/

Kur’an, izvor kazivanja o Poslanicima, u jednom ajetu ljude podsjeća na povijest Mekke, mjesta današnje kible svih muslimana svijeta. U ovom ajetu, kako to saznajemo iz hadisa, Ibrahim, alejhisselam, uči dovu za Ismaila, alejhisselam, i njegovu majku Hadžeru, koju je nešto prije toga, ostavio u „dolini jednoj u kojoj se ništa ne sije.“
Muhammed, alejhisselam, u hadisu kojeg bilježi Buhari, opisuje ovaj znameniti događaj u kojem se odigrava prava ljudska drama. Priča je muslimanima poznata; Hadžera biva ostavljena s malim djetetom u uvjetima, koji je naizgled, osuđuju na patnju i smrt. Ona, ojađena, isprva dramatično traži od Ibrahima alejhisselam objašnjenje, a nakon njegove potvrde da ih ostavlja po Božijem naređenju, Hadžera zaključuje da Bog, nju i njeno dijete neće ostaviti. Njeno uvjerenje u konačnici, Bog obistinjuje, ali mu prethodi period neizvjesnosti, u kojem Hadžera u strahu trči između dva brežuljka, Saffe i Merve, tražeći spas za budućnost svoga djeteta. Brežuljci između kojih je trčala su, u Kur’anu opisani kao „Allahovi znaci“, a Hadžerino trčanje između njih, postalo je dijelom obreda hodočašća Mekki, hadža. Majka Ismailova, tako je postala nositeljica jedne od najinspirativnijih priča iz historije islama.
U mjesecu zu-l-hidždžetu, milioni muslimana iz cijelog svijeta pristizat će u dolinu Mekke da bi obavili hadž, jednu od pet islamskih obaveza, šartova na kojima počivaju temelji islama. U dane hadža, svake godine, stoljećima već, Mekku, blagoslovljeni grad, hodočaste vjernici i tako se ispunjava još jedno Božije obećanje – „Dolazit će ti pješke i na svakoj umornoj kamili, stizat će ti i iz svih kotlina dubokih.“ (Hadž, 27.)
Obredima hadža muslimane je poučio Muhammed, alejhisselam, i u njima su sadržani snažni simboli važni za pojedinca, ali i muslimansku zajednicu. Suština svih obreda je pokornost Bogu. U obredima hadža svako će pojedinačno, osamljen, a opet u društvu s mnoštvom drugih, tijelom i duhom, uprizoriti svetu povijest povezanosti Boga i čovjeka. Ovdje će, pored ihrama, tavafa, dana Arefata, boravka na Mini i Muzedlifi koji takođe, nose snažne poruke - sobom oživjeti i Hadžerinu dramu. Njoj namijenjenom, naizgled, strašnom sudbinom - Bog ju je učinio slobodnom. Njena sloboda od ljudi i ovisnosti o njima bila je preduvjet za ispunjenje njene, sudbine Ismaila, alejhisselam, i u konačnici, ispunjenje sudbine posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda, alejhisselam. Hadžera, njeno trčanje i hidžra u slobodu, moralo bi biti krunsko podsjećanje muslimanima na važnost slobode. Iz njene priče i njenih riječi „Bog nas neće ostaviti“ možemo naučiti proces postajanja slobodnim čovjekom – odlukom o tome da se oslobodi sebe od drugih ljudi, ali i drugih od sebe. Hadžera odlučuje vjerovati Bogu, i u tome je njena sloboda. Spremna je da u slobodi, Ismailu, alejhisselam, osigura život bez straha i predanosti Bogu, te budućnost koju grade i imaju, kako se ovdje zorno pokazuje, slobodni ljudi.
Hadžerinog sina, susrećemo i na samom kraju hadžskih obreda – u znamenitom kur’anskom kazivanju o žrtvovanju, kurbanu. Samo ovoga puta Bog više ne kuša Hadžeru, pred njom se više ne postavlja najteži zahtjev – čistog povjerenja u Boga, niti odluke o slobodi, nego pred Ibrahima, alejhisselam, koji je na to upućen, nakon nje. Hadžeru, oslonac i odgajateljicu Ismaila, alejhisselam, ovdje možemo „vidjeti“ u riječima dječaka Ismaila: "O moj oče! Čini šta ti se naređuje, Naći ćeš da sam ja, ako Allah da, međ’ strpljivima".
U obredima uopće, pa i u obredima hadža postoji poruka; to nije puko oživljavanje priča i kazivanja, iz njih bi se morale čitati njihove istinske nakane. A jesmo li, danas, razumijevanje tih nakana iščitali za vrijeme u kojem živimo? Ako želimo razumjeti kako živjeti puninom islamskog života, morali bismo još jednom razmisliti o istinskim porukama kazivanja o onim odabranicima čije sudbine u obredima uprizorujemo.

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti

Treće noći u autobus su počeli ulaziti srpski vojnici i izvoditi djevojke na silovanje, pa tako i mene. Silovali su nas u šumi. Čuli su se jauci, plač i krici, a povremeno i pucnji, jer su neke djevojke ubijali.
(„Brčko, Genocid i svjedočenja", 1998.)

...i kad su nas popeli na kamione, ja sam sjedila do nane Z., a naša komšinica stajala je uz vojsku i dovikivala ‘kad se ovako otjera, to se više ne vraća’...
(svjedokinja, M.Č.)

Već na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, strašne informacije su stizale iz područja u kojima su Srbi ‘zauzeli’ teritoriju i pokrenuli proces koji će kasnije dovesti do etnički ‘čistih prostora’ – očišćenih od onih koji nisu Srbi, najvećim dijelom Bošnjaka. Poznata je matrica na kojoj su se događaji u tim godinama odvijali. U većini gradova ona se ponavljala - ubistva, silovanja, koncentracioni logori, masovne grobnice, progon, pljačke i rušenja. Iz cijelog procesa ostajala je ‘spaljena zemlja’ u koju, za one koji nisu Srbi, više povratka nema.
S obzirom na razmjere zločina u toku agresije procjenjuje se da je na području Bosne i Hercegovine silovano oko 50.000 žena. Iako su tokom agresije žrtve silovanja bile pripadnice svih naroda, najveći broj silovanih žena bile su Bošnjakinje, i najveći broj ovih ratnih zločina počinili su Srbi. Zbog načina kako su organizirana i sistematski sprovođena, bilo je jasno da su silovanja dio genocida nad Bošnjacima. U suđenjima za ratne zločine nakon agresije, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prepoznao je «sistematsko silovanje» i «seksualno ropstvo» kao zločin protiv čovječnosti. Tribunal je tako, 2001. godine izrekao presudu trojici muškaraca za silovanja u Foči (Kunarac, Kovač i Vuković), u kojoj je prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo označeno kao zločin protiv čovječnosti, a ova presuda bila je prvi slučaj ikada da neko bude osuđen za korištenje silovanja kao oružja i sredstvo terorisanja u ratu.
Činjenica da su mnoge Bošnjakinje silovane u toku agresije bila je potresna za cijeli bošnjački narod. Ideolozi zla, javno poniženje koje se ogledalo u grupnom i pojedinačnom silovanju žena, pa i djevojčica, u prisustvu roditelja, djece, komšija vidjeli su kao oruđe kojim je trebalo jedan narod usmjeriti ka beznađu, slomiti mu volju za otporom u toku agresije i volju za povratkom u mjesta na kojima su zločini počinjeni.

Silovanje je i grijeh i zločin na koji nismo imali odgovor. A žrtve progona i silovanja trebale su pomoć. Ne tako rijetko, to su bile žene, koje su još dugo nakon rata tragale za muškim članovima svojih uništenih porodica, za svojom djecom ili za njihovim mrtvim tijelima. Za bošnjački narod, trajno preobražen nemjerljivim gnusnim zločinima počinjenim nad njima, odnos prema silovanim ženama bio je ispit savjesti, tim prije što smo nakon rata sebe, u kolektivnoj svijesti, razumijevali, kao žrtvu.
Nadanje onih koji su činili zločine nad Bošnjacima i Bošnjakinjama, da će zbog prirode i siline zločina, nakon svega biti nagrađeni, skoro da se moglo ostvariti. Međutim, i prije presuda pred MKSJ u našem narodu prepoznate su te nakane, a žrtve, skoro da se može kazati, odlagajući proces zacjeljivanja ličnih trauma i patnje, aktivno su se uključile u procese potrage za pravdom. Očekivanja da će zbog naravi rodnih odnosa u našem društvu, koncepta stida, te običnog ljudskog odgovora na traume, šutnjom i zaboravom, uz utisnuti strah od terora nad njima učiniti ih nijemima, one same su osujetile.
Tako se može kazati da su se žene, skoro intuitivno, u našem bošnjačkom korpusu prve oduprijele namjerama da kao narod, odustanemo od potrage za pravdom, iako im okolnosti, društveni konstrukti, pa ni temeljne institucije našeg naroda nisu bile od velike pomoći. S pravom se može kazati da je otpor tih hrabrih žena, i nakon strašnih zločina i gubitaka, često bio, ona snaga i ujedinjujući faktor u bošnjačkom narodu, bez obzira na druge različitosti unutar grupe, koji je osigurao da zločini budu upamćeni, a neki od njih i kažnjeni. Zahvaljujući njihovom otporu i njihovim svjedočenjima, potraga za istinom i pravdom nije odložena za neke fiktivne ‘historijske’ uvide iz budućnosti.
Svjedokinja M.Č. s početka ovog teksta, doživjela je da se, uprkos proživljenim strahotama, njena komšinica Z. vrati u mjesto progona i da ona, koja je tada bila skoro djevojčica, zasnuje i gradi svoju porodicu. Mnoge od žrtava silovanja nisu. I nema njihove krivnje, niti odgovornosti u tome. Zato potraga za pravdom još nije završena, a i kako bi bila, kada u ovoj zemlji još uvijek pravdu traže hiljade ljudi i gdje se još uvijek ‘spotičemo o nesahranjene kosti svojih najbližih’?
Šta su zločinci činili u Bosni i Hercegovini, uglavnom je već poznato. A, šta smo mi učinili za žrtve – ubijene, silovane, prognane - i da li je to sve što smo mogli?

Pljačka, korupcija, kriminal – to su nazivi za ipak najrazornijeg agresora na budućnost ove države i sve njene građane.

Pored ovih djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, posebno je značajno to da smo u posljednjih dvadeset godina preveli najvažnije hadiske zbirke na bosanski jezik, koje predstavljaju normativni izvor islamskog učenja. Muslimanima općenito, ali i za istraživače u islamskim naukama, ovo je, nakon prijevoda značenja Kur’ana, najznačajniji uvid u izvore islama. S pravom se može kazati, da su ovi prijevodi veliki uspjeh i generacijski poduhvat, čije ćemo plodove, ako Bog da, vidjeti mi, ali i generacije koje dolaze.

Proteklih dana muslimani diljem svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini tradicionalno su obilježavali Mevlud – Pejgamberovo rođenje. U toku rebiu-l-evvela u džamijama su učeni salavati, mevludi i zikr, održavane su vrlo posjećene tribine, predavanja, izložbe i drugi kulturni sadržaji s predznakom sjećanja na život, djelo i poruke Voljenog Poslanika. Da je ova naša tradicija i načini na koji obilježavamo Alejhisselamov rođendan islamski utemeljena ulema iz Bosne i Hercegovine je već argumentirano pokazala. Tako u traktatu Dvije-tri o mevludu Mehmed Handžić kaže: “da je proslavljanje Alejhisselamova rođendana s vjerskog gledišta lijepa stvar, u tome se slaže velik broj islamskih učenjaka: Ebu Šame, Ibn Hadžer, Ibnul-Džezeri, Ibn Dihje, Sujuti, Ibnul-Hadž i drugi. Svi spomenuti učenjaci uvjetuju da proslavljanje bude lijepim dozvoljenim djelima.”
Posljednjih decenija o životopisu Muhammeda, alejhi-s-selam, na bosanskom jeziku objavljen je znatan broj važnih djela, o čemu je prof. dr. Enes Karić pisao u prošlom broju Preporoda. Doduše, bilo bi zanimljivo i značajno sačiniti bibliometrijsko istraživanje o tome koliko su u proteklom periodu, otkako su prevedena i objavljena pa do danas, kapitalna djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, kao što su naprimjer Ibn Hišamova Sira ili djelo M. Hamidullaha korištena, navođena i razmatrana u našoj islamskoj misli, studijama i radovima.
Pored ovih djela o Muhammedu, alejhi-s-selam, posebno je značajno to da smo u posljednjih dvadeset godina preveli najvažnije hadiske zbirke na bosanski jezik, koje predstavljaju normativni izvor islamskog učenja. Muslimanima općenito, ali i za istraživače u islamskim naukama, ovo je, nakon prijevoda značenja Kur’ana, najznačajniji uvid u izvore islama. S pravom se može kazati, da su ovi prijevodi veliki uspjeh i generacijski poduhvat, čije ćemo plodove, ako Bog da, vidjeti mi, ali i generacije koje dolaze.
Međutim, velika zadaća stoji pred islamskim mišljenjem u Bosni i Hercegovini, jer Hadis zahtijeva od islamskih učenjaka da se prilježno angažiraju na njegovu interpretiranju, budući da danas, s interpretacijom Hadisa imamo problem, posebno u savremenim i društveno osjetljivim temama. Ilustrativni primjeri za to su tumačenja hadisa o kamati u nedavnoj raspravi potaknutoj fetvom Vijeća muftija o dozvoli za uzimanje kamatnog kredita radi zadovoljavanja nužnih životnih potreba ili tumačenja hadisa o pitanjima bračnih odnosa. Hadiske zbirke su ogroman korpus i za njegovo tumačenje potrebno je znanje i intelektualna hrabrost – idžtihad. Hadis je polazna osnova za tumačenje Kur’ana, a prema razumijevanju velikana islamske misli u BiH Huseina Đoze, Hadis je u rangu idžtihada, a sam Muhammed, alejhi-s-selam, bio je prvi mudžtehid koji je pronalazio rješenja za ona pitanja i izazove koji nisu bili dio direktne Božije intervencije - Objave. Njegova promišljanja o statusu Hadisa koji je „autentična primjena kur’anske misli“, i njemu sljednom idžtihadu za koji se, kako on kaže „sada postavlja pitanje prave razrade i praktične primjene ovih koncepcija i da li jedna razrada, bez obzira čija je, može biti obavezna i za druge, kasnije generacije“ - mogla bi biti polazna pozicija za potrebna tumačenja Hadisa. S obzirom da je pitanje obaveze idžtihada u svakoj generaciji jedno od rijetkih pitanja oko kojeg se većina uleme u svijetu slaže, a da sam idžtihad, po zahtjevu ‘vremena i mjesta’ ulema s ovih prostora već stoljećima prakticira, nema bojazni da će i ova generacija alima i na ovaj izazov dostojno odgovoriti.
Muslimani vole svoga Poslanika, od njega su učili i danas uče, njihov je uzor, a njegova praksa i život je inspiracija da se mora stremiti pravednijem društvu, u kojem učimo i rastemo u slobodi i miru, brinemo jedni o drugima, u kojem se svačije pravo poštuje i dobro čini.