50godina.jpg
digitalbanner-naslovna7.jpg

Prijedorska djeca i izgradnja spomenika

Autor: Jasmin Medić Juli 17, 2020 0

Prijedor je za srpske strateške interese bio od posebnog značaja. Opština sa relativnom bošnjačkom većinom koja je zbog koridora između Krajine i Semberije pod svaku cijenu morala biti u sastavu Republike Srpske. Srpske vojne i policijske strukture mogle su to ostvariti isključivo zločinima nad civilima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Zločina nisu bili pošteđena ni djeca kao društveno najosjetljivija populacija.

Od 24. maja 1992. godine kada je počeo napad srpskih vojnih i policijskih struktura na Kozarac i “čišćenja” ovog područja (koje je brojalo preko 20.000 stanovnika i u kojem su Bošnjaci činili više od90% stanovništva) u narednim mjesecima, tokom počinjenja masovnih zločina, ubijeno je 13 djece. Prvih dana napada na Kozarac, od 24. do 26. maja 1992. godine formirani su, odlukom srpskog Kriznog štaba opštine Prijedor, koncentracioni logori Omarska, Keraterm i Trnopolje. Sve do raspuštanja Omarske i Keraterma u augustu, te Trnopolja u oktobru 1992. godine, kontinuirano su u logore dovođeni bošnjački i hrvatski civili. Tako je, zaključit ćemo na osnovu dokumenata prijedorske policije i srpskog Crvenog krsta, preko 30.000 bošnjačkih i hrvatskih civila bilo zatočeno u ova tri logora. Broj žrtava u spomenutim logorima je više od 850, od toga osam dječaka i jedna petogodišnja djevojčica. S područja lijeve obale Sane u kojima su Bošnjaci činili preko 90% stanovništva (Čarakovo, Bišćani, Zecovi, Rizvanovići, Rakovčani i Hambarine) ubijeno je 58 djece, od čega 55 tokom napada srpskih vojnih i policijskih struktura započetog 20. jula 1992. godine kada su u samo nekoliko dana “očišćena” i posljednja bošnjačka sela. Nakon masovnih zločina u njima, po završetku operacije, Radio Prijedor objavio je da je palo “ustaško fundamentalističko uporište” i da je to veliki uspjeh srpske vojske. Na sličan način, Radio Prijedor i drugi mediji pod kontrolom SDS-a izvještavali su i tokom svih zločina koje su srpske snage počinile u prijedorskoj opštini. 

Jedna grupa civila iz Kozarca krila se u zemunicama na Kozari od maja 1992. do aprila 1993. godine. Pretresima srpskih snaga, ubijeni su na toj lokaciji. Među žrtvama je jedna dvanaestogodišnja djevojčica i dva petnaestogodišnja dječaka. U ostalim dijelovima prijedorske opštine (Ljubija, Tukovi, Donji Garevci, Puharska, Ćela, Briševo, Kurevo, Ravska, Miska Glava, Muštanica i Volar) od maja 1992. do sredine 1994. godine likvidirano je 17 djece. Jedan dječak je poginuo u Travniku 1993. godine, nakon što je zajedno sa svojom porodicom protjeran iz Prijedora. Posmrtni ostaci jedne djevojčice s područja Prijedora pronađeni su u Jakešu.

Tako su, ni kriva ni dužna, stradala prijedorska djeca – naočigled svojih roditelja, u njihovom naručju, nakon što su od njih odvojena, u bijegu prilikom napada srpskih snaga... Svako od njih 102 zbog “pogrešnog” imena ili što se zadesio tamo gdje je dejstvovala srpska vojska i policija protiv “ekstremista”, “zelenih beretki”, “ustaša” ili kako su već etiketirali civilno stanovništvo da bi sebi dali izgovor za činjenje zločina. Od 102 djece 94 su bošnjačke, a osam hrvatske nacionalnosti. Mlađe od 13 godina bilo je čak 25 djece dok je najmlađa žrtva imala svega tri mjeseca... Ubijena djeca su među, prema do sada prikupljenim podacima, 3.176 žrtava genocida počinjenog nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru, potomci istih onih žrtava koje su Srbi, kako ponosno u Narodnoj skupštini Republike Srpske reče skupštinski poslanik i bivši predsjednik prijedorskog SDS-a Srđo Srdić “sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto”.

Već godinama se roditelji ubijene djece bore da u Prijedoru lokalna vlast odobri izgradnju spomenika za 102 djece. Kako navodi predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Fikret Bačić, iz ovog Udruženja su predložili sedam lokacija za njegovu izgradnju. Da li će se roditelji i vlast napokon uspjeti dogovoriti oko lokacije, izgleda spomenika i onoga što će na njemu pisati, ostaje da se vidi. 

Ukoliko dogovor napokon bude postignut, bit će to iskorak ka suočavanju s prošlošću u Prijedoru, odnosno djelimična satisfakcija roditeljima ubijene djece i porodicama žrtava. Ukoliko ne, Prijedor će ostati grad u kojem ni dalje ništa neće podsjećati na nesrpske civilne žrtve, a dosadašnji izgrađeni spomenici u centru grada primjerom apsurdnog načina prekrajanja historije.                   

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija