Mahrama je riječ koja se danas često upotrebljava u bosanskom jeziku. Ona ponekad izaziva „sažaljenje“ jezičkih stručnjaka zbog toga što nerijetko i u govornoj i u pisanoj praksi ostane bez svoga iskonskoga h.

Riječ je u bosanski jezik dospjela iz turskog jezika (< mahrama, makrama < ar. miqrämä). Abdulah Škaljić joj u svome Rječniku turcizama u srpskohrvatskom jeziku pripisuje značenja ’1. ubrus, ručnik, peškir. 2. bošča, rubac, krpa ili peškir kojim ženske pokrivaju glavu’. Škaljić u Rječniku bilježi i oblik bez h (marama) te uz njega sa v. (vidi) upućuje na oblik mahrama, ali to upućivanje ne treba shvatati kao normativnu preporuku, već upućivanje na značenje, primjere i porijeklo riječi, pošto je riječ mahrama prva po abecednome redu a uz nju svi potrebni podaci.

Sva značenja riječi mahrama nabrojana kod Škaljića nisu prisutna svugdje na govornom prostoru bosanskoga jezika, čak se ni riječ mahrama nije upotrebljavala svugdje u u Bosni i Hercegovini, jer su se za njezino najčešće značenje (’dio odjeće kojim žene pokrivaju glavu’)  upotrebljavale druge riječi: farcule, šalić i možda u nekim krajevima i neka druga riječ.

Normativna literatura bosanskoga jezika bilježi oba oblika: mahrama i marama (Halilović u oba izdanja Pravopisa, Čedić i dr. u Rječniku bosanskog jezika, Halilović–Palić–Šehović u Rječniku bosanskoga jezika, Bulić u Rječniku pravopisnih, obličkih i akcenatskih nedoumica u standardnome bosanskom jeziku, Bosanskom pravopisu i Rječniku standardnoga bosanskog jezika).

Treba napomenuti i to da je u Pravopisu srpskohrvatskoga jezika bilo samo marama, a u Pravopisnom priručniku sarajevske „Svjetlosti“ bilo je marama s napomenom u zagradi da je izvorno mahrama.

Zašto u normativnoj bosanskoj literaturi nije samo mahrama?

Etimološko h u mahrama imalo je za „protivnika“ više nepovoljnih činilaca koji su bili „protiv“ njega. Prvo, riječ mahrama nije bila poznata na svim govornim područjima bosanskoga jezika, a pogotovo ne sa svim značenjima koja joj se pripisuju, i za njezino  najčešće značenje (’dio odjeće kojim žene pokrivaju glavu’) upotrebljavale su se i druge riječi: farcule, šalić a vjerovatno i neke druge. U nekim krajevima mahramu su nosile djevojke, a udate žene nosile su šamiju ili bošču, koja u rječnicima često označava veću mahramu, ali riječ bošča ima i drugih značenja i upotreba. Ranije su žene uz feredžu nosile i čember, što je, također, ’dio odjeće kojim žene pokrivaju glavu’ i što je opet doprinosilo manjoj mogućnosti upotrebe riječi mahrama.  

Drugi „nepovoljan“ moment za čuvanje glasa h u riječi mahrama jeste činjenica da se u prošlosti nisu pokrivale samo žene muslimanke, već i nemuslimanke, a poznato je da nemuslimani u Bosni i Hercegovini ne čuvaju dobro glas h kao muslimani, a u govoru pravoslavnog stanovništva glas h najčešće nije uopće postojao i sve su riječi izgovarali bez glasa h.

Treća nepovoljna situacija po čuvanje glasa h u riječi mahrama jeste to što se ta riječ počela češće upotrebljavati (i u krajevima u kojima su se ranije umjesto nje upotrebljavale riječi farcule, šalić ili neka druga riječ) poslije Drugog svjetskog rata i to pod utjecajem škole. Tada su se riječi farcule, šalić i druge kojima se označavao ’dio odjeće kojim žene pokrivaju glavu’ počele smatrati odlikom narodnoga govora i počele zamjenjivati maramom (bez h), jer je to bila tendencija književnog jezika toga vremena. Upotreba oblika marama bila je favorizirana i deminutivom maramica, koja je bila dio obavezne „školske opreme“ svakoga učenika, o čemu su se starali higijeničari, koje je imalo svako odjeljenje u svakoj nižerazrednoj osnovnoj školi.

Još jednu nepovoljnu situaciju za h u riječi mahrama donijelo je isto vrijeme i isti društveni kontekst, a to je pojava pionirske marame, koja je postajala obavezan (privremeni) „modni detalj“ svakoga prvačića u bivšoj Jugoslaviji, i nije bilo šanse da dobije h.

To su razlozi koji su mogli doprinijeti gubljenju h u riječi mahrama. Bosanska normativistička literatura, koja bilježi oba oblika: mahrama i marama, nije protiv toga da muslimani upotrebljavaju riječ mahrama – ona se u ovakvoj vrsti tekstova, na ovakvome mjestu i „namjenskim“ čitaocima, može i treba preporučiti i, evo, mi to činimo.

Pravopisi i rječnici, međutim, nisu takva vrsta tekstova jer bosanski jezik (još uvijek) nije jezik samo Bošnjaka. To treba znati i poštovati, ma koliki bio broj nebošnjaka koji bosanski jezik smatraju maternjim.