Koliko je čovjek insan?

Autor: Mehdin-ef. Džafić Juni 19, 2015 0

Životinji čovjek nameće standarde, a za sebe ih nema. Hajvan će ući u tuđu njivu i to će ljudi nazvati pravim imenom. A, ako neki čovjek ide kod tuđe žene, kako će to zvati? Da li je ovakvim postpucima čovjek sebe spustio na razinu životinje?

 

Danas kada čovjek, opterećen svakodnevnim događajima među ljudima, razmišlja o sebi, insanu, za koga Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „Mi čovjeka stvarmo u najljepšem skladu“ (et-Tin, 4) upita se: „Da li sam ja insan dostojan svog sklada (najljepšeg oblika) ili se svojim postupcima spuštam na, kako Kur'an kaže: „A zatim ćemo ga vratiti na najnižu razinu“ (et-Tin, 5)“. Kur'an kada govori o čovjeku naziva ga raznim imenima: abd – rob, insan, mu'min, mušrik, munafik, kafir... shodno čovjekovim stanjima i postupcima. Upitajmo se jesu li naši postupci mu'minski ili, ne daj Bože, munafički, kafirski... Da li moj roditelj u meni ima hajirli evlada? Jesam li ja svom bratu brat ili dušman, jesam li dostojan suprug, otac, komšija...? Jesu li mi mu'mini braća i jesam li ja njima brat!? Jesam li ja, ne daj Bože, na najnižoj razini? Posmatranjem životinja čovjek često može vidjeti modele ponašanja koji su i kod insana prisutni. I Kur'an neke životinje navodi kao primjer i pouku ljudima. Red koji je Uzvišeni Stvoritelj uspostavio među tim stvorenjima jasno ukazuje koja su stvorenja primjeri dobrih zajednica, a koji primjer neuređenih i nestabilnih. Kaže Allah, dž.š., u Kur'anu: „Kako oni ne vide da mi samo zbog njih stoku stvaramo i da oni njome raspolažu kao vlasnici! I da smo im dali da se njome služe – na nekima jašu, a nekima se hrane, i drugih koristi od nje imaju, i mlijeko, pa zašto nisu zahvalni“. U životinjskom svijetu se zna ko je šta i kakva mu je zadaća, najbolji primjer za to su pčelinja i mravlja zajednica. Čovjek ima emanet upravljanja dunjalukom, a životinje su stvorene kao ibret za razmišljanje o Allahovom dž.š. savršenstvu i kao blagodat ljudima.

Kukavičije jaje

Među ljudima se često koristi sintagma „kukavičije jaje“! Poznato je da ptica kukavica snese jaje u tuđe gnijezdo i onda druga ptica leže i hrani njeno mladunče, pa je otuda ona kukavica. Kako bi mi ljudi zvali onoga ko u tuđem gnijezdu začinje i odgaja svog evlada? Znamo da to među hajvanima postoji. Nažalost, znamo da tih slučajeva ima i među insanima. Da li su to insani koji su vraćeni na najnižu razinu? To se može desiti insanu, ali može li i smije li mu'minu?

Na konjskim trkama spiker predstavlja: „Ovo je trogodišnje čistokrvno arapsko grlo, iz te i te ergele, od oca šampiona iz te godine, majke šampionke neke godine...“ Kada se govori o psima kaže se: „Ovaj pas je sa pedigreom, a ono tamo je obična džukela!“ Bezbroj ovakvih primjera se dȃ navesti, tako je i u naše usmeno predanje ušlo: I ako je koza gleda joj se loza. Kod životinja ovo je jako bitno za čistokrvnost vrste. Je li nam to bitno kod insana? Gledamo li ko će nam biti žena, snaha, muž, zet itd.? Da li se danas pri ženidbi gledaju i vrednuju one četiri osobine za koje je Poslanik a.s. rekao da udaju ženu i da li se bira ona koju je Poslanik a.s. preporučio da se izabere? Hoće li čovjek formirati halal brak i u svom gnijezdu svoje evlade rađati i odgajati sa znanjem da su njegovi? Allah dž.š. u Kur'anu kaže: „Žene vaše su njive vaše i vi njivama svojim prilazite kako hoćete, a pripremite šta i za duše svoje. I bojte se Allaha, i znajte da ćete pred Njega stati. A ti obraduj prave vjernike.“ (el-Bekare, 323)

Nezamislivo je da čovjek uđe na tuđi posjed i da ga na bilo koji način koristi: sije, kosi, žanje, bere... bez saglasnosti vlasnika koja je jedna vrsta ugovora, bilo usmenog ili pismenog. Svako bi bespravnu uzupaciju tuđeg vlasništva nazvao pravim imenom. Kod životinja ta barijera ne postoji, hajvan će ući u tuđu njivu, u tuđu avliju, u tuđi vrt, u tuđi voćnjak i načiniti štetu. I ljudi će tu hajvansku potrebu nazvati pravim imenom. A, ako neki čovjek ide kod žene koja nije njegova, kako će ljudi njega nazvati? Hoće li to biti: savremenost, ljudska sloboda, kultura ili privatna stvar? Životinji čovjek nameće standarde, a za sebe ih nema. Životinju je Allah dž.š. stvorio da služi čovjeku i nju vodi instikt, a čovjeka je Allah dž.š. stvorio kao halifu, obdario razumom, dao mu Objavu, a on se ponaša instiktivno kao životinja. Imenujemo li pravim imenom ljudske postupke? Da li je ovakvim postpucima čovjek sebe spustio na razinu životinje? Vjernik ovih i ovakvih dilema nema: „Ne i one koji vjeruju i dobra djela čine, njima pripada nagrada neprekidna.“ (et-Tin, 6)

Kao da je smrt nekome drugom propisana

Enes ibn Malik r.a. prenosi da je Božiji Poslanik a.s. jednom prilikom okupljenim ashabima održao sljedeći govor: „O ljudi, kao da je smrt na ovom svijetu nekom drugom, a ne nama propisana. Kao da je istina na ovom svijetu nekom drugom, a ne nama naređena. Kao da su oni s kojima se na samrti opraštamo putnici koji će se uskoro vratiti. Mi ih ostavljamo u njihovim grobovima, a njihovu zaostavštinu koristimo kao da ćemo poslije njih vječno živjeti. Zaboravljamo svaku opomenu. Osjećamo se sigurnim od svake nesreće. Blago onom ko se zabavi svojim mahanama, pa ne istražuje mahane drugih ljudi! Blago onom ko dijeli svoj imetak stečen na pošten način, ko sjedi sa učenim i mudrim ljudima i ko se druži sa siromašnim i ubogim svijetom...! Blago onom ko ima lijepu narav i čistu savjest i od čijeg su zla sigurni drugi ljudi! Blago onom ko dijeli višak svog imetka, ko se suzdržava suvišnog govora i ko se drži sunneta i čuva novotarija u vjeri.“ (Subhu-l-E'aša, 1/213, Džemheretu hutabi-l-'areb, 1/153 I.P.H. 40 )

Insan mu'min je onaj koji se trudi da svoje vjerovanje potvrdi izvršavanjem Allahovih dž.š. naredbi i kloni se onoga što je Allah dž.š. zabranio, žrtvuje sebe i svoj imetak u želji da stekne Allahovo dž.š. zadovoljstvo, preispituje svoje postupke i trudi se da budu onakvi koji će mu donijeti korist, njemu i njegovoj porodici, i na ovom i na budućem svijetu. Trudi se da on bude taj na koga se odnose Allahove dž.š. riječi: „A, oni koji vjeruju i čine dobra djela – oni su, zbilja, najbolja stvorenja.“ (el-Bejjine, 7) A, ne želi da bude od onih za koje Allah dž.š. kaže: „Oni koji ne vjeruju između sljedbenika knjige i mnogobošci, biće, sigurno, u vatri džehennemskoj, u njoj će vječno ostati; oni su najgora stvorenja.“ (el-Bejjine, 6)

Molimo Allaha dž.š. da naša razmišljanja budu dostojna našeg „najljepšeg sklada“, da budemo dostojni Allahovog dž.š. emaneta koji je povjerio ljudima, da nas sačuva od grijeha, uputi na pravi put, sačuva teških iskušenja, primi naše dove, i uvede nas u džennet među svoje odabrane robove.

                           

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro - Video produkcija