digital-naslovna-skracena.jpg
mobitel-banner-naslovna.jpg
leksikon-banner-za-homepage1.gif

Trinaestog decembra 2017. godine Srebrenicu je posjetila treća po redu delegacija predstavnika sirijskih majki, žrtava, advokata, sudija i drugih članova nevladinog sektora u cilju upoznavanja sa iskustvima borbe žrtava i svjedoka Genocida u traganju za istinom i pravdom.

Preporod je pratio Pokret „Majki enklave Srebrenica i Žepa“ tokom njihovog susreta sa predstavnicima sirijskih žrtava koje je organizirao ICMP za Zapadni Balkan u Srebrenici.

Mi moramo gledati u budućnost

Prve dvije delegacije su predstavljali sirijski advokati i sudije koji sarađuju sa NGO koje se bave tranzicijskom pravdom u Siriji, a danas žive u Siriji, Turskoj i Jordanu. Ova grupa sirijskih advokata i sudija su proveli u BiH sedmicu dana tokom koje su posjetili Komemorativni centar Tuzla, Memorijalni centar Potočare, Sud i Tužilaštvo BiH i Institut za nestale osobe.
Preporod ih je pratio tokom njihovog susreta sa predstavnicima Udruženja žrtava i svjedoka genocida, Pokreta „Majki enklave Srebrenica“ i Žepa i Udruženja „Žene Podrinja“ u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari i razgovarao o njihovim utiscima nakon razgovora sa majkama.
„Mi moramo gledati u budućnost. Gledamo šta je tranzicijska pravda uradila kod vas i, kolikogod vi bili nezadovoljni, mi bismo bili presretni da smo došli do ovoga do čega ste vi danas došli“, kazao nam je bivši sudija za regiju Halep Husam aš-Šahna ističući da je pred njima teška borba za uspostavom vladavine zakona. „Moramo ići korak po korak i vratiti vladavinu zakona. Uvijek moramo imati na umu vladavinu zakona. Korak po korak doći ćemo do toga, samo trebamo biti uporni i gledati naprijed i moram vjerovati Međunarodnoj zajednici bez obzira na sve, jer rješenje je kod nje. Ona je ta koja nam može donijeti mir. Ne smijemo dozvoliti da nas porazi ekstremizam. To nikada nije bio dio našeg društva i načina življenja“, kaže Husam i praveći usporedbu sa Bošnjacima u BiH zaključuje da se radi o veoma sličnom mentalitetu, kao i da u Siriji ima veoma veliki broj Bošnjaka koji odavno čine dio sirijskog društva.
„I muž moje tetke je Bošnjak. Bošnjaci su došli sa Osmanlijama i ostali u Siriji, Ono što ih karakteriše je to da su veoma poštovani i obrazovani ljudi. Ima ih u svakom gradu, na sjever Halepa u Hreitanu, naprimjer, ima ih veći broj.

Od majki Srebrenice naučili mnogo

Sudija Ibrahim Husejn, član Sudskog sirijskog vijeća i predsjednik Uprave Centra Al Kawakbi za tranzicijsku pravdu i ljudska prava, nam je s oduševljenjem govorio o koristima susreta s majkama. „Ovo je zaista bio izuzetan susret sa majkama sinova ubijenih u Srebreničkom genocidu. Genocid u Srebrenici se desio na očigled cijelog svijeta, upravo kako se to, nažalost ponavlja kod nas u Siriji, gdje imamo ponovo poraz međunarodne zajednice“, kazao je Husejn ističući da je za sat vremena razgovora sa majkom Munirom naučio što nije za 7 godina koliko se bavi ovom problematikom, te dodao: „Dala mi je lekcije iz kojih sam mnogo naučio i koje ću itekako moći koristiti u svom daljem radu“.

Sličica Želim Print
Sijam Salem al-Turkmani iz Sindikata advokata za slobodu Derae u Siriji nam je govorila o polju djelovanja njenog udruženja koje je osnovano krajem 2013. „U početku smo imali 15 advokata, međutim kako se hidžra povećavala povećavao se i naš broj i potreba za našim djelovanjem. Danas imamo 120 advokata. Unutar našeg Sindikata imamo podogranke koji djeluju van Sirije u izbjegličkim centrima u Jordanu i drugim centrima gdje se nalaze izbjeglice iz Sirije. „U saradni sa švedskom organizacijom ILAC otvorili smo odjele za civilne poslove za upis rođenih i umrlih, sklapanje braka, rastava“, kaže Al-Turkmani dodajući da je problem tzv. ljudi bez identiteta zbog zatvaranja civilnih registara u oblastima u kojima ne vlada režim, također njihovo polje djelovanja, kao i da sa udruženjima civilnog društva sarađuju u cilju uspostave osnovnih jedinica funkcionisanja civilnog društva na tim prostorima, kao i sređivanje informacija o izbjeglicama u Turskoj, Jordanu i Libanu, sve s ciljem uspostave vladavine zakona.

Majke Sirije sa majkama Srebrenice

Svjedočili smo i toplim susretima onih koji se razumiju prije izrečene riječi, susretu majki Srebrenice i majki, supruga i sestara nestalih u Siriji – susretu onih koji nikada ne odustaju od istine i pravde i pored teškog bremena tuge i boli koje dostojanstveno nose. Majke Sirije su željele da čuju kako su se majke Srebrenice borile i bore za istinu i pravdu, kako su uspjele animirati domaću i svjetsku javnost u toj borbi, kako su uspjele svojoj nestaloj djeci, muževima, braći i očevima vratiti imena i uklesati ih na nišane da svjedoče istinu. One su tek na početku te borbe. „One se još nadaju da su njihovi sinovi živi. Baš kako smo se i mi nadale. Da Bog da da bar neke od njih dočekaju da zagrle svoje sinove ...“, kaže majka Kada Hotić, potpredsjednica Pokreta „Majki enklave Srebrenica i Žepa“.
Majka Kada je, pored hladne kiše koja je tog dana u Srebrenici padala bez prestanka, neumorno govorila u mezaristanu Memorijalnog centra Srebrenica Potočari, o borbi od koje nikada nisu odustajale, traženju kostiju svojih najdražih, o neprestanom i nepokolebljivom svjedočenju o Srebreničkom genocidu i traženju pravde za svoje ubijene – da zločini ne ostanu nekažnjeni.
„Naše glavno oružje je bila istina. Od nje nikoga nismo štedjele“, govorila je majka Kada. „Jezik istine je jezik šehida“, dodala je majka iz Sirije Amina Hulani. Gledali smo majke djece Sirije kako krupnim suzama plaču stišćući usne dok su gledale film o Srebreničkom genocidu. Mlada Gada Abu Mesta je pokušala da sakrije suze, ali joj to nikako nije uspijevalo. Njoj su supruga uhapsile vladine snage i nakon mučenja ubili. Ona danas sa djecom živi u izbjegličkom logoru u Libanu gdje su se majke organizovale oko „Udruženja porodica nestalih za slobodu“ i umrežavaju sa drugim majkama Sirije u izbjegličkim logorima u Jordanu, Turskoj i Siriji.
Među njima je i Hala Alghawi, koja je radila kao hirurg u Damasku prije rata. Danas živi u Turskoj i nastoji da pomogne majkama u njihovoj borbi. „Veliko je to što su majke kod vas uradile. One vraćaju nadu u humanizam“, kaže Alghawi.
Delegaciju članova porodica nestalih u sirijskom sukobu činila je grupa četrnaest izuzetnih žena spremnih da nastave put koje su utabale majke Srebrenice. Dok su se selamile sa majkom Kadom pokazivale su na majku Gadu i govorile: „Ovo je naša majka Kada“. Uz čvrsti zagrljaj na rastanku govorile su: „Da se vidimo u slobodnoj Siriji, ako Bo g da.“

Sa dr. Edinom Bećirević, nekadašnjom novinarkom i autoricom knjige “Na Drini genocid”, sada profesoricom na Univerzitetu u Sarajevu, razgovarali smo neposredno po okončanju i izricanju presuda pred Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu.

Intervju sa Markom Attilom Hoareom, istaknutim britanskim historičarem i od 2017. godine profesorom na SSST Univerzitetu u Sarajevu. Hoare je bio saradnik na Univerzitetu Kingston, Fakultetu za historiju Univerziteta u Kembridžu, postdoktorski asistent za Britansku akademiju, istražitelj za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i asistent na Bosanskom institutu u Londonu. Član je uredništva Spirit of Bosnia, međunarodni, interdisciplinarni, dvojezični, online časopis. Autor je djela The Bosnian Muslims in the Second World War, Genocide and Resistance in Hitler’s Bosnia: the Partisans and the Chetniks i The History of Bosnia: from the Middle Ages to the Present Day. 

Preporod: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je prošle sedmice izrekao presudu Mladiću. Kako komentirate nalaze navedene u toj presudi?

Presuda Mladiću ne sadrži nikakva iznenađenja. Osuđen je po svim tačkama optužnice, osim po tački optužnice koja se odnosi na genocid ‘u općinama’ čime se zadržava postojeći narativ MKSJ u odnosu na rat u Bosni i Hercegovini. Neuspjeh MKSJ da utvrdi da se genocid desio i drugdje u Bosni i Hercegovini pored toga što se desio i u Srebrenici 1995 predstavlja ogroman propust Tribunala te stoge nema razloga posmatrati presudu Mladiću kao kao neki veliki uspjeh. Potrebno je podsjetiti se da je Mladić bio jedan relativno opskurni karijerni oficir JNA koga je zvanični Beograd odabrao da u proljeće 1992. komandira Vojskom Republike Srpske u samim njenim počecima. Fokus na vođe pobunjenih Bosanskih Srba – Karadžića i Mladića – zamagljuje činjenicu da su agresiju i genocid planirali Miloševićev režim i komanda JNA iz Beograda. MKSJ nije uspio osuditi niti jednog zvaničnika iz Beograda za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. To je ogroman propust koji ova presuda Mladiću ne može nadoknaditi.

PREPOROD: Žalbeno vijeće MKSJ izreklo je presudu i u slučaju Herceg-Bosanske šestorke, Prlić i ostali. Da li ste očekivali ovakav ishod?

Jesam očekivao ovakav ishod – mada sa MKSJ nikada ne možete biti sigurni! Argumenti protiv vodećih počinitelja zločina iz redova Bosanskih Hrvata bili su snažni, a i dosadašnje presude MKSJ Bosanskim počiniteljima (odnosno počiniteljima iz redova vođstva i oružanih snaga Bosanskih Srba i Bosanski Hrvata, u odnosu na počinitelje iz Srbije i Hrvatske) ukazivale su na to. Dobro je da je pravda prevagnula i da su potvrđene presude vodećim zločincima iz redova Bosanskih Hrvata. Ali nažalost i Franjo Tuđman i Gojko Šušak, vodeći počinitelji zločina iz Hrvatske koji su iz Zagreba učestvovali u genocidnom razaranju Bosne i Hercegovine preminuli su prije nego su mogli biti izvedeni pred lice pravde.

PREPOROD: Još su tri slučaja čije se razješenje očekuje u bliskoj budućnosti: Karadžić, Stanišić i Simatović, te Šešelj. Kakvo je vaše mišljenje o naslijeđu koje nam ostaje iza MKSJ?

Najveći uspjeh MKSJ jeste u sudskom priznanju genocida u Srebrenici. Tu je ustanovljeno da su pobunjeni Bosanski Srbi predvođeni Mladićem i Karadžićem krivi za genocid što je ključno za historijsko razumijevanje i razotkrivanje prirode Republike Srpske kao entiteta zasnovanog na genocidu. Drugi ključni uspjeh MKSJ jeste u priznavanju silovanja kao zločina protiv čovječnosti u međunarodnom pravu. Sveukupno, rezultati rada MKSJ nisu impresivni: tu naročito mislim na to da niti jedan zvaničnik iz Beograda nije osuđen za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, te na neuspjeh da se ustanovi kao sudska činjenica to da se genocid desio i drugdje osim u Srebrenici u julu, 1995. Također, mnogi od vodećih ratnih zločinaca izbjegli su pravdu: kreatori agresije i genocida poput komadanata JNA Veljka Kadijevića i Blagoje Adžića, političkog vrha Srbije i Crne Gore odnosno Borisava Jovića, Branka Kostića i Momira Bulatovića, te (do sada) vodećih počinitelja iz redova sigurnosnih službi Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Mnogi drugi počinitelji koji spadaju u sami politički vrh služili su šokantno kratke zatvorske kazne poput Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika. Često se činilo kao da je sudijama više stalo do rehabilitacije tih masovnih ubica nego do pravde za žrtve. MKSJ ničim nije doprinio olakšanju pomirenja a pripadnici nijedne od bivših jugoslovenskih nacija nisu zadovoljni rezultatima rada ovog Tribunala, niti osjećaju da je pravda zadovoljena. Također nismo se nimalo približili uspostavljanju jednog zajedničkog narativa o ratu. Kad se sve sabere, bolje je da imamo nego da nemamo MKSJ, ali eto tek toliko.

PREPOROD: Profesore Hoare, napisali ste nekoliko knjiga o Bosni i Hercegovini i bili ste prva osoba koja se počela boriti protiv negiranja genocida na internetu. Koje je Vaše mišljenje o trenutnoj poziciji Bosne i Hercegovine i narativu prisutnom u akademskoj zajednici? Ja dobijam dojam da je sve više realtiviziranja i izjednačavanja učešća ‘svih strana u ratu’.

U području studija genocida genocid u Bosni i Hercegovini je široko prihvaćen i o njemu mnogo pišu stručnjaci koji se bave genocidom. Mnogi od njih, npr. Adam Jones, Martin Shaw i Eric Weitz prepoznaju i to da se genocid desio i drugdje osim u Srebrenici. Ostali poput Michaela Manna i Jacquesa Semelina ne idu tako daleko ali su barem spremni da govore o masovnom nasilju koje se dešavalo na prostoru bivše Jugoslavije tokom rata. Nažalost, to ne mogu reći i trenutne akademske stručnjake koji se na Zapadu bave bivšom Jugoslavijom: oni sve češće odbijaju da ozbiljno govore o razlozima raspada Jugoslavije i o prirodi masovnog nasilja koje je taj raspad pratilo. Zaista postoji tendencija da se relativizira krivica svih strana i da se ponaša kao da su sve strane krive, samo na kvantitativno različitim nivoima. To ukazuje na povlađivanje liberalno-nacionalističkom srpskom mišljenju te strah od ulaska u u politički kontroverzne rasprave. Postoji tendencija da se krivica prebacuje općenito na ‘nacionalizme’, iako je ustvari glavni krivac bio konkretni režim koji je bio na snazi u Beogradu tokom kasnih 80-tih i 90-tih. Postoji tendencija u akademskoj zajednici da se drže lakših tema poput pomirenja, post-ratne rekonstrukcije, sjećanja, itd. Jedna knjiga koja je nedavno objavljena na temu raspada bivše Jugoslavije čak sugerira da se trebamo preusmjeriti sa ovakvih tema na teme koje su bile popularne prije 90-tih poput socijalističkog samoupravljanja! Akademski diksurs o raspadu Jugoslavije i ratu je na Zapadu dejtoniziran; on postaje bezazlen i mlak.

PREPOROD: Islamofobija i antisemitizam u Evropi rastu. Kakvo je stanje na Balkanu kada je o tome riječ? Čini se kao da postoji zajednički okvir koji obuhvata oba ova fenomena.

Islamofobija i antisemitizam u Evropi su zaista u porastu. Na strani krajnje desnice postoji neprijateljstvo prema muslimanima i imigrantima. Na strani jednog dijela ljevice i među radikalnim muslimanima postoji neprijateljstvo prema Jevrejima. I ovi problemi su u Evropi, ako ništa, više prisutni izvan Balkana. Muslimani Bosne i Hercegovine, Albanije, Kosova i drugih Balkanskih zemalja pokazali su se kao relativno otporni na radikalizaciju i antisemitizam u poređenju sa muslimanskim zajednicama u Zapadnoj Evropi. Pored toga, anti-muslimanski nacionalistički narativ među Srbima i Hrvatima korespondira sa populističkom islamofobijom Evropske desnice i predstavlja opasnost za budućnost. Režim Vladimira Putina u Rusiji podržava krajnje desne i krajnje lijeve političke struje koje su neprijateljski usmjerene spram muslimana i/ili Jevreja te spram dominantnog liberalnog mišljenja, a Putinov režim se također ozbiljno infiltrira na Balkan. Sve ovo je jedna opasna kombinacija.

PREPOROD: U posljednje dvije godine svjedočimo porast anti-Bosanske politike u Hrvatskoj. Bosna i Hercegovina se predstavlja kao nestabilna država koja je plodno tlo za radikale. Saradnja Hrvatske sa Bosanskim Hrvatima jača je nego ranije. Srbijanska politika prema Bosni i Hercegovini nije se promijenila. Nacionalistički diskurs je u porastu. Vidite li ikakav kraj toga na pomolu?

Bojim se da će stvari biti samo gore. Sve od 90-tih pozitivan odnos Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i u drugim područjima zavisio je od pritiska sa Zapada, i od njihovih interesa u vezi pristupanja EU. Ali Zapadni liberalni poredak je u opadanju što smo mogli posvjedočiti u izbornoj pobjedi Donalda Trumpa i rezultatima Brexita. Dominante političke struje gube povjerenje i podršku, dok populistička islamofobna desnica jača. Putinov režim aktivno podržava anti-liberalne struje na Zapadu dok istovremeno prodire na Balkan. Vjerovanje u i poštovanje za Evropsku Uniju i liberalne politike među bivšim komunističkim državama Istočne Evrope i Balkana je u opadanju.

Sličica Želim Print

U međuvremenu Hrvatska se pridružila EU i više nema istu potrebu da primjenjuje liberalne politike. Stoga je npr. u Hrvatskoj uspješno održan referendum o ustavnoj definiciji braka t.j. zabrani istospolnih brakova, a nakon što se Hrvatska priključila EU. Srbija s druge strane, još nije u EU što i dalje uslovljava njeno ponašanje. Ako se i kada Srbija priključi EU situacija bi mogla postati jako opasna po Bosnu i Hercegovinu. Dejtonski okvir u Bosni i Hercegovini ne može stvoriti stabilnost jer je sukob oko nadležnosti između Republike Srpske i države Bosne i Hercegovine njegov sastavni dio. Ako Republika Srpska u nekom trenutku proglasi nezavisnost, uz Putinovu podršku– posebno ako tada Srbija već bude u EU, ali možda i ako ne bude – a Hrvatska podrži RS, ne bih se usudio vjerovati da će Zapadni savez efikasno braniti Bosnu i Hercegovinu. U takvoj situaciji će biti teško sačuvati Bosnu i Hercegovinu. Tada će zavisiti od Bosanaca, naročito Bošnjaka da reaguju na tu situaciju najbolje što mogu. Ja se samo nadam da će biti spremni, ako i kada za to dođe vrijeme.

Prvostepena presuda komandantu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću i drugostepena „hrvatskoj šestorci“ Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću, Valentinu Ćoriću i Milivoju Petkoviću tek su jedan mali dio ovosvjetske pravde zbog zločina koji su počinjeni nad bošnjačkim narodom u Bosni i Hercegovini. I sudovi su dokazali ono što smo svi odmah znali kako se radi o zločinačkim poduhvatima dogovorenim između državnih vrhova Srbije i Hrvatske, a potom realiziranim na tlu Bosne i Hercegovine. Posljedice agresije na prostoru Hercegovine neumoljivo to argumentiraju.

 

Logori HVO-a

Na području Hercegovine tokom agresije od strane srbočetničkog agresora, hrvatske vojske i HVO-a formirano je na desetine logora. Prema evidenciji Udruženja logoraša na području općine Čapljina bili su formirani logori: Dretelj i Gabela, na području općine Ljubuški: Donji Radišići, Zavod za resocijalizaciju djece i omladine i Donja Vitina; na području općine Prozor: Srednjoškolski centar i Vatrogasni dom; na području općine Jablanica: Risovac i Sovići; na području općine Stolac: Tvornica TGA, Bolnica za koštano-zglobna oboljenja; na području općine Bileća: kasarna JNA i SUP; na području općine Gacko: Hotel TE Gacko, Avtovac, MUP Gacko; na području općine Kalinovik: Škola Kalinovik; na području općine Mostar: Medicinska škola, Kasarna Sjeverni logor, Samostan časnih sestara, selo Vojno, MUP kamena zgrada, Privatni logor Kajtazova kuća, Vojna akademija, Ćelovina, Privatni zatvor Vinka Martinovića Štele, Mašinski fakultet, Veležev stadion, Grabovica, ATG, Đubrani, Kod Mihalja B. polje, Garaže Bijelo polje, Univerzitet Džemal Bijedić, Rodoč Heliodrom, te povremeni zatvori, na području općine Čitluk: tvornica Frotea; na području općine Lištica: Privatno imanje Tuta, MUP, Fabričke hale, O.Š. Dobrokovići, O.Š. Kočerin, Duhanska stanica; na području općine Posušje: Gornje Rakitno, Rudnik boksita Oluja; na području općine Grude: Duhanska stanica, Tvornica Grudeks, Rudnik; na području općine Nevesinje: MUP, Kotlovnica Toplane, privatna kuća, Tvornica alata – alatnica, podrum u kući na Borcima, Logor Boračko jezero….

Nakon raspuštanja logora na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, 602 logoraša su evidentirana kao nestali. Procjenjuje se da je u logorima HVO-a na području Muftijstva mostarskog bilo blizu 20.000 Bošnjaka iz Mostara, Jablanice, Konjica, Prozora, Stoca, Čapljine, Nevesinja, Gacka. Iz Mostara je protjerano, što kroz logore, što direktno u treće zemlje, oko 25.000 Bošnjaka. Na području Hercegovine se još uvijek traga za približno 500 osoba koje se vode kao nestale. Prema nedovoljno ažuriranim podacima oko 2600 Bošnjaka Mostara je izgubilo živote između 1992. i 1995. Samo u godinama opsade Mostara od strane HVO-a, 1993. i 1994. godine, poginulo je oko 750 civila i 1038 vojnika.

 

Stradanja imama

Razorno i bjesomučno, s velikom dozom mržnje, porušeni su svi vjerski objekti na području Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja, Berkovića, Stoca, Ljubinja, Čapljine, Mostara, jedna džamija u Ljubuškom i jedna u Duvnu, a gađane su i granatirane sve druge koje su se i teoretski mogle naći na nišanu jedne ili druge vojske. Jedan od ciljeva vojnog i političkog djelovanja protiv bošnjačkog naroda bio je i zatvaranje i distanciranje imama od naroda. Islamska zajednica u Hercegovini i u tom smislu bila je dovedena do puke egzistencije.

Tokom agresije HVO-a i HV-a na Bošnjake Hercegovine i njihov životni prostor u logorima HVO-a bilo je zatočeno desetine imama; u logoru Dretelj: Kadrić Sakib, imam iz Višića; Ćosić Numan, imam iz Bivoljeg Brda; Alić Ahmet, imam iz Lokava; Kovačević Sakib, imam iz Aladinića; Blažević Ibrahim, imam iz Pješivca; Biber Ahmet, imam s Bune; u logoru Gabela Sejfo Kajimović imam iz Rečica; u logoru Heliodrom: Kasim Mezit, imam iz Jasenice; Ahmet Bandić, imam iz Gradske-Ljubuški; Ibrahim Eminović, Hasan Eminović, imami iz Nevesinja, i Asim Smajić; u logoru Zabrđe bio je zatočen sadašnji reisu-l-ulema, a tadašnji muftija tuzlanski Husein-ef. Kavazović sa delegacijom Kantona Tuzla; u Prozoru Elkaz Hidajet, koji je pod torturom i silnim pritiskom doživio infarkt i nasilno umoren. Od strane HVO-a 1993 .g. su ubijena dva imama Mušan Bećirević i Salem Mezit, jer je odbio da klanja dženazu namaz poginulim muslimanima, pripadnicima HVO-a.

Gledano s ove vremenske distance prva svjedočenja logoraša o torturama kroz koje su prošli i opisi mučenja koje su dali odmah nakon izlaska iz logora čine se nestvarnim. Nažalost, samo dio njih je ostao zapisan, ostala su potisnuta u zaborav ili su naknadno eksplodirala u bivšim logorašima. Kada su u pitanju imami i njihova svjedočenja treba podsjetiti da su od hercegovačkih imama Sejfo ef. Kajimović i rahmetli Ahmed ef. Biber sjećanja pretočili u knjigu. Kajimović je napisao knjigu „Kuća paukova“, a Biber „Allah je sa strpljivima“. Preporod je u nekoliko navrata podsjećao na izjave Ibrahim-ef. Zlomužice o torturi kroz koju je prošao u Koštanoj bolnici u Stocu.

Istinu učiniti argumentom pravde

Budući da sam na Heliodromu proveo veoma kratak vremenski period i da nisam imao tako tešku sudbinu kao drugi logoraši, svoja sjećanja nisam zapisao ne želeći zauzimati i opterećivati taj javni prostor. Ipak bih izdvojio dvije činjenice vrijedne spomena. Vozač autobusa koji nas je prevozio sa Mašinskog fakulteta na Heliodrom na glavi je imao fes i sve se vrijeme cerekao islamskim vrijednostima. I drugi koji će na neki način odrediti moju sudbinu, tražiti istinu i koliko god je to moguće učiniti je argumentom pravde, vezan je za prepoznavanje čovjeka koji me ispitivao na Heliodromu. Naime na jednoj press konferenciji MUP-a HNK-a, dok je ministar govorio o počinjenom zločinu, prepoznao sam mu glas. Lik sam mu već odavno bio zaboravio, a za ime ni pitati nisam mogao. Nošen tom idejom u raznim časopisima objavio sam desetak dužih tekstova o zločinima JNA, Vojske Republike srpske, HVO-a i HV-a. Iz tih tekstova izdvojio bih opise za koje su zločinci HVO-a osuđeni.

Jedan od njih je uživao u zlostavljanju maloljetnih zatvorenika. Tu „slast“ dijelio je i sa hrvatskim kućanicama koje je uspio privoliti da istuku maloljetnu djecu (al’ ne i svoju vjenčanu). Od jednog maloljetnog mučenika tražio je da mu mučenička krv ne kapa po prostoriji već po posebno pripremljenoj narandžastoj tabli. Jednog od zatvorenika komadom plastične cijevi je tukao po goloj stražnjici. I... ???? cijev ugurao u analni otvor. Izmislio je i potpuno novi sport. Zatvorenicima je dao konzervu da igraju nogometa bosim nogama. Istukao je golmana kad je ovaj primio gol. Okrutno je mučio zatvorenike iz Doljana i Sovića na način što su isprebijani palicama, rukama, nogama, držalom od lopate i metle, kundacima od pušaka. Zatvorenici su prisiljavani da jedni druge tuku i da što jače udaraju glavama o zid. U više navrata zatvorenike je izvodio i upućivao na prisilni rad u grupama po 20, 30, 40 zatvorenika u Šantićevu ulicu, Bulevar radi pravljenja i utvrđivanja bunkera i tranšea i korištenja u „živom štitu“. Na navedenim linijama poginuli su zatvorenici: Kladušak Salem, Tašić Mustafa, Čilić Ismet, dok je nekoliko njih ranjeno. Drugi je zlostavljao zatvorenika, na način što ih je palicama, rukama, nogama, držalom od lopate i od metle, kundacima pušaka i drugim predmetima udarao po tijelu. To isto tražio je da zatvorenici rade jedan drugome. Neki od zatvorenika morali su lizati vlastitu krv sa patosa. Tjerali su ih da pljačkaju stanove po Mostaru iz kojih su istjerani Bošnjaci.

Sličica Želim Print

Objavio sam i dva poduža teksta o logorašima koji su naglo „zaboravili“ da su uopće bili na Heliodromu ili u Dretelju. Naprosto postdejtonski ambijent političkih pritisaka na svjedoke, jer su mnogi zapovjednici HZ- HB uniforme zamijenili političkim pozicijama i funkcijama, pogodovao je klimi da istina o stradanju prestane biti argument pravde i prava. Čitajući iznova knjigu Ahmeda ef. Bibera primijetio sam da je puno opisanih likova iz te knjige u relativno srednjoj životnoj dobi doživjelo naprasnu smrt. Metaforički rečeno, pobijeni su skoro svi logoraši, neki fizički u logorima neki psihički u prividnoj slobodi.

 Saradnja srpskih i hrvatskih jedinica na primjeru logora Zabrđe

I na kraju podsjetio bih na činjenice iz logora HVO-a Zabrđe kod Konjic a u kojem je bio zatočen i sadašnji reisu-l-ulema Kavazović, koje nas ponovo vraćaju na početak teksta kako je nad Bošnjacima proveden smišljeni zločinački poduhvati dogovoren na najvećim državnim nivoima Srbije i Hrvatske, a potom realiziranim na tlu Bosne i Hercegovine. U toku 1993. god., u svojstvu komandanta jedince Vojske Republike Srpske major Boro Antelj u dogovoru sa pojedinim zapovjednicima HVO-a na lokaciji Zabrđe, općina Konjic, organizovao je dovođenje i ispitivanje zarobljenih pripadnika Armije R BiH i civila bošnjačke nacionalnosti u zatvoru HVO-a u Zabrđu. On je upućivao pojedine pripadnike svoje brigade sa područja mjesta Bijela i Boraka, gdje su pojedini zarobljenici ispitivani, maltretirani i fizički zlostavljani, a zarobljenici Teletović Sabahudin, Subašić Nusret, Čomaga Mehmed, Halilović Kemo, Omerović Almir, Makan Rasim i Balić Adil zv. “Ros” odvedeni na Borke u zatvor brigade vojske Republike Srpske, gdje su ispitivani i fizički zlostavljani, od kojih su zarobljenici Makan Rasim, Balić Adil zv. “Ros” i Teletović Nusret prebačeni u Centar službi bezbjednosti SAO Hercegovina u Trebinje, gdje je od fizičkog zlostavljanja podlegao Makan Rasim, a zarobljenici Balić Adil i Teletović Nusret iz Trebinja prebačeni u logor srpske vojske u Foču, u kojem su ostali sve do 06. 10. 1994. god., dok su ostali zarobljenici, nakon dva dana zadržavanja u zatvoru brigade na Borcima, ponovo vraćeni u zatvor HVO-a na Zabrđu, općina Konjic.

 

IIzricanjem presude u drugostepenom postupku, 29. novembra 2017. godine u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, okončan je sudski proces protiv svih osumnjičenih ratnih zločinaca protiv kojih je Tužilaštvo Haškog tribunala podiglo optužnice za zločine počinjene u strukturi samoproglašene Hrvatske zajednice, a kasnije tzv. Hrvatske republike „Herceg-Bosna“.

hag ekrem2
U drugostepenom postupku Žalbeno vijeće je potvrdilo visinu kazni koje su u prvostepenom procesu izrečene čelnicima tzv. Herceg-Bosne u ukupnom iznosu od 111 godina zatvora. Jadranko Prlić, predsjednik vlade tzv. Hrvatske republike „Herceg-Bosna“, osuđen je na 25 godina zatvora, general Milivoj Petković, načelnik Glavnog stožera HVO-a, general Slobodan Praljak, načelnik Glavnog stožera HVO-a, i Bruno Stojić, ministar odbrane, svaki pojedinačno je osuđen na po 20 godina zatvora, Valentin Ćorić, zapovjednik Vojne policije i ministar unutrašnjih poslova, na 16 godina, a Berislav Pušić, načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika tzv. Herceg-Bosne na 10 godina zatvora.

Izricanje presude obilježio je postupak osuđenog generala Praljka, koji je nakon potvrđivanja kazne, uz komentar da on nije ratni zločinac i da odbacuje presudu, u sudnici ispio otrov i nedugo zatim umro u jednoj od haških bolnica. Čitanje presude je bilo prekinuto, a prisutni članovi porodica žrtava, logoraša i medija u nevjerici su komentirali ovaj Praljkov čin i pitali se kako je uopće uspio unijeti bočicu otrova u sudnicu.

Inače, predsjedavajući Žalbenog vijeća sudija Carmel Agius na samom početku čitanja drugostepene presude naglasio je kako je ovo bio dug i složen predmet, uz konstataciju da je ovo posljednja presuda koju Haški tribunal izriče prije svog zatvaranja.

Pored sudije Agiusa, članovi Žalbenog vijeća bili su sudije Liu Daqun, Theodor Meron, Fausto Pocar i Bakone Justice Moloto. Nakon nešto duže pauze zbog trovanja Praljka, čitanje presude je završeno u drugoj sudnici, a ne u onoj u kojoj je počelo.


Sukob je bio međunarodnog karaktera

Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo nalaz iz prvostepenog postupka, koje je konstatiralo da je sukob između HVO-a i Armije Republike BiH bio međunarodnog karaktera, jer su se snage Hrvatske vojske borile zajedno sa Hrvatskim vijećem odbrane protiv Armije Republike BiH. Također, Vijeće je ustanovilo da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne. Kako je navedeno u ranijoj presudi, koju je potvrdilo Žalbeno vijeće, Hrvatska je učestvovala u agresiji na BiH i Republika Hrvatska je imala stvarnu vlast u nekim općinama na teritoriji samoproglašene Herceg-Bosne i na tom području je vođen međunarodni vojni sukob.

Žalbeno vijeće je potvrdilo raniji zaključak prema kojem je ustanovljeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) čiji su članovi, pored bivših čelnika tzv. Herceg-Bosne, bili i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH tijesno povezana sa Hrvatskom.

Odgovornost osuđenih dokazivana je za zločine u osam općina: Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu. Sva šesterica osuđenih visokih političkih i vojnih vođa tzv. Herceg-Bosne, kako je zaključeno, imala su značajna ovlaštenja, svjesno su učestvovali u radnjama, imali namjeru i značajno doprinijeli ostvarenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata.

 

Sadržaj zločinačkih poduhvata

Političko i vojno rukovodstvo tzv. Herceg-Bosne proglašeno je odgovornim za realizaciju tri zločinačka poduhvata. Više osoba je pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja Bošnjaka koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju tzv. Hrvatskoj zajednici (a kasnije republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija u kratkom roku ili tokom dužeg perioda Hrvatskoj ili bi bile blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine. 
Osuđeni snose odgovornost za svoju ulogu i učešće u zločinima na osnovu svog vlastitog činjenja i svog nečinjenja ili propusta da djeluju.

Drugi oblik udruženog zločinačkog poduhvata sastojao se od svjesnog učešća u sistemu zlostavljanja koji je obuhvatao mrežu zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje pod kontrolom tzv. Herceg-Bosne/HVO-a, a koji su se sistematski koristili za hapšenje, zatočenje i zatvaranje hiljada Bošnjaka, koji su držani u surovim uslovima, gdje su podvrgavani ili izlagani premlaćivanju i seksualnim napadima, živjeli u oskudici i zlostavljani na druge načine kao što je odvođenje mnogih zatočenika na prisilni rad u opasnim uslovima. Ovaj oblik udruženog zločinačkog poduhvata uključivao je deportaciju i prisilno premještanje Bošnjaka u druge zemlje ili premještanje u dijelove Bosne i Hercegovine koji nisu bili pod kontrolom tzv. Herceg-Bosne.

Kada je riječ o trećoj vrsti udruženog zločinačkog poduhvata, koja se odnosila na izvršenje onih zločina koji su bili prirodna i predvidiva posljedica prva dva udružena zločinačka poduhvata i njihovog provođenja ili nastojanja da se provedu, Žalbeno vijeće je konstatiralo da je Pretresno vijeće neprimjereno upotrijebilo standard predvidivosti, da je uzelo viši pravni standard i da je time počinilo pravnu grešku, te je propustilo da obrazloži zašto osuđeni nisu odgovorni za brojne zločine po trećoj kategoriji odgovornosti po udruženom zločinačkom poduhvatu. Međutim, s obzirom na dužinu postupka, te izrečene kazne Žalbeno vijeće je odbilo da se obnovi postupak po tim tačkama optužnice. Krivična djela iz ove kategorije tiču se ubistva, namjernog lišavanje života, silovanja, nečovječnog postupanja, uništavanja ili hotimičnog nanošenja štete ustanovama namijenjenim vjeri i sl.

HVO je srušio Stari most

Žalbeno vijeće oslobodilo je optužene za dijelove ranije presude koji se tiču rušenja Starog mosta u Mostaru. Prema mišljenju Vijeća, Stari most je bio legitiman vojni cilj i njegovim rušenjem se prekidalo snabdijevanje Armije R BiH. Posljedica ovakvog stava je ukidanje ranije osuđujuće presude za zločin „bezobzirnog razaranja gradova i sela“ u odnosu na Stari most, odnosno rušenje Starog mosta ne može biti argument za zločin bezobzirnog razaranja.

Sudija Agius je rekao da je razaranje Starog mosta imalo psihološki efekt na bošnjačke civile, zbog čega je u prvostepenoj presudi zaključeno da je to bilo nesrazmjerno korištenje sile. Također je navedeno da Žalbeno vijeće smatra da se ne može doći do zaključka da je cilj HVO-a bio da teroriziraju civile kada je uništen Stari most. S druge strane, kada se govori o granatiranja dijelova Mostara u kojem su živjeli Bošnjaci, Žalbeno vijeće je zaključilo da je postojala diskriminatorska namjera pri granatiranju, te je potvrdilo zaključke prvostepene presude.

U vezi rušenja Starog mosta značajno je naglasiti da je Žalbeno vijeće potvrdilo da je tenk HVO-a cijeli dan prije rušenja granatirao Stari most, što je dovelo do njegovog rušenja. Na ovaj način su odbačeni uzaludni pokušaji laži i podvala kako je Stari most miniran i da nije srušen od strane HVO-a.

Presuda političkim idejama i praksama

Nakon izricanja konačne presude u predmetu Prlić i ostali, jasno je da je ovom presudom konačno, a na osnovu prezentiranih činjenica kroz propisanu pravosudnu proceduru suda, osnovanog odlukom Ujedinjenih nacija 1993. godine, presuđeno najvišem političkom i vojnom rukovodstvu tzv. Herceg-Bosne. Važnije od visine presude konkretnim pojedincima jeste što je ovim činom presuđeno konceptu političkih ideja i političkih praksi koje koriste nasilje, teror, podstiču i opravdavaju zločine u cilju realizacije političkih ideja i projekata. Ova činjenica po dalekosežnosti i važnosti prevazilazi samu visinu kazne, ime i porijeklo osuđenika.Sličica Želim Print

Naravno, krivica je individualna, ali krivica i osuda se ne mogu odvojiti od onoga što su bili motivi, ideje, planovi, od onoga što su osuđeni zločinci radili i koju strukturu su predstavljali. Dakle, osuđeni jesu pojedinci, ali su osuđeni zbog realizacije konkretnog projekta koji je presuđen kao zločinački. Ove ideje i metode su i danas zločinačke i moraju biti osuđene i onemogućene bez obzira odakle dolazile. To je sada, valjda, svima jasno.

 

Glas žrtava: Nafila za pravdu

Izricanju drugostepene presude u Hagu prisustvovali su predstavnici različitih udruženja žrtava, logoraša, boračkih organizacija sa područja Hercegovine, te delegacija Federalnog ministarstva za pitanja boraca, predvođena ministrom Salkom Bukvarevićem. Unatoč raznovrsnim medijskim špekulacija o tome da bi prvostepena presuda mogla doživjeti značajnu korekciju, prije svega u smislu ukidanja udruženih zločinačkih poduhvata i međunarodnog karaktera sukoba, zanimljivo je da su uoči izricanja presude preživjeli logoraši i borci odisali velikim optimizmom i nadanjima. Saja Ćorić, zatočenica u logoru Vojno, uz doručak priča da nije baš najbolje mogla spavati i da je klanjala nafilu moleći Allaha, dž. š., da zločinci dožive ono što su zaslužili. Unatoč optimizmu s vremena na vrijeme provijavali su blagi vjetrovi zabrinutosti da sud nekim svojim pravnim argumentima i pod političkim pritiscima ne obezvrijedi zločine i žrtve.

No, nakon što je okončano čitanje presude među žrtvama je vidno preovladavalo zadovoljstvo sudskom odlukom. Mostarski ratni komandant Esad Humo i Azra Penava međusobno se podsjećaju na veliki doprinos preživjelih žrtava uspjehu ovog suđenja, prvenstveno svojim neumornim svjedočenjima i prikupljanjem građe. Azra Penava je predstavnik Odbora roditelja zarobljenih i nestalih Bošnjaka iz Komande IV korpusa Armije RBiH u Mostaru i ubijenih na Mašinskom fakultetu. Ona, u razgovoru sa komandantom Humom, evocira svoja prisjećanja kako je danima, i po studeni i po ljetnoj sparini, dolazila u Sarajevo i davala iskaze, radila na dokumentovanju zločina, nakon čega bi se vraćala kući sva iscrpljena i slomljena. Valjalo je sve to izdržati. Komentirajući presudu Azra kaže da je od početka s pažnjom pratila ovaj proces i premda za žrtve nije moguća adekvatna satisfakcija na način da se dostigne pravda i pravičnost, međutim „najvažnije je da su okrivljeni za užasne zločine i konačno osuđeni“.

Ministar Salko Bukvarević naglašava da se presude trebaju provoditi, da trebamo jasno odvojiti zločince od žrtava, one koji su činili agresiju na Bosnu i Hercegovinu od onih koji su je branili. Ministar kaže da našu domovinu trebamo graditi na istini i pravdi, izrazivši nadu da su ovom presudom „žrtve dobile bar minimum pravde, iako su očekivale i veće kazne za počinjena zlodjela“.

Saja Ćorić je predsjednica Udruženja „Sumeja“ koji čine žrtve logora Vojno kod Mostara. Po okončanju presude bila je veoma uzbuđena i emotivna, plačnim glasom i kroz suze Saja je kazala: „Allahu Milostivi, hvala ti što je Saja Ćorić danas, u ime svih žrtava Hercegovine doživjeli pravdu. Vjerujte da je to nešto što sam 17 godina čekala. Mene i sve Bošnjake Hercegovine je ovdje dovela Allahova pomoć. Danas je presuđeno jednom vremenu, jednoj politici koja nas je jednog dana htjela sve da satare. Ali, Allah Dragi je htio da preživimo i ostanemo.“

Bošnjaci u Hercegovini već od početka 1992. godine uočavali su da se nešto čudno dešava u hrvatskom političkom vođstvu. Nisu bili sigurni da se sprema projekat Hrvatske banovine iz 1939. godine, ali zaključci Haškog tribunala više ne ostavljaju mjesta sumnji da je projekat Banovine bio u opticaju i prije zvaničnog početka agresije na BiH. Potpisnik ovih redova u živom sjećanju ima nenadne medijske izvještaje, koji su ga zatekli na ramazanskoj praksi u Velikoj Kladuši, kao studenta prve godine Fakulteta islamskih nauka, o tome kako su njegovi roditelji i komšije, navodno zbog četničkog granatiranja, morali napustiti naselje Rabrani na području općine Neum. Bilo je to polovinom marta 1992., desetak dana prije Bajrama. Međutim, okolno hrvatsko stanovništvo nakon nekoliko dana vratilo se svojim kućama, dok Bošnjacima više nije bio dozvoljen povratak sve do 2000. godine. Očito da u zamišljenim granicama banovine za njih nije bilo mjesta.

Kad bi naši mrtvi progovorili

Godinama je Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena žrtva rata“, sarađivala sa Haškim tribunalom, posebno na zločinima silovanja i seksualnog zlostavljanja. Ona smatra da je ovo najbolja i najkorektnija presuda koju su žrtve dočekale. Hasečić dodaje da je žalosna i tužna jučerašnja molitva za zločince u crkvi u Mostaru gdje je zloupotrijebljena vjera i Katolička crkva. „Kad bi naši mrtvi progovorili imali bi mnogo više reći od onoga što smo mi preživjeli“, završava Hasečić svoj komentar presude.

Tri logora u Prozoru i logor Heliodrom u Mostaru preživio je Suljo Kmetaš, predsjednik Saveza logoraša Hercegovačko-neretvanskog kantona. On podsjeća da mnogi počinjeni zločini nisu procesuirani. Kmetaš apeluje na Sud BiH da pristupi procesuiranju ratnih zločinaca od kojih se mnogi još šetaju našim gradovima i žrtve se susreću s njima. Ti ljudi su, zaključuje Kmetaš, bili direktni izvršioci ovih zločina koji su spomenuti u predmetu Prlić i drugi.

Izricanju presude u Hagu prisustvovao je i bivši gradonačelnik Mostara i aktivni sudionik ratnih i poratnih mostarskih belaja i herojske odbrane. Safet Oručević presudu smatra važnom kako bi se podvukla crta ispod onoga što je bilo u prošlosti, ali i važnom za budućnost. „Mi mislimo da ova zločinačka organizacija nema pravo da govori u ime hrvatskog naroda i da postoji velika većina koja ne želi da nosi stigmu zločina koji je urađen. Mi, kao Bošnjaci i Bosanci, moramo naći partnere u tim ljudima“, mišljenja je Oručević, ističući opredijeljenost za građenje mira s partnerima koji prihvataju ovakvu presudu.

Odnos žrtava i Amira Ahmića, bošnjačkog oficira za vezu pri Haškom tribunalu, doima se veoma bliskim, punim povjerenja i međusobnog razumijevanja. Očita je briga oko smještaja žrtava koje pripovijedaju o dugom, intenzivnom i plodnom periodu saradnje s Ahmićem na pripremama svjedoka i transferu dokaznog materijala u Haško tužilaštvo. Mnogo je riječi hvale za njegovu posvećenost i hizmet.

Ahmić kaže da je Haški tribunal po peti put potvrdio i ovom presudom utvrdio kontinuitet svojih ranijih presuda. On podsjeća da su ranije izrečene četiri presude koje su tretirale stanje međunarodnog konflikta, koje su tretirale učešće Hrvatske u ratu u BiH, te odgovornosti onih koji su počinili zločine. Ahmić kaže da je u konačnoj presudi Prliću i ostalim utvrđeno po peti put da je Republika Hrvatska učestvovala u međunarodnom konfliktu, tj. da je bila agresor, da je Hrvatska učestvovala u okupaciji dijela BiH, da je, što je vrlo važno, Hrvatska, tj. njeni dužnosnici na čelu sa Franjom Tuđmanom i osuđenicima iz tzv. Herceg-Bosne, učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu u BiH. Što se tiče samih zaključaka Žalbenog vijeća, ističe Ahmić, oni su samo potvrdili ono što je i prvostepeno vijeće zaključilo u svojoj presudi.

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, kojima su prvostepene presude izrečene 29. maja 2013. godine, dobrovoljno su se predali Haškom tribunalu 05. aprila 2004. godine.

Kenneth Scott, jedan od ključnih tužilaca u dokazivanju zločina počinjenih u ime tzv. Herceg-Bosne, kazao je da je suđenje šesterici političkih i vojnih lidera bio najopsežniji predmet na Haškom sudu, a po važnosti nije ništa drukčiji od slučaja Srebrenica, od slučajeva Ratka Mladića i Radovana Karadžića, ili slučaja Slobodana Miloševića. „Bilo je mnogo velikih slučajeva, ali je slučaj Jadranka Prlića i drugih bio najveći. I najvažniji kad je riječ o zločinima počinjenim s hrvatske strane“, kazao je Scott.

Haški tribunal sa radom prestaje 31. decembra 2017., a suštinski nastavlja sa radom pod imenom Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS, odnosno MICT).

Sadržaj dozvoljeno prenositi uz naznaku izvora: Preporod novine