Žepče svoju priču kazuje i sedamanestu noć ramazana, kada se, uz šehide Bedra, prisjećaju i dvije stotine četrdeset i četiri šehida iz protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu. Organizuju mevlud u Ferhat-pašinoj džamiji, kojem prethodi i iftar za porodice šehida. Ove godine smo ih posjetili upravo na taj dan kako bismo ispričali priču o Trzanskoj džamiji, jedinom zaštićenom nacionalnom spomeniku.

Baš kao što je i Trzanska džamija administrativni dio džemata, uočljivo je da ona, zapravo, čini neraskidivi dio te historije i sudbe žepačkih muslimana – iste one o kojoj je bilo riječi oko 350 metara dalje, u centralnoj džamiji. Mjesto i ostaci graditeljske cjeline Trzanske ili Ali-begove džamije s haremom, odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika od 22. januara 2009. godine, proglašeni su nacionalnim spomenikom.

Trzanska džamija je podignuta u 17. stoljeću, dok je 1697. godine stradala u pohodu Eugena Savojskog kroz Bosnu. Detaljnija dokumentacija o njenoj izgradnji do danas nije pronađena. Ime nosi prema nazivu same mahale Trzna, koja bi, prema značenju naziva, mogla ukazivati da je riječ o mjestu okupljanja i slično, dok se njeno drugo ime veže i za legendu o izvjesnom Ali-begu.

Naime, kako predaja kazuje, a koju je Žepčak Hajdar Hulusi objavio 1989. u „Preporodu“i 1991. u „Muallimu“, tokom pohoda Savojskog kroz Bosnu, kada se na meti našlo i Žepče, u ćošku Trzanske džamije je preživio dječak Alija. Nakon toga, vojsci koju je okupio Ferhad-paša Sokolović priključio se i preživjeli momak Alija. S obzirom na njegove zasluge u borbi, Ferhad-paša ga je imenovao bajraktar-begom te mu darovao Žepačko polje. U tadašnjoj borbi, zarobili su i sina Eugena Savojskog. Prema predaji, Savojski ne htjede da otkupi sina uz ratnu odštetu, već to učini njegova majka. Od tada dobijene odštete, Ali-begu je je podarena trećina, kojom ovaj sagradi Trzansku, danas znanu kao Ali-begovu džamiju.

Prema kazivanjima, Trzanska džamija je svoju prvu obnovu doživjela 1900, a potom i 1987. godine. Nekoliko godina nakon toga, snage HVO-a su je 28. augusta 1993. godine u 2:15 minirale i porušile. Baš kao i ostale džamije u gradu. Međutim, Žepčaci će i ovu obnoviti, da bi se s nje ezan ponovo čuo 2017. godine.

Trzanska džamija danas pripada džematu Žepče, a s obzirom na manji broj ljudi, u njoj se danas obavljaju džuma i teravih-namaz, a koristi se za vjenčanja, promocije knjiga i druge svečanosti.

Ezan se čuo i kada je uništena

Žepački imam Irdin-ef. Tutnjić zaposlen je kao drugi imam Ferhat-pašine džamije uz Benjamin-ef. Hodžića, i upravo je hatib i teravih imam u Trzanskoj džamiji već nekoliko godina. Za njim smo te noći i klanjali u džematu, koji se, ipak, dobrim dijelom tu okupio, bez obzira na svečanost koja će uslijediti u obližnjoj Ferhat-pašinoj džamiji.

Efendija Tutnjić: “Molimo se dragom Allahu, dž. š. i hoćemo, ako Bog da, da u svojim domovima budemo mirni – i mi i svi oko nas.“

Trzanska džamija još uvijek nije svečano otvorena, ali, prema riječima efendije Tutnjića, tome će, kako je planirano, prethoditi oivičenje harema, dogradnja jednog objekta, odnosno, zaokruženje kompletne cjeline.

„Mi želimo da sve dovedemo do kraja kako treba. Spektakularno otvaranje nije ni potrebno jer je džamija postojala, samo je bila srušena i ponovo podignuta“, kazao nam je efendija Tutnjić.

Džamija je tog augusta 1993. godine uništena do temelja i taj momenat, da se zaključiti, za žepačke muslimane je bio upečatljiv i traumatičan.

„Ljudi koji su tada ostali u Žepču pričali su kako je eksplozija bila toliko jaka da su komadi džamije letjeli na sve strane. Bila je potpuno uništena, ostala je samo hrpa kamenja“, kazuje efendija Tutnjić.

Kasnije su počeli sami s obnovom, ali se tada javio Žepčak Husein Barac, iz Zavoda za zaštitu nacionalnih spomenika, te predložio da se džamija stavi na listu za zaštitu, da se pronađu podaci i dokumentacija o džamiji. Tako je i bilo. Nakon toga je započeta obnova, a zvanično je kamen temeljac postavljen 2012. godine.

„Naravno, gradnja se odužila, a cijena narasla na milion maraka. Mogli smo napraviti džamiju za 500–600 hiljada, ali to ne bi bila autentična rekonstrukcija. Na kraju su radove izveli Fajići iz Mostara, jer imaju dozvolu za objekte pod zaštitom. Tako smo dobili ovu našu Trzansku ili, kako je zovu, Ali-begovu džamiju“, istakao je efendija.

Dodaje da ova džamija, zaista, odiše posebno aurom, što će potvrditi mnogi koji dođu.

„Ovdje, iza ove kuće, planiramo staviti ogradu i urediti parcelu koju je vlasnik nedavno uvakufio – oko 100-150 kvadrata. To će biti dio kompleksa, ali, kako je džamija nacionalni spomenik, ne možemo ništa raditi bez saglasnosti. Planiramo napraviti prateći objekat, jer trenutno nemamo ni abdesthanu ni mokri čvor“, najavio je Tutnjić.

Projekat i rješenje su spremni te, kako ističe, riječ je o objektu koji će se uklopiti u okruženje. Upravo je mogućnost dogradnje takvog objekta, koji bi upotpunio kompleks, odgodila razgovore o svečanom otvaranju, koji su pokrenuti već prošle godine.

Ulice, koje gravitiraju džematu, čini većinski bošnjačko stanovništvo. Pri tome, efendija Tutnjić ističe da je stanovništvo ove mahale, za razliku od ostalih, ostalo na svome ognjištu, iako su mnogi bili u logoru i zatočeništvu. Riječ je o 150 bošnjačkih porodica, otprilike.

U nastavku nam je efendija Tutnjić posebno istakao da se u trzanskom džematu ezan uvijek čuo, pa i nakon miniranja džamije. Tako je bilo zahvaljujući rahmetli Ademu Mešiću, dugoogodišnjem mujezinu ove džamije. On ga je, kako kaže, učio sred avlije.

Prema podacima kojima raspolaže Medžlis, nekadašnji imami Trzanske džamije su bili: Mehmed-ef. Alić, Bakir-ef. Alić, Oman-ef. Dinja, Abdulah-ef. Bajrić, Hazim-ef. Muftić (kao imam i kao kadija), Islam-ef. Hadžalić, Hilmi-ef. Drak, Teufik-ef. Brković i Ibrahim-ef. Tutnjić (teravih-imam).

Džamija njihove mladosti

Obnovom džamije je oživio i džemat, kazao nam je imam Tutnjić dodavši da, iako ih je mnogo odselilo, stariji dolaze sa zadovoljstvom.

„Petkom, kada učim džumansku mukabelu, čuje se na vanjski zvučnik. Žene koje okolo žive, a ne mogu da dođu, slušaju. Jedna mi nedavno veli: „Nisi, efendija, učio ovaj petak ništa iz mushafa, samo si Ja-sin učio“, kaza nam efendija uz smijeh.

Mustafa: „Moja želja je bila da se podigne mahala, ali mi je najvažnije bilo da se animiraju žene, taj dio džemata koji je često zapostavljen. Veliko je bogatstvo kada dođu žene i djeca u džamiju.“

Na teravih-namazu smo sreli poznatog žepačkog vakifa, džematliju i nekadašnjeg predsjednika Građevinskog odbora pri obnovi džamije, Mustafu Čauševića. Imali smo sreće, jer se prethodnih dana i nije nalazio u Žepču. Riječ je o uspješnom privredniku, koji je za džemat Žepče dao, ne samo više stotina hiljada maraka već i svoje vrijeme i ljubav koju ne krije prema zavičaju.

I on je u zatočeništvu bio sedam mjeseci, a tada je čuo eksploziju. Kasnije su ih odveli na radnu akciju, pa su ostatke i čistili.

Mnogi oko Mustafe znaju, on je vjerno bdio nad svakim kamenom prilikom obnove, što je uključivalo i redovnu komunikaciju s radnicima. Džamija je, kako veli, urađena pedantno.

Iako mnogi prepoznaju njegov doprinos, on nam je, ovom prilikom, istakao jedan drugačiji i jedinstven segment obnove.

„Najviše se divim penzionerima koji su davali za rekonstrukciju. Pri izgradnji je bila velika euforija. Moja želja je bila da se podigne mahala, ali mi je najvažnije bilo da se animiraju žene, taj dio džemata koji je često zapostavljen. Veliko je bogatstvo kada dođu žene i djeca u džamiju“, istakao je.

Dodaje da nije dopuštao da prođe ijedan ramazan, a da se ne klanja svih pet vakata. Štaviše, nudio se da plaća imama da bi obavljao sve vaktove. Uz sve doprinose i donacije, i takvim incijativ˝ama je, zapravo, potvrđivao život koji s Trzne mahale izbija zajedno s džamijom.

Refika Ćatić (75) je uz džamiju bila svu mladost

U džamiju na svaki vakat dolazi i sedamdesetpetogodišnja Refika Ćatić. Te augustovske noći, kada je minirana

džamija, bila je u kući i posvjedočila da je sve “letjelo okolo.“Ta džamija je bila i njena mladost, a kasnije je dala i mnogo slika koje su poslužile za njenu obnovu.

I sama je bila u logoru, s rahmetli majkom, dvadeset i tri dana. Danas živi s kćerkom, a dobila je penziju na osnovu prijeratnog rada.

„Zadovoljna sam brojem ljudi u džematu, ali svaki dan nas je manje. Narod odlazi, umire, većinom su stariji“, veli nam na Refika na kraju.

Volimo i želimo mir

Efendija Tutnjić nam u razgovoru ističe da je važno razumijevanje i poimanje aktuelnog stanja Bošnjaka muslimana, ali i potrebne nade i optimizma.

„Samo molim Allaha, dž. š., da nam, u smislu ove bedranske noći, podari snagu i razumijevanje da dobro razlučimo šta je dobro, a šta nije dobro za nas. Ili, ako smo već tu gdje jesmo i u ovakvoj situaciji kakvoj jesmo, da bar jasno vidimo šta nas manje boli i šta je za nas manje zlo. I da, ako Bog da, istrajemo u tome, da budemo svjesni toga. Svjesni smo mi svoje pozicije. Svjesni smo i Allahove objave u kojoj On kaže da nas je stvorio različite, da nas je na narode i plemena razdijelio. Znamo mi da je poruka toga li te’arefu – da se međusobno upoznajemo. I mi živimo tako ovdje. Ovo okruženje je takvo kakvo jeste i mi sa svojim komšijama, susjedima – dakle, sa svim onima koji žele da žive s nama – želimo da živimo u miru. Mi volimo mir, želimo mir, promovišemo mir. U našim džamijama, u Čaršijskoj, Trzanskoj i svakoj drugoj, molimo se dragom Allahu, dž. š. i hoćemo, ako Bog da, da u svojim domovima budemo mirni – i mi i svi oko nas“, poruka je efendije Tutnjića.

Pri svemu, naglašava i svoje i iskustvo svoga naroda.

„Žepče i ova okolina su prije tridesetak godina prošli kroz strašnu priču. Ja sam tome lično svjedočio. Sve je to prošlo preko mene i moje porodice. I opet kažem, svjesni smo svega toga, ali molim dragog Allaha, dž. š., da nas učvrsti na Pravom putu, da nam pokaže Pravi put i da nam podari snagu da jasno razlučimo šta je dobro, a šta nije. Što se tiče džemata, naše vjere, naše djece – da se posvetimo tome i da, uz Allahovu pomoć, budemo jednostavno dobri ljudi“, zaključio je Tutnjić.

Svoja stremljenja za mirom i dobrom žepački muslimani su potvrdili i te, sedamnaeste ramazanske noći, kako u Ferhat-pašinoj džamiju, uz sjećanja na šehide i Bedra i Žepča, tako i u Trzanskoj džamiji, koju su tako silno željeli ponovo uspravnom. Iako ih je manje negoli ranije, svoj saf čuvaju.