Serge Brammertz (Serž Bramerc), tužitelj Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Mehanizma za međunarodne sudove (MICT)

Serge Brammertz (Serž Bramerc) je od 2008. godine bio glavni tužitelj Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), a Vijeće sigurnosti UN u martu 2016. imenovalo ga je i glavnim tužiteljem Mehanizma međunarodnih kaznenih sudova. Nakon okončanja rada Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Brammertz za čitaoce Preporoda govori o rezultatima rada i postignućima Tribunala, te još jednom naglašava dokazanu činjenicu da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija i da su i Srbija i Hrvatska učestvovale u međunarodnom oružanom sukobu u našoj zemlji. Nakon ovih presuda više niko ne može govoriti o građanskom ratu u BiH, nego o planiranoj agresiji s ciljem okupacije i podjele naše domovine. U okviru toga cilja počinjen je Genocid i svi drugi užasni zločini koji su izvan svake razumne sumnje dokazani u tokom mnogih suđenja u Haškom tribunal. 

Inače, Preporod je dosljedno i principijelno pratio rad Haškog tribunala i napore, posebno žrtava, da se zločinci kazne. Taj rad Preporoda je prepoznat, o čemu govori i činjenica da su vodeći ljudi Tribunala rado davali intervjue našoj novini. Pored dva intervjua Brammertza, 15. decembra 2016. godine objavljen je zanimljiv intervju sa dr. Theodorom Meronom, u dva mandata predsjednikom Tribunala i aktuelnim predsjednikom UN-ovog Mehanizma za međunarodne krivične sudove (MICT). Zamjenica glavnog tužitelja Haškog tribunala Michelle Jarvis 1. januara 2017. godine na poseban način u Preporodu je govorila o seksualnom nasilju počinjenom u sukobu, kao rezultatu dvije decenije rada Tužilaštva na krivičnom gonjenju zločina seksualnog nasilja.

Preporod: Poštovani gospodine Brammertz, ICTY je uspio dovesti ključne ratne zločince iz BiH pred lice pravde i izreći im presude. Posljednje presude su bile zločincima Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i Jadranku Prliću i ostalim. Kako ocjenjujete rad ICTY, njegova postignuća i ono što će iz njegovog rada ostati kao naslijeđe od dalekosežnog značaja? 

Brammertz: Mislim da je MKSJ ostvario vjerodostojne rezultate. Ostvarili smo značajan napredak u pravu u vezi s komandnom odgovornošću, krivičnim djelom genocida i priznavanjem seksualnog nasilja u sukobu kao zločina koji može biti počinjen u okviru kampanje etničkog čišćenja.
Hiljade svjedoka koji su svjedočili na našim suđenjima pomogli su nam da u sudnici van razumne sumnje dokažemo šta se stvarno dogodilo tokom sukoba devedesetih godina dvadesetog vijeka. Tribunal je, također, pokazao da oni koji su bili na vodećim komandnim položajima, bilo u civilnim strukturama, vojsci, policiji ili paravojnim formacijama, mogu biti izvedeni pred lice pravde.

Preporod: Vi ste uvijek isticali značaj žrtava i sada ste to ponovili u završnom izvještaju pred UN, što žrtve veoma cijene. Međutim, dio političara iz BiH i regiona, posebice iz Srbije i Hrvatske, ne spominju nikako žrtve, a kamoli da im upute izvinjenje. Kako Vi na to gledate?
Brammertz: Za mene su tokom prošlih deset godina najvažniji trenuci bili moji sastanci sa žrtvama i preživjelima, koji su me uvijek podsjećali zašto je Tribunal osnovan. Bez njih, bez njihove hrabrosti da dođu i svjedoče, Tribunal ne bi uspio da ispuni svoj mandat.
Ono što vidim i što me žalosti je to što ne vidim empatiju prema žrtvama “drugih” strana, od strane političara iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Žrtva je žrtva i razumijevanje položaja žrtava, kao i pružanje podrške svim žrtvama bez obzira na njihovu nacionalnost najmanje je što bih očekivao od odgovornih političara. Također, vjerujem da je postupcima na Tribunalu žrtvama pokazano da pravda može biti ostvarena.

Bilo je važno dokazati da je oružani sukob bio međunarodni

Preporod: Pitanje međunarodnog konflikta u BiH i uloga Srbije i Hrvatske u njemu posebno je isticano nakon izricanja posljednje dvije presude. Da li možemo reći da se u presudama Dušku Tadiću, Radoslavu Brđaninu, Zejnilu Delaliću i dr. u ICTY utvrđivao kontekst međunarodnog oružanog konflikta i utvrdilo da je konflikt u BiH bio međunarodnog karaktera, a da je tadašnja SRJ označena kao država koja je imala kontrolu nad snagama bosanskih Srba, kao i da je i u pet slučajeva protiv bosanskih Hrvata utvrđivan međunarodno oružani sukob i da je Hrvatska bila involvirana u ratu u BiH?

Brammertz: Vaša analiza je tačna i više je pretresnih vijeća u mnogo predmeta potvrdilo da je u Bosni i Hercegovini bio međunarodni oružani sukob i da su i Srbija i Hrvatska u njemu učestvovale.
Preporod: Možete li našim čitaocima objasniti zašto je to Sud utvrđivao, ako je ICTY bio nadležan za individualnu odgovornost?
Brammertz: Ratni zločini mogu biti počinjeni u međunarodnom ili u nemeđunarodnom oružanom sukobu. Međutim, postoji manji broj dodatnih krivičnih djela – koja se nazivaju „teška kršenja Ženevskih konvencija“, koja se primjenjuju samo u međunarodnom oružanom sukobu.
Prema tome, bilo nam je važno da dokažemo da je oružani sukob u Bosni i Hercegovini bio međunarodni kako bismo počinioce mogli smatrati odgovornim za ta krivična djela.

Preporod: Ako se ne varamo i u slučaju Martić je presuđen zločinački plan u kojem je bio Milošević, ali i Karadžić i Mladić. Biljana Plavšić je priznala UZP sa dužnosnicima iz Srbije. Kako onda u slučaju Karadžić i Mladić nije presuđen UZP sa dužnosnicima iz Srbije, kako je to priznala Biljana Plavšić?
Brammertz: Predmeti Tribunala odnose se na individualnu krivičnu odgovornost osoba koje su optužene i procesuirane u Haagu i cilj našeg posla bio je da dokažemo Karadžićevu i Mladićevu odgovornost za zločine za koje su optuženi. I to smo i uspjeli. Također je tačno da su zvaničnici iz Srbije procesuirani i proglašeni krivim pred Tribunalom za njihovu individualnu krivičnu odgovornost.

Istina se ne može zauvijek ignorisati

Preporod: Kako komentirate to što političke elite presuđene zločince slave kao heroje i cijele narode identificiraju sa zločincima? Kako zaustaviti politiku negiranja zločina za koje imamo presude pred Tribunalom?

Brammertz: Ako političke vođe nastave ponavljati neistine da „naše“ snage nisu počinile ni jedan zločin, i ako to bude pisalo u knjigama iz historije, onda će očigledan rezultat biti slavljenje ratnih zločinaca.Prvi korak prema pomirenju bio bi da društva u zemljama bivše Jugoslavije prihvate činjenice utvrđene na Tribunalu. Samo ako se usaglasite u vezi s prošlošću, moći ćete se usaglasiti za budućnost. Vjerujem da će s vremenom utvrđene činjenice biti prihvaćene, i to samo zato što se istina ne može zauvijek ignorisati.

Preporod: Vjerujete li da ćete uspjeti u procesima pred Mehanizmom za međunarodne sudove, posebno oko Genocida u drugim općinama u BiH, dokazati UZP u slučaju Mladić i Karadžić?
Brammertz: Tužilaštvo je uložilo žalbu u predmetu Radovan Karadžić i postupak je trenutno u toku. Najavljeno je da će žalbeni pretres u ovom predmetu biti održan sredinom 2018. Trenutno razmatramo presudu u predmetu Mladić kako bismo odlučili da li ćemo se na nju žaliti i odluka o tome biće donesena u dogledno vrijeme.

Preporod: Kraj je rada ICTY, države i dalje moraju sarađivati sa Mehanizmom. Srbija i Hrvatska su u većini izvještaja u protekle 24 godine označavane da opstruiraju. Još uvijek ima neriješenih pitanja kao što su optužnice koje Srbija ne izvršava. Koja je Vaša poruka s pozicije tužitelja Mehanizma za međunarodne sudove?
Brammertz: Tribunal se zatvara 31. decembra 2017., ali to je samo kraj jednog poglavlja. Slijedeće poglavlje počinje odmah 1. januara 2018., kada Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) i Tužilaštvo nastavljaju rad na suđenjima i žalbenim postupcima pred Mehanizmom, ali jednako je važno to što Tužilaštvo nastavlja pružati podršku pravosudnim institucijama na nacionalnom nivou u zemljama zapadnog Balkana. Mogu potvrditi da je Tužilaštvo voljno i spremno da pruži svu potrebnu podršku našim kolegama tužiteljima, pošto dijelimo iste ciljeve u borbi protiv nekažnjivosti i ostvarivanju pravde za žrtve. Tužitelji iz Beograda i Sarajeva već su zatražili da nastavimo i ojačamo saradnju, posebno u predmetima protiv srednje i visoko rangiranih počinilaca. Još jedna stvar u kojoj je potrebno poboljšanje je regionalna saradnja, koja se tokom posljednjih godina odvijala u pogrešnom smjeru. Borba protiv nekažnjivosti bila bi nemoguća bez regionalne saradnje pravosudnih institucija iz regiona i mi ćemo usredsrediti svoja nastojanja na poboljšanju te saradnje u narednom periodu.

U BiH ima najviše predmeta ratnih zločina

Preporod: Da li prestanak rada ICTY znači da će prestati interes za region i progon zločinaca u regionu?
Brammertz: Tokom svečanog zatvaranja MKSJ-a, svi govornici su naglasili činjenicu da će se procesuiranje ratnih zločina nastaviti na nacionalnom nivou i da 161 optuženi na Tribunalu predstavlja samo mali dio onih koji su počinili ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji.
Nastavak procesuiranja ratnih zločina na nacionalnom nivou biće veoma važno za integraciju Srbije, BiH i drugih zemalja u EU, budući da je pitanje vladavine prava i procesuiranje ratnih zločina visoko na listi prioriteta Evropske komisije. Prema tome, mislim da će doći do porasta interesa zato što će zemlje trebati da pokažu da su sposobne baviti se pitanjem procesuiranja ratnih zločina, ostvarivanjem pravde za žrtve i zatvaranjem jaza nekažnjivosti.

Preporod: Šta sve treba uraditi u BiH da bi profunkcionirao progon ratnih zločinaca koji je u zastoju, o čemu Vi stalno izvještavate Vijeće sigurnosti?
Brammertz: Od svih zemalja u regionu Bosna i Hercegovina ima najviše predmeta koji se odnose na ratne zločine. Prema nekim izvorima ima više od 3000 osumnjičenih. Vlasti BiH trenutno razmatraju nacionalnu strategiju u vezi s procesuiranjem ratnih zločina kako bi odlučile koji će predmeti biti procesuirani na državnom nivou, a koji bi mogli biti proslijeđeni entitetima. Mislim da je ovo ključno pitanje. Kako da se napravi balans između procesuiranje srednje i visoko rangiranih osumnjičenika na državnom nivou i proslijeđivanja predmeta protiv nižih osumnjičenika entitetima.
Ovo, zajedno s poboljšanjima u regionalnoj saradnji, je najvažnije pitanje koje mora da se razriješi kako bi se vidio napredak u procesuiranju ratnih zločina u BiH. Tužilaštvo je spremno za pružanje podrške i pomoći u vezi sa svim ovim pitanjima.

Trinaestog decembra 2017. godine Srebrenicu je posjetila treća po redu delegacija predstavnika sirijskih majki, žrtava, advokata, sudija i drugih članova nevladinog sektora u cilju upoznavanja sa iskustvima borbe žrtava i svjedoka Genocida u traganju za istinom i pravdom.

Preporod je pratio Pokret „Majki enklave Srebrenica i Žepa“ tokom njihovog susreta sa predstavnicima sirijskih žrtava koje je organizirao ICMP za Zapadni Balkan u Srebrenici.

Mi moramo gledati u budućnost

Prve dvije delegacije su predstavljali sirijski advokati i sudije koji sarađuju sa NGO koje se bave tranzicijskom pravdom u Siriji, a danas žive u Siriji, Turskoj i Jordanu. Ova grupa sirijskih advokata i sudija su proveli u BiH sedmicu dana tokom koje su posjetili Komemorativni centar Tuzla, Memorijalni centar Potočare, Sud i Tužilaštvo BiH i Institut za nestale osobe.
Preporod ih je pratio tokom njihovog susreta sa predstavnicima Udruženja žrtava i svjedoka genocida, Pokreta „Majki enklave Srebrenica“ i Žepa i Udruženja „Žene Podrinja“ u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari i razgovarao o njihovim utiscima nakon razgovora sa majkama.
„Mi moramo gledati u budućnost. Gledamo šta je tranzicijska pravda uradila kod vas i, kolikogod vi bili nezadovoljni, mi bismo bili presretni da smo došli do ovoga do čega ste vi danas došli“, kazao nam je bivši sudija za regiju Halep Husam aš-Šahna ističući da je pred njima teška borba za uspostavom vladavine zakona. „Moramo ići korak po korak i vratiti vladavinu zakona. Uvijek moramo imati na umu vladavinu zakona. Korak po korak doći ćemo do toga, samo trebamo biti uporni i gledati naprijed i moram vjerovati Međunarodnoj zajednici bez obzira na sve, jer rješenje je kod nje. Ona je ta koja nam može donijeti mir. Ne smijemo dozvoliti da nas porazi ekstremizam. To nikada nije bio dio našeg društva i načina življenja“, kaže Husam i praveći usporedbu sa Bošnjacima u BiH zaključuje da se radi o veoma sličnom mentalitetu, kao i da u Siriji ima veoma veliki broj Bošnjaka koji odavno čine dio sirijskog društva.
„I muž moje tetke je Bošnjak. Bošnjaci su došli sa Osmanlijama i ostali u Siriji, Ono što ih karakteriše je to da su veoma poštovani i obrazovani ljudi. Ima ih u svakom gradu, na sjever Halepa u Hreitanu, naprimjer, ima ih veći broj.

Od majki Srebrenice naučili mnogo

Sudija Ibrahim Husejn, član Sudskog sirijskog vijeća i predsjednik Uprave Centra Al Kawakbi za tranzicijsku pravdu i ljudska prava, nam je s oduševljenjem govorio o koristima susreta s majkama. „Ovo je zaista bio izuzetan susret sa majkama sinova ubijenih u Srebreničkom genocidu. Genocid u Srebrenici se desio na očigled cijelog svijeta, upravo kako se to, nažalost ponavlja kod nas u Siriji, gdje imamo ponovo poraz međunarodne zajednice“, kazao je Husejn ističući da je za sat vremena razgovora sa majkom Munirom naučio što nije za 7 godina koliko se bavi ovom problematikom, te dodao: „Dala mi je lekcije iz kojih sam mnogo naučio i koje ću itekako moći koristiti u svom daljem radu“.

Sijam Salem al-Turkmani iz Sindikata advokata za slobodu Derae u Siriji nam je govorila o polju djelovanja njenog udruženja koje je osnovano krajem 2013. „U početku smo imali 15 advokata, međutim kako se hidžra povećavala povećavao se i naš broj i potreba za našim djelovanjem. Danas imamo 120 advokata. Unutar našeg Sindikata imamo podogranke koji djeluju van Sirije u izbjegličkim centrima u Jordanu i drugim centrima gdje se nalaze izbjeglice iz Sirije. „U saradni sa švedskom organizacijom ILAC otvorili smo odjele za civilne poslove za upis rođenih i umrlih, sklapanje braka, rastava“, kaže Al-Turkmani dodajući da je problem tzv. ljudi bez identiteta zbog zatvaranja civilnih registara u oblastima u kojima ne vlada režim, također njihovo polje djelovanja, kao i da sa udruženjima civilnog društva sarađuju u cilju uspostave osnovnih jedinica funkcionisanja civilnog društva na tim prostorima, kao i sređivanje informacija o izbjeglicama u Turskoj, Jordanu i Libanu, sve s ciljem uspostave vladavine zakona.

Majke Sirije sa majkama Srebrenice

Svjedočili smo i toplim susretima onih koji se razumiju prije izrečene riječi, susretu majki Srebrenice i majki, supruga i sestara nestalih u Siriji – susretu onih koji nikada ne odustaju od istine i pravde i pored teškog bremena tuge i boli koje dostojanstveno nose. Majke Sirije su željele da čuju kako su se majke Srebrenice borile i bore za istinu i pravdu, kako su uspjele animirati domaću i svjetsku javnost u toj borbi, kako su uspjele svojoj nestaloj djeci, muževima, braći i očevima vratiti imena i uklesati ih na nišane da svjedoče istinu. One su tek na početku te borbe. „One se još nadaju da su njihovi sinovi živi. Baš kako smo se i mi nadale. Da Bog da da bar neke od njih dočekaju da zagrle svoje sinove ...“, kaže majka Kada Hotić, potpredsjednica Pokreta „Majki enklave Srebrenica i Žepa“.
Majka Kada je, pored hladne kiše koja je tog dana u Srebrenici padala bez prestanka, neumorno govorila u mezaristanu Memorijalnog centra Srebrenica Potočari, o borbi od koje nikada nisu odustajale, traženju kostiju svojih najdražih, o neprestanom i nepokolebljivom svjedočenju o Srebreničkom genocidu i traženju pravde za svoje ubijene – da zločini ne ostanu nekažnjeni.
„Naše glavno oružje je bila istina. Od nje nikoga nismo štedjele“, govorila je majka Kada. „Jezik istine je jezik šehida“, dodala je majka iz Sirije Amina Hulani. Gledali smo majke djece Sirije kako krupnim suzama plaču stišćući usne dok su gledale film o Srebreničkom genocidu. Mlada Gada Abu Mesta je pokušala da sakrije suze, ali joj to nikako nije uspijevalo. Njoj su supruga uhapsile vladine snage i nakon mučenja ubili. Ona danas sa djecom živi u izbjegličkom logoru u Libanu gdje su se majke organizovale oko „Udruženja porodica nestalih za slobodu“ i umrežavaju sa drugim majkama Sirije u izbjegličkim logorima u Jordanu, Turskoj i Siriji.
Među njima je i Hala Alghawi, koja je radila kao hirurg u Damasku prije rata. Danas živi u Turskoj i nastoji da pomogne majkama u njihovoj borbi. „Veliko je to što su majke kod vas uradile. One vraćaju nadu u humanizam“, kaže Alghawi.
Delegaciju članova porodica nestalih u sirijskom sukobu činila je grupa četrnaest izuzetnih žena spremnih da nastave put koje su utabale majke Srebrenice. Dok su se selamile sa majkom Kadom pokazivale su na majku Gadu i govorile: „Ovo je naša majka Kada“. Uz čvrsti zagrljaj na rastanku govorile su: „Da se vidimo u slobodnoj Siriji, ako Bo g da.“

Sa dr. Edinom Bećirević, nekadašnjom novinarkom i autoricom knjige “Na Drini genocid”, sada profesoricom na Univerzitetu u Sarajevu, razgovarali smo neposredno po okončanju i izricanju presuda pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu.

Intervju sa Markom Attilom Hoareom, istaknutim britanskim historičarem i od 2017. godine profesorom na SSST Univerzitetu u Sarajevu. Hoare je bio saradnik na Univerzitetu Kingston, Fakultetu za historiju Univerziteta u Kembridžu, postdoktorski asistent za Britansku akademiju, istražitelj za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i asistent na Bosanskom institutu u Londonu. Član je uredništva Spirit of Bosnia, međunarodni, interdisciplinarni, dvojezični, online časopis. Autor je djela The Bosnian Muslims in the Second World War, Genocide and Resistance in Hitler’s Bosnia: the Partisans and the Chetniks i The History of Bosnia: from the Middle Ages to the Present Day. 

Preporod: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je prošle sedmice izrekao presudu Mladiću. Kako komentirate nalaze navedene u toj presudi?

Presuda Mladiću ne sadrži nikakva iznenađenja. Osuđen je po svim tačkama optužnice, osim po tački optužnice koja se odnosi na genocid ‘u općinama’ čime se zadržava postojeći narativ MKSJ u odnosu na rat u Bosni i Hercegovini. Neuspjeh MKSJ da utvrdi da se genocid desio i drugdje u Bosni i Hercegovini pored toga što se desio i u Srebrenici 1995 predstavlja ogroman propust Tribunala te stoge nema razloga posmatrati presudu Mladiću kao kao neki veliki uspjeh. Potrebno je podsjetiti se da je Mladić bio jedan relativno opskurni karijerni oficir JNA koga je zvanični Beograd odabrao da u proljeće 1992. komandira Vojskom Republike Srpske u samim njenim počecima. Fokus na vođe pobunjenih Bosanskih Srba – Karadžića i Mladića – zamagljuje činjenicu da su agresiju i genocid planirali Miloševićev režim i komanda JNA iz Beograda. MKSJ nije uspio osuditi niti jednog zvaničnika iz Beograda za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. To je ogroman propust koji ova presuda Mladiću ne može nadoknaditi.

PREPOROD: Žalbeno vijeće MKSJ izreklo je presudu i u slučaju Herceg-Bosanske šestorke, Prlić i ostali. Da li ste očekivali ovakav ishod?

Jesam očekivao ovakav ishod – mada sa MKSJ nikada ne možete biti sigurni! Argumenti protiv vodećih počinitelja zločina iz redova Bosanskih Hrvata bili su snažni, a i dosadašnje presude MKSJ Bosanskim počiniteljima (odnosno počiniteljima iz redova vođstva i oružanih snaga Bosanskih Srba i Bosanski Hrvata, u odnosu na počinitelje iz Srbije i Hrvatske) ukazivale su na to. Dobro je da je pravda prevagnula i da su potvrđene presude vodećim zločincima iz redova Bosanskih Hrvata. Ali nažalost i Franjo Tuđman i Gojko Šušak, vodeći počinitelji zločina iz Hrvatske koji su iz Zagreba učestvovali u genocidnom razaranju Bosne i Hercegovine preminuli su prije nego su mogli biti izvedeni pred lice pravde.

PREPOROD: Još su tri slučaja čije se razješenje očekuje u bliskoj budućnosti: Karadžić, Stanišić i Simatović, te Šešelj. Kakvo je vaše mišljenje o naslijeđu koje nam ostaje iza MKSJ?

Najveći uspjeh MKSJ jeste u sudskom priznanju genocida u Srebrenici. Tu je ustanovljeno da su pobunjeni Bosanski Srbi predvođeni Mladićem i Karadžićem krivi za genocid što je ključno za historijsko razumijevanje i razotkrivanje prirode Republike Srpske kao entiteta zasnovanog na genocidu. Drugi ključni uspjeh MKSJ jeste u priznavanju silovanja kao zločina protiv čovječnosti u međunarodnom pravu. Sveukupno, rezultati rada MKSJ nisu impresivni: tu naročito mislim na to da niti jedan zvaničnik iz Beograda nije osuđen za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, te na neuspjeh da se ustanovi kao sudska činjenica to da se genocid desio i drugdje osim u Srebrenici u julu, 1995. Također, mnogi od vodećih ratnih zločinaca izbjegli su pravdu: kreatori agresije i genocida poput komadanata JNA Veljka Kadijevića i Blagoje Adžića, političkog vrha Srbije i Crne Gore odnosno Borisava Jovića, Branka Kostića i Momira Bulatovića, te (do sada) vodećih počinitelja iz redova sigurnosnih službi Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Mnogi drugi počinitelji koji spadaju u sami politički vrh služili su šokantno kratke zatvorske kazne poput Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika. Često se činilo kao da je sudijama više stalo do rehabilitacije tih masovnih ubica nego do pravde za žrtve. MKSJ ničim nije doprinio olakšanju pomirenja a pripadnici nijedne od bivših jugoslovenskih nacija nisu zadovoljni rezultatima rada ovog Tribunala, niti osjećaju da je pravda zadovoljena. Također nismo se nimalo približili uspostavljanju jednog zajedničkog narativa o ratu. Kad se sve sabere, bolje je da imamo nego da nemamo MKSJ, ali eto tek toliko.

PREPOROD: Profesore Hoare, napisali ste nekoliko knjiga o Bosni i Hercegovini i bili ste prva osoba koja se počela boriti protiv negiranja genocida na internetu. Koje je Vaše mišljenje o trenutnoj poziciji Bosne i Hercegovine i narativu prisutnom u akademskoj zajednici? Ja dobijam dojam da je sve više realtiviziranja i izjednačavanja učešća ‘svih strana u ratu’.

U području studija genocida genocid u Bosni i Hercegovini je široko prihvaćen i o njemu mnogo pišu stručnjaci koji se bave genocidom. Mnogi od njih, npr. Adam Jones, Martin Shaw i Eric Weitz prepoznaju i to da se genocid desio i drugdje osim u Srebrenici. Ostali poput Michaela Manna i Jacquesa Semelina ne idu tako daleko ali su barem spremni da govore o masovnom nasilju koje se dešavalo na prostoru bivše Jugoslavije tokom rata. Nažalost, to ne mogu reći i trenutne akademske stručnjake koji se na Zapadu bave bivšom Jugoslavijom: oni sve češće odbijaju da ozbiljno govore o razlozima raspada Jugoslavije i o prirodi masovnog nasilja koje je taj raspad pratilo. Zaista postoji tendencija da se relativizira krivica svih strana i da se ponaša kao da su sve strane krive, samo na kvantitativno različitim nivoima. To ukazuje na povlađivanje liberalno-nacionalističkom srpskom mišljenju te strah od ulaska u u politički kontroverzne rasprave. Postoji tendencija da se krivica prebacuje općenito na ‘nacionalizme’, iako je ustvari glavni krivac bio konkretni režim koji je bio na snazi u Beogradu tokom kasnih 80-tih i 90-tih. Postoji tendencija u akademskoj zajednici da se drže lakših tema poput pomirenja, post-ratne rekonstrukcije, sjećanja, itd. Jedna knjiga koja je nedavno objavljena na temu raspada bivše Jugoslavije čak sugerira da se trebamo preusmjeriti sa ovakvih tema na teme koje su bile popularne prije 90-tih poput socijalističkog samoupravljanja! Akademski diksurs o raspadu Jugoslavije i ratu je na Zapadu dejtoniziran; on postaje bezazlen i mlak.

PREPOROD: Islamofobija i antisemitizam u Evropi rastu. Kakvo je stanje na Balkanu kada je o tome riječ? Čini se kao da postoji zajednički okvir koji obuhvata oba ova fenomena.

Islamofobija i antisemitizam u Evropi su zaista u porastu. Na strani krajnje desnice postoji neprijateljstvo prema muslimanima i imigrantima. Na strani jednog dijela ljevice i među radikalnim muslimanima postoji neprijateljstvo prema Jevrejima. I ovi problemi su u Evropi, ako ništa, više prisutni izvan Balkana. Muslimani Bosne i Hercegovine, Albanije, Kosova i drugih Balkanskih zemalja pokazali su se kao relativno otporni na radikalizaciju i antisemitizam u poređenju sa muslimanskim zajednicama u Zapadnoj Evropi. Pored toga, anti-muslimanski nacionalistički narativ među Srbima i Hrvatima korespondira sa populističkom islamofobijom Evropske desnice i predstavlja opasnost za budućnost. Režim Vladimira Putina u Rusiji podržava krajnje desne i krajnje lijeve političke struje koje su neprijateljski usmjerene spram muslimana i/ili Jevreja te spram dominantnog liberalnog mišljenja, a Putinov režim se također ozbiljno infiltrira na Balkan. Sve ovo je jedna opasna kombinacija.

PREPOROD: U posljednje dvije godine svjedočimo porast anti-Bosanske politike u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina se predstavlja kao nestabilna država koja je plodno tlo za radikale. Saradnja Hrvatske sa Bosanskim Hrvatima jača je nego ranije. Srbijanska politika prema Bosni i Hercegovini nije se promijenila. Nacionalistički diskurs je u porastu. Vidite li ikakav kraj toga na pomolu?

Bojim se da će stvari biti samo gore. Sve od 90-tih pozitivan odnos Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i u drugim područjima zavisio je od pritiska sa Zapada, i od njihovih interesa u vezi pristupanja EU. Ali Zapadni liberalni poredak je u opadanju što smo mogli posvjedočiti u izbornoj pobjedi Donalda Trumpa i rezultatima Brexita. Dominante političke struje gube povjerenje i podršku, dok populistička islamofobna desnica jača. Putinov režim aktivno podržava anti-liberalne struje na Zapadu dok istovremeno prodire na Balkan. Vjerovanje u i poštovanje za Evropsku Uniju i liberalne politike među bivšim komunističkim državama Istočne Evrope i Balkana je u opadanju.

U međuvremenu Hrvatska se pridružila EU i više nema istu potrebu da primjenjuje liberalne politike. Stoga je npr. u Hrvatskoj uspješno održan referendum o ustavnoj definiciji braka t.j. zabrani istospolnih brakova, a nakon što se Hrvatska priključila EU. Srbija s druge strane, još nije u EU što i dalje uslovljava njeno ponašanje. Ako se i kada Srbija priključi EU situacija bi mogla postati jako opasna po Bosnu i Hercegovinu. Dejtonski okvir u Bosni i Hercegovini ne može stvoriti stabilnost jer je sukob oko nadležnosti između Republike Srpske i države Bosne i Hercegovine njegov sastavni dio. Ako Republika Srpska u nekom trenutku proglasi nezavisnost, uz Putinovu podršku– posebno ako tada Srbija već bude u EU, ali možda i ako ne bude – a Hrvatska podrži RS, ne bih se usudio vjerovati da će Zapadni savez efikasno braniti Bosnu i Hercegovinu. U takvoj situaciji će biti teško sačuvati Bosnu i Hercegovinu. Tada će zavisiti od Bosanaca, naročito Bošnjaka da reaguju na tu situaciju najbolje što mogu. Ja se samo nadam da će biti spremni, ako i kada za to dođe vrijeme.

Prvostepena presuda komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću i drugostepena „hrvatskoj šestorci“ Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću, Valentinu Ćoriću i Milivoju Petkoviću tek su jedan mali dio ovosvjetske pravde zbog zločina koji su počinjeni nad bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini. I sudovi su dokazali ono što smo svi odmah znali kako se radi o zločinačkim poduhvatima dogovorenim između državnih vrhova Srbije i Hrvatske, a potom realiziranim na tlu Bosne i Hercegovine. Posljedice agresije na prostoru Hercegovine neumoljivo to argumentiraju.

Logori HVO-a

Na području Hercegovine tokom agresije od strane srbočetničkog agresora, hrvatske vojske i HVO-a formirano je na desetine logora. Prema evidenciji Udruženja logoraša na području općine Čapljina bili su formirani logori: Dretelj i Gabela, na području općine Ljubuški: Donji Radišići, Zavod za resocijalizaciju djece i omladine i Donja Vitina; na području općine Prozor: Srednjoškolski centar i Vatrogasni dom; na području općine Jablanica: Risovac i Sovići; na području općine Stolac: Tvornica TGA, Bolnica za koštano-zglobna oboljenja; na području općine Bileća: kasarna JNA i SUP; na području općine Gacko: Hotel TE Gacko, Avtovac, MUP Gacko; na području općine Kalinovik: Škola Kalinovik; na području općine Mostar: Medicinska škola, Kasarna Sjeverni logor, Samostan časnih sestara, selo Vojno, MUP kamena zgrada, Privatni logor Kajtazova kuća, Vojna akademija, Ćelovina, Privatni zatvor Vinka Martinovića Štele, Mašinski fakultet, Veležev stadion, Grabovica, ATG, Đubrani, Kod Mihalja B. polje, Garaže Bijelo polje, Univerzitet Džemal Bijedić, Rodoč Heliodrom, te povremeni zatvori, na području općine Čitluk: tvornica Frotea; na području općine Lištica: Privatno imanje Tuta, MUP, Fabričke hale, O.Š. Dobrokovići, O.Š. Kočerin, Duhanska stanica; na području općine Posušje: Gornje Rakitno, Rudnik boksita Oluja; na području općine Grude: Duhanska stanica, Tvornica Grudeks, Rudnik; na području općine Nevesinje: MUP, Kotlovnica Toplane, privatna kuća, Tvornica alata – alatnica, podrum u kući na Borcima, Logor Boračko jezero….

Nakon raspuštanja logora na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, 602 logoraša su evidentirana kao nestali. Procjenjuje se da je u logorima HVO-a na području Muftijstva mostarskog bilo blizu 20.000 Bošnjaka iz Mostara, Jablanice, Konjica, Prozora, Stoca, Čapljine, Nevesinja, Gacka. Iz Mostara je protjerano, što kroz logore, što direktno u treće zemlje, oko 25.000 Bošnjaka. Na području Hercegovine se još uvijek traga za približno 500 osoba koje se vode kao nestale. Prema nedovoljno ažuriranim podacima oko 2600 Bošnjaka Mostara je izgubilo živote između 1992. i 1995. Samo u godinama opsade Mostara od strane HVO-a, 1993. i 1994. godine, poginulo je oko 750 civila i 1038 vojnika.

Stradanja imama

Razorno i bjesomučno, s velikom dozom mržnje, porušeni su svi vjerski objekti na području Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja, Berkovića, Stoca, Ljubinja, Čapljine, Mostara, jedna džamija u Ljubuškom i jedna u Duvnu, a gađane su i granatirane sve druge koje su se i teoretski mogle naći na nišanu jedne ili druge vojske. Jedan od ciljeva vojnog i političkog djelovanja protiv bošnjačkog naroda bio je i zatvaranje i distanciranje imama od naroda. Islamska zajednica u Hercegovini i u tom smislu bila je dovedena do puke egzistencije.

Tokom agresije HVO-a i HV-a na Bošnjake Hercegovine i njihov životni prostor u logorima HVO-a bilo je zatočeno desetine imama; u logoru Dretelj: Kadrić Sakib, imam iz Višića; Ćosić Numan, imam iz Bivoljeg Brda; Alić Ahmet, imam iz Lokava; Kovačević Sakib, imam iz Aladinića; Blažević Ibrahim, imam iz Pješivca; Biber Ahmet, imam s Bune; u logoru Gabela Sejfo Kajimović imam iz Rečica; u logoru Heliodrom: Kasim Mezit, imam iz Jasenice; Ahmet Bandić, imam iz Gradske-Ljubuški; Ibrahim Eminović, Hasan Eminović, imami iz Nevesinja, i Asim Smajić; u logoru Zabrđe bio je zatočen sadašnji reisu-l-ulema, a tadašnji muftija tuzlanski Husein-ef. Kavazović sa delegacijom Kantona Tuzla; u Prozoru Elkaz Hidajet, koji je pod torturom i silnim pritiskom doživio infarkt i nasilno umoren. Od strane HVO-a 1993 .g. su ubijena dva imama Mušan Bećirević i Salem Mezit, jer je odbio da klanja dženazu namaz poginulim muslimanima, pripadnicima HVO-a.

Gledano s ove vremenske distance prva svjedočenja logoraša o torturama kroz koje su prošli i opisi mučenja koje su dali odmah nakon izlaska iz logora čine se nestvarnim. Nažalost, samo dio njih je ostao zapisan, ostala su potisnuta u zaborav ili su naknadno eksplodirala u bivšim logorašima. Kada su u pitanju imami i njihova svjedočenja treba podsjetiti da su od hercegovačkih imama Sejfo ef. Kajimović i rahmetli Ahmed ef. Biber sjećanja pretočili u knjigu. Kajimović je napisao knjigu „Kuća paukova“, a Biber „Allah je sa strpljivima“. Preporod je u nekoliko navrata podsjećao na izjave Ibrahim-ef. Zlomužice o torturi kroz koju je prošao u Koštanoj bolnici u Stocu.

Istinu učiniti argumentom pravde

Budući da sam na Heliodromu proveo veoma kratak vremenski period i da nisam imao tako tešku sudbinu kao drugi logoraši, svoja sjećanja nisam zapisao ne želeći zauzimati i opterećivati taj javni prostor. Ipak bih izdvojio dvije činjenice vrijedne spomena. Vozač autobusa koji nas je prevozio sa Mašinskog fakulteta na Heliodrom na glavi je imao fes i sve se vrijeme cerekao islamskim vrijednostima. I drugi koji će na neki način odrediti moju sudbinu, tražiti istinu i koliko god je to moguće učiniti je argumentom pravde, vezan je za prepoznavanje čovjeka koji me ispitivao na Heliodromu. Naime na jednoj press konferenciji MUP-a HNK-a, dok je ministar govorio o počinjenom zločinu, prepoznao sam mu glas. Lik sam mu već odavno bio zaboravio, a za ime ni pitati nisam mogao. Nošen tom idejom u raznim časopisima objavio sam desetak dužih tekstova o zločinima JNA, Vojske Republike srpske, HVO-a i HV-a. Iz tih tekstova izdvojio bih opise za koje su zločinci HVO-a osuđeni.

Jedan od njih je uživao u zlostavljanju maloljetnih zatvorenika. Tu „slast“ dijelio je i sa hrvatskim kućanicama koje je uspio privoliti da istuku maloljetnu djecu (al’ ne i svoju vjenčanu). Od jednog maloljetnog mučenika tražio je da mu mučenička krv ne kapa po prostoriji već po posebno pripremljenoj narandžastoj tabli. Jednog od zatvorenika komadom plastične cijevi je tukao po goloj stražnjici. I... ???? cijev ugurao u analni otvor. Izmislio je i potpuno novi sport. Zatvorenicima je dao konzervu da igraju nogometa bosim nogama. Istukao je golmana kad je ovaj primio gol. Okrutno je mučio zatvorenike iz Doljana i Sovića na način što su isprebijani palicama, rukama, nogama, držalom od lopate i metle, kundacima od pušaka. Zatvorenici su prisiljavani da jedni druge tuku i da što jače udaraju glavama o zid. U više navrata zatvorenike je izvodio i upućivao na prisilni rad u grupama po 20, 30, 40 zatvorenika u Šantićevu ulicu, Bulevar radi pravljenja i utvrđivanja bunkera i tranšea i korištenja u „živom štitu“. Na navedenim linijama poginuli su zatvorenici: Kladušak Salem, Tašić Mustafa, Čilić Ismet, dok je nekoliko njih ranjeno. Drugi je zlostavljao zatvorenika, na način što ih je palicama, rukama, nogama, držalom od lopate i od metle, kundacima pušaka i drugim predmetima udarao po tijelu. To isto tražio je da zatvorenici rade jedan drugome. Neki od zatvorenika morali su lizati vlastitu krv sa patosa. Tjerali su ih da pljačkaju stanove po Mostaru iz kojih su istjerani Bošnjaci.

Objavio sam i dva poduža teksta o logorašima koji su naglo „zaboravili“ da su uopće bili na Heliodromu ili u Dretelju. Naprosto postdejtonski ambijent političkih pritisaka na svjedoke, jer su mnogi zapovjednici HZ- HB uniforme zamijenili političkim pozicijama i funkcijama, pogodovao je klimi da istina o stradanju prestane biti argument pravde i prava. Čitajući iznova knjigu Ahmeda ef. Bibera primijetio sam da je puno opisanih likova iz te knjige u relativno srednjoj životnoj dobi doživjelo naprasnu smrt. Metaforički rečeno, pobijeni su skoro svi logoraši, neki fizički u logorima neki psihički u prividnoj slobodi.

 Saradnja srpskih i hrvatskih jedinica na primjeru logora Zabrđe

I na kraju podsjetio bih na činjenice iz logora HVO-a Zabrđe kod Konjic a u kojem je bio zatočen i sadašnji reisu-l-ulema Kavazović, koje nas ponovo vraćaju na početak teksta kako je nad Bošnjacima proveden smišljeni zločinački poduhvati dogovoren na najvećim državnim nivoima Srbije i Hrvatske, a potom realiziranim na tlu Bosne i Hercegovine. U toku 1993. god., u svojstvu komandanta jedince Vojske Republike Srpske major Boro Antelj u dogovoru sa pojedinim zapovjednicima HVO-a na lokaciji Zabrđe, općina Konjic, organizovao je dovođenje i ispitivanje zarobljenih pripadnika Armije R BiH i civila bošnjačke nacionalnosti u zatvoru HVO-a u Zabrđu. On je upućivao pojedine pripadnike svoje brigade sa područja mjesta Bijela i Boraka, gdje su pojedini zarobljenici ispitivani, maltretirani i fizički zlostavljani, a zarobljenici Teletović Sabahudin, Subašić Nusret, Čomaga Mehmed, Halilović Kemo, Omerović Almir, Makan Rasim i Balić Adil zv. “Ros” odvedeni na Borke u zatvor brigade vojske Republike Srpske, gdje su ispitivani i fizički zlostavljani, od kojih su zarobljenici Makan Rasim, Balić Adil zv. “Ros” i Teletović Nusret prebačeni u Centar službi bezbjednosti SAO Hercegovina u Trebinje, gdje je od fizičkog zlostavljanja podlegao Makan Rasim, a zarobljenici Balić Adil i Teletović Nusret iz Trebinja prebačeni u logor srpske vojske u Foču, u kojem su ostali sve do 06. 10. 1994. god., dok su ostali zarobljenici, nakon dva dana zadržavanja u zatvoru brigade na Borcima, ponovo vraćeni u zatvor HVO-a na Zabrđu, općina Konjic.