Redžo ef. Sarajlić: Kakva je penzija imama, morat ću se dobro pripremiti i taj period neće biti ugodan

Autor: Hamdija Nesimović Juni 21, 2019 0

Redžo ef. Sarajlić je rođen 27. februara 1958. godine u selu Vrhovine kod Viteza. Gazi Husrev–begovu medresu u Sarajevu završio je 1978. godine. U džematu Lisac, Medžlis Islamske zajednice Novi Travnik, neprestano radi od aprila 1980. godine. Uz imamsko-hatipski i muallimski posao Redžo ef. je jedno vrijeme bio predavač predmeta Islamska vjeronauka u osnovnoj školi „Edhem Mulabdić“ u Opari. 

Dobitnik je plakete-najvišeg javnog priznanja općine Novi Travnik. Za savjestan i predan rad Travničko muftijstvo ga je nagradilo 2010. godine odlaskom na hadždž u svojstvu vodiča za hadžije. 

Skoro 40 godina obavljaš imamsku dužnost u džematu Lisac. Je li to prednost?

Tačno je da sam imam, hatib i muallim u džematu Lisac od aprila 1980. godine i da u maju ulazim u četrdesetu godinu aktivnog rada. Mnogi su me pitali za recept dugogodišnjeg službovanja u jednom mjestu, ali odgovor na to pitanje nikada nisam mogao dati upotpunosti. Ukratko, u poslu treba biti strpljiv, mudar i spreman na iskušenja. U nepune četiri decenije neprekidnog rada na jednom mjestu i sa istim ljudima pretrpi se svašta. Bez obzira na nedaće kojih je bilo, nisam sebi dozvolio da budem kukavica i da bježim od problema. Nastojao sam ih rješavati na lijep način i ići naprijed, pogotovo sa projektima koji su bili prioritetni za džemat. 

Čovjek u poslu kojeg obavlja treba ostaviti pozitivan trag. Imam treba biti hizmećar u džematu 24 sata i biti servis džematlijama u svakom trenutku. I pored toga biće onih koji kritikuju i omalovažavaju učinjeno. Na to se ne treba osvrćati, već raditi da bi se steklo Allahovo zadovoljstvo. Poručujem mlađim imamima da me ne uzimaju za primjer u smislu da radni vijek provedu u jednom džematu.

U dosadašnjem radu s čime se ponosiš? Vjerskom poukom ili duhovnim preobražajem džematlija?

S obzirom na dugogodišnji rad u Islamskoj zajednici sa mnogim stvarima se ponosim, a pogotovo sa ostvarenim uspjesima u džematu. Ništa ne bih mogao uraditi da nisam imao podršku svojih džematlija. Najveći uspjeh, ako mogu reći, sa čime se ponosim jesu moji mektepski učenici koji su kasnije stekli mnoga znanja i zvanja, ali ostali vjerni onome što su naučili u mektebu. Ipak, najveći uspjeh sa čime se dičim jeste prva ženska hafiza u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku, a moja učenica, Čakić Nermina, sada profesor Kiraeta u istoj medresi. Stekla je i zvanje magistra islamskih nauka na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. 

 

Dobitnik si određenih priznanja i da li su ona pokazatelj predanosti u poslu?

Da, dobitnik sam priznanja i smatram da su posljedica truda i rada. Povodom Dana općine, 14.06.2016. godine džemat Lisac je dobio javno priznanje „Pohvala Općine“ za religijski razvoj na području Općine, da bi sljedeće godine na isti datum i sam primio najveće općinsko priznanje „Plaketa Općine“ za doprinos na polju religijskog i društvenog života u našoj općini. Možda je ovo jedinstven slučaj do sada u IZ-i, da džemat i imam dobiju javna priznanja za rad u toku dvije godine. Bilo je i drugih priznanja, ali o tome neka drugi pišu i govore.

 

Kada odeš u penziju, ako Bog da, da li i šta će ti nedostajati od posla kojeg si obavljao?

Ako doživim penziju pokušat ću se prisjećati samo lijepih trenutaka koje sam doživljavao u svom poslu, a njih je moram priznati bilo manje. Trudiću se da zaboravim, ako budem mogao, sve ono što sam ružno proživio i što je uzrokovalo mom duševnom i zdravstvenom stanju. To je teško zaboraviti imajući u vidu da je to ostavilo trajne ožiljke na mome biću. 

 

Da li Preporod dovoljno prati rad i uspjehe imama i džemata?

Od malih nogu pratim i čitam Preporod. Moji su roditelji bili pretplatnici svih izdanja IZ-e, od Preporoda, Takvima i Glasnika, tako da sam za naš informativni list vezan od ranog djetinjstva. I danas pratim razna dešavanja, događaje, stručne članke koje donosi Preporod. On nije imamsko glasilo, ali bi trebalo malo više ustupiti prostora promociji imama koji to zaslužuju svojim radom i ponašanjem, a ne samo da čujemo za njih kada presele na ahiret.

 

Koliko se Islamska zajednica bori za status imama? 

Ovo pitanje bi trebalo postaviti IZ-i koja treba da vodi brigu o statusu imama i koje počesto naziva pčelicama-radilicama. Kakvo mjesto te pčelice-radilice zauzimaju u IZ-i? Jesu li dovoljno zbrinute i zaštičene? Na ta i mnoga druga pitanja treba dati jasne odgovore. Ne želim se kritički osvrtati na ovu tematiku, pogotovo preko sredstava javnog informisanja iz razloga što zajednica treba biti iznad ličnih interesa. Svi se trebamo angažovati na njenom jačanju, a plodove i rezultate rada vidjet će Allah dž.š. i oni oko nas. Očekujem da će IZ-a, ubuduće, više voditi računa o statusu imama i o njegovom poboljšanju.

 

Znaš li, koliko će iznositi tvoja penziona primanja za 40 godina rada?

Trudim se da ne razmišljam o tome, ali moram reći da će moja penziona primanja za 4 decenije rada biti biti mizerna. Zašto su takva, trebaju se zapitati oni koji to određuju i koji su nadležni da vode brigu o tom pitanju. Mi imami ispaštamo zbog nečijeg nehata i moramo se boriti za svoju bolju poziciju u društvu. Za malo primanje, kakva će biti penzija, se moram pripremiti i taj period, Bog zna najbolje, neće biti ugodan.

 

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro