Dvije su velike kršćanske crkve u Nizozemskoj, Rimokatolička s oko tri miliona članova i Protestantska, koja broji oko dva miliona članova. Razgovor s profesorom Selderhuisom smo i započeli sa spomenutim podacima, pri čemu je istakao da postoji i do dvanaest manjih denominacija koje broje od 70.000 do 140.000 članova, među kojima nema velikih razlika.

„Ono što doživljavamo kao manje crkve jeste da broj članova opada. Ne tako brzo kao u dvije velike crkve, ali opada“, kazao nam je profesor Selderhuis.

Međutim, ističe zanimljivim da interesovanje za kršćansku religiju raste.

„Naprimjer, predajem na teološkom univerzitetu. Odjednom smo imali ogroman porast novih studenata – ne duplo, već trostruko. I to je veoma iznenađujuće, jer broj članova crkve opada, a među mladim ljudima postoji novo interesovanje za teologiju, u našem slučaju reformisanu teologiju – istakao je te dodaje da ne znaju tačan razlog tome, odnosno, da su u pitanju različiti razlozi među studentima. Kada pitamo te studente oni kažu: ‘Imamo interesovanje za Bibliju, imamo interesovanje za kršćansku vjeru, želimo znati više o Bogu’. Ali nema nijednog direktnog ili jedinstvenog objašnjenja za to. Možda, kako mi u nizozemskom jeziku kažemo, kada brod ide prema obali i ne zaustavi se, udari u obalu i onda se odbije nazad. Možda je ovo odbijanje nazad nakon perioda nezainteresovanosti za religiju. Možda. Ne znamo“, istakao je profesor.

Dodaje da je razlog zbog kojeg članstvo opada i činjenica da se populacija smanjuje i porodice su manje.

Ima mnogo mladih ljudi koji ne vide nikakav smisao u životu. I imamo sve veći broj mladih koji izvrše samoubistvo, iako imaju dobar posao, čak i porodicu. I onda, odjednom odluče prekinuti svoj život. Jer, koja je svrha svega toga? Ako nema perspektive vječnosti, ako nema povjerenja u Boga koji upravlja svijetom i koji se brine za tebe – tu je mjesto gdje crkva i religijske zajednice trebaju doći. Ne da kažu: ‘Imamo rješenje za sve tvoje probleme’, nego: ‘Život ima smisla’. Ali treba pokušati pronaći prave riječi

Utjecaj modernog društva na religijske zajednice

Bilo je riječi i o tome kako moderno društvo utječe i na samu strukturu religijske zajednice.

„Teme o kojima su kršćani nekad imali zajedničko mišljenje – brak, porodica, homoseksualnost, ali i molitva, svakodnevne molitve, odlazak u crkvu – sada su prilično raspršene. Može se desiti da u razgovoru s nekim iz vaše crkve i iste ispovijesti dobijete potpuno drugačije mišljenje, naprimjer, o homoseksualnosti ili javnoj molitvi. Dakle, mislim da je utjecaj prilično veliki. Za crkvu je izazov objasniti zašto smo to radili? Zašto je to bilo naše stanovište? Ljudi počinju razmišljati o tome i bolje objašnjavati razloge iza određenih tradicija i stavova. Utjecaj je ogroman, ali je i nova prilika da objasnimo u šta vjerujemo i koje su naše vjerske prakse“, pojašnjava Selderhuis.

S obzirom da je i Reformistička crkva iznijela svoj stav o neodobravanju homoseksualizma, interesovale su nas i reakcije javnosti u Nizozemskoj o tome.

„Prvo, to je izazvalo internu raspravu u crkvi. Je li dovoljno reći da ste protiv homoseksualnih odnosa, ako vidite da u crkvi ima homoseksualaca koji žele biti vjernici? Ne možete samo reći: ‘Mi smo protiv homoseksualnih odnosa’, i tačka. Morate se brinuti o ljudima koji se bore sa svojom situacijom. Nije to tako jednostavno. Interna rasprava postoji i dalje. Također, treba se udaljiti od ideje da postoji samo jedan grijeh, a to je grijeh homoseksualnosti ili seksualnosti općenito. Postoji i grijeh pohlepe, grijeh nebrige o Božijem stvaranju, grijeh ogovaranja. Postoji mnoštvo grijeha. Ono što crkve uopće primjećuju jeste rastuća netolerancija prema vama kao crkvi, ako imate ovakav stav. I do sada – ako je to vaša politika, u redu je. Ali sve više se čuju glasovi koji kažu da zakon treba zabraniti crkvama da imaju takvu politiku. Još nije postalo pravno pitanje, ali vidimo te razvojne pravce. Dakle, s jedne strane, imamo internu raspravu, s druge, ono što bih nazvao agresivnim ateizmom, možete imati mišljenje, sve dok nije protiv mog mišljenja“, pojasnio je.

Izdvaja zanimljivim i činjenicu da je, zapravo, rastući broj muslimana u Nizozemskoj ono što pomaže i kršćanskim crkvama.

„Na tom nivou, islam i kršćanstvo ˝dijele isti stav. Dopustite da se izrazim na negativan način: Ako biste napali kršćane, morali biste napasti i muslimane. A to im je nezgodno. Možda je to samo jedan period. Ali ono što vidimo – i to vidimo i u Sjedinjenim Državama – često ono što tamo počne, prelazi u Evropu. Ta agresivnost može rasti, može doći do sve većih sukoba između crkve, njenih članova i javne sfere“, dodao je i u kontekstu woke kulture.

Mladima ukazati da život ima smisla

Pojavu nepovjerenja u institucije ističe kao veliko pitanje crkve danas za šta ističe da je u pitanju, možda, nezainteresovanost. Pri upitu o tome kako govoriti o religijskim institucijama mlađim generacijama, ističe da bi i sami voljeli znati odgovor na to pitanje.

„Dakle, mogu biti vjernik bez da pripadam religijskoj zajednici, zar ne? Imam svoj način prakticiranja svoje vjere. Ne treba mi crkva za to. To je nešto s čime se moramo suočiti. Ljudi, posebno mladi, ne postaju članovi političkih partija. Brzo prelaze s jednog sporta na drugi. Mijenjaju poslove, a isto se dešava i s crkvom. Ne bih rekao da ova generacija nema interes za poruku crkve, ali nema mnogo interesa za samu crkvu. Zatim, nepovjerenje ima veze i sa zadatkom propovjednika. I sam propovijedam svake nedjelje. Propovijedanje nije najteže – teško je povezati se s ljudima u crkvi. Uz svu informaciju koju mladi primaju, kako da moja poruka dotakne njihova srca? Možda ne govorim njihovim jezikom? Možda nemam poruku koja se odnosi na njihov svakodnevni život? Treće, nepovjerenje prema kršćanskoj crkvi ima veze sa skandalima u Rimokatoličkoj crkvi – zlostavljanja, to je globalno. Ljudi onda kažu: To nije samo katoličko, to je kršćansko. Ne možeš im vjerovati. Ne krivim katolike, to je samo posljedica. Dakle, nepovjerenje je stvaran problem crkve, kao i drugih institucija. Ali mi govorimo o crkvi – kako se ponovo povezati s mladima? Znamo da ne pomaže kada organizujete roštilj svakih nekoliko sedmica ili izlete. Morate naći, da tako kažem, potrebu njihove duše i zatim prave riječi za to. Jer – ne znam kakva je vaša situacija ovdje – ali ima mnogo mladih ljudi koji ne vide nikakav smisao u životu. I imamo sve veći broj mladih koji izvrše samoubistvo, iako imaju dobar posao, čak i porodicu. I onda, odjednom odluče prekinuti svoj život. Jer, koja je svrha svega toga? Ako nema perspektive vječnosti, ako nema povjerenja u Boga koji upravlja svijetom i koji se brine za tebe – tu je mjesto gdje crkva i religijske zajednice trebaju doći. Ne da kažu: ‘Imamo rješenje za sve tvoje probleme’, nego: ‘Život ima smisla’. Ali treba pokušati pronaći prave riječi“, istakao je profesor Selderhuis.

Ukazujući na tradiciju, a pri tome ne tradicionalnu porodicu i tradicionalnu nedjelju kao dan odmora, skreće pažnju da su mnogi ljudi, među kojima i kršćani, zapravo, „toliko zauzeti nedjeljom da više nema porodičnog života, nema opuštanja, nema tačke odmora“.

„Onda, radna sedmica opet počinje, pa imaš sve te izazove: moraš biti aktivan na pametnom telefonu, na Facebooku, moraš ići tamo, raditi ovo ili ono. Mislim da gubitak tradicionalnih vrijednosti, porodičnih vrijednosti, kršćanskih vrijednosti, slavljenje nedjelje – sve to uzrokuje i mnoge mentalne probleme, ali i probleme u odnosima“, stava je on.

Primjerom pokazati da religija može pomoći društvu

U pogledu pozicioniranja religije kao značajnijeg faktora u društvu, odnosno, svijetu s nizom političkih, socio-ekonomskih i drugih nestabilnosti i izazova, profesor Selderhuis nije previše optimističan.

„Moj razlog za to je, prije svega, što, ako govorim iz kršćanske perspektive, znamo da nećemo pronaći dobar svijet, šta god da učinimo, i očekujemo novi svijet koji će doći – što ne uklanja našu odgovornost da se brinemo o inicijativama za mir i razumijevanje. Dakle, to je jedna stvar. Naprimjer u Bibliji čitamo šta Isus kaže o tome – stvari će postajati gore, ljubavi će biti manje, mržnje će biti više i ljudi će se dizati jedni protiv drugih. To je jedan aspekt. Zatim, mislim da religijske zajednice i religijska uvjerenja vide da su ljudi, bilo da gledaš iz kršćanske ili islamske perspektive – ljudi koji trebaju korekciju. Imaju grijehe i mi se bavimo grešnicima. Dakle, budimo realni po tom pitanju“, istakao je.

Međutim, nije ni pesimističan, posebno kada je riječ o dobrom primjeru kao što je Sarajevo, kako kaže, gdje, uprkos svemu, islamska, katolička i pravoslavna crkva koegzistiraju.

„Dakle, moguće je. Ali, možda bismo trebali više udružiti snage bez odricanja od vlastitih uvjerenja. Nisam za neku vrstu ekumenizma u kojem su sve religije iste. Postoje jasne razlike. Ali mogli bismo više sarađivati da pokažemo političarima, ali i učiteljima u školama, da religija ima dobre elemente koji mogu pomoći boljem društvu. Ali, onda moramo dati dobar primjer. Ne možeš samo davati poruku, a onda raditi suprotno“, riječi su profesora Selderhuisa.

Primjer takvih napora je i Evropska akademija religije čiji je predsjednik. Prvi cilj im je, kako ističe, „okupiti istraživače religije, ohrabriti akademsku saradnju i potaknuti akademsku razmjenu – i između različitih disciplina, ali i između različitih religija.“

„Naša je želja da iz Evropske akademije religije donesemo akademska dostignuća vanjskom svijetu. Dakle, gledati kako svojim znanjem možemo služiti društvu, politici, ekonomiji, psihologiji i drugim oblastima života. Postoji jasna veza između okupljanja onih koji se bave istraživanjem religije i uticaja koji to istraživanje ima ili treba imati izvan akademskog svijeta. Ne želimo biti akademici u ‘kuli od slonove kosti’ daleko od društva. Ne, okupljamo nauku kako bismo služili društvu, politici, obrazovanju i svim tim drugim oblastima. To je ono što želimo. I počeli smo ne tako davno. Imali smo dvogodišnju pauzu zbog pandemije, ali razvoj ide vrlo dobro“, istakao je.

RESILIENCE – prilika za društvo i države

S obzirom da se prva, pripremna faza projekta RESILIENCE, čijeg je konzorcija član i Univerzitet u Sarajevu, baš kao i Teološki univerzitet Apeldoorn, kompletira naredne godine, profesor Selderhuis vidi mnoge benefite ovog projekta.

„Vidim korist u upoznavanju jednih s drugima. Znamo li mi u Zapadnoj Evropi šta sve postoji u Istočnoj Evropi? I obrnuto. Vidim mogućnosti povezivanja ljudi, istraživača, institucija, biblioteka, zbirki, spašavanja rukopisa, predmeta koji bi mogli biti izgubljeni ako ne udružimo snage. Vidim mogućnosti za RESILIENCE kao zajednički pokušaj da se politici pokaže koliko je važno istraživanje religije i kako to treba biti podržano, jer religija ima takav uticaj na pojedinca u svakodnevnom životu. Pripremna faza je skoro gotova, iako imamo još cijelu godinu i mnogo se toga još može uraditi. Od presudnog je značaja da nacionalna ministarstva iskoriste ovu priliku da podrže i postanu članovi RESILIENCE-a, čim se ova faza završi i kad zvanično nastane Evropski konzorcij za istraživačku infrastrukturu“, istakao je.

S nama je podijelio i utiske o našoj zemlji, a prvi je put u posjeti.

„Pa imate divnu hranu, vrlo bogatu kalorijama. Uživam u tome. Ljudi su veoma ljubazni, barem oni koje sam sreo. Atmosfera je vrlo otvorena. Ono što vidim u arhitekturi – fascinantno je. Za mene je to novi svijet. Vrlo sam entuzijastičan što sam ovdje prvi put. I mogu samo ohrabriti druge da dođu i posjete. Ali, također, oduševljen sam onim što vidim u religiiskom naslijeđu i bogatstvu izvora koji su dostupni ovdje, a nisu dovoljno poznati mnogima u Evropi i svijetu. Vi ste jednako centralni u Evropi kao i mi u Nizozemskoj. Tako da je i za mene ovo lekcija o bogatstvu evropske tradicije, kako kulturno tako i religijski“, kazao je za kraj našeg razgovora profesor Selderhuis.

 Intepretacija i življenje vjere u Evropi danas

Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 10. aprila je upriličeno predavanje „Interpretacija i življenje vjere u Evropi danas“, u okviru RESILIENCE projekta u kojem učestvuje i Univerzitet u Sarajevu

Predavanje je održao prof. dr. Herman Selderhuis (Kršćanska reformisana crkva, Teološki univerzitet u Apeldoornu, Evropska akademija religije), a poseban razgovor s njim donosimo u ovom broju Preporoda. Njegovom predavanju prethodilo je izlaganje Karle Boersma o religijskoj (ne)pismenosti s posebnim osvrtom na kontekst Nizozemske. Boersma je referent za komunikacije RESILIENCE projekta i direktorica operative Reformacijskog istraživačkog konzorcija (REFORC) fokusiranih na kršćanstvo Novog vijeka.

RESILIENCE projekat predviđa kreiranje jedinstvene interdisciplinarne istraživačke infrastrukture za sve religijske studije te pružanje alata i velike baze podataka za istraživače iz svih naučnih disciplina religijskih istraživanja. Predavanjem je moderirao profesor Fakulteta Ahmet Alibašić, ujedno jedan od izvršnih direktora pri RESILIENCE projektu.

„Upravo je fenomen religijske nepismenosti motivacija da uspostavimo istraživačku infrastrukturu za religijske studije pod nazivom RESILIENCE. Pokušavamo okupiti kreatore politika i istraživače s ciljem razmjene, jer, iz akademske perspektive, postoji nešto za ponuditi ljudima koji se bave politikom, kao što je refleksija o tome šta se dešava u društvu“, kazala je, između ostalog, Boersma.

Profesor Selderhuis je, uz primjere iz Evrope, tematizirao nekoliko ključnih izazova s kojima se suočavaju vjernici, posebno kada su posrijedi narušenost vrijednosti liberalnog humanizma ili posljedice agresivne ateizacije.

„Ako ne kreiramo kvalitetnu informaciju o tome šta je religija, zašto se religiozni ljudi, kršćani ili muslimani, ponašaju kako se ponašaju, onda ćemo i dalje imati pogrešna razumijevanja. Ukoliko imamo kvalitetnu informaciju o religiji, koja je dobra za društvo, političari moraju da znaju tu informaciju, da bi kreirali ispravne odluke“, istakao je, između ostalog, profesor Selderhuis.

Profesor Alibašić je posebno naglasio da je riječ o predavačima posvećenim svojoj religiji. S te strane, ukazao je i na specifičan aspekt ovakvog susreta i predavanja interesantan muslimanima u našoj zemlji.

„Kako u Americi tako i u Evropi, muslimani osjećaju afinitet prema moralnim vrijednostima kršćanskih konzervativaca kada je u pitanju porodica i sl. Međutim, kada je u pitanju identitarna politika tih zajednica, njihovih političkih predstavnika, oni, nažalost, imaju tendenciju da isključuju muslimane. S druge strane, ljevičari su još uvijek češće spremni da prihvate muslimane kao dio Evrope, Amerike itd. Međutim, njihova progresivna etika je vrlo često nešto što ni muslimani kao ni konzervativni kršćani ne uspijevaju da prate do kraja. Tako da se muslimani pri tome nalaze u dilemi: niti mogu do kraja s konzervativnim kršćanima, niti mogu s progresivnim ljevičarima. Nama je danas bilo zanimljivo čuti kako se jedna mala kršćanska zajednica nosi sa sličnim izazovima u Nizozemskoj, gdje su i oni konzervativni, okruženi s – kako je naš predavač rekao – veoma često agresivnim ateistima“, kazao je profesor Alibašić.