Od početka pandemije koronavirusa prošlo je nešto više od godinu dana. Vakcine kojima se divljanje ove bolesti može zaustaviti su napravljene, no u Bosni i Hercegovini masovne imunizacije još nema.

Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje. (Kur’an)

Preporod, kao što to naši čitatelji vole kazati, jeste dio njihovog ličnog i porodičnog te života zajednice.

Nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju, napominje nas Bog u Kur’anu. U proširenom tumačenju bi se moglo kazati da nisu isti jer im nisu aršini ni dometi isti i zbog toga im ni sudbine nisu iste.

U bosanskohercegovačkom političkom i kulturološkom diskursu uglavnom ne nedostaje problematiziranja ‘muslimanstva’, kao nečega pogrešnog, tuđeg, krivog, nedoraslog. Političke krize u našem javnom prostoru otkriju koliko je nekima važno čuvati rasističke, supremacijske ideje u odnosu na ‘muslimanstvo’, te ih plasirati s vrlo jasnom agendom uz tačno i jasno etiketiranje naše nacije, a kojim nas delegitimiraju u mišljenju, stavu i političkom djelovanju. Malo je problem ime nacije, malo smo Srbi pa onda Turci, malo jezik, malo porijeklo, vjera i tako ukrug, po potrebi.

Očekuje se da vjernici pokažu punu odgovornost za ljude oko sebe, i brigu i pažnju prvenstveno prema onima slabijeg zdravstvenog stanja, smanjujući šanse da budu uzrok njihove patnje.

Negiranje Genocida počinjenog nad Bošnjacima u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, ozbiljan je problem jer predstavlja nepriznavanje odluka međunarodnih i domaćih sudova, vrijeđanje žrtava i pripremu terena za ponavljanje Genocida. 

Ne čini islamsku tradiciju sve iz povijesti islama, niti je tradicija sve što je prošlost. Ustvari, ono što je prošlo i nije tradicija. Tradicija je ono što je iz prošlosti preneseno u sadašnjost i budućnost, ono što je u našoj islamskoj povijesti sadašnje, ono što je iz naše prošlosti vitalno, što posjeduje kapacitet za budućnost, to je tradicija. A to znači da je tradicija otvorena i dinamična kategorija prema kojoj se, kao muslimani, trebamo odnositi kritički. Na tome je u svom razumijevanju islama insistirao Profesor Husein Đozo

Mi često i na svim stranama rado koristimo riječ tradicija. Pozivamo se na islamsku tradiciju, na bošnjačku tradiciju islama i na brojne druge vidove tradicije. Zalažemo se za tradicionalno razumijevanje islama i tradicionalne vrijednosti. Da, imamo i Institut za proučavanje islamske tradicije Bošnjaka. Najkraće kazano, često i na svim stranama govorimo o tradiciji, a da ustvari pod tim podrazumijevamo potpuno različite pristupe Kur’anu, Sunnetu, islamskoj kulturi, povijesnom naslijeđu i prošlosti. Govoreći o tradiciji mi često ne mislimo dalje od različitih populističkih, folklorističkih i proizvoljnih značenja i sadržaja tradicije. Tako neki danas pod tradicionalnim bosanskim islamom podrazumijevaju vjersku praksu kakve se sjećaju iz vremena komunizma: da se bude musliman manje-više nominalno. Drugi, pak, pod bosanskim islamom podrazumijevaju islamsku kulturu s naglašenom osmanlijskom obojenošću. Nekada, govoreći o tradicionalnom tumačenju islama, mislimo na ono koje uzima u obzir duhovna, intelektualna i kulturna uporišta iz naše bosanske povijesti islama, drugi put mislimo na razumijevanje islama koje odbija fundamentalističke, radikalne i redukcionističke pristupe. A nekada pod tradicionalnim islamom podrazumijevamo konzervativno, statično i antimoderno shvaćanje islama.
Zato mislim da bismo se mnogo opreznije i odgovornije morali odnositi i prema upotrebi riječi tradicija i, konačno, prema svemu onome što jeste ili nije naša bošnjačka, bosanska islamska tradicija. I to, kako se meni čini, iz sljedećih razloga.
Prvo, tradicija u islamu jeste važna. Temeljni sadržaj islamske tradicije čine, znamo to, Kur’an i Sunnet. U svom najdubljem značenju islam je Tradicija. Ali, ne čini islamsku tradiciju sve iz povijesti islama, niti je tradicija sve što je prošlost. Ustvari, ono što je prošlo i nije tradicija. Tradicija je ono što je iz prošlosti preneseno u sadašnjost i budućnost, ono što je u našoj islamskoj povijesti sadašnje, ono što je iz naše prošlosti vitalno, što posjeduje kapacitet za budućnost, to je tradicija. A to znači da je tradicija otvorena i dinamična kategorija prema kojoj se, kao muslimani, trebamo odnositi kritički. Na tome je u svom razumijevanju islama insistirao Profesor Husein Đozo.
Drugo, prema tradiciji se ne bismo smjeli odnositi tako da nas ona onemogućava, blokira ili umrtvljuje u odnosu na neprestanu zadaću da tragamo za odgovorima na izazove pred kojima se nalazimo, i kao pojedinci i kao zajednica. Podsjećam da je jedna od osnovnih odrednica duha islamske kulture, kako je tu odrednicu formulirao Muhammed Ikbal, duboki smisao za realnost vremena i koncept života kao neprestanog kretanja.
Treće, ako se prema našoj bošnjačkoj, balkanskoj, evropskoj i osmanlijskoj tradiciji islama ne budemo odnosili kritički, onda u njoj nećemo prepoznati duhovne i kulturne potencijale, niti ćemo moći preuzeti njene vrijednosti i značenja koji bi mogli biti poticajni za naš moderni identitet, izazove i orijentiranje u našem vremenu.
Četvrto, stalnim i nekritičkim pozivanjem na tradiciju i zagovaranjem tradicionalnog islama kod naših evropskih prijatelja, sagovornika i kritičara često izazivamo nesporazum, budući da se takvo zagovaranje tradicionalnih koncepata može shvatiti kao konzervativna orijentacija koja se protivi modernosti, otvorenosti, znanosti, jednakosti, dijalogu i demokratskim vrijednostima.
I peto, samo kritičkim odnosom prema našoj ukupnoj islamskoj tradiciji možemo nadvladati unutrašnju krizu u kojoj se, kao muslimani, nalazimo stoljećima.

Muslimanima i Islamskoj zajednici je važno očuvanje autonomnosti i demokratskog principa, te poštivanje institucionalnih tijela odgovornih za izbor reisu-l-uleme, jer se time potvrđuje krunski islamski princip dogovaranja (šura) važan za institucionalan rad i organiziranje jedne muslimanske zajednice

Nakon što su u augustu ove godine raspisani izbori za reisu-l-ulemu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Komisija za provođenje izbora pod predsjedavanjem predsjednika Sabora Islamske zajednice u BiH utvrdila je prema prijedlozima iz osamnaest izbornih okruga, da četiri kandidature formalnopravno ispunjavaju uslove za reisu-l-ulemu propisane Ustavom i normativnim aktima Islamske zajednice. Komisija će u daljnjem procesu kandidature proslijediti Saboru IZ, najvišem zakonodavnom tijelu Islamske zajednice koje, kako je i predviđeno normativnim aktima IZ u BiH, potvrđuje kandidature i utvrđuje konačnu kandidacionu listu.
Raspisivanje izbora za reisu-l-ulemu je iznimno značajan događaj za Islamsku zajednicu, koja već više od jednog stoljeća, od prvog reisu-l-uleme do danas ima instituciju reisu-l-uleme koja je muslimanima s ovih područja bila i ostala veoma značajna, s jedne strane na nivou njihova organiziranja vjerskog života i s druge strane na nivou konstantne borbe za poštivanje njihovih vjerskih prava u javnom i društvenom prostoru u kojem oni, od formiranja ove institucije do danas, žive. Za muslimane obje ove dimenzije institucije reisu-l-uleme, imale su i danas imaju veliki značaj. U tom smislu, kao ilustracija može poslužiti, naprimjer, uloga institucije reisu-l-uleme u sadržaju Senžermenskog ugovora iz 1919. godine, gdje se ona u članu 10. ovog ugovora potencira. Da podsjetimo, ovim Ugovorom Kraljevina SHS u čiji je sastav nakon Prvog svjetskog rata uključena i Bosna i Hercegovina obavezala se da: muslimanima osigura primjenu šerijata u porodičnom i ličnom statusu, poduzme korake za imenovanje reisu-l-uleme, pruži zaštitu džamijama, grobljima i drugim vjerskim institucijama, osigura potrebne olakšice i dozvole za postojeće vakufe i dobrotvorne institucije, te da neće uskratiti bilo kakvu olakšicu neophodnu za stvaranje novih vjerskih i dobrotvornih ustanova. Tako smo o historijskoj, međunarodnopravnoj i institucionalnoj ulozi i važnosti institucije reisu-l-uleme imali priliku slušati i u izlaganjima referentnih autora i na konferenciji Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, organiziranoj 10. septembra ove godine, u povodu obilježavanja stote godišnjice od potpisivanja Senžermenskog ugovora. Ovaj ugovor, između ostalog, pokazuje da je institucija reisu-l-uleme zbog svog značaja uključena u međunarodni sporazum o obavezama, u ovom slučaju novonastale države Kraljevine SHS u tada novom, geopolitičkom poretku Evrope.
Pored toga, muslimanima je, kada je riječ o instituciji reisu-l-uleme, iznimno važno da ona od njenog ustanovljenja, uz pokušaje različitih ograničenja uslovljenih političko-društvenim okolnostima, ustrajava na demokratskom principu, te autonomnosti Islamske zajednice pri procesu izbora reisu-l-uleme. Čuvanje demokratskog principa i čuvanje autonomnosti ogleda se u samom načinu izbora, jednako kao i na poštivanju odluka izbornih jedinica da kao legitimna tijela, poštujući taj demokratski princip samostalno delegiraju kandidate za reisu-l-ulemu.
Imajući u vidu da taj izbor ima i širi društveni značaj i značenje, jasno je da on zaslužuje interesovanje, korektnu medijsku pažnju i praćenje, ali je isto tako važno naglasiti da su izbori za reisu-l-ulemu čin koji primarni značaj ima za pripadnike i članove Islamske zajednice. Zbog te činjenice nije dobro da se u našoj medijskoj javnosti od strane različitih političkih krugova i faktora izbor reisu-l-uleme politizira i medijski spinuje. Time se ne iskazuje interes za sami izbor reisu-l-uleme zbog važnosti koju taj izbor ima za Islamsku zajednicu, nego je na djelu nastojanje da se medijskim alatima iz određenih političkih krugova kroz izbor reisu-l-uleme ostvari utjecaj i na samu Islamsku zajednicu.
Muslimanima i Islamskoj zajednici je važno očuvanje autonomnosti i demokratskog principa, te poštivanje institucionalnih tijela odgovornih za izbor reisu-l-uleme, jer se time potvrđuje krunski islamski princip dogovaranja (šura) važan za institucionalan rad i organiziranje jedne muslimanske zajednice. Zbog toga je, također, važno da svi učesnici ovih izbora, najprije predstavnici i delegati koji posreduju volju članova Islamske zajednice u izbornom tijelu, ne podliježu pažljivo i stručno oblikovanim propagandnim sadržajima, niti pritiscima nego da izboru reisu-l-uleme pristupe u interesu muslimana i s onom pažnjom i odgovornošću prema ukazanom im povjerenju za koji će, u konačnici, kao muslimani imati odgovornost prema budućnosti naše Zajednice i biti pitani pred Bogom.

Kada neko od svjetskih političara izjavi da muslimanima treba zabraniti nastanjivanje ili ulazak u neke zemlje, ili, pak, da je islam izvor nasilja i terora, to vrlo lahko prepoznajemo kao islamofobične komentare. I prema takvim izjavama zauzimamo stav. Često se takvi islamofobni komentari i stavovi relativiziraju ili odbacuju, iako smo više puta svjedočili čemu mogu voditi.
Prema definicijama, u akademskim krugovima i javnoj sferi, islamofobija je oblik rasizma i kao takva ne obuhvata samo precizno iskazan govor mržnje ili krivična djela počinjena iz mržnje prema muslimanima. Bijes i nasilje prema muslimanima – kao vrhunac islamofobije – su na kraju skale i nusproizvod negativnog vrednovanja muslimana i islama. Zbog toga se islamofobijom smatra i sistemska odnosno strukturalna diskriminacija građana na osnovu pripadnosti islamu, te širenje netrpeljivosti prema njima.
Bijes i nasilje koji se skoro svakodnevno iskazuju prema muslimanima podstiču oni koji dosljedno siju sjeme stigme i stereotipizacije s ciljem izdvajanja te širenja predrasuda prema muslimanima.
Nasilje prema muslimanima kao Drugima ne počinje tako što se neko jednog jutra probudi s mržnjom ili predrasudama koje ga navedu da ispoljava negativne osjećaje prema njima ili puca u njih. Sve, zapravo, počinje znatno prije. To ‘’prije’’ su negativne izjave o islamu te tekstovi koji muslimane eksplicitno ili implicitno opisuju kao prijetnju određenoj kulturi ili vrijednostima. To “prije’’ čini da se islamofobija u nekom društvu normalizira i da joj svojim izjavama legitimizaciju u javnom i akademskom diskursu daju uvjetno kazano pripadnici različitih grupa. U političkom prostoru je onda kao vrlo iskoristivo sredstvo manipulacije legitimiraju različite političke opcije, od ekstremne desnice do onih koji se smatraju ljevičarima. Sve navedeno daje na zamahu porastu islamofobije, koju instrumentaliziraju i kao podlogu za djelovanje koriste pojedinci, ali i čitave vlade obračunavajući se čak i sa velikim muslimanskim zajednicama. Koristi se i kao instrument u opravdanju masovnih progona i ubistava muslimana. S druge strane, ovo je čini i ozbiljnom pretpostavkom za zaradu ili odličnom pretpostavkom u lovu na privilegije. Ukratko islamofobija je isplativa i često ima konkretan politički i ekonomski cilj. Kao takva postaje alat onima koji profitiraju na strahu od muslimana i islama, i koji su u njoj prepoznali priliku za prostim profitom, bilo da je riječ o novcu, slavi ili karijeri. Stoga, ona nije nužno alat samo onih koji nisu muslimani. Islamofobija može biti alat i za neke muslimane.
Da se razumijemo nije svaka kritika islama niti rasprava koja se tiče muslimanskih praksi islamofobija. Iz sličnih razloga zbog kojih islamofobija dobija na zamahu i zloupotreba ovog termina postaje relativno česta. Kritika postupaka nekog muslimana ili muslimanke se ne može uvijek smatrati islamofobijom. I muslimani, kao i drugi, mogu biti i zločinci i zlostavljači ili korumpirani i lažovi. Naprimjer, kritizirati ISIL nije islamofobija. Kritizirati nekog muslimana zbog zloupotrebe položaja ili korupcije nije islamofobija. No, tvrditi da je korupcija ili zloupotreba položaja ili zloupotreba političke moći ono što je muslimanima inherentno – jeste islamofobija. Kritizirati zloupotrebu islama, muslimana i džamija u svrhu dobijanja političkih poena ili moći nije islamofobija, ali generalno tvrditi da se muslimani u džamijama uče zloupotrebi političke moći jeste. Unatoč tome, svjesni smo da su neki ljudi u svijetu, pa i kod nas na islamofobiji izgradili vrlo unosne karijere, koristeći je kao polugu za čuvanje ili zadobijanje privilegija potpuno svjesni da se ne moraju nikome izvinjavati zbog toga. Pothranjuju islamofobiju, zloupotrebljavajući prava na slobodu izražavanja i vrlo svjesno preuzimaju biti ideolozima islamofobije i, čini se, čvrsto vjeruju da zbog toga neće biti diskreditirani.
Kako drugačije tumačiti recimo da je, u sklopu obilježavanja božićnih blagdana u svijetu i kod nas, sasvim prihvatljivo na ulici slušati izvođenje religioznih kršćanskih pjesmama, dok slično izvođenje muslimanskih religioznih spjevova u sklopu bajramskih blagdana biva popraćeno, naprimjer, komentarom „...eto vam džamije na ulicama! Oni su pobijedili“. I ko su, zapravo, “oni’’?
Uvjerenje ljudi koji su islamofobi da neće biti diskreditirani – a kojem doprinose i mediji nomalizirajući takve pojave i praveći od takvih ljudi heroje takozvane slobodne misli – doprinosi neprestanom razvoju islamofobije. Njihova moć leži u tome što se većina nas u suštini bavi posljedicama pažljivo razvijane stereotipizacije muslimana kao onih koji su društveno štetni i opasni. Često pod savršenom i već ranije isprobanom krinkom koju su koristili i nacistički ideolozi za jevreje – od ‘‘ozbiljnih istraživanja i studija’’ do priprostih šala o muslimanima, pjesmuljaka i banalnih komentara uz, naravno, čestu podršku medija.
Ovako utemeljena islamofobija se teško podvrgava ozbiljnoj kritici, jer joj je maska skoro savršena. Njeno demaskiranje zahtijevat će ozbiljnu transformaciju poimanja javnog prostora u kojoj će morati učestvovati i muslimani. Naposlijetku, ona će se morati shvatiti kao predziđe savremenih ksenofobija čije demaskiranje se neće ticati samo nas, muslimana.
Relativno je lahko uvrditi i osuditi islamofobno ili ksenofobno nasilje, ali demaskiranje ideologa koji kao podstrekači stoje iza njega, zahtijeva i napor i hrabrost.