Presuđeno zločinačkoj ideologiji i politici tzv. Herceg-Bosne

Autor: Specijalno za “Preporod” iz Haga: Ekrem Tucaković Decembar 07, 2017 0

 

IIzricanjem presude u drugostepenom postupku, 29. novembra 2017. godine u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, okončan je sudski proces protiv svih osumnjičenih ratnih zločinaca protiv kojih je Tužilaštvo Haškog tribunala podiglo optužnice za zločine počinjene u strukturi samoproglašene Hrvatske zajednice, a kasnije tzv. Hrvatske republike „Herceg-Bosna“.

hag ekrem2
U drugostepenom postupku Žalbeno vijeće je potvrdilo visinu kazni koje su u prvostepenom procesu izrečene čelnicima tzv. Herceg-Bosne u ukupnom iznosu od 111 godina zatvora. Jadranko Prlić, predsjednik vlade tzv. Hrvatske republike „Herceg-Bosna“, osuđen je na 25 godina zatvora, general Milivoj Petković, načelnik Glavnog stožera HVO-a, general Slobodan Praljak, načelnik Glavnog stožera HVO-a, i Bruno Stojić, ministar odbrane, svaki pojedinačno je osuđen na po 20 godina zatvora, Valentin Ćorić, zapovjednik Vojne policije i ministar unutrašnjih poslova, na 16 godina, a Berislav Pušić, načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika tzv. Herceg-Bosne na 10 godina zatvora.

Izricanje presude obilježio je postupak osuđenog generala Praljka, koji je nakon potvrđivanja kazne, uz komentar da on nije ratni zločinac i da odbacuje presudu, u sudnici ispio otrov i nedugo zatim umro u jednoj od haških bolnica. Čitanje presude je bilo prekinuto, a prisutni članovi porodica žrtava, logoraša i medija u nevjerici su komentirali ovaj Praljkov čin i pitali se kako je uopće uspio unijeti bočicu otrova u sudnicu.

Inače, predsjedavajući Žalbenog vijeća sudija Carmel Agius na samom početku čitanja drugostepene presude naglasio je kako je ovo bio dug i složen predmet, uz konstataciju da je ovo posljednja presuda koju Haški tribunal izriče prije svog zatvaranja.

Pored sudije Agiusa, članovi Žalbenog vijeća bili su sudije Liu Daqun, Theodor Meron, Fausto Pocar i Bakone Justice Moloto. Nakon nešto duže pauze zbog trovanja Praljka, čitanje presude je završeno u drugoj sudnici, a ne u onoj u kojoj je počelo.


Sukob je bio međunarodnog karaktera

Žalbeno vijeće Haškog tribunala je potvrdilo nalaz iz prvostepenog postupka, koje je konstatiralo da je sukob između HVO-a i Armije Republike BiH bio međunarodnog karaktera, jer su se snage Hrvatske vojske borile zajedno sa Hrvatskim vijećem odbrane protiv Armije Republike BiH. Također, Vijeće je ustanovilo da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima tzv. Herceg-Bosne. Kako je navedeno u ranijoj presudi, koju je potvrdilo Žalbeno vijeće, Hrvatska je učestvovala u agresiji na BiH i Republika Hrvatska je imala stvarnu vlast u nekim općinama na teritoriji samoproglašene Herceg-Bosne i na tom području je vođen međunarodni vojni sukob.

Žalbeno vijeće je potvrdilo raniji zaključak prema kojem je ustanovljeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) čiji su članovi, pored bivših čelnika tzv. Herceg-Bosne, bili i Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je uspostavljanje hrvatskog entiteta na teritoriji BiH, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine koji je trebalo da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH tijesno povezana sa Hrvatskom.

Odgovornost osuđenih dokazivana je za zločine u osam općina: Mostaru, Prozoru, Gornjem Vakufu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom, Varešu i Stocu. Sva šesterica osuđenih visokih političkih i vojnih vođa tzv. Herceg-Bosne, kako je zaključeno, imala su značajna ovlaštenja, svjesno su učestvovali u radnjama, imali namjeru i značajno doprinijeli ostvarenju cilja udruženog zločinačkog poduhvata.

 

Sadržaj zločinačkih poduhvata

Političko i vojno rukovodstvo tzv. Herceg-Bosne proglašeno je odgovornim za realizaciju tri zločinačka poduhvata. Više osoba je pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja Bošnjaka koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju tzv. Hrvatskoj zajednici (a kasnije republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija u kratkom roku ili tokom dužeg perioda Hrvatskoj ili bi bile blisko povezane s njom, i to upotrebom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine. 
Osuđeni snose odgovornost za svoju ulogu i učešće u zločinima na osnovu svog vlastitog činjenja i svog nečinjenja ili propusta da djeluju.

Drugi oblik udruženog zločinačkog poduhvata sastojao se od svjesnog učešća u sistemu zlostavljanja koji je obuhvatao mrežu zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje pod kontrolom tzv. Herceg-Bosne/HVO-a, a koji su se sistematski koristili za hapšenje, zatočenje i zatvaranje hiljada Bošnjaka, koji su držani u surovim uslovima, gdje su podvrgavani ili izlagani premlaćivanju i seksualnim napadima, živjeli u oskudici i zlostavljani na druge načine kao što je odvođenje mnogih zatočenika na prisilni rad u opasnim uslovima. Ovaj oblik udruženog zločinačkog poduhvata uključivao je deportaciju i prisilno premještanje Bošnjaka u druge zemlje ili premještanje u dijelove Bosne i Hercegovine koji nisu bili pod kontrolom tzv. Herceg-Bosne.

Kada je riječ o trećoj vrsti udruženog zločinačkog poduhvata, koja se odnosila na izvršenje onih zločina koji su bili prirodna i predvidiva posljedica prva dva udružena zločinačka poduhvata i njihovog provođenja ili nastojanja da se provedu, Žalbeno vijeće je konstatiralo da je Pretresno vijeće neprimjereno upotrijebilo standard predvidivosti, da je uzelo viši pravni standard i da je time počinilo pravnu grešku, te je propustilo da obrazloži zašto osuđeni nisu odgovorni za brojne zločine po trećoj kategoriji odgovornosti po udruženom zločinačkom poduhvatu. Međutim, s obzirom na dužinu postupka, te izrečene kazne Žalbeno vijeće je odbilo da se obnovi postupak po tim tačkama optužnice. Krivična djela iz ove kategorije tiču se ubistva, namjernog lišavanje života, silovanja, nečovječnog postupanja, uništavanja ili hotimičnog nanošenja štete ustanovama namijenjenim vjeri i sl.

HVO je srušio Stari most

Žalbeno vijeće oslobodilo je optužene za dijelove ranije presude koji se tiču rušenja Starog mosta u Mostaru. Prema mišljenju Vijeća, Stari most je bio legitiman vojni cilj i njegovim rušenjem se prekidalo snabdijevanje Armije R BiH. Posljedica ovakvog stava je ukidanje ranije osuđujuće presude za zločin „bezobzirnog razaranja gradova i sela“ u odnosu na Stari most, odnosno rušenje Starog mosta ne može biti argument za zločin bezobzirnog razaranja.

Sudija Agius je rekao da je razaranje Starog mosta imalo psihološki efekt na bošnjačke civile, zbog čega je u prvostepenoj presudi zaključeno da je to bilo nesrazmjerno korištenje sile. Također je navedeno da Žalbeno vijeće smatra da se ne može doći do zaključka da je cilj HVO-a bio da teroriziraju civile kada je uništen Stari most. S druge strane, kada se govori o granatiranja dijelova Mostara u kojem su živjeli Bošnjaci, Žalbeno vijeće je zaključilo da je postojala diskriminatorska namjera pri granatiranju, te je potvrdilo zaključke prvostepene presude.

U vezi rušenja Starog mosta značajno je naglasiti da je Žalbeno vijeće potvrdilo da je tenk HVO-a cijeli dan prije rušenja granatirao Stari most, što je dovelo do njegovog rušenja. Na ovaj način su odbačeni uzaludni pokušaji laži i podvala kako je Stari most miniran i da nije srušen od strane HVO-a.

Presuda političkim idejama i praksama

Nakon izricanja konačne presude u predmetu Prlić i ostali, jasno je da je ovom presudom konačno, a na osnovu prezentiranih činjenica kroz propisanu pravosudnu proceduru suda, osnovanog odlukom Ujedinjenih nacija 1993. godine, presuđeno najvišem političkom i vojnom rukovodstvu tzv. Herceg-Bosne. Važnije od visine presude konkretnim pojedincima jeste što je ovim činom presuđeno konceptu političkih ideja i političkih praksi koje koriste nasilje, teror, podstiču i opravdavaju zločine u cilju realizacije političkih ideja i projekata. Ova činjenica po dalekosežnosti i važnosti prevazilazi samu visinu kazne, ime i porijeklo osuđenika.Sličica Želim Print

Naravno, krivica je individualna, ali krivica i osuda se ne mogu odvojiti od onoga što su bili motivi, ideje, planovi, od onoga što su osuđeni zločinci radili i koju strukturu su predstavljali. Dakle, osuđeni jesu pojedinci, ali su osuđeni zbog realizacije konkretnog projekta koji je presuđen kao zločinački. Ove ideje i metode su i danas zločinačke i moraju biti osuđene i onemogućene bez obzira odakle dolazile. To je sada, valjda, svima jasno.

 

Glas žrtava: Nafila za pravdu

Izricanju drugostepene presude u Hagu prisustvovali su predstavnici različitih udruženja žrtava, logoraša, boračkih organizacija sa područja Hercegovine, te delegacija Federalnog ministarstva za pitanja boraca, predvođena ministrom Salkom Bukvarevićem. Unatoč raznovrsnim medijskim špekulacija o tome da bi prvostepena presuda mogla doživjeti značajnu korekciju, prije svega u smislu ukidanja udruženih zločinačkih poduhvata i međunarodnog karaktera sukoba, zanimljivo je da su uoči izricanja presude preživjeli logoraši i borci odisali velikim optimizmom i nadanjima. Saja Ćorić, zatočenica u logoru Vojno, uz doručak priča da nije baš najbolje mogla spavati i da je klanjala nafilu moleći Allaha, dž. š., da zločinci dožive ono što su zaslužili. Unatoč optimizmu s vremena na vrijeme provijavali su blagi vjetrovi zabrinutosti da sud nekim svojim pravnim argumentima i pod političkim pritiscima ne obezvrijedi zločine i žrtve.

No, nakon što je okončano čitanje presude među žrtvama je vidno preovladavalo zadovoljstvo sudskom odlukom. Mostarski ratni komandant Esad Humo i Azra Penava međusobno se podsjećaju na veliki doprinos preživjelih žrtava uspjehu ovog suđenja, prvenstveno svojim neumornim svjedočenjima i prikupljanjem građe. Azra Penava je predstavnik Odbora roditelja zarobljenih i nestalih Bošnjaka iz Komande IV korpusa Armije RBiH u Mostaru i ubijenih na Mašinskom fakultetu. Ona, u razgovoru sa komandantom Humom, evocira svoja prisjećanja kako je danima, i po studeni i po ljetnoj sparini, dolazila u Sarajevo i davala iskaze, radila na dokumentovanju zločina, nakon čega bi se vraćala kući sva iscrpljena i slomljena. Valjalo je sve to izdržati. Komentirajući presudu Azra kaže da je od početka s pažnjom pratila ovaj proces i premda za žrtve nije moguća adekvatna satisfakcija na način da se dostigne pravda i pravičnost, međutim „najvažnije je da su okrivljeni za užasne zločine i konačno osuđeni“.

Ministar Salko Bukvarević naglašava da se presude trebaju provoditi, da trebamo jasno odvojiti zločince od žrtava, one koji su činili agresiju na Bosnu i Hercegovinu od onih koji su je branili. Ministar kaže da našu domovinu trebamo graditi na istini i pravdi, izrazivši nadu da su ovom presudom „žrtve dobile bar minimum pravde, iako su očekivale i veće kazne za počinjena zlodjela“.

Saja Ćorić je predsjednica Udruženja „Sumeja“ koji čine žrtve logora Vojno kod Mostara. Po okončanju presude bila je veoma uzbuđena i emotivna, plačnim glasom i kroz suze Saja je kazala: „Allahu Milostivi, hvala ti što je Saja Ćorić danas, u ime svih žrtava Hercegovine doživjeli pravdu. Vjerujte da je to nešto što sam 17 godina čekala. Mene i sve Bošnjake Hercegovine je ovdje dovela Allahova pomoć. Danas je presuđeno jednom vremenu, jednoj politici koja nas je jednog dana htjela sve da satare. Ali, Allah Dragi je htio da preživimo i ostanemo.“

Bošnjaci u Hercegovini već od početka 1992. godine uočavali su da se nešto čudno dešava u hrvatskom političkom vođstvu. Nisu bili sigurni da se sprema projekat Hrvatske banovine iz 1939. godine, ali zaključci Haškog tribunala više ne ostavljaju mjesta sumnji da je projekat Banovine bio u opticaju i prije zvaničnog početka agresije na BiH. Potpisnik ovih redova u živom sjećanju ima nenadne medijske izvještaje, koji su ga zatekli na ramazanskoj praksi u Velikoj Kladuši, kao studenta prve godine Fakulteta islamskih nauka, o tome kako su njegovi roditelji i komšije, navodno zbog četničkog granatiranja, morali napustiti naselje Rabrani na području općine Neum. Bilo je to polovinom marta 1992., desetak dana prije Bajrama. Međutim, okolno hrvatsko stanovništvo nakon nekoliko dana vratilo se svojim kućama, dok Bošnjacima više nije bio dozvoljen povratak sve do 2000. godine. Očito da u zamišljenim granicama banovine za njih nije bilo mjesta.

Kad bi naši mrtvi progovorili

Godinama je Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena žrtva rata“, sarađivala sa Haškim tribunalom, posebno na zločinima silovanja i seksualnog zlostavljanja. Ona smatra da je ovo najbolja i najkorektnija presuda koju su žrtve dočekale. Hasečić dodaje da je žalosna i tužna jučerašnja molitva za zločince u crkvi u Mostaru gdje je zloupotrijebljena vjera i Katolička crkva. „Kad bi naši mrtvi progovorili imali bi mnogo više reći od onoga što smo mi preživjeli“, završava Hasečić svoj komentar presude.

Tri logora u Prozoru i logor Heliodrom u Mostaru preživio je Suljo Kmetaš, predsjednik Saveza logoraša Hercegovačko-neretvanskog kantona. On podsjeća da mnogi počinjeni zločini nisu procesuirani. Kmetaš apeluje na Sud BiH da pristupi procesuiranju ratnih zločinaca od kojih se mnogi još šetaju našim gradovima i žrtve se susreću s njima. Ti ljudi su, zaključuje Kmetaš, bili direktni izvršioci ovih zločina koji su spomenuti u predmetu Prlić i drugi.

Izricanju presude u Hagu prisustvovao je i bivši gradonačelnik Mostara i aktivni sudionik ratnih i poratnih mostarskih belaja i herojske odbrane. Safet Oručević presudu smatra važnom kako bi se podvukla crta ispod onoga što je bilo u prošlosti, ali i važnom za budućnost. „Mi mislimo da ova zločinačka organizacija nema pravo da govori u ime hrvatskog naroda i da postoji velika većina koja ne želi da nosi stigmu zločina koji je urađen. Mi, kao Bošnjaci i Bosanci, moramo naći partnere u tim ljudima“, mišljenja je Oručević, ističući opredijeljenost za građenje mira s partnerima koji prihvataju ovakvu presudu.

Odnos žrtava i Amira Ahmića, bošnjačkog oficira za vezu pri Haškom tribunalu, doima se veoma bliskim, punim povjerenja i međusobnog razumijevanja. Očita je briga oko smještaja žrtava koje pripovijedaju o dugom, intenzivnom i plodnom periodu saradnje s Ahmićem na pripremama svjedoka i transferu dokaznog materijala u Haško tužilaštvo. Mnogo je riječi hvale za njegovu posvećenost i hizmet.

Ahmić kaže da je Haški tribunal po peti put potvrdio i ovom presudom utvrdio kontinuitet svojih ranijih presuda. On podsjeća da su ranije izrečene četiri presude koje su tretirale stanje međunarodnog konflikta, koje su tretirale učešće Hrvatske u ratu u BiH, te odgovornosti onih koji su počinili zločine. Ahmić kaže da je u konačnoj presudi Prliću i ostalim utvrđeno po peti put da je Republika Hrvatska učestvovala u međunarodnom konfliktu, tj. da je bila agresor, da je Hrvatska učestvovala u okupaciji dijela BiH, da je, što je vrlo važno, Hrvatska, tj. njeni dužnosnici na čelu sa Franjom Tuđmanom i osuđenicima iz tzv. Herceg-Bosne, učestvovala u udruženom zločinačkom poduhvatu u BiH. Što se tiče samih zaključaka Žalbenog vijeća, ističe Ahmić, oni su samo potvrdili ono što je i prvostepeno vijeće zaključilo u svojoj presudi.

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, kojima su prvostepene presude izrečene 29. maja 2013. godine, dobrovoljno su se predali Haškom tribunalu 05. aprila 2004. godine.

Kenneth Scott, jedan od ključnih tužilaca u dokazivanju zločina počinjenih u ime tzv. Herceg-Bosne, kazao je da je suđenje šesterici političkih i vojnih lidera bio najopsežniji predmet na Haškom sudu, a po važnosti nije ništa drukčiji od slučaja Srebrenica, od slučajeva Ratka Mladića i Radovana Karadžića, ili slučaja Slobodana Miloševića. „Bilo je mnogo velikih slučajeva, ali je slučaj Jadranka Prlića i drugih bio najveći. I najvažniji kad je riječ o zločinima počinjenim s hrvatske strane“, kazao je Scott.

Haški tribunal sa radom prestaje 31. decembra 2017., a suštinski nastavlja sa radom pod imenom Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS, odnosno MICT).

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro