Islamska zajednica u BIH i njeni članovi, kao što su to činili i ranije za stradale s područja Haitija i Tibeta, pokrenuli su akciju prikupljanja novčanih sredstava za pomoć narodu Rohinja u svim džamijama u zemlji i inozemstvu, ali i putem namjenskog bankovnog računa. Prema zvaničnim informacijama iz Rijaseta IZ u BiH, do sada je prikupljeno 495.244 KM. U svjetskim omjerima, novčana vrijednost ove akcije ne znači mnogo, ali njena simbolička vrijednost i poruka, svakako znače.

Decenija s kraja 20. i skoro dvije decenije ovog stoljeća obilježene su najbrutalnijim masovnim stradanjima i egzodusima ljudi iz onog dijela svijeta koji tradicionalno naseljavaju muslimani. Porušeni gradovi, masovne grobnice, rijeke izbjeglica i izbjeglički kampovi najkarakterističnije su slike s tih područja. Ne treba puno istraživati da se zaključi da su sva ta stradanja počinjala narativom o ‘drugima’, koji se može manifestirati u različitim oblicima, čak i unutar pripadnosti istoj vjerskoj grupi ili rasi. Pogubne posljedice koje proizvodi narativ o dehumaniziranim „drugima“ i različitost oblika u kojima se pojavljuje, najilustrativnije pokazuju upravo ubijanja i progoni miliona ljudi; muslimana u bijegu od drugih muslimana, nemuslimana u bijegu od muslimana, muslimana u bijegu od nemuslimana. Bošnjacima je taj narativ itekako poznat, kao predtekst za njihovo vlastito stradanje na kraju 20. stoljeća.
Od augusta ove godine sa stranica svjetskih novinskih agencija do nas stižu izvještaji o nastavku progona naroda Rohinja iz pokrajine Rakhine u Mijanmaru, koji su zvaničnici UN-a označili ‘školskim primjerom etničkog čišćenja’, iako je već svima jasno da se nad narodom Rohinja provodi posljednja faza genocida. Zvanični podaci UNHCR-a govore da je iz Mijanmara prognano sad već više od 1.000.000 ljudi, od toga preko 600.000 u posljednja tri mjeseca, a dobitnica Nobelove nagrade za mir, kancelarka Mijanmara Aung Su Kuy, još uvijek nije pokazala ni naznaku volje za rješavanjem najveće krize u toj zemlji.
Danas, kada se spominju masovni progoni i egzodusi ljudi, kakav je i ovaj, više gotovo i ne treba posebno naglašavati da su ti ljudi: djeca, žene i muškarci – muslimani, te gotovo da bi se moglo kazati: svi muslimani nisu izbjeglice, ali većina izbjeglica danas su muslimani - u bijegu kako od nemuslimana tako i od muslimana.
Dok na međunarodnim forumima svjetski državnici vode isprazne rasprave o međunarodnopravnom karakteru zločina nad Rohinjama, još jedan fašistički režim, ovog puta u Mijanmaru, revnosno provodi genocid nad jednom etničkom manjinom. Imenovanje ovog stradanja njegovim pravim imenom evropske i druge ‘zapadne’ državnike obavezuje UN-ova Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, na što, uz izuzetak francuskog predsjednika Emmanuela Macrona koji je zločine nad Rohinjama okarakterizirao kao genocid, oni nisu spremni. Spremnost da to učine zahtijevala bi hitno uvođenje embarga na uvoz oružja Mijanmaru, ali i zabranu vojne saradnje zemljama članicama UN-a s vojskom Mijanmara, koja je, u ovom slučaju, izvršilac genocida. Rasprave o prirodi, povodima, razlozima i akcijama ‘na terenu’ još jednom, očekivano, pokazuju svu licemjernost svjetskih moćnika i duple aršine u zagovaranju svjetskog poretka i pravde. Liderima muslimanskih zemalja preostalo je, opet očekivano, osuda i, u slučaju naroda Rohinja, prema podacima UNHCR-a, nedovoljna humanitarna podrška prognanima u ‘humanitarnoj krizi bez presedana’, kako ju je nazvao i zvaničnik Međunarodnog Crvenog križa Elhadj As Sy. Najveći dio preživjelih, prognanih Rohinja nalazi se u Bangladešu. Prognani sa sobom nose neizrecive traume, strahove i boli, a onda se u Bangladešu, zemlji koja im pruža utočište, susreću s neljudskim uvjetima i patnjom. I tako već decenijama.
Strašna iskustva našeg naroda naučila su nas da laži i poricanja bole. Da pored stalne opasnosti od ubistva i progona boli i nereagiranje ostatka čovječanstva. Koliko puta smo se pitali ‘Kako je moguće? Zar svijet ne vidi? Zar životi naše djece manje vrijede?
Uzevši u obzir razmjere stradanja, u Bosni i Hercegovini teška sudbina naroda Rohinja i genocid koji se provodi nad njima, medijski su gotovo prešućeni. S druge strane, humanitarne organizacije su relativno brzo reagirale i animirale građane BiH na hitno prikupljanje pomoći koju će dostaviti prognanim Rohinjama.
Islamska zajednica u BIH i njeni članovi, kao što su to činili i ranije za stradale s područja Haitija i Tibeta, pokrenuli su akciju prikupljanja novčanih sredstava za pomoć narodu Rohinja u svim džamijama u zemlji i inozemstvu, ali i putem namjenskog bankovnog računa. Prema zvaničnim informacijama iz Rijaseta IZ u BiH, do sada je prikupljeno 495.244 KM, a Odbor za pomoć narodu Rohinja IZ-e u BiH će nakon završetka akcije javnost upoznati o detaljima. U svjetskim omjerima, novčana vrijednost ove akcije ne znači mnogo, ali njena simbolička vrijednost i poruka, svakako znače. Bošnjaci su iskazali svoju solidarnost s onima koji su u nevolji, kao što su pokazali i da znaju da pored konkretne pomoći, tešku sudbinu olakšava i to da neko, ipak, misli na vašu djecu. Da u košmaru genocida i stradanja postoje i oni kojima niste ‘drugi’ po raznim osnovama: rasi, religiji ili grupi. Bošnjacima je narativ o ‘drugom’ kao predtekst za katastrofu zastrašujući, jer su nam njegove posljedice poznate. Taj narativ o „drugima“ sve češće, opet, čujemo i u Evropi, u kojoj istovremeno ponavljaju slogan ‘nikad više’ o nedopustivosti još jednog genocida. Evropi u kojoj je Njemačka naprimjer, u toku samo nekoliko mjeseci i pored protesta drugih članica Evropske unije prihvatila milion muslimanskih izbjeglica, ali isto tako Evropi u kojoj je nedavno milion ljudi stajalo na državnoj granici Poljske u molitvi za zaštitu kršćanskog identiteta Evrope; u kojoj se ‘drugi’ percipiraju kao muslimani i u kojoj ekstremna politička desnica bilježi sve veći uspjeh.
Ako je tačno da, u osnovi, sebe upoznajemo kroz odnos prema ‘drugom’, koga to u očima svoje djece ili u ogledalu sopstvenog identiteta mogu vidjeti oni koji osmišljavaju i vode procese označavanja, dehumanizacije, progona, zatvaranja, silovanja i ubijanja ‘drugoga’?