Od zabranjene do uvažene nacije

Autor: Šaćir Filandra Mart 12, 2018 0

Komunisti su navodnim priznavanjem statusa nacije Bošnjacima pod imenom “Muslimani” 1968. godine samo prihvatili i politički ozvaničili činjenicu već egzistirajuće nacionalne posebnosti tog naroda. Sama sintagma “priznavanja naroda” jasno svjedoči da taj narod već jeste, da postoji, ali da iz nekih razloga, u ovom slučaju zbog postojanja srpskog i hrvatskog nacionalizma unutar komunističke ideologije, nije bio uvažavan njegov posebni nacionalni, kulturni i politički subjektivitet. Pitanje je iz kojih razloga su komunisti decenijama diskriminirali Bošnjake i šta je uticalo na promjenu njihova stava prema tom narodu?

Otvorena pitanja nacionalnog identiteta

Jednoznačan odgovor na ovakve upite ne postoji. Čitavu stvar treba produbljenije istraživati, ali se sve dosadašnje interpretacije u osnovi slažu u stavu o iznimnoj važnosti povijesnog konteksta jugoslavenske države, a time i Bosne i Hercegovine u periodu između 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća za razrješenje tzv. muslimanskog pitanja. Tih godina u punom kapacitetu stasava savremena socijalistička Bosna i Hercegovina. Njen neosporni društveni i ekonomski prosperitet bio je dio procesa liberalizacije i demokratizacije Jugoslavije. Naime, uvidjelo se da razvoja zemlje nema bez otvaranja većih prostora slobodi, redefiniranja odnosa federacije i republika te suočavanja sa otvorenim pitanjima nacionalnog identiteta. Tada se otvaraju novi prostori slobode u politici, kulturi, ekonomiji, međunarodnim komunikacijama i izvan toga toka nije mogao ostati jedan narod.
Da navedem samo neke sadržaje tog procesa. Brionski plenum i odlazak Rankovića 1966. godine značio je prelomni događaj u političkom životu socijalističke Jugoslavije, od centralizirane policijske države pod kontrolom dominantno srpskih kadrova zemlja se otvara procesima federalizacje i razvoja političke periferije što je krunisano državnošću republika u Ustavu iz 1974. godine. Mostarskim savjetovanjem iz 1966. godine bosanski komunisti su priznali postojanje nacionalnih problema u republici, marginalizaciju i stigmatizaciju Hrvata, nepriznatost vjerski određenih muslimana i dominaciju Srba.
Da bi Bosna i Hercegovina bila ravnopravna federalna jedinica buduće pravednije Jugoslavije ona je morala prestati biti zona prisvajanja i pogađanja između Srba i Hrvata, a dobar dio komunista je nakon Drugog svjetskog rata ovu zemlju nezvanično smatrao samo administrativnim prostorom koji je dijelom srpski, a dijelom hrvatski. Treba se prisjetiti da je na zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine bilo žustrih rasprava o statusu Bosne. I bez obzira na to što je tada prevladao stav bosanskih komunista da ona postane ravnopravna federalna jedinica buduće jugoslavenske državne zajednice, Bosna i Hercegovina je u političkoj stvarnosti bila toliko vezana za savezni centar, Beograd, da je više izgledala kao srbijanska pokrajina nego savezna federalna jedinica. Ni u jednom aspektu života Bosna i Hercegovina nije bila ravnopravna ostalim republikama.

Muslimansko pitanje

Priznavanje Bosne i Hercegovine u punom kapacitetu kao ravnopravne federalne jedinice šezdesetih godina prošlog stoljeća bio je dio šireg decentralizacijskog federalističkog procesa i demokratskih stremljenja unutar zemlje. Bošnjaci su na valu takvih političkih procesa, započetih Ustavom iz 1963., a okončanih Ustavom iz 1974. godine, koji će republikama dodijeliti veća politička, odnosno, državna prava, kroz zadobijanje ravnopravnog statusa Bosne i Hercegovine, dobili status nacije. Dakle, posljedično. Kada je istinski, politički riješen ravnopravni status Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, odnosno, kada je svim nacionalistima jasno dato do znanja da dignu ruke od Bosne, kada se čvrsto unutar Partije stalo na poziciju da je ona kulturna, historijska, politička i tradicijska posebnost, posljedično je riješeno i muslimansko pitanje. Prvo se priznala Bosna pa tek potom Muslimani, moja je teza. Bez priznatih Bošnjaka Bosna i Hercegovina bi ostala prostor međusobnih natezanja i aspiracija srpskih i hrvatskih nacionalista. A to Titu nije odgovaralo. Na ovaj način je stotinu godina ranije unutar srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta postavljeno pitanje - “Čija je Bosna?” - konačno skinuto s dnevnog reda. Sada je u političkoj praksi jasno potvrđeno da je Bosna zemlja i država/republika njenih ravnopravnih građana i naroda.
Međutim, kako ništa u politici nije jednoznačno tako ni ovaj značajni politički čin nije bio bez nedorečenosti i manjkavosti. U javnosti nije bilo nikakve euforije povodom političke odluke CK SKBiH da su bosanski muslimani poseban narod. Priznavanje bošnjačke nacionalnosti pod muslimanskim imenom bilo je dobrim dijelom instrumentalno. Oni su sada kao narod stavljeni između Srba i Hrvata, a Bosna i Hercegovina između Srbije i Hrvatske, čime su srpske i hrvatske nacionalističke težnje za komadanjem ove zemlje jedno vrijeme uspješno bile zapriječene. Komunisti su priznavanjem nacionalnosti Bošnjacima dodatno jačali Bosnu i uravnotežavali jugoslavensku federaciju, i to je bio njihov primarni interes. Na ovaj način i kroz ovaj širi proces bošnjačkom je narodu politički, umnogome formalno priznat status nacije, budući da mu je od tih istih snaga osporavan sadržaj tog nacionalnog identiteta. General Salem Ćerić je odmah javno postavio pitanje: “Šta će mi forma bez sadržaja, šta će mi prazan papir?” - zahtijevajući uspostavu Matice muslimanske kao nacionalne kulturne institucije. Ne treba ni pominjati da general Ćerić nakon svega nije dobro prošao. Naime, Bošnjaci su bili jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji nije imao svoje posebne etničke, nacionalne kulturne institucije. Ovo bi, uvjetno rečeno, bili pravno-politički razlozi priznavanja statusa naroda Bošnjacima.

Cijeli tekst

© 2017 Preporod All Rights Reserved. Implemented by HudHudPro