Prijedor - haška (ne)pravda

Autor: Sudbin Musić April 17, 2019 0

Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25. jula 1992. godine na području šest bošnjačkih (Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani) i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1800 muškaraca, žena i djece.

Presudom Rezidualnog mehanizma, odnosno institucije koja treba da okonča posao Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ u Hagu, Radovan Karadžić je 20. marta osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Presudu su sa zebnjom i emocijama čekale i prijedorske žrtve ideologije, koja je u ovom gradu i njegovoj okolini ostavila iza sebe pustoš i uništenu bošnjačku i hrvatsku populaciju.

Karadžiću nije utvrđena genocidna namjera u sedam bosanskohercegovačkih općina, uključujući u Prijedor. Navikli na dosadašnju praksu Tribunala, Prijedorčani su se psihički pripremali za još jedno razočarenje. Podsjećamo da je nelogičnom odlukom sudsko vijeće odbacilo masovnu grobnicu Tomašica kao dokazni materijal u konkretnom slučaju. Razlog više da zebnja u srcima žrtava bude opravdana.

Hronologija zla

Na sjednici održanoj 7. januara, dva dana prije proglašenja Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine, srpski odbornici u SO Prijedor i predsjednici mjesnih općinskih odbora SDS-a proglasili su Skupštinu srpskog naroda Opštine Prijedor.

Odlučeno je da je čini 69 odbornika, 28 Srba iz SO Prijedor i 41 predsjednik mjesnih odbora SDS-a. Za predsjednika Skupštine izabran je Milomir Stakić.

 Krajem aprila pala je i odluka da se Prijedor preuzme silom. U noći 29. na 30. april SDS, potpomognuta s već pripremljenom milicijom i ostacima nekadašnje JNA, nasilno preuzima vlast u gradu. Prijedor postaje ’srpski’ i dijelom SAO Bosanska Krajina. Već 12. maja tzv.skupština srpskog naroda donijela je odluku o šest strateških ciljeva kojima se određuju smjernice daljeg djelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem uništavanja nesrpske populacije na prostoru na kojem je već uspostavljana srpska vojno-policijska kontrola.

 

Sistematsko i plansko uništenje Bošnjaka - brutalna ubistva, koncentracioni logori i masovne grobnice

Situacija u Prijedoru je kulminirala planski, okončanjem školske godine i sistematskim napadima na dijelove grada nastanjene većinski sa bošnjačkom populacijom. Prve bošnjačke žrtve pale su već 2. maja u znak odmazde za neistraženo ubojstvo mladog srpskog policajca Radenka Đape za čiju smrt se optužuju i osuđuju svi Bošnjaci.

Već 23. maja uništeno je naselje Hambarine, a od 24. do 26. maja kompletno područje Kozarca. Srpske snage osnivaju najzloglasnije koncentracione logore u Europi nakon Drugog Svjetskog rata. Omarska, Keraterm i Trnopolje su samo tri najpoznatija. U narednih dva mjeseca razarano je postepeno kompletno područje općine Prijedor.

Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25.jula 1992. godine na području šest bošnjačkih (Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani) i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području Lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1800 muškaraca, žena i djece. Tek akcija grupe mladića, okupljenih oko Slavka Ećimovića 30. maja 1992. godine, ostat će upamćena kao jedini pokušaj otpora krvavom pohodu iza kojeg će ostat 3176 do danas registriranih ubijenih civila. Sa tog, još uvijek nekompletnog spisa, njih 102 bili su maloljetnici, a 256 žene, mahom starije životne dobi.

Kroz logore smrti prošlo je najmanje 31.000 zatočenika, dok je 52.000 građana bilo žrtvama progona.

Masovne grobnice – pečat zla počinjenog nad Bošnjacima Prijedora

Prijedor je grad na čijem području je pronađen najveći broj masovnih grobnica u kojima su se nalazili posmrtni ostaci ubijenih civilnih žrtava. Do pronalaska Tomašice, najveće masovne grobnice u Evropi nakon Drugog Svjetskog rata, prema informacijama Instituta za nestale osobe BiH, pronađeno je ukupno 445 grobnica od toga 97 masovnih. Tomašica je pakleni pečat zla počinjenog nad Bošnjacima Prijedora.

U svojim ratnim dnevnicima, Ratko Mladić, komandant VRS navodi, između ostalog, kako lokalni prijedorski Srbi 1992. godine traže pomoć od vojske kako bi uklonili oko 5000 tijela iz Tomašice. I zaista, polovinom jula 1993. godine provedena je akcija uklanjanja tijela na drugu lokaciju koja je iz nekog razloga prekinuta. Analizom pronađenih tijela u Tomašici i njihovih potrganih dijelova pronađenih na sekundarnoj masovnoj grobnici Jakarina Kosa, utvrđena je veza ove dvije lokacije. Pored Tomašice, u masovnoj grobnici Jakarina Kosa utvrđena su 373 identiteta civilnih žrtava.

Iz masovne grobnice Stari Kevljani iz koje je ekshumirano 456 žrtava, masovne grobnice pronađene u jami Hrastova glavica na području Sanskog Mosta ekshumirano je 126 žrtava, iz masovne grobnice jama Lisac na području Bosanske Krupe ekshumirano je 49 žrtava. Ekshumacije na stratištu Korićanske Stijene na planini Vlašić, na kojima je počinjen posljednji veliki zločin 21. avgusta 1992. godine, kojim je okončana tiranija nad prijedorskim nesrbima nakon stotinjak dana zla, zbog uništavanja tijela, i nepristupačnosti terena sporadično traju godinama.

Šta su nam ostavili?

Svakodnevica popraćena diskriminacijom, teškim životom u povratničkom ambijentu, te česte identifikacije i dženaze, puštanja na slobodu ratnih zločinaca, i dalje u svijesti preživjelih čvrsto čuvaju uspomene na najteže trenutke desetina hiljada razorenih porodica. Ratne traume sve više uzimaju svoj danak. Pred Sudom BiH u toku je, ili je u međuvremenu okončano desetine postupaka za ratne zločine počinjene u Prijedoru. Uglavnom za pojedinačne zločine ubistava ili silovanja.

Za sistematsku i planski izvedenu akciju uništavanja jedne populacije po njihovoj etničkoj pripadnosti, od čelnih lica iz Prijedora, do sada je osuđen tek Milomir Stakić. Ostatak tadašnjeg kriznog štaba, ili, na primjer, neko ko je odgovoran za planski odabir lokacije Tomašica, na koju je već krajem maja dovezen bager koji je narednih stotinjak dana čekao na mrtva tijela ubijenih Bošnjaka, očito nikada neće biti privedeni pred lice pravde. Haškom Tribunalu Tomašica u slučaju Karadžić nije trebala. Kakav će biti ishod slučaja Mladić ostaje da vidimo. Sa njim će se završiti sve haške prijedorske priče kojih je bilo mnogo. Hoće li s njim i prijedorski Bošnjaci kojih je iz dana u dan sve manje u Prijedoru otići u zaborav?

Nedovoljnom kaznom i nedovoljan broj njih – ali, da, osuđeni su!

I pored svega pobrojanog u Prijedoru će i dalje ”genocid” ostati zabranjeni pojam. U međupresudi Slobodanu Miloševiću, genocid u Prijedoru je jasno utvrđeni počinjeni zločin. Njegova smrt je spriječila potvrdu njegove uloge u istom. U presudi Radovanu Karadžiću, te Ratku Mladiću, Sud je krajnje nelogično kao parametar utvrđivanja genocidne namjere koristio broj ubijenih, iako je ubojstvo trojice čelnika zaštićene enklave Žepa bilo sasvim dovoljno da se u toj enklavi utvrdi genocidna namjera. Pitanje svih pitanja na kraju je: Šta bi bilo da suda u Hagu nije bilo, pa i više od činjenice da okončanje svog postupka nije dočekao ni Radovan Karadžić!?

Do danas je pred Međunarodnim krivičnim sudom procesuirano i pravomoćno osuđeno 19 lica kod kojih je jasno utvrđena odgovornost za zločine u Prijedoru. Ratku Mladiću se očekuje izricanje pravomoćne presude. Jedan osumnjičeni je umro, dok je drugi ubijen prilikom hapšenja. Četiri lica su prebačena iz Haga Sudu BiH. Među njima su dva predsjednika i predsjednik parlamenta manjeg bosanskohercegovačkog entiteta RS, komandant Vojske RS, ministar policije RS, načelnik CJB, te regionalni i lokalni politički i vojno-policijski lideri u Prijedoru i regiji kojoj je Prijedor pripadao.

Kompletna hijerarhijska struktura, od vojnog i političkog vrha bosanskih Srba do lidera na lokalnom nivou - osuđeni su i za, između ostalih, zločine u Prijedoru. Biografije većine njih su većini građana Bosne i Hercegovine uglavnom dobro poznate, ali ovdje podsjećamo na presude za najveće zločine u Europi u 21. stoljeću:

Slobodan Milošević je u junu 2001. izručen Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Haška optužnica ga je teretila za zločine na Kosovu, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U međupresudi donesenoj 16. juna 2004., sud u Hagu je van svake sumnje potvrdio genocid u u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. Nije dočekao okončanje postupka.

Radovan Karadžić je 20. marta 2019. osuđen na doživotni zatvor između ostalog i za genocid počinjen u Srebrenici. Presudom Tribunala od 24. marta 2016., a koja je potvrđena 20. marta 2019. Karadžić je oslobođen krivice za genocid ali osuđen između ostalog i za istrebljenje i zločin protiv čovječnosti u sedam bosanskohercegovačkih općina, odnosno u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.

Ratko Mladić je presudom MKSJ od 22. novembra 2017. osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja koje su počinile srpske snage tokom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Izrečena mu je doživotna kazna zatvora. On je, međutim, oslobođen optužbe za genocid u nekoliko opština u BiH tokom 1992. „Vijeće je većinom glasova, uz protivno mišljenje sudije Oriea, utvrdilo da su neposredni počinioci u nekoliko opština (odnosno u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku) namjeravali da unište bosanske Muslimane u tim opštinama kao dio zaštićene grupe. Međutim, sudije su zaključile da su bosanski Muslimani koji su bili meta napada u svakoj od opština predstavljali relativno mali dio i nisu na druge načine predstavljali značajan dio zaštićene grupe.“

Momčilo Krajišnik je 27. septembra 2006. proglašen krivim za istrjebljenje, ubojstva, progone na rasnoj i vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječno postupanje kao i za zločine protiv čovječnosti, ali ne i za genocid. Osuđen je na 27 godina zatvora. U 2009. Haški sud mu je smanjio kaznu na 20 godina zatvora. Pušten je na slobodu 30. kolovoza 2013. Proglašen je krivim za nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti po članu 7(1) Statuta, zbog raseljavanja ljudi iz više opština u Bosni i Hercegovini, tačnije opština Bijeljina, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Čajniče, Čelinac, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidž, Ilijaš, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Trnovo, Višegrad i Zvornik.

Biljana Plavšić je osuđena na 11 godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). ”Kao supredsjednik srpskog rukovodstva, djelujući kao pojedinac i u dogovoru s drugim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, Bijana Plavšić je učestvovala, planirala, podsticala, kreirala i sprovodila progon bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u sljedećih 37 opština u Bosni i Hercegovini: Banja Luka, Bijeljina, Bileća, Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Ključ, Kalinovik, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Prnjavor, Rogatica, Rudo, Sanski Most, Šipovo, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik. I u presudi Biljani Plavšić spominju se bijele trake.

Radoslav Brđanin, je 1999. optužen zbog zločina protiv Bošnjaka i Hrvata na području pod njegovom kontrolom (Banja Luka, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor-Varoš, Bosanski Novi). Osuđen je 2004. za progone, mučenje, deportacije, nehumana djela (prisilno premještanje), bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji, hotimično lišavanje života; mučenje. Ipak, oslobođen je dvije najteže optužbe: za genocid i istrebljenje. Isprva je osuđen na 32 godine zatvora, da bi pravomoćnom presudom osuđen na 30 godina. 

Mićo Stanišić je presudom Žalbenog vijeća 30. juna 2016. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja te mu je izrečena jedinstvena kazna od 22 godine zatvora.

Stojan Župljanin je presudom Žalbenog vijeća 30. juna 2016. proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja te mu je izrečena jedinstvena zatvorska kazna u trajanju od 22 godine zatvora.

Milomiru Stakiću je presudom Žalbenog vijeća osuđen za progone (zločini protiv čovječnosti), Istrebljenje (zločin protiv čovječnosti), te ubistvo (kršenje zakona i običaja ratovanja) prvobitna presuda na doživotni zatvor preinačena u jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 40 godina.

Miroslav Kvočka je osuđen je na 7 godina zatvora. Presuda Žalbenog vijeća 28. februara 2005. potvrđena mu je kazna od 7 godina zatvora. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu već 30. marta 2005.

Mlađo Radić “Krkan” osuđen na 20 godina zatvora. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu 13. februara 2012. (stupilo na snagu 31. decembra 2012.). Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti). Osuđen je za ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja). Uzevši u obzir ranjivost žrtava, bol koji im je namjerno nanesen i stanje neizvjesnosti u kojem su držane žene zatočene u logoru Omarska, Vijeće je djela seksualnog nasilja okarakterisalo kao djela mučenja.

Dragoljub Prcać je 2001. osuđen za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), za ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja) na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), te ubistvo i mučenje (kršenja zakona i običaja ratovanja)

Milojica Kos „Krle” je 2001. osuđen na 6 godina zatvora. Već 30. jula 2002. odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, nehumana djela (zločini protiv čovječnosti).

Duško Tadić je prvo lice procesuirano pred MKSJ. Presudom Žalbenog vijeća od 26. januara 2000, osuđen na 20 godina zatvora. Osuđen je za hotimično lišavanje života, mučenje ili nečovječno postupanje, hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja (teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.) te za ubistvo (zločini protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja).

Zoran Žigić je Presudom Pretresnog vijeća 2. novembra 2001. osuđen na 25 godina zatvora. Osuđen je za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti), te za mučenje i okrutno postupanje (kršenja zakona i obiĉaja ratovanja). Izdržava zatvorsku kaznu.

Duško Sikirica “Sikira” je presudom Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen na 15 godina zatvora. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a 2010. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu. Osuđen je za progoni na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti).

Dragan Kolundžija “Kole” je presudom Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen na 3 godine zatvora za progone na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 7. juna 1999, tako da mu je 5. decembra 2001. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu svega tri sedmice od okončanja postupka.

Damir Došen se potvrdno krivim za progone izjasnio 19. septembra 2001. Presudom o kazni Pretresnog vijeća 13. novembra 2001. osuđen je na 5 godina zatvora za progone na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 25. oktobra 1999, te mu je već 28. februara 2003. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.

Predrag Banović je presudom Pretresnog vijeća 28. oktobra 2003. osuđen je na 8 godina zatvora za progone na politiĉkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi (zločini protiv čovječnosti). U izdržavanje kazne je uraĉunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 9. novembra 2001, a prijevremeno puštanje na slobodu odobreno mu je 3. septembra 2008.

Darko Mrđa se potvrdno izjasnio krivim za ubistvo i nehumana djela 24. jula 2003. godine. Presudom Pretresnog vijeća 31. marta 2004. osuđen je na 17 godina zatvora zato što je zajedno sa drugim pripadnicima interventnog voda, Mrđa lično i direktno učestvovao u izvođenju, čuvanju, sprovođenju, streljanju i ubistvu više od 200 nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. U izdržavanje kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 14. juna 2002, te mu je 10. oktobra 2013. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.

Pored navedenih, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju ustupio je Sudu Bosne i Hercegovine predmete:

ŽELJKO MEJAKIĆ- Državni sud BiH osudio ga je na 21 godinu zatvora.

MOMČILO GRUBAN - Državni sud BiH osudio ga je na 7 godina zatvora.

DUŠAN FUŠTAR - Državni sud BiH osudio ga je na 9 godina zatvora (presuda o kazni).

DUŠKO KNEŽEVIĆ - Državni sud BiH osudio ga je na 31 godinu zatvora.

Haški sud odobrio je 2005. godine, na zahtjev tužiteljstva, povlačenje optužnice protiv Gorana Borovnice, za kojeg postoje informacije da je mrtav i to gotovo 10 godina. Haški je sud u obrazloženju odluke o povlačenju optužnice napisao kako bi se, u slučaju da se utvrdi da je Borovnica ipak živ, postupak mogao ponovno pokrenuti pred nadležnim sudom. Za razliku od Borovnice kojeg se teretilo za zločine u logoru Omarska, smrt prijedorskog policijskog čelnika Sime Drljače utvrđena je van svake sumnje. Šef prijedorske policije ubijen je u julu 1997. pri pokušaju hapšenja od strane međunarodnih snaga.

UMJESTO ZAKLJUČKA

”Zamisao o Velikoj Srbiji ima dugu istoriju. U jednom od svojih vidova, ova zamisao se sastoji u proširenju Srbije na dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima srpsko stanovništvo živi u znatnom broju. Na tome se jako insistiralo krajem 1980-tih i tokom 1990-tih. Putem govora u javnosti i sredstava javnog informisanja, srpske političke vođe su isticale slavnu prošlost i svojim slušaocima govorile da će Srbe, ako se ne udruže, ponovo napasti ustaše, termin koji je korišćen da se Srbima ulije strah u kosti. Opasnost od fundamentalističke muslimanske zajednice takođe je prikazivana kao prijetnja. Nakon što je bivša Jugoslavija počela da se raspada, u medijima pod srpskom kontrolom čuo se lajtmotiv da će, ako postanu manjina, Srbima život biti ugrožen. U sredstvima javnog informisanja, Srbima se nudio sljedeći izbor: ili da se vodi rat, ili da se podvrgnu vladavini nesrba.”— MKSJ u presudi protiv Stanišića i Župljanina

00Sličica Želim Print

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro