ramazanska-cestitka-banner.gif

Zato, što smo MUSLIMANI!

Autor: Emir Suljagić April 17, 2019 0
Mersad Berber, Mezarje u Srebrenici II, Bošnjački institut, Sarajevo Mersad Berber, Mezarje u Srebrenici II, Bošnjački institut, Sarajevo

Na jednom nivou, bosanski muslimani - kazat ću ‘muslimani’ jer je, po meni, preciznije od Bošnjaci, zbog toga što je pripadnost islamu bila ono što je opredijelilo počinitelje, a islam je dio našeg identiteta koji je bio ključan za rekonceptualizaciju našeg postojanja kao takvog u smrtnu prijetnju – su preživjeli jer su imali više para. Prvo, imali su više para na početku rata, mogli su kupiti oružje – tamo gdje su Srbi bili spremni da ga prodaju, a takvih je uvijek bilo – uspjeli su čak i uslovima borbe za fizički opstanak organizovati neku primordijalnu ekonomiju. Drugo, uspjeli su sakupiti više novca i izvan zemlje. Da bi preživjeli, morali su da „nadtroše“ – sigurno i jesu – i Srbiju i Hrvatsku. Jedno od objašnjenja leži u tome što su uspjeli odbraniti gradove i industrijske centre. Genocid je, zato, počinjen na selu. 

Jezik kojim se o nama govorilo, kompletan imaginarij bio je iz devetnaestog vijeka, imaginarij Prvog srpskog ustanka.

Šta se nama dogodilo?

Od trenutka kada sam shvatio da sam preživio pokušavam sebi da odgovorim na pitanje šta se meni, šta se nama dogodilo? I sve vrijeme ne mogu da se otmem dojmu da je vrijeme između 1992. i 1995. godine trebalo da bude konačno rješenje i našeg, muslimanskog pitanja u BiH, i šire na Balkanu. Muslimane na Balkanu ubijaju zadnjih dvjesta godina u kontinuitetu. Od 1878. godine, odnosno 1912. godine, ubijanje se ne može dovesti u vezu sa borbom protiv Osmanskog Carstva. Ipak, bosanski, odnosno sandžački muslimani bili su meta masovnih pokolja najmanje dva puta poslije toga, te pogroma i sistemske pauperizacije između dva svjetska rata.
Prekoputa džamije u Bratuncu godinama stoji grafit “Svi su Srbi Ratkovi vojnici”. Daleko od toga da jesu, ne daj Bože, da jesu, prije svega njima, a onda nama, ali mislim bi dublji uvid u razmjere saučesništva bio poražavajući.
Tzv. paravojne jedinice - osnovane, opremljene i obučene od strane Resora državne bezbednosti - imale su zadatak da nasilje usmjere strateški, da ubijajući najbogatije, najučenije i najvažnije među nama uspostave vladavinu terora. Selektivno ubijanje elite proizvelo je još jedan efekt: svi oni koji se nisu smatrali ili nisu smatrani elitom, povjerovali su na trenutak da će ubijanje ostati ograničeno na elitu. Poslije kratkotrajne vladavine terora, usljedila je masovna i entuzijastična kampanja iskorijenjivanja.
Još smo bili u selu, u aprilu 1992. godine kada je jedne noći kamion s glavne ceste skrenuo prema Drini. Zaustavio se nasred kolskog puta i iz prikolice su izašla trojica ljudi. Za njima jedan s puškom i u uniformi. Iz kabine još dvojica. Rekli su im da bježe i pucali u njih kada su stigli do Rifetovog salaša. Rifet je sutradan prenio sve trojicu na Šehite, mezarje nastalo već u kasno ljeto, početak jeseni 1941. godine, nakon što su Drinom počeli promicati leševi višegradskih muslimana, ubijenih u augustu u Višegradu. Jedan od leševa bio je vidljivo mlađi od druga dva. Iznutra jedne od gumenih čizama, „rudara“ koje je imao na nogama pisalo je ime; poslije rata se ispostavilo da su čizme bile čizme njegovog oca i da ih je obuo kada su ga izvodili iz kuće. Bili su iz Hranče.

Komšijska blizina i brutalnost

Ali, masovna ubistva, logori, deportacija – sve se odvijalo u geografiji izolovanih sela i gradića sa ne više od nekoliko hiljada stanovnika. Kada je u noći 13. jula 1995. Bratunac postao stjecište hiljada zarobljenih koji su iz Srebrenice pokušavali da se probiju do Tuzle, Miroslav Deronjić, tada ovlašteni opunomoćenik Radovana Karadžića za Srebrenicu i vodeći SDS-ovac u Bratuncu, oslonio se na – narod:
„U to vrijeme je u Bratunac iz Konjević Polja pristizalo mnogo autobusa i kamiona sa zarobljenim Muslimanima (...) Ljudi su odvođeni na stadion, u hangar i u školu ‘Vuk Karadžić’. Mnogo mladih ili starijih ljudi je tokom noći bilo mobilisano. Dane su im bile puške i rečeno im je da čuvaju i obezbeđuju autobuse. Uveče je Ljubo Simić izvijestio da su se desila ubistva, pucnjava i tako dalje.“
Tu je svako svakoga znao i svako o svakome znao sve. Sa dojučerašnjom komšijskom blizinom se u tom trenutku mogla porediti samo komšijska brutalnost. Nisu to bili ljudi koji nas nisu znali. I tako je bilo od 1992.
Cijela jedna, u nedostatku bolje riječi, industrija negiranja Genocida nad bosanskim muslimanima – riječ je naime o priznatoj akademskoj disciplini – svodi se na proizvodnju vještačkih razlika između genocida i „etničkog čišćenja“. U jednom takvom objašnjenju navodi se kako je „etničko čišćenje“ „više povezano s geografijom (...) odnosi se na fizičko uklanjanje određene grupe iz određenog područja“. Svako masovno ubistvo događa se u nekoj geografiji, u nekom prostoru. Nacistički koncept Lebensrauma odzvanjao je u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Stojan Župljanin, u to vrijeme načelnik Centra službi bezbjednosti u Banjoj Luci, govorio je: „Lično mislim da je naš životni prostor i teritorija gdje živimo i radimo ugrožena i moramo osujetiti tu opasnost. Ustvari, moramo spriječiti muslimane da se nasele na naše teritorije i prostore.“ Narodi žive u geografijama, u prostorima i samo tu mogu da žive i da budu zajednica. Mi smo imali samo jednu Voljavicu. I sad je više nemamo.

Komadanje našeg tijela

Ali, srpsko „etničko čišćenje“ u Bosni i Hercegovini nije bilo samo napad na prostor; bio je to napad i na tijelo naroda – ubijanjem i silovanjem. U Sasama kod Srebrenice od maja do decembra 1992. godine, dvije sestre, mlađa osmi razred osnovne škole, starija u drugom razredu srednje držane su kao robinje. Kada je selo nakratko oslobođeno, pronađen je dnevnik jednog od srpskih vojnika, inače iz Niša u Srbiji. On je u Sase stigao u ljeto i poslije nekoliko mjeseci posmatranja svakodnevnog i grupnog zlostavljanja, oženio je mlađu sestru, da joj sačuva život. U decembru, kada se on povukao i ona je otišla s njim. Zbog toga što su vlastiti narod samo mogli zamisliti organski, počinitelji su kidali komad po komad našeg tijela, organ po organ. Ono što nisu razumjeli da ako narodi i jesu organizmi, onda kao takvi mogu postojati samo u vezi sa drugim, sličnim organizmima. Nije bilo moguće pobiti, iskorijeniti, satrati komšije i ostati neokrznut.
„Preseljenje naroda“ takođe nije uspjelo i barem u tom smislu srpski genocid u Bosni i Hercegovini nije nagrađen. To ne znači da nije bilo nastojanja na preseljenju: desetine i stotine muslimanskih sela bila su naseljena Srbima iz drugih dijelova zemlje. U Voljavici su 2001. godine, bile tri kafane, „štanga“, vladao je postapokaliptički haos. Ali, kuća po kuća, i porodica po porodica iselili su u jednom od rijetkih trijumfa vladavine prava u ovoj besudnoj zemlji, riječima Milovana Đilasa. Prekoputa moje kuće živjela je neka porodica iz Zenice. Kada se djed doselio, glava kuće mu se rugao, ponižavao ga, govoreći mu kako će ga kad umre pokopati u pravoslavno groblje. Ali, kada su i oni otišli, kada je nestala zajednica koja je bila proizvod atavističke vizije Radovana Karadžića, ukazale su se konture i razmjere uništenja muslimanske zajednice koja je tu živjela ranije.
Danas se, barem ono što nas ima u zemlji, u selu uglavnom okupljamo za Bajrame ili na odmorima i praznicima. Jedini uvid koji sam stekao je da ta zajednica nema budućnost. Bez tog mjesta, bez te geografije, to više nije zajednica.

Suljo je još tu

Broj ljudi koji znaju da je moj nadimak bio Suljinovac stane na prste jedne ruke. Svojevremeno nisam mogao proći ni kroz selo, ni kroz Bratunac da me neko tako ne zovne. Broj ljudi koji su znali da mi je nadimak među prijateljima bio Vrana – isto tako, stane na prste jedne ruke. Da li je s njima otišao i taj dio mog identiteta? Ako identitet gradimo u interakciji s nekim i sa sredinom, onda s njihovim nestankom nestaje, valjda, i taj dio našeg identiteta. Esencijalizacija, ustvari, funkcioniše u oba pravca.
Ali, samo me još Čobak zove Suljinovac. Slobodan, jedan od rijetkih naših komšija koji nije izgubio obraz i ne priča sa nama samo poslom i kad se mora. Njegova savjest je rasterećena i on se sa nama veselo smije u napušenim kafanama jedne od dvije samoposluge u gradu. Na kasi jednog od njih mi daje svoju potrošačku karticu, skuplja bodove; kad sakupi sto, besplatno uzima deterdžent za pranje veša. On razumije da dok god sam ja Suljinovac, on je Čobak. I dok sam ja Suljinovac, onda je i Suljo tu, u nekim pričama, živ.

O ljudima i pamćenju između kuće i doma

Kad putujem od kuće u Sarajevo – gdje me obično čeka život – uvijek sačekam kraj dana, ne mogu da krenem dok god i posljednja zraka sunca probija preko horizonta. Stojim u avliji, a zapravo stojim između kuće i doma, iskorijenjenosti i nepotrebnog nasilja svakodnevnog života.
Jutros sam otvorio pismo čiji je pošiljalac u međuvremenu umro. Evo šta je pisalo:
„Na vojnim topografskim kartama egzistira toponim “Voljevci” iznad Velike Rijeke u Srbiji. Nisam znao ništa više o tome dok slučajno ne nabasah na ovu vrijednu knjigu o Sokolskoj nahiji iz 1930. godine. Evo ti sada prilike da o tome više doznaš. Ovo su dragocjeni izvori. Letimično sam pogledao ali sam oduševljen sadržajem. Vjerovatno je muslimansko stanovništvo egzistiralo tamo do neke 1834. godine i kasnije.... Imena mnogih sela su ljudi ponijeli sa sobom, to je očigledno. Vjerujem u njihovu autentičnost jer se mnoge stvari poklapaju. Nađoh na jednom mjestu da je Podnjemić bio muslimansko selo. Sjećam se da su  naši stari Sinanovići govorili da su Zehići došli iz Podnjemića u Srbiji. Sinanovići u Polozniku su sebe smatrali nekako starosjediocima, barem u odnosu na ove.“
To me ponukalo da potražim jedno drugo pismo, koje mi je isporučeno ručno, od daljnjeg rođaka: on je pred smrt sjeo i napisao sve čega se sjećao o nama. Tekst je neka vrsta oporuke, prepuna podsjećanja da su zapisani samo fragmenti, preneseni od usta do usta, i kao takvi nepouzdani i puni rupa, da o našem ranijem postojanju ne postoje dokazi osim u našoj riječi.
„Ovdje ću opisati porijeklo naše familije iz Siručića koja je opisana u takvimu za 1431./1432. godinu po hidžretu ili 2010. godine po kalendaru. U ovom takvimu je na strani 185. opisano u detalje iseljavanje Muslimana iz Srbije, a pisac je dr. Jusuf Mulić. Iseljenje je vršeno u dvije etape: prva u periodu od 1830. do 1834. godine i druga u periodu od 1862. do 1867. godine. Od rahmetli Hakije Siručića sam doznao da su Siručići porijekom iz Sokolske nahije i da je išao tamo na lice mjesta da vidi mjesto naših predaka i da je gledao neke luke koje su bile vlasništvo naših predaka. Nije mi jasno gdje se nalazi ta Sokolska nahija, ali po opisu pisca pretpostavljam da je to negdje između Valjeva, Loznice i Zvornika, gdje konstatuje da su se do danas Muslimani iz ove nahije zadržali samo u selima Mali Zvornik i Sakar, te da je Soko bio kao neka tvrđava.
Rahmetli đedo Kasim mi je pričao da su Siručići nastali od četiri brata (pradjeda) i to: Siručić Abdulah Salihaga, Suljaga i Alijaga. Nije mi pričao ništa o tome da li su oni došli ili su tu rođeni, oni su sva četiri imali kuće u blizini. Abdulah je imao kuću gdje su bile naše kuće, gore u brdu, a Salihaga, Suljaga i Alija preko potoka u blizini (...)
Treći pranđed Siručića bio je Suljaga i on je imao sinove Avdu, Sadu, Sulju i Ibru, a za žensku djecu ne znam. Suljagin sin Avdo imao je sina Mešu koji je sve raskućio i doživio da mu jedan ubogi siromah dadne nekoliko kvadratnih metara zemlje da napravi sebi malo kućice pletare i da tu živi sa četvero ili petero djece, a imao je imovinu kao i ostali Suljagići. On nam je bio prvi komšija u Šaparcima. Tri puta se ženio, a posljednja mu je bila Višegratka Haša, a djeca Meho, Hajro, Ramiza i Hanifa i Dika od prve žene Umke iz Suhe (...)
Četvrti Suljagin sin je bio Suljo. On je bio oženjen Hadžić Nurom iz Suhe, sestrom Mehmeda Hodžića, oca Halida molera i Saliha. Suljo je imao troje djece: Demira, Hakiju i Zlatiju. Demir je takođe imao troje djece, dva sina i jednu kćer. Demir je bio oženjen Munirom Salkić, sestrom Alije Salkića sa Osmača (...) Oba Demirova sina, Suljo i Medo su žrtve srebreničke tragedije. Kći Fatima je bila udata za Adema Salkića, šnajdera iz Bratunca, i ona je imala s njim dvoje djece. Sin joj je žrtva rata, a kći živi sa maćehom Abidom u Bratuncu (..)“
I naše pamćenje je vezano za vjeru. Mi i pamtimo u islamu, kao muslimani. I oni koji su nas ubijali nas takođe pamte tako. Ništa drugo u vezi sa nama nije bitno. Pretpostavljam da je zato samo sjećanje na islam, na vjeru, cjelovito. Samo se ono prenosi ili je preneseno integralno, onako kako je vjeru praktikovala generacija koja je napuštala svoje domove u devetnaestom vijeku. Sa njima i imena, i naselja i ljudi. Ona koja su ostala u Srbiji vidimo iz svojih avlija. Odatle su nas tukli 1992. godine.

00Sličica Želim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro