Islamski kulturni sadržaji Čajniča

Autor: Ago Prljača Novembar 14, 2016 0

Čajniče u svojoj historiji od 1581. godine,  izgrađenom i završenom infrastrukturom za kadiluk Čajniče, pominje se i kao kasaba, šeher, varoš, sjedište kadiluka, sreza, lokalne zajednice i danas sjedišta, jedva održive općinske administracije koja tendira perspektivi njenog ukidanja i eventualne statusne pozicije kao mjesne zajednice...

Počev od duhovne  kulture  Čajniča,  ona se neosporno može analizirati kroz: administrativno-upravnu strukturu, obrazovanje i vjersku strukturnu funkciju i organizaciju. A materijalna kultura se, opet, može adekvatno izraziti analizom ostataka  kulture.

Prethodna kasaba, kasnije kadiluk Čajniče pripadali su teritoriji Hercegovačkog sandžaka sa sjedištima prvo u Foči, a onda i u Pljevljima. I u okruženju je Starog grada Samobora na Drini kao sjedišta zajedno sa Suburbijumom  Međuriječje, historijske kneževine Sandalja Hranića... Pomenuti šeher u vrijeme kadiluka Čajniče imao je pet muslimanskih i tri hrišćanske mahale, a  što će neosporno reći da se oduvijek radilo o multietničkom gradu Čajniče, ali danas samo s jednim pitanjem:  da li se ta historijska konstanta multietičnosti Čajniča može zasnivati bar na jednom Bošnjaku muslimanu?  Ovo tim prije što je  Čajniče etnički očišćen grad.

Evlija Čelebi  piše da kadiluk Čajniče ima deset džamija sa minberom od kojih pet većih, a najimpozantnija je Sinan-begova džamija, zatim tri medrese (škole), a u najboljem stanju je Sinan-pašina medresa i jedina srednja škola koja će radi i u vrijeme KSHS/KJ do 2. svjetskog rata. S kulturnog stajališta u Čajniču treba posmatrati postojanje dva turbeta (mauzoleja) kojih danas nema. Nekada je bilo uređenih sedam izletišta za potrebe građana grada Čajniče, gdje su se organizirale zabave i teferidži. Bio je imaret, kuhinja  za konačenje i prehranu stranaca i sirotinje – socijala na visokoj razini.  Čajniče šezdesetih godina 20. stoljeća dobija srednju školu – gimnaziju. Pored toga postoji pet osnovnih škola i četiri tekije. Zaista je obrazovanju tada dat za to vrijeme vrlo zavidan značaj, pa čak i u odnosu na današnje vrijeme. U toku austro-ugarske uprava čajnička infrastruktura je obogaćena izgradnjom jedne veće osnovne škole, zgrade sreza i druge pošte u BiH nakon Sarajevske na Obali. A FNRJ/SFRJ je isto tako izgradila  radio-relejne stanice za prijenos poštanskih i vojnih telekomunikacijskih veza na Stražici i Stražbenici, nedaleko od Čajniča. Takođe u vrijeme navedene uprave vojna infrastruktura sa snagama i sredstvima ima veliki značaj zbog blizine granice sa Osmanskim carstvom i Srbijom, što je tema za sebe. Isto tako neizostavno je potrebno pomenuti i postojanje javnog kupatila (hamama) umjetnički izgrađenog, kasnije porušenog. Historijske činjenice potvrđuju da se skoro cjelokupna infrastruktura kadiluka, vjerskih i obrazovnih institucija sadrže u Vakufnami Sinan-bega (kasnije Sinan-paše) Boljanića-Bajramagića (Boljahnića), najvećeg sina i dobrotvora Čajniča, čiji se đuzevi za njegovo turbe i džamiju ne mogu i ne smiju zaboraviti, kako bi se istakla nepobitna činjenica koliko su domaći namjesnici iz bosanskog plemstva, pridavali važnost obrazovanju i gradnji obrazovne infrastrukture i iskazivali svoju pobožnost i odanost vjeri islamu, dok, na drugoj strani osmansko plemstvo instalirano u taj sistem gradi sebi veleljepne dvore, kule i odžake. Ta i takva razlika za Bošnjake muslimane u pristupu obrazovanju proizvodila je kroz historiju negativne posljedice – koje valja analizirati i krajnje pošteno interpretirati.

U toku Prvog i Drugog svjetskog rata džamije u Čajniču su rušene, devastirane i nenamjenski korištene od raznih vojski zašto su odgovorne okupacione i kolaboracionističke vojne snage, tada i u to vrijeme bazirane u Čajniču. A nakon završenih pomenutih ratova neke džamije nisu ni obnavljane za što historijsku odgovornost neosporno snose i bošnjačko-muslimanski politički i vjerski predstavnici, pored drugih predstavnika antibosanske, antibošnjačke i antiislamske vlasti u Čajniču.

U vrijeme DFJ/FNRJ/SFRJ, vjerska struktura je funkcionirala kroz institucije IVZ i radom čajničkih džamija čiji je prezent bio na Sinan-begovoj i Mir Emin-begovoj džamiji, koje su u toku agresije na RBiH , porušene do temelja. Danas je obnovljena Mir Emin-begova džamija, ali samo kao vjerski objekat, ali ne i kao nacionalni spomenik pošto se u toku obnove odstupilo od prvobitne arhitektonske konstrukcije i enterijera i nepoštivanja odluka, procedura i standarda Državne komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BiH. Dakle, označena džamija je skinuta sa liste nacionalnih spomenika BiH. 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija