digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage2.jpg

Sloboda vjere u sudnicama: Zabrana klanja životinja bez reverzibilnog omamljivanja

Autor: Harun Išerić Juli 08, 2025 272 0

U prvom tekstu serijala Pravosfera analiziramo presudu Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava iz 2024. godine, kojom je zaključeno da zabrana klanja životinja bez reverzibilnog omamljivanja ne predstavlja povredu prava muslimana i Jevreja na slobodu vjere. Ova odluka otvara važna pitanja o granicama vjerskih sloboda i ovlaštenjima države da, u ime javnog interesa, ograničava određene vjerske prakse

Uvod. Široko i sveobuhvatno promišljanje o pravnoj kulturi – njenom razvoju, refleksiji u savremenoj sudskoj praksi i ulozi u oblikovanju društvenih vrijednosti – danas je važnije nego ikada. U vremenu kada se granice između individualnih prava i javnih interesa sve češće preispituju, posebno mjesto zauzima pitanje odnosa između vjere i prava. Stoga smatramo važnim kontinuirano prezentirati javnosti ključne pravne pomake u oblasti slobode vjere, kako kroz presude najviših nacionalnih, regionalnih i međunarodnih sudova – uključujući Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država i Evropski sud za ljudska prava – tako i kroz novele u pravnoj teoriji i međunarodnoj praksi. Ovaj pristup obuhvata pravne izazove koji se tiču ne samo muslimanskih, već i drugih vjerskih zajednica, čineći slobodu vjere univerzalnim pitanjem od šireg društvenog značaja. U nastavku donosimo osvrt na jednu od najznačajnijih presuda Evropskog suda za ljudska prava (Sud) donesenu u 2024. godinu i to u formaciji Velikog vijeća, koje donosi najautoritativnije sudske odluke. Radi se o presudi u predmetu Executief van de Moslims van België and Others protiv Belgije, od 13. februara 2024. godine.

Činjenice predmeta. Dvije uredbe koje su donije flamanska i valonska regija u Belgiji 2017. i 2018. godine zabranjuju klanje (žrtvovanje) životinja bez prethodnog omamljivanja, dok je u slučaju ritualnog/vjerskog klanja predviđeno reverzibilno omamljivanje. Pojašnjenja radi, u slučaju reverzibilne metode omamljivanja, životinja se može oporaviti i vratiti svijesti nakon omamljivanja ukoliko u međuvremenu ne iskrvari do smrti, dok metoda nepovratnog omamljivanja znači da se životinja neće oporaviti i na kraju bi uginula zbog primjene ove metode omamljivanja, čak i ako ne iskrvari. U 2018. i 2019. godini aplikanti – organizacije koje predstavljaju muslimane i Jevreje u Belgiji – su podnijeli zahtjev Ustavnom sudu Belgije da se te uredbe ponište. U tom postupku, Ustavni sud Belgije je pribavio stajalište Suda pravde EU koji je zaključio kako su odredbe uredbi usklađene s Poveljom EU o osnovnim pravima, da bi u konačnici Ustavni sud Belgije prihvatio uredbe kao ustavne.

Tvrdnje aplikanata. Aplikanti su u postupku pred Sudom tvrdili da je Belgija prekršila njihovo pravo na slobodu vjere (član 9 Evropske konvencije) i zabranu diskriminacije u vezi sa slobodom vjere (član 14 Evropske konvencije).

Stav Suda. Sud je ponovio svoj raniji stav kako ritualno klanje životinja i specifična ograničenja u ishrani, spadaju u opseg prava na ispoljavanje nečije vjere. Razmatrajući da li je ovakvim propisima došlo do miješanja u slobodu vjere, Sudu je bilo dovoljno da konstatuje da je iz parlamentarnih rasprava koje su dovele do usvajanja ova dva dekreta, bilo očigledno da je odsustvo omamljivanja prije klanja predstavljalo aspekt vjerskog rituala, koji je postigao određeni nivo uvjerljivosti, ozbiljnosti, kohezije i važnosti, barem za određene vjernike – kao što su Jevreji i muslimani. U tim okolnostima, Sud je zaključio da je došlo do miješanja u slobodu vjere aplikanata. Kada razmatra da li je miješanje države u skladu sa standardima zaštite ljudskih prava, Sud provodi tzv. trodijelni test. Ukoliko je odgovor na sva tri dijela ovog testa afirmativan, onda država svojim miješanjem nije prekršila ovo pravo. Ako je pak odgovor na jedan od ova tri dijela negativan, Sud će utvrditi povredu ljudskog prava.

Prvi dio testa jeste zakonitost, prilikom čije ocjene je Sud zaključio kako su uredbe kojima se miješa u slobodu, dostupno i predvidivo pravo.

Drugi dio testa jeste legitimnost miješanja države. U pravilu, Sud se vrlo malo zadržava na ovom dijelu testa i u pravilu država “ne pada” na njemu. Međutim, u ovom predmetu Sud je dužnu pažnju posvetio ovom pitanju, s obzirom da je po prvi put bio pozvan da odluči da li se zaštita dobrobiti životinja može povezati s jednim od izričito navedenih legitimnih ciljeva u Konvenciji (članu 9 stav 2), jer zaštita dobrobiti života nije eksplicitno naveden legitimni cilj. Sud je zaključio da se promovisanje zaštite i dobrobiti životinja kao živih bića može smatrati moralnom vrijednošću koju dijele mnogi ljudi u Flamanskoj i Valonskoj regiji. Štaviše, druge države članice Vijeća Evrope donijele su propise istog sadržaja kao i osporene uredbe, potvrđujući na taj način rastući značaj pitanja dobrobiti životinja. Sud je zbog toga imao pravo da uzme u obzir sve veći značaj koji se pridaje zaštiti dobrobiti životinja, uključujući i kada ispituje, kao u ovom slučaju, legitimnost cilja kojem se teži ograničavanjem slobode ispovijedanja vjere. Stoga je smatrao da se zaštita dobrobiti životinja može povezati s konceptom “javnog morala”, jednim od legitimnih ciljeva iz člana 9 stava 2 Konvencije.

U konačnici, u slučaju da se utvrdila povreda prava, to se najčešće desi zbog toga što Sud, u trećem dijelu testa, utvrdi da miješanje države nije bilo nužno niti propocionalno. Kada ispituje zadovoljenje posljednjeg dijela testa, Sud obraća pažnju na sljedeće faktore: margina slobodne procjene države, za koju je utvrdio da je u ovom predmetu široka imajući u vidu predmet – odnos države i religije – kao i nepostojanje konsenzusa o ovom pitanju na razini država članica Vijeća Evrope, iako postoji tedencija zaštite dobrobiti životinja. Sud je potom istakao kako su parlamentarci u datim regijama nastojali da odvagaju slobodu vjere i dobrobit životinja kao i da su proveli temeljit postupak i detaljnu analizu ostvarenja proporcionalnosti. Pored toga, prethodno su čak dvije sudske instance – Sud pravde EU i Ustavni sud Belgije – izvršile reviziju spornih uredbi. Sud je tu činjenicu posebno uvažio u skladu s principom supsidijarnosti. Time je Sud prihvatio legitimizaciju uredbi.

Na osnovu naučnih istraživanja i opsežnih konsultacija sa zainteresovanim stranama, parlamentarci su zaključili da se ništa manje radikalnom mjerom (od reverzibilnog omamljivanja) može u dovoljnoj mjeri postići cilj smanjenja štete po dobrobit životinja u trenutku klanja. Flamanski i valonski zakonodavci tražili su proporcionalnu alternativu obavezi prethodnog omamljivanja, uzimajući u obzir pravo osoba muslimanske i jevrejske vjeroispovijesti da ispoljavaju svoju vjeru, suočeni sa sve većim značajem koji se pridaje prevenciji patnje životinja. Prema stavu Suda, parlamentarci su se pobrinuli da donesu mjeru koja nije išla dalje od onoga što je neophodno za postizanje cilja kojem se težilo. Činjenica da regija glavnog grada Brisela nije, na dan donošenja ove presude, ukinula ili ograničila izuzeće predviđeno u pogledu ritualnog klanja životinja i stoga se razlikovala od flamanske i valonske regije, nije bila od značaja da drugačiju odluku Suda. Što se tiče pritužbe aplikanata u vezi s poteškoćama ili čak nemogućnošću dobivanja mesa koje je pripremljeno u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjima, flamanski i valonski regioni nisu zabranili konzumaciju mesa iz drugih regija ili zemalja u kojima omamljivanje nije zakonski preduslov klanja. Sud je istakao kako aplikanti nisu dokazali da je pristup mesu, zaklanom u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjima, postao teži nakon stupanja na snagu osporenih uredbi. Sud je zaključio da Belgija nije prekršila pravo na slobodu vjere aplikanata, a potom niti da su aplikanti bili diskirminisani u vezi s uživanjem ovog prava.

Komentar. Presuda Suda na prvom mjestu ukazuje na tedencije u državama članicama Vijeća Evrope i Evropske unije kada je u pitanju regulacija načina klanja životinja te intersekcija tih pravila sa slobodom vjere. U tom smislu, Sud je posebnu pažnju posvetio dobrobiti životinja, kao jednoj od etičkih vrijednosti kojoj se sve više pridaje pažnja u Evropi. Istovremeno, Sud je prihvatio stavove Belgije koja u konačnici nije zabranila vjersko ritualno klanje životinja sukladno praksi muslimana i Jevreja. U kritici ove presude, s aspekta prava, kritikovan je stav Suda koji je argument dovoljnog parlamentarnog nadzora koristio kako bi zaobišao odgovor na pitanje stvarih efekata mjera donesenih u Belgiji na aplikante. Provođenje odgovarajuće parlamentarne kontrole ili konsultacija naučnih istraživanja, ne znači da su prava muslimana i Jevreja bila adekvatno zaštićena. U pogledu izbora legitimnog cilja, promocija dobrobiti životinja je označena kao cilj koji nije izričito naveden u Konvenciji, rezultat je pretjerane inovativnosti Suda i pojavljuje se na štetu manjinskih vjerskih skupina. Općenito govoreći, ovo pitanje ukazuje i na jednu apsurdnost u kojoj se fokus stavlja na posljednje minute života životinje naspram njihovog života – pilića ili teladi uzgojenih na farmama – u tzv. fabričkoj poljoprivredi. U jednom drugom predmetu pred Sudom, sudije koje su ostale u manjini su se zalagale za uvođenje testa vjerske netolerancije koji bi mogao pružiti rigorozniji okvir za procjenu da li su mjere, uprkos tome što ih je donijelo zakonodavno tijelo kao i u ovom predmetu, motivisane neprijateljstvom ili netrpeljivošću ili predrasudama prema nekih vjerskim praksama. Takav test je izostao i u ovom predmetu, uprkos historiji kontroverzne i diskriminatorne retorike oko vjerskih praksi klanja u Belgiji. U konačnici, sudsko opravdanje o mogućnosti nabavke mesa iz inostranstva je neuvjerljivo, s obzirom na tedenciju, koju je sam Sud zapazio, o usvajanju sličnih zakona u Evropi. Praktično, ovakvo opravdanje znači da prava manjinske vjerske zajednice zavise od toga da li druge države proizvode takve proizvode i da li se oni uvoze u državu njihovog prebivališta.

ocijeni
(0 glasova)

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine