Bošnjaci – 50 godina borbe za emancipaciju

Autor: Sudbin Musić Novembar 07, 2018 0
Muhamed Filipović, Džemal Bijedić, Alija Isaković,  Mak Dizdar, Hamdija Ćemerlić,  Atif Purivatra, Alija Izetbegović Muhamed Filipović, Džemal Bijedić, Alija Isaković, Mak Dizdar, Hamdija Ćemerlić, Atif Purivatra, Alija Izetbegović

Kraj Drugog svjetskog rata na prostoru bivše SFRJ je bio početak perioda rezignacije među Bošnjacima, a najhrabrijijima i početak procesa borbe za afirmaciju nacionalnog bića osporavanog u obje Jugoslavije. Mnogi su – i bez suđenja – angažman platili glavom. Nekima je samo formalno suđeno, a neki su prošli komunističke kazamate, dugogodišnje robije te gubitak građanskih prava. Tek je Husaga Čisić imao smjelosti dići glas protiv poniženja svog naroda. Uz njega, Krajišnici su se pobunili protiv siromaštva i agrarne reforme. Pobuna je ugušena u krvi. Sve se odrazilo na jugoslovenske muslimane i Islamsku zajednicu. Međunarodnom afirmacijom Josipa Broza Tita te ulogom u Pokretu nesvrstanih stvorila se prilika za kontroliranu liberalizaciju, te poboljšanje odnosa prema bh. muslimanima.

Kako smo postali Muslimani?

Početkom šezdesetih godina se počelo problematizirati nacionalno pitanje. Tada je, nakon desetogodišnje restauracije, obnovljena beogradska Bajrakli džamija te spašena od inicijative da postane muzej voštanih figura muslimana u molitvi. Husein Đozo je, uprkos ratnoj prošlosti, postao Titov prevodilac s arapskog jezika. U januaru 1962. na dvodnevnoj sjednici CKSKBiH otvoreno se razgovaralo o pitanju nacionalnih odnosa u BiH što je prestalo pod partijskim pritiscima. O statusu “muslimanskog stanovništva” razgovaralo se i na Šestom plenumu CKSKBiH 1963. te Četvrtom kongresu SKBiH 1965. godine. Politika dotadašnjeg tretiranja muslimanske populacije je ocijenjena pogrešnom. Odlaskom Aleksandra Rankovića, čelnog čovjeka obavještajne zajednice u Jugoslaviji (OZNA,UDBA), sa političke pozornice Josip Broz Tito je, kao jedan od lidera Pokreta nesvrstanih, počeo uviđati prednosti muslimanske populacije u Jugoslaviji uz olakšicu oslabljenog ruskog utjecaja. No i dalje je vladao ozbiljan otpor afirmaciji jednakopravnosti. To je prvi osjetio akademik Muhamed Filipović objavom eseja “Bosanski duh u književnosti – šta je to?” koji je izazvao reakcije diljem Jugoslavije. Filipović to objašnjava rješavanjem položaja Muslimana kao naroda i nacije. Pojašnjavajući taj fenomen i osudu njegovog uratka kao antirežimske deklaracije pri čemu je sam autor okarakterizran kao muslimanski nacionalista, Filipović kaže da je to bio prijelomni trenutak od kojeg je bilo nemoguće zaobilaziti deseteljećima odgađano pitanje rješavanja položaja Muslimana kao naroda i nacije.
”Na kraju je pitanje dobilo svoju pravu formu, tj. postavljalo se pitanje, ako se tvrdi da postoji muslimanski nacionalizam, ako postoji muslimanski šovinizam, kako to onda ne postoji muslimanska nacija i zbog čega se Muslimanima ne priznaje status nacionalne grupe. Progon nekog čovjeka zbog toga što je navodni muslimanski nacionalist nužno implicira pretpostavku da mora postojati i muslimanska nacija”.
Dodjela književne nagrade Ćamilu Sijariću potakla je velikosrspki i velikohrvatski element da se počne obračunavati s Makom Dizdarom zbog čega je “Narodna prosvjeta” uništena i pripojena “Veselinu Masleši”, a Dizdar i kolege koje su stale uz njega su stavljene pod kontrolu UDBA-e. Priznanje muslimanske nacije kao “posebne kulturno-historijske zajednice” kao proces je počelo 1968, a okončano 1969. godine. Najzaslužniji za ovo su bili Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Đuro Pucar, Vlado Šegrt, Rato Dugonjić, Avdo Humo, Džemal Bijedić, Hasan Grabčanović, Atif Purivatra, Arif Tanović i drugi.

Počeci istraživanja vlastitog bića

Nakon ovih godina, akademska ali i Islamska zajednica su počele raditi na afirmaciji novih društveno-političkih okolnosti kao i na popisu iz 1971. godine. Kakvo je stanje svijesti bilo u to vrijeme pojašnjava Grabčanović “Tita smo vrlo lako ubijedili na priznanje (…) ali hajde Muslimane ubjedi da su Muslimani…” Jedan od najproblematičnijih svojevremeno je bio Alija Nametak insistirajući na hrvatskom porjeklu bh. muslimana. Veoma je važan bio projekat ”Stav Muslimana BiH u pogledu nacionalnog opredjeljenja” Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, u okviru kojeg je urađena studija pod nazivom ”Nacrt za bibliografiju o osnovama i tendencijama narodnosne identifikacije Muslimana” koja je sačinjena od čak 700 bibliografskih jedinica.
Pokretač inicijative je bio prof. dr. Hamdija Ćemerlić koji je zbog ugleda što je uživao bio pod pratnjom UDBA-e. Kao istaknuti član Islamske zajednice, nikada nije bio u Partiji. Uz ličnu Titovu saglasnost je pokrenuo ovaj projekat. Prema tvrdnjama rahmetli Envera Redžića projekat je imao za cilj osporavanje bošnjaštva kao historijskog fenomena i argumentiranje partijskog koncipiranja muslimana kao nacije.
U to doba su pokretani i drugi istraživački projekti poput ”Međunarodni odnosi u Jugoslaviji i problemi federalizma” (Savezni fond za finansiranje naučnih delatnosti. Rukovodilac: Koča Jončić) koji se posebno bavi nacionalnim fenomenom Muslimana, te pisana djela poput “Muslimani srpsko-hrvatskog jezika”, Salema Ćerića (1968) koje Enver Redžić također vidi kao dodatni prilog socijalističkoj teoriji i historiografiji aktuelne nacionalne problematike. U istom periodu 1969. godine i Atif Purivatra objavljuje knjigu “Nacionalni i politički razvitak Muslimana”. Sedamdesetih je ovaj autor objavio djelo ”Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS” čime se prvi put pojavila studija koja oživljava sjećanja na politički rad i djelovanje Muslimana. Džemal Bijedić je 1971. godine postao čelni čovjek Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, odnosno državni premijer što je doprinijelo afirmaciji nacionalnog bića Muslimana te ekonomskom jačanju i razvitku. Muhamed Hadžijahić je 1974. ukazao na mnoge aspekte nacionalnog fenomena Muslimana u djelu “Od tradicije do identiteta – Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana”. Na naučnom skupu u Ohridu je zapažen istup Envera Redžića koji je ukazao na izričitu potrebu vraćanja tradicionalnog naziva Bosanac odnosno Bošnjak, te vraćanja bosanskog jezika u upotrebu. Redžić 1970. objavljuje tekst ”O posebnosti bosanskih Muslimana” u kojem ponovo ističe neadekvatnost novog nacionalnog imena Musliman što je izazvalo brojne polemike u Kritici, NIN-u, Komunist-u, Politici, Novoj Makedoniji, itd. U borbi za kulturnu afirmaciju nacije i države Bosne i Hercegovine, istakli su se Midhat Begić, Muhsin Rizvić, Alija Isaković, Enes Duraković i drugi. Komisija za međunacionalne odnose i međurepubličku saradnju u januaru 1971. je objavila studiju u kojoj je jasno naznačeno da se pod pojmom muslimanske nacije podrazumijeva stanovništvo Bosne i Hercegovine i Sandžaka koje govori srpsko-hrvatskim jezikom. Naglašavanjem Sandžaka kao regije naseljene Muslimanima stvorene su političke prilike da se ovom dijelu bošnjačke populacije posveti pažnja. Vrijedi podsjetiti i da je Husein Đozo 1970. godine pokrenuo Islamske informativne novine Preporod u čemu su mu svesrdno pomagali Vahid Kozarić, Ismet Kasumagić, Munir Gavrankapetanović, Omer Behmen, Alija Izetbegović i drugi.
Dalja afirmacija Muslimana odvijala se u strogo zadatim okvirima. Insistiranjem na velikom M populacija je gurana u okvire konfesionalne skupine što se u velikom dijelu zemlje pokušava i danas. Muslimani su ostali na nivou priznavanja opstojnosti, uz osporavanje domovine, vlastitog jezika, historije i adekvatnog imena te pritiske organa državne bezbjednosti. U tim uslovima, Muslimanima se kao jedina nacionalna institucija nametnula Islamska zajednica. Nakon smrti Džemala Bijedića i Josipa Broza Tita, Bošnjaci ponovno postaju otvorena meta uprkos odanosti Jugoslaviji.

Ućutkivanje Bošnjaka – od afera do agresije i genocida

Nakon donošenja novog Ustava iz 1974, počinju se primjećivati promjene u odnosima u Jugoslaviji i jasne nacionalističke aspiracije iz Srbije. Osamdesete godine su bile period afera i političkih progona. Jedna od takvih afera se desila nakon reakcija Hilme Neimarlije i Huseina Đoze na feljton pod nazivom Parergon Derviša Sušića, (štampan u Oslobođenju) zbog čega su proglašeni panislamistima, klerikalistima i muslimanskim nacionalistima. Pod velikim pritiskom su se povukli sa funkcija u Preporodu i Udruženju Ilmijje. Ranije su za isto bili osumnjičeni Pašaga Mandžić, Teufik Selimović i Salih Burek. Najpoznatija afera je iskonstuirani proces protiv Alije Izetbegovića i grupe muslimanskih intelektualaca 1983. Suđenje su jedva izbjegli Ahmed Smajlović i Muhamed Filipović. Pritisnuti partijskim vrhom SK Jugoslavije, iza procesa su stajali Hamdija Pozderac i Branko Mikulić. Kao idejni tvorac se pominje najveći intelektualac među muslimanskom elitom, dr. Fuad Muhić čija je smrt 1992. godine u potpunosti nerazjašnjena. I drugi su procesi pokretani osamdesetih protiv Halila Mehtića, Huseina Smajića, Omera Štulanovića, Šemsudina Haverića. Brojna, do danas nerazjašnjena, ubojstva pripisivana su organima državne bezbjednosti. Aferama Agrokomerc i Neum srušeni su Pozderci i neki nemuslimani koji su afirmirali Muslimane i bh. državnost. Nakon ovoga su uslijedili raspad Jugoslavije i početak oružane borbe za opstojnost naroda i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.
U jeku agresije, 28. septembra 1993. Godine, u podrumu sarajevskog hotela Holiday Inn, održan je Bošnjački sabor. Kada se osvrnemo na ovaj veliki događaj trebamo razmisliti o tome jesmo li svjesni svega što su prethodne generacije uradile za afirmaciju bošnjačkog nacionalnog bića? Učesnici Sabora su bili svjesni historijske uloge te se desila najvažnija stvar za emancipaciju naroda. Vraćeno je historijsko ime – Bošnjaci. Uz oružanu borbu za opstanak, posebna je pažnja posvećena borbi za duhovnu i političku afirmaciju nacije. U svemu tome, Bošnjaci nisu stali niti iza jednog zločina uprkos brojnim zločinima i genocidu koji su pretrpjeli.

Oslobađanje – put ka zrelosti

Bošnjaci konačno prestaju biti i “cvićem hrvatskog plemstva” koje je dočekalo red na uništenje, na šta je upozoravao rahmetli Nurija Pozderac. Nakon svega su uslijedili Vašingtonski i Dejtonski sporazum u kojima je Alija Izetbegović izvukao za svoj narod i opstanak BiH najbolje što je mogao te uz borce Armije BiH izvojevao veliku pobjedu za opstanak.
Zbog svega navedenog, 2018. godina je bila vrijeme da se obilježe dva velika jubileja Bošnjaka. Osim skupa u organizaciji SIMURG medijske kuće i Internacionalnog Univerziteta Sarajevo u povodu dvadeset i pete godišnjice vraćanja nacionalnog imena Bošnjak, nije organiziran bitniji skup na kojem bi vodeći Bošnjaci te akademska zajednica – bez obzira na razmimoilaženja – razmotrili važnost onoga što je bilo, ali i dalje perspektive. A mnogo je izazova s kojima smo suočeni – globalnih, ali i onih koji se tiču naših prvih susjeda te posebno rastuće islamofobije. Unutarnji izazovi su još veći poput poziva na secesionizam te ratnih pokliča. Pitanje je jesmo li sazreli da se kao narod odupremo ponovnom eventualnom udaru na našu fizičku opstojnost? Šta bi nam danas rekao Alija Izetbegović? Jesmo ispunili njegove zavjete i preporuke? Imamo li domovinu? Jesmo li izgradili državu? Imamo li razvijenu diplomatsku mrežu? Možemo li se oduprijeti negativnim posljedicama trenda globalizacije? Smijemo li se odreći tekovina antifašističke borbe naših naroda kojoj su Bošnjaci dali veliki doprinos? Smijemo li biti i jesmo li uopće ponosni na tekovine ZAVNOBiH-a i ZAVNOS-a? Šta je sa jezikom koji nam se negira na 75% države? Šta nam je sa sunarodnjacima koji nakon dvije decenije biju posljednju bitku za opstanak u manjem bh. entitetu i područjima kojima je kontrolirao HVO? Šta je sa Bošnjacima u Sandžaku? Zašto su nam sunarodnjaci u Hrvatskoj sve dalje od nas? Gube li identitet naša djeca u iseljeništvu? Šta ćemo sa Bošnjacima u Turskoj? Možemo li uopće ekonomski i fizički opstati na svega frtalj zemlje u koji nas sistematski guraju, na kojem se osjećamo slobodnijima, ali istovremeno sustavno sluđivani svih poslijeratnih godina? Šta je sa kulturom i naobrazbom ako nam je najvažnija obrazovna institucija u državi – Univerzitet u Sarajevu – tek na 2367. mjestu po kvalitetu na svjetskoj rang listi? Nismo li pali u zamku svih muslimanskih civilizacija i naroda u svijetu? Zašto će nam nesretna polarizacija na “islamiste” i “sekulariste” dok nam razdiru domovinu? Kome uopće obnavljamo Arnaudiju i Aladžu? Imamo li pravo zaboraviti Ćemerlića, Purivatru, Dizdara, Isakovića, Bijedića ili Pozderce jer su – unatoč pogreškama – pripadnost Muslimanima skupo plaćali? To sebi mogu dopustiti samo nezreli narodi, a Bošnjaci to, pretpostavljam, nisu!

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro