crtice-banner.gif

Pošten rad će se isplatiti kad-tad

Autor: April 30, 2018 0

-smatra dr. Šadić ističući da će radnik povratiti zadovoljstvo u radu onog momenta kada osjeti da ga se cijeni kao stručnog, kada za svoj rad bude adekvatno plaćen i kada bude imao dobre radne uslove

Prof. dr. Sanela Šadić je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu gdje predaje nastavne discipline: Socijalni rad s pojedincem, Socijalni rad s porodicom, Socijalni rad s grupom, Ljudska prava i socijalni rad i Etika socijalnog rada. Autor je knjige Ljudska prava i socijalni rad. Naravno, povod za razgovor s njom bio nam je predstojeći Praznik rada ( 1 maj). Upitali smo prof. Šadić:
Da li kao društvo ovaj praznik obilježavamo u kontekstu radničkih prava ili tek samo kao ostatak komunističkog naslijeđa?
Šadić: Međunarodni praznik rada podsjećanje je na tekovine radničke klase i njihovu borbu za radnička prava, osmočasovno radno vrijeme, adekvatne uslove rada, plaćeni rad i druga radnička prava. Sa žaljenem moramo konstatirati da ta borba nikada nije prestala, niti će, po svemu sudeći, prestati. Sam praznik nema ideološki značaj kakav je imao u vrijeme socijalizma, pa se on danas smatra zaostavštinom prošlog vremena. Razočaranost radnika u značajnom dijelu svijeta društvena je realnost o čemu nas mediji svakodnevno izvještavaju. Rezultat toga su i protesti radnika koji se organiziraju u mnogim zemljama kao izraz njihova dubokog nezadovoljstva. Kod nas se ovaj praznik više gleda kao zaostavština prošlog vremena, prilično svečarskog karaktera. Radnici su sve dalje od svojih prava, što je direktna posljedica neoliberalizma, jednog antisocijalnog modela koji je osuđen kao izdaja svih humanih principa i ideala. Svjedoci smo da su principi tržišne ekonomije ušli u sve pore društva, sve je roba, pa i sam čovjek, koji je potpuno obezvrijeđen i dehumaniziran. U ovoj nemilosrdnoj utakmici u kojoj opstaju oni koji imaju moć, najveći je broj gubitnika.
Kako ostvariti radnička prava?
Da li radnička klasa u BiH slijedi ideju solidarnosti, ovo tim prije što sindikati nisu više što su nekada bili? Gdje se izgubila društvena solidarnost?
Šadić: Činjenica da govorimo u plularu kada je riječ o sindikatima, upućuje na to da se radi o više sindikalnih organizacija koje su fragmentirane. Jasno je da one postoje kako bi se štitila prava radnika unutar određenih djelatnosti, međutim, često izostaje sinhrozovano djelovanje sa krovnim sindikalnim organizacijama koje bi trebale da zastupaju i podržavaju interese svih radnika. Odsustvo radničkog jedinstva i solidarnosti, pa čak i unutar jedne grane, npr. borba ljekara za svoja prava, kada ne uključuje ostale radnike u zdravstvu, samo je djelimično rješenje problema. Pa zamislite kada bi svi oni imali posebne sindikate, to prosto nema smisla. Ova fragmentiranost sama po sebi vodi razjedinjenosti koja za rezultat ima nedostatak solidarnosti, što po principu spojenih posuda ima višestruke posljedice.
Administrativna uređenost zemlje stoji na putu radničke solidarnosti, a to znači da je onaj radnik u Tuzli, Mostaru, Sarajevu ili bilo kojem drugom mjestu usamljen čime se gubi snaga. Svakodnevno smo svjedoci protesta radnika fabrika propalih u privatizaciji čiji su radnici usamljeni u svojoj borbi. Takva situacija ide naruku vlastima koje nemaju volju da se time bave. S druge strane, sindikalna rukovodstva često idu naruku onima koji su na pozicijama moći, ne samo zato što nemaju volje ili snage da bilo šta poduzimaju, već prosto zbog straha koji je društvena realnost.
Istovremeno se postavlja pitanje i načina i mehanizma koji ostaje radnicima u borbi za svoja prava. Koji je pravi način borbe za radnička prava? Kako podstaknuti promjenu? Da li je ona moguća? Društvena apatija i stanje duha i borbe za prava idu jednu s drugim ruku pod ruku, samo je pitanje šta je starije. Mi smo generalno kultura koja nema strategija, kako ličnih, tako i onih na makro razini, a po mom dubokom uvjerenju više je razloga za to, počev od historijskog iskustva koje nam nije bilo naklonjeno, stalnog straha, kompleksa autoriteta i kulturološkog naslijeđa. Kada se sve to pridoda trenutnoj situaciji u kojem promjena gotovo da nije moguća, naravno, poučeni nizom iskustava, neuspjelih protesta, lekcija je naučena, a to je da se „ne talasa“ i „ne ispravlja kriva Drina“. Rezultat toga je mirenje sa situacijom, opća apatija i kriza duha koji su postali zarazni.
Postratna i tranzicijska Bosna i Hercegovina je podijeljena po svim šavovima. Dakako, i onim socio-ekonomskim. Kako vidite ovaj segment koji se posebno odnosi na porast siromaštva?
Šadić: Već treću deceniju koristimo ovu sintagmu, a po svoj prilici tranzicijski procesi tek su započeli. Termini „postratni“ i „tranzicijski“ valjda opravdavaju sve naše neuspjehe, lične i društvene. Priključivanje Evropskoj uniji proces je u koji ulazimo i u kojem se nadamo da ćemo uspjeti ostvariti radnička prava, da ćemo živjeti u sistemu u kojem će se rad cijeniti i na adekvatan način vrjednovati, da neće biti siromašnih i da će svi koji su u stanju potrebe moći i zadovoljiti je. Nažalost, ono što se primijeti je da opada nekada visoko izraženi entuzijazam po tom pitanju.
Sve dublje socijalne podjele primijetne su svugdje, a u našem društvu tome su pridruženi i nepotizam i korupcija, potpuno odsustvo pravde i pravičnosti. Danas nisu siromašni samo oni koji nemaju nikakva primanja, čija je egzistencija, zajedno sa njihovim porodicama dovedena u pitanje i koji više ovise o pomoći neformalnih sistema, njihovih porodica, komšija i prijatelja, već i ogromna većina zaposlenih ljudi. Uzmemo li u obzir činjenicu da je prosječna plata nešto više od 850 KM, pitanje je šta četveročlana porodica u kojoj samo jedno radi može s tim primanjem. Sindikalnu potrošačku korpu, koja je oko 1900 KM, zvanične institucije više i ne obračunavaju zbog poražavajućih rezultata. Statistike pomažu da kreiramo zamagljenu sliku o socio-ekonomskim prilikama građana. Realnija slika se stječe kada se iznese podatak da je najmanja plata 369 KM, a najviša nestvarnih 380.000 KM. Plate u javnom sektoru pomažu u podizanju ovog prosjeka, ali prema podacima vidimo da privatni sektor značajnim dijelom sudjelujeu tome.
Sve veći broj autora danas upozorava na fenomen „novog siromaštva“, zaposlene koje se veže za osobe koje svojim platama ne mogu obezbijediti osnovne egzistencijalne potrebe. Skoro sam čula za jedan slučaj mlade samohrane majke koja je odlučila ostaviti dijete u domu, jer ne može obezbijediti osnovne potrebe za sebe i dijete. Njena plata je prosječna, ali kao podstanar mora platiti kiriju, režije, čuvanje djeteta i ne ostaje joj ništa novca za hranu, odjeću i druge potrebe. Kolikogod neko sa stane osuđivao ovakvu odluku majke, matematika je neumoljiva i zato ona treba pomoć društva. Nije potrebno isticati kakve su posljedice razdvajanja majke i djeteta.
Mediji kreiraju lažnu sliku o socio-ekonomskim prilikama građana, bombardirajući nas podacima da do sada nikada nije bila veća štednja u bankama, a zapravo se radi o najviše 1% ljudi koji poseduju sve to. Običan radnik nema ništa s tim. Zapravo, veliki broj građana preživljava na temelju porodične i socijalne solidarnosti. U prilog tome ide izvještaj Centralne banke u kome stoji da godišnje u Bosnu i Hercegovinu dijaspora doznači od 1,9 do 2,8 milijardi maraka.

Kad rad ne garantira kvalitetan život

Ratna dešavanja su, zasigurno, pogodila i narušila radne navike? Rad kao opće dobro je izgubio na svojoj vrijednosti i značaju?
Šadić: Vrijednost rada dovedena je u pitanje, zato što rad danas ne garantira da ćete moći od njega dobro živjeti. Neki ljudi veoma dobro žive a da nisu učili, trudili se, bili dobri đaci i studenti, što je nekada bila jedina ulaznica za bolji i kvalitetniji život. To kod mladih ljudi stvara konfuziju i sumnjičavost da se rad i trud isplati.
Slomom socijalističkog društva došli smo u poziciju nesigurnosti i nepovjerenja u sistem vrijednosti i time ulogu društvenih institucija. Kakva je pozicija socijalnih radnika i imamo li socijalnu politiku, te u tom smislu i adekvatnu socijalnu zaštitu?
Šadić: Poznato je da nemamo socijalnu politiku na državnoj razini, već govorimo opet u množini, odnosno, socijalnim politikama, koje su na entitetskim i kantonalnim razinama. Posljedica toga je socijalna nejednakost građana, koji imaju različit nivo prava iz oblasti socijalne zaštite. Izdvajanja za ovu oblast procentualno su slična puno razvijenijim zemljama, međutim, zbog velikog broja različitih socijalnih kategorija koje po raznim osnovama ostvaruju ova prava često onemogućuju one koji su u stanju potrebe da dobiju bilo kakvu pomoć. Sve više smo svjedoci neuspjeha sistema da osigura adekvatnu socijalnu zaštitu onima koji je uistinu trebaju. Ozbiljan je problem što nemamo porodične naknade, već se zaštita porodice svodi na simbolični dječiji dodatak, koji se opet isplaćuje samo u pojedinim kantonima. Svakodneni apeli za pomoć onih koji je trebaju bilo u liječenju, onih koji žive u siromaštvu i koji trebaju pomoć društva naša su realnost, ali i potvrda neuspjeha sistema. Ljudsko dostojanstvo dovedeno je u pitanje. S druge strane, stručnjaci čiji je uloga da pomažu onima koji trebaju pomoć ne mogu relizirati svoju profesionalnu zadaću, ukoliko to sistem nije omogućio. Imamo kantone u kojima mjesecima nije isplaćena niti jedna socijalna pomoć. Kako to objasniti građaninu koji nema šta da jede.

Motivacija i zadovoljstvo rada

Sva društva nemaju jednaku radnu i poslovnu etiku. Kako procjenjujete etiku rada danas u BiH?
Šadić: Kada kažete našem čovjeku da u Americi konobar nema platu za svoj rad mi to percipiramo kao strašno sistemsko nasilje, međutim, svaki Amerikanac zna da je obavezan ostaviti napojnicu u određenom iznosu od koje konobar ostvaruje dohodak. To je stvar tradicije i kulture ponašanja.
Kod nas o radnoj etici se može govoriti kako sa strane poslodavca, tako i sa strane radnika. Poslodavci treba da ispunjavaju svoje obaveze prema radnicima (plaćanje prekovremenih sati, vikenda, praznika, stimulacija, ali i kreiranja humanijeg ambijenta za radnika). Kada pogledamo radnike u trgovinama koji moraju da stoje cijeli dan na kasi, gledam to kao veoma nehumani uslov za rad. Kao kupac sam razmišljala da neću ići u trgovine u kojima radnik nema pravo da sjedi, ali je to odjednom postalo pravilo u gotovo svim trgovinama. Radnika treba motivirati, a oni zapravo smišljaju mehanizme da radni ambijent postane pakao i izvor pritiska za čovjeka, pa pitanje je kako čovjek da nađe motiva za rad. Razlog odlaska na posao iz čistih egzistencijalnih razloga ne može biti dovoljan razlog. Kada poslodavac stvori neprijatelja od svog radnika, da li je realno da on daje više?
Stječe se dojam da mediji propagiraju lagodan život i luksuz, te mišljenje da ne treba raditi bilo kakav posao. Kako vratiti zadovoljstvo u radu?
Šadić: Naši radnici kada odu u bilo koju zemlju u inostranstvo vrlo brzo budu prepoznati kao veoma kvalitetni, savjesni i vrijedni radnici. Zbog čega to nije slučaj u Bosni i Hercegovini? Zbog toga što se naš radnik svugdje više cijeni nego kod nas, ima bolja primanja i radne uslove nego što ih ima u svojoj državi. Radnik će povratiti zadovoljstvo u radu onog momenta kada osjeti da ga se cijeni kao stručnog, kada za svoj rad bude adekvatno plaćen i kada bude imao dobre radne uslove. Sada trenutno, zbog ogromne nezaposlenosti, sva prava i benefiti su radniku uskraćeni prijetnjama „ako ti nećeš da radiš, pun je biro nezaposlenih koji jedva čekaju taj posao“. Generalno gledajući, radnici ne traže nerealne i nedostižne uslove rada, traže minimum koji bi pokazao da se cijene kao osobe i da poslodavac čuva njihovo dostojanstvo.

Mladi nezaposleni ljudi ne mogu pomoći društvu

Mladi ljudi u BiH u ambijentu u kakvom žive biraju između toga da li otići u inozemstvo ili raditi u državnim institucijama. Šta im kao društvo možemo ponuditi?
Šadić: U svijetu državne institucije i ogromne velike kompanije se žestoko bore da privuku završene studente, nudeći im dodatno usavršavanje, dobre radne uslove, određenu autonomiju u poslu i mogućnost napredovanja. Pored nedostatka prilika za zapošljavanje, nepotizma i korupcije koji su osnovni problemi, prisutan je osjećaj besperspektivnosti. Mladi ljudi ne žele da čekaju cijelu vječnost da dobiju priliku za posao i platu od koje će oni i njihove porodice moći dostojno da žive. Nisam sigurna da javne institucije daju značajne mogućnosti mladom čovjeku u smislu kreativnosti i napredovanja. Bez sumnje one su na listi prioriteta visoko rangirane zbog sigurnosti posla i redovnih plata. Ovdje je kreirana takva klima u kojoj i mladi i oni koji to više nisu žele da idu. Odlaze i oni koji imaju relativno dobra primanja, ali nemaju mogućnost da rade ono za šta su se školovali, nego rade dosta jednostavnije poslove za minimalne plate. Odlazak sa sobom donosi brojne izazove, neizvjesnost, nesigurnost, problem jezika, ali uprkos tome mnogi se odlučuju otići. Istovremeno, savremnom čovjeku tehnologije umnogome idu naruku u smislu pronalaska posla i mobilnosti na tržištu rada, tako da je danas prisutna mobilnost ljudi u svakom smislu i u cijelom svijetu. Problem je što ta pojava za rezultat ima višestruko negativne posljedice za društvo. Odlaze nam školovani ljudi, što u određenom smislu predstavlja odliv kapitala, sve je manje upisanih đaka, bilježimo negativan natalitet, postajemo društvo starih i sve te posljedice ćemo osjetiti u punom obimu u budućnosti.
Konačno, kao društvo, učimo li mlade da se pošten rad (ne) isplati?
Šadić: Iako postoji određena doza sumnjičavosti u pravičnost sistema, duboko vjerujem da se isplati biti vrijedan i predan đak i student. Svjedok sam brojnih primjera da su dobri i vrijedni studenati svojim radom dobili stipendije, a kasnije i dobre poslove. Iza njih niko nije stajao, samo njihov rad i dobri rezultati. Neko to na kraju primijeti, preporuči studneta nekom poslodavcu i tu se otvaraju vrata, a kada se tome pridoda dobar kućni odgoj, uspjeh je zagarantovan. Ovakvi pozitivni primjeri vraćaju nadu da se pošten rad isplati. Brojni su promjeri naših izvanrednih studenata koji su ostali na fakultetima kao asistenti. Izvrsnost je siguran put uspjeha.
00Sličica Želim Print

 

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro